pedeset+

četvrtak, 29.03.2007.

Biti ili ne biti dobar

Neko će reć- al ga ova pila sa temama ! Pokraj toliko aktualnih i atraktivnih tema i raznih audiovizualnih poslastica koje blogeri šibaju po netu ona nešto – biti ili ne biti….
A ja odgovaram, naći će se netko tko će možda i doprinijeti temama svojim razmišljanjem a ne samo komentiranjem.

Kad sam se odlučila otvoriti blog zapravo sam odlučila pisati ne neku vrstu dnevnika već razmišljanja o stvarima koje me intrigiraju, stvarima koje na neki način moram sama sebi pojasniti jer me vjerojatno kao i većinu ljudi stalno ili povremeno opsjedaju, ili kao fenomen današnjice ili kao moralne dileme ili kao nešto relativno nevažno što mi here and now smeta. Tj. pisati o stvarima koje u ovo doba konzumerizma ne možemo kupiti na policama kao instant rješenja ili odgovore.
Također sam odlučila pisati onako kako me pukne, pa bilo to nadugo i naširoko, bez mentalnih pritisaka tipa – nitko me neće čitati zbog dužine tekstova. Znam da nitko danas nema strpljenja, koncentracije, ni vremena čitati duge tekstove ali barem si na svom blogu mogu to priuštiti. Rijetko ko danas može gledati duge i spore filmove, u novinama se uglavnom čitaju naslovi i podnaslovi, a i vijesti su šture i čitaju se, gledaju i slušaju površno – s minimumom riječi i što više brzih slika treba informirati onu manjinu uopće zainteresiranih za druge i svakodnevnicu. Svi su većinom takvim vijestima zadovoljni jer će ih istom brzinom zaboraviti. Ono što su danas vijesti obuhvaća uglavnom : ratove, prevare, pljačke, ubojstva, silovanja, nesreće, katastrofe, prljavu politiku, siromaštvo, jad i bijedu, bolesti i upakirane laži oko bogatih, uspješnih, glamuroznih.
Pa tako dođoh i na temu –biti ili ne biti dobar-. Jučer sam na Onkologiji u Splitu pomogla nekim Dubrovčanima da se snađu. Stigli s ocem koji je svježe operirao rak grla i čeka ga terapija zračenjem. Došli ko izgubljeni u svemiru bez uputnice, kao na neku preporuku i po dogovoru u moje onkologice dr. Božić. Nervozne sestre na prijemnom ih odkantale, gužva ko u podzemnoj u rush hour, pacijenti u čekaonici svaki svoju muku muče i svi mrtvi ladni na očigledno uznemirene i dosta glasne Dubrovčane. Ušli oni uz gunđanje prisutnih preko reda, i normalno doktorica ih izbacila da čekaju red te da će ih prozvati. A kako će ih prozvati kad nemaju uputnicu. Pa sam joj objasnila njihov problem i zamolila da ljude poslije mene primi. Izašli oni i zahvaljuju- fala Bogu, ima još dobrih ljudi !- Reko ja, ma nije dobrota nego normalna stvar, uputila ih dodatno u protokol, objasnila gdje je što, jeste li ponijeli putni nalog, nisu, nije Dubrovnik blizu a bogami i košta dolaziti na terapiju u Split. Pa znate, mi imamo para, nije nam to bitno, nema mjesta na stacionaru pa smo unajmili stan u Splitu jer otac nije u stanju putovati. Reko, kako hoćete, ali imate pravo na putne troškove, potrošit ćete puno više kao i svi mi koji putujemo, ali vratit će vam se par tisuća kuna. Čujem poslije zove kćerka na mobitel i daje upute nekome da im sve to nabave u njihovog liječnika. I još jednom zahvaljuje. Poslije mi čak dvoje prolaznih «cimerica» na primanju kemoterapije opalili priču kako samo dobri obolijevaju - to im dođe ko neka nepotrebna i apsurdna isprika ili utjeha za bolest , i ja još ležeći počela u mislima pisati ovaj post.

Čini se da je –biti dobar-u današnje vrijeme izgubilo pravo značenje . Mada su napisane tone knjiga i snimljeno masu filmova ne temu dobra i zla, crno- bijelog svijeta i svih nijansi boja između, kao da se izgubilo poimanje dobrog u relativnosti sive i nevesele svakodnevnice, šarenoj materijalističkoj gomili raznih surogata sreće, i poremećenom sistemu vrijednosti.
Možda je nastupio period kad je zlo nadjačalo dobro, sudeći po aktualnim vijestima iz svijeta,
zlo prevladava. Nije čudo jer nikako da se čovječanstvo zasiti materijalnog, kapital se kao svojeglavi monstrum otrgnuo iz čovjekove kontrole i vlada vlastitim zakonitostima.
Dok se materijalno ne iživi, snage dobrog pritajeno čekaju da ih čovjek probudi.
Jedna prijateljica koju život nije mazio mi često zna reći-ideš mi na k…. sa svojom dobrotom. Ta me reakcija uvijek malo iznenadi i zbuni, natjera da razmišljam što to za ljude uopće znači biti dobar. Biti ljubazan, pomagati, imati razumijevanja, suosjećati, tolerirati, činiti usluge, davati, poklanjati vrijeme, poklanjati stvari, poklanjati novac…
Ili biti naivan, biti pušiona cijeli život, biti glup, biti nesnalažljiv, ne znati plivati među ajkulama… ?
Ljudi češće opisuju dobrotu kao manu a ne vrlinu. Oni koji su proživjeli osobne tragedije često znaju reći - ako je ovo što se događa Božji plan, onda nema Boga.
Doduše i meni su uvijek išli na živce jako ljubazni ljudi s vječnim falšim smajlom na faci i američkim pozdravom –have a nice day- jer nisam navikla na taj model ponašanja. Nema ništa loše u ljubaznosti prema svima ili glumljenju nepodnošljive lakoće življenja ali mi smo odrasli u sredini gdje se cijeni težina, muka, napor, bol - kao da samo ono stvoreno iz težine može imati adekvatno tešku kvalitetu. Danas dodatno u vrednovanju dobrog zbunjuje prodorni društveni uspjeh nepismenih, nekulturnih, vulgarnih, beskrupuloznih šofera i seljačina, dokazanih lopova, kriminalaca, silovatelja, ubica. U materijalnom svijetu gdje vlada vrijednosni sindrom – imati ili nemati- oni «dobri», pošteni, ili prvi po izvrsnosti u raznim područjima znanosti, umjetnosti i drugih područja života, su danas na margini, neuspješni i često očajni ljudi koji počinju sumnjati u sebe i razlučivanje dobra i zla.

Posebno me nerviraju dobrice koje imaju razumijevanja za sve a u stvari ih boli k…. za sve i svakoga, kao i licemjeri od vjerskih fanatika sa popovskim savjetima. Mada smo svi bez obzira na vjersku deklariranost odgojeni u okvirima 10 zapovjedi božjih i 7 smrtnih grijeha, poštivanje, tj. življenje po tim moralnim načelima zapravo uopće ne mora određivati opće poimanje – dobrog. Pogotovo kada je katolička crkva uvela pokajanje i oprost grijeha. Prvo se po tim načelima otuđuješ od samoga sebe, lažeš samog sebe jer živiš u strahu od samoga sebe- zatomljuješ tjelesne, duševne i duhovne potrebe, drugo ako si zapravo zvijer u ljudskom obličju postoji način da se iskupiš uz pomoć tamo nekog popa. Da sad ne pišem o svim manama katoličke crkve koju vjernici fanatično brane, želim samo reći da za komunikaciju s vlastitim savješću i Bogom ne treba posrednik. Ne želim napadati kler, među crkvenim zaposlenicima ima divnih ljudi kao i među ateistima.
Pri popisima stanovništva uvijek sam se uz zbunjozu popisnika deklarirala kao teista. Kad možeš biti ateista što ne bi mogao biti teista jer vjera zapravo nema nikakve veze s političkim opredjeljenjima, niti sa rasnom ili narodnom pripadnošću. Vjera je kao institucija nažalost uvijek bila političko oruđe i oružje za borbu dobra protiv zla, tj. za manipuliranje ljudima ili smještanje u potrebne okvire. Koliko smo mali i jadni pod kapom nebeskom govore ratovi u ime Boga.
Eduardo Galeano je napisao : Mogu li Jehova, Alah ili Bog biti tri imena za isto Božanstvo? Tragedija pogrešaka : nitko još ne zna tko je tko. Dim eksplozije je samo djelić puno veće dimne zavjese koja nam blokira vidik. Kako sila rađa silu, svaki teroristički čin nas tjera u sve dublju tamu. Na nedavno objavljenoj fotografiji netko je na njujorškom zidu napisao: -Oko za oko je stvorilo svijet slijepim-.
Spirala nasilja i zla hrani nasilje ali i konfuziju, bol, strah, netoleranciju, mržnju i ludilo. U Porto Alegru u Brazilu je bivši vođa Alžira, Ahmed Ben Bela upozorio: -Sistem koji je izazvao kravlje ludilo vodi i ljudskom ludilu također. A luđaci se zaluđeni mržnjom ponašaju kao i sila koja ih je do toga dovela.-
Trogodišnji dječak Luka je prije par dana komentirao : Svijet ne zna gdje mu je dom!
Gledao je zemljopisnu kartu. Isto tako je mogao gledati i vijesti.
( Isječak iz članka – Teatar dobra i zla )


Tokom života i učenja uvijek su me više privlačile istočnjačke od zapadnjačkih, kršćanskih vjera, mada je ideja o Bogu i moralnim načelima vrlo slična. Eto, ne pišem riječ Bog kao Borut s točkicama jer se osjećam omiljenim Božjim bićem. Omiljenim u smislu istočnjačkih učenja da smo dio univerzalne energije gdje je sve Jedno. Htjeli mi to ili ne htjeli u svima nama boravi Bog kao sinonim za Istinu, Ljepotu, Ljubav, Dobrotu, Ispravnost po moralnim zakonima, ili univerzalnu duhovnu energiju.
Ljudi koriste razne načine, najčešće uz pomoć raznih učitelja ili posrednika, da to spoznaju.
Kako je to meni uspjelo bez da postanem slijepi vjerski sljedbenik ijedne vjere , zapravo ne znam, vjerujem da je to bilo intuitivno traženje odgovora iz puno izvora: Maharadžjia, Maharišija, Štajnera, Biblije, tao učenja… treba se samo naučiti «prištekati» na tu univerzalnu energiju i sve se kockice i zagonetke bez naprezanja slože.
Bhagwan je rekao : -Čovjek može egzistirati kao kaos ili kao kozmos. U vašem srcu treba boraviti muzika i ona treba biti u harmoniji sa vama. Vaša muzika je put od kaosa do kozmosa. Čovjek može živjeti kao nesklad, kao buka, kao tržnica; ili kao hram, ili sveta tišina gdje boravi duhovna božanska muzika, nikad objavljena muzika koju čujete samo vi.-
Image Hosted by ImageShack.us
Izrada graffita i murala na Hvidrinom parkiralištu na Dan planete 1998.g. Organizacija : MALT i Plavi mjesec, sponzor -Plavi mjesec-, tj. Olivija Prodan Ravlić. Moj grafit je posvećen dragoj prijateljici Biljani Tripković za koju nisam čula 4 godine, netragom je nestala i ne mogu je pronaći.

Jesam li dobra osoba ? Jesam, osjećam se dobrom i želim biti dobra što god to raznim ljudima značilo. Činim dobro jer dobro je činiti dobro. Kakav ću dojam ostaviti na druge zapravo uopće ne razmišljam jer sa dobrotom ne kalkuliram. Možda je preduvjet za biti dobar biti otvoren, tolerantan, voliti i prihvaćati ljude onakve kakvi jesu, možda je potrebno voliti sebe, biti siguran u sebe, ne imati problema, ne biti sebičan, ne biti lijen….? Uvijek mi zasmetaju komentari oko dobrote : Mislila sam da nisi, ali ti si ipak dobra osoba…. Vidi kako je on ili ona dobar prema svojoj djeci, prijateljima, radnicima… Može i obrnuto…koliko zla čovjek može napraviti dok se ne upita kakav je osjećaj biti dobar ili činiti dobro ? Koliko dobar trebaš biti da bi mirno spavao ? Koliko dobar moraš biti da bio zadovoljan sobom i svojim životom, koliko dobar trebaš biti da bi bio sretan ? Može li dobro pobijediti zlo ? Što je potrebno nekome učiniti da bi za njega bio dobar ? Jebote, milijun pitanja i tumačenja za dobro !
Ne samo kao apstraktno poimanje dobrog ili analiziranje svoje savjesti, što to uopće znači- biti dobar- je još kompliciranije kad se uključe međuljudski odnosi gdje se uglavnom vodi borba za meterijalno i duhovno, tj. crpljenje te iste «božanske» energije iz drugih umjesto iz sebe.
Uvijek sam volila duhovite zločeste likove – Montipajtonovce, Simpsone, Southpark, Zlikovce….jer ne volim licemjerje i laž. Velika većina moralista i vjernika se na njih zgražaju jer vrijeđaju dobar ukus i otkrivaju laži koje se kriju iza uvriježenih normi ponašanja. Ti isti obožavaju Opru koja je super unovčila ljudski sjaj i bijedu, kao i kompletnu moralnu problematiku. I ne da je dobra, ona je super dobra i humana jer dio zarade i upakirane poklone sponzorske konzumerske mašinerije poklanja svima koji opet trebaju sve. Nikad dosta. Najbolji su kad plaču i vrište od sreće.
Ti isti sigurno nisu u stanju odgledati Dogville. Trosatni čisti art film koji u početku briljantno šapuće o dobroti čovjeka da bi na kraju riknuo i kriknuo protiv cijelog čovječanstva, tj. naše čovječnosti, «dobrote» i lažnog morala. Lars von Trier me je tu totalno oborio s nogu. Film sam do sada odgledala 3 puta dok ga nitko od prijatelja kojima sam ga preporučila nije uspio vidjeti do kraja. Zaspali su. (Ne mogu vjerovati s kim se družim.)
Von Trier radnju smješta u neku vukojebinu u Americi ( posebno cijenim njegov prezir prema toj kulturi), ali to bi moglo biti bilo gdje na kugli zemaljskoj, genijalno apstrahira mjesto radnje smještajući je na tlocrt kazališne scene – na taj način skreće pažnju s nevažnog na glumu i ono što je najbitnije – sadržaj i osjećaje. U Dogvillu izolirano od ostatka svijeta živi mala zajednica dobrih i poštenih ljudi povezanih svakodnevnom rutinom o kojoj, kao i o moralnim pravilima ponašanja, raspravljaju uz pomoć duhovnog vođe Toma ( Paul Betany)- sentimentalnog intelektualca i jalovog pisca. Bježeći od misterioznih progonitelja Grace
( Nicole Kidman) se slučajno sklanja u Dogville. Stanovnici je prihvaćaju i pružaju utočište na dva tjedna. Da bi zadobila njihovo povjerenje Tom predlaže da Grace radom i pomaganjem uzvrati gostoprimstvo. Grace je sretna i zahvalna Bogu što je konačno pronašla mjesto koje se toliko razlikuje od svijeta iz kojeg je pobjegla . Sve je idilično i u granicama pristojnog i ljudskog ponašanja ( Tom i Grace se zaljubljuju) dok ne stiže potjernica za Grace. Tada počinje bezskrupulozna «tržišna» razmjena dobročiniteljstva. Licemjerne moralne nakaze pokazuju pravo lice, Grace ponižavaju i iskorištavaju na sve moguće i nemoguće načine da ti se diže stomak od muke. Dobra Grace to sve podnosi dok se nemoćni Tom ne odluči izdati je pozivajući njene progonitelje. Okovana u lancima Grace prepoznaje gangsterski Kadilak. Kraj vam neću odati, događa se ono što bi svaki normalni dobri čovjek najradije napravio.
I daje savršen odgovor na pitanje što to danas znači –biti dobar- . Ako se netko uopće zapita !

Ako ste preko pedeset vjerujem da ćete imati strpljenja pogledati film kao što ste imali vremena pročitati ovaj post.



29.03.2007. u 13:10 • 21 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.03.2007.

BITI EKVILIBRISTA

Kako me sutra nema, evo nešto unaprid.

EKVILIBRISTI

Mi smo stari ekvilibristi
živimo od ravnoteže
mi smo sanjari i nihilisti
radimo bez zaštitne mreže.

Mi smo stari ekvilibristi
nad pustom zemljom, na žici
mi smo vam kao ptice bez krila
za to trebaju dobri živci.

Mi smo stari ekvilibristi
nad glavnim trgom punim tame
nama je dobro samo u zraku
a ispod nas su dvije jame.

Mi smo stari ekvilibristi
bez novca i bez slave
oduvijek na kliskoj pisti
između sna i jave.

Mi smo stari ekvilibristi
za nas je to pitanje časti
a puk se vječno pita isto:
kada će ovi konačno pasti.


Napisao Arsen Dedić a ja posvećujem pjesmicu svima priko pedeset!

Stanje Pekera Buša 22.3.07.u 22h

Image Hosted by ImageShack.us

Ipak nekaj bu...

22.03.2007. u 20:24 • 17 KomentaraPrint#

BITI PRIJATELJ

Jeste li ikad čuli da netko slavi rođendan 5 dana pa ne stigne ništa napisati na blog.
Na sam rođendan u četvrtak-čestitari koji svake godine dolaze nepozvani kao što je i red, u petak proslava sa zborom u penzionera- drugarice po pismi vole najviše feštat , svaka druga proba je neka fešta, pa morala i ja počastit, u subotu večera za moje staro društvo, u nedilju
čašćenje za one koji su zaboravili ili nisu stigli prije, u ponediljak s mojim prijateljima iz udruge Sunce. Još mi preostaje počastiti ekipu iz Foruma. Kad je bal nek je bal ! Kažu da je čovjek bogat koliko prijatelja ima.

«Vaš je prijatelj zadovoljenje vaših potreba. On je vaše polje koje zasijavate s ljubavlju, a žanjete sa zahvalnošću. On je vaša trpeza i vaše ognjište. Jer, dolazite k njemu gladni, i išćete od njega spokoja.» –O prijateljstvu-H. Gibran

Koliko li je misli, izreka zapisano o prijateljstvu ! Svi ti hvalospjevi prijateljstvu zvuče patetično, na neki način iritiraju, podgrijavaju ego-trip istovremeno ga negirajući jer –biti prijatelj-ima altruistički predznak. Glorificiraju nas kao neka viša bića koja su sposobna osjećati nesebičnu prijateljsku ljubav a zapravo je jedini međuljudski odnos po slobodnom izboru, odnos bez obaveza, odnos u kojem sami određujemo količinu davanja i primanja, odnos u kojem se iskupljujemo za neuspjehe u ostalim međuljudskim odnosima, odnos u kojem možemo lagati pa i glumiti ono što nismo, odnos u kojem otkrivamo svoju intimu samo onoliko koliko želimo, odnos u kojem zapravo sve stavljamo na vagu i masovno se lažemo da nije tako, odnos u kojemu često kao i u ljubavnim odnosima krademo i vučemo energiju jedni iz drugih.
Ne govorim o površnim i lažnim prijateljstvima gdje je bitno zavarati sama sebe, mada se uklapaju u navedeno. U površnim prijateljstvima se ljudi često lome da steknu prijateljstvo osoba iz kojih mogu izvući neku korist, ili osoba koje će im popraviti javni imidž ili osobno loše mišljenje o sebi, ili popuniti emotivne ili intelektualne praznine u sebi.
Govorim o pravom prijateljstvu kojega opisuju te srceparajuće izreke koje me nerviraju jer nam umiruju savjest bez da je preispitujemo, čine da se osjećamo boljim ljudima samo zato što smo u stanju osjećati se prijateljem i imati prijatelje. Često se ponašamo bolje i humanije prema prijateljima nego prema najbližoj rodbini s kojom živimo, prema životnim partnerima, roditeljima, sestrama, braći, vlastitoj djeci. Jer prijatelje biraš, a rodbinu ne. Prijateljima prezentiraš svjetlu stranu svoga bića koja priča o svojoj tamnoj strani s odmakom, dok jadni najbliži tu tamnu stranu trpe i pokušavaju doživjeti barem malo one svijetle strogo rezervirane za prijatelje. Za prijatelje uvijek imamo vremena, za najbliže rijetko i to nam uvijek pada kao teret ili žrtva. Koja neljudska neosviještena zavrzlama samo radi slobodnog izbora! Sve boli, probleme, greške, nedostatke, nesposobnosti, promašaje, umjesto sa sobom i svojim najbližima, najčešće rješavamo uz pomoć prijatelja. Mislim kao i većina ljudi da su nesretni oni koji nemaju prijatelje koji će im «poslužiti» za razne potrebe «čišćenja». Amerikanci i napredna civilizacija idu na psihoterapiju a mi imamo prijatelje. Prijatelje slušamo kad se povjeravaju kao i kad nas savjetuju jer očekujemo isto za uzvrat, oni su nam i psiholozi, i popovi, i doktori, i oči, i uši, i melem za rane. I nisu uvijek dostupni kao najbliži koje moš šutirat kako oćeš. Pa te prijatelj tješi da ti nisi takav. Ako ti kaže: jesi, stoka si…, jesi, lažov si…., jesi, nesposoban si…., jesi, kurva si….nije ti prijatelj.

Image Hosted by ImageShack.us
Slavljenica s tortom -55 mi je godina tek!-
Menu koji je prethodio torti:
-hladno predjelo: nekoliko vrsta sira, nekoliko interesantnih pašteta, vrancuska, razno suhomesnato,šopska salata, razni kiseliš
- glavno jelo: pašticada a la Marjan - made by Marjan Bušelić-hvala Marjane, nema ti ravna,
njoke - made by Sanja, hvala Sanja, nema ti ravne, domaći makaruni;
- desert : čokoladna torta, tiramisu, medena pita, pijesak torta-made by Ada i Ivna, apple pie with
icecream- made by Mare - prijateljice hvala Vam;
- piće : Vranec and Cabernet Sauvignon, berba 2003, porijeklo Makedonija, T´ga za jug, berba 2004,
porijeklo Makedonija, piva- Karlovačka.


Uvod o prijateljstvu je zapravo uvod u razmišljanje o mojim prijateljima. Imam ih puno iz raznih životnih perioda, srednjoškolskih dana, studentskih dana, sa posla, prijatelji po području interesa, svaka ili svaki od njih popunjava neku «prazninu», bolje rečeno obogaćuje razna područja mojih potreba. Znam da se izjava ne uklapa u uobičajene pjesničke definicije prijateljstva , ružno zvuči - al je istinita. Pomaže mi da napravim nekakvu top-listu vrijednosti za neušminkanu definiciju prijateljstva.
Image Hosted by ImageShack.us
Misto-vidi se, vrime-sedamdesete, radnja-osjećam se high kad sam Biokovo high
U velikoj galeriji likova i tipova mojih prijatelja izdvaja se «naše društvo». Kroz sve godine druženja mogli smo si i dati koje ime, ekipa za mali balun se zvala « Esanosi» po legendarnoj ptici Šime Lafera , a naša družina proširena sa ženama bi se mogla nazvati Nesalomljivi.
Image Hosted by ImageShack.us
Legendarni Esanosi.
Dakle «Društvo nesalomljivih» je ekipa prijatelja i prijateljica iz lude mladosti. Muška čvrsta jezgra koja se još drži su moj muž Rica, moj brat Slavko Jukić, Željko Pašalić, Ivo Josipović Korda, Milovan Milinković (ova zadnja 4 se redovno svaki dan nalaze na kavi na Rivi ne bi li im štogod u gradu promaklo); slabije karike koje su se slijedom životnih prilika manje ili više udaljile su Ivo Franić, Dalibor Katić, Marko Bušelić, Dušan Janjić, Matko Čepić, Mario Bakota, ženski dio čine : Ivna Montana i ja, te emigrantice Jadranka Pašalić i Marica Bašica koja se čini se zastalno vratila , pa slijede po gornjem redoslijedu nešto mlađe supruge koje su se milom ili silom uklopile u društvo : Sanja, Ada, Ljilje, Vedrana.
Image Hosted by ImageShack.us
Čajanka u Biokovu uz VIS Yeti

Image Hosted by ImageShack.us
Gitara je bila -in-

Image Hosted by ImageShack.us
Okupljanje po bužama nam je bilo najdraže( Grota i podrum Pašalićevih)

Image Hosted by ImageShack.us
Ovako su nekad izgledale Ribarske večeri

Društvo nesalomljivih je nešto što je kao »kolektivna svijest» preraslo klasičnu definiciju i kategoriju prijateljstva. Nešto između rodbinske veze i prvog ljubavnog odnosa koji se nikada ne zaboravlja. Rođeni 50 i neke, dakle danas svi 50+, Titova djeca, pacifisti i kozmopoliti, mi smo pravo demokratsko društvo u malom koje tolerira i ignorira naše ideološke, vjerske ili stranačke opredijeljenosti, različito porijeklo, socijalne ili intelektualne razlike. Nitko od nas nije savršen, svjesni smo svojih mana i kao takvi se uvažavamo. Ništa nam nije sveto osim istine, ništa nam nije tabu i anarhistički se zezamo sa svakom temom koja danas dijeli ljude. Prijatelji iz mladosti, poneki iz djetinjstva, poznamo se u dušu, volimo se bez nekog posebnog rezona ili kalkulacija, ljubav koju njegujemo i vučemo za sobom iz mladosti kao sastavni dio svog života ne preispitujemo, ona se podrazumijeva isto kao i lojalnost. Da u «Milijunašu» tribam nekoga nazvati za odgovor ja bi iz lojalnosti zvala Pašu ili Kordu mada znam da ne znaju odgovor. Ne bi Milovana, nije baza, on bi vjerojatno zna.
Image Hosted by ImageShack.us
Jedno od vinčanja, pari mi se Beti i Dale.

Vezani smo raznim različitim međusobnim sponama, u raznim fazama je uvijek netko bio kao prisniji ili jače povezan nekim «tajnama» koje su uglavnom i ostali znali -u našem društvu se uvik lačalo, analiziralo, «proživljavalo» tuđe probleme i foliralo da to nije tako. Pa se vrimenom i to počelo tolerirati i ignorirati jer u tim odnosima nitko od nas nije bio nevin. Znali smo se i popičkati i vrimenom kao i najbliža rodbina prigoriti i priči priko uvriđenih ega, jer prijateljstvo je prišlo kako u naviku tako i neku vrstu ovisnosti. Dijelili smo sve važne životne događaje – faze odrastanja i školovanja, faze ludovanja i zajebancije u mladosti, faze zaljubljivanja i odljubljivanja, faze ženidbe, kućenja, sticanja, faze uozbiljavanja (u kojoj su se poneki i otkačili od društva), faze roditeljstva, faze ratne krize, i sada oko i priko pedeset - faze pobolijevanja, liječenja i ozdravljanja.
Image Hosted by ImageShack.us
Dičji rođendan !
Image Hosted by ImageShack.us
Sa zajedničkim kućnim ljubimcem isprid Bety ! Uvik se uvali i neko nepoznat !

Da sada biramo prijatelje najvjerojatnije se ne bi izabrali ali sve što smo ko «nesalomljivi» dijelili jače je i od rodbinskih veza. Ko nesalomljivi smo osvajali konobe i plesne podije, muški su u sastavu "zajedno smo jači!" fačkali ženske, koje su onda padale na grupni šarm, o tim legendarnim «jebačkim» danima naših muževa oni pri svakom druženju iznova pričaju uz uvijek nove izmišljotine , da ne govorim o upadicama žena, seks je inače najčešća tema i glavna šega, o luđacima i divljacima na momačkim večerima i demoliranim konobama se i danas priča, pirovi su se pravili samo radi društva ( svi smo vezani i kumstvom), zajedno se salivale terace i uređivale kuće, zajedno se isprid rodilišta očekivala rođenja djece, dječje rođendane smo slavili radi nas , a ne dice ( i naša dica se vole i druže – dok nisu odrasli mislili su da smo rodbina-moja Lina je jedanput kao mala pokojnom didu Nikoli nabrajala da ima tetu Sanju, tetu Ivnu, tetu Adu, tetu Vedranu, tetu Jadranku, tetu Beti, tetu Nelu i barba Slavka, Milovana, Željka, Kordu, Marka, Ivu, Dušana…. Dalu nije, on je kao i uvik bio prezauzet za naša druženja…); u ratnim godinama bi priko nedije bili na manistri usuvo a subotom bi po redoslijedu činili raskošne večere za cilo društvo-čekale su se subote ko da su «posljednja večera» i smišljale baze. A i najili bi se, spiza je većini u društvu uvik bila važna.
Uvik orni za zajebanciju, dijelili smo smij i suze od smija. Pripremali se za maškare i osvajali nagrade. Korda i Slavko su uvik imali glavne uloge jer su u gradu a i šire bili i ostali nenadjebivi par. Danas nas,
na našim slavljima, interno iznenađuju svojim "predstavama".
Image Hosted by ImageShack.us
Maharadža zvan Pahuljica....
Image Hosted by ImageShack.us
...i vjerni podanici.
Image Hosted by ImageShack.us
Vinčanje !- Cigani čergari s pravim bendom. Vojnici na Baškom Polju pitali mladoženju : Ej, zemljak, odakle ste ?
Image Hosted by ImageShack.us
11 žigosanih ! Gazda Jezda i pobro mu Mićo sa ženama gone svinje na prodaju. Prid klanje 11 žigosanih uvježbano cići i rokče...a ja želim samo jedno, da živim još jedan dan...živija Mišo!
Image Hosted by ImageShack.us
Narod rvacki: Anđeli il ovce !.. iliti Grupni portret stoljeća !
Image Hosted by ImageShack.us
Ne znan je li Ivo bija lipši ko Pahuljica ili Anđeo čuvar !
Image Hosted by ImageShack.us

..ili kao Branka Šeparović. Brankica je, kad se digla magla, jedva skupila zalutale guske oko svoje škrinjice ! Uvježbani scenski nastup je bio drmež uz Cinkuše " Trava zelena..."

Vezivala nas duhovitost, jubav za pismu- uvik smo pivali i još pivamo na svakom druženju, digod se i zapleše. Zajedno putovali, skoro svaku Novu dočekali zajedno, zajedno plakali i ispraćali umrle, zajedno bolovali. (Jedan Milovanov rođendan svi proveli na Hitnoj a janje stavili na led do ozdravljenja). Vezuju nas sjećanja, sličan ukus u muzici i filmovima, svi volili Život na sjeveru,
Mučke, Montipajtonovce, Ko to tamo peva, Top listu nadrealista.....

Rođendane smo uvik slavili s društvom, nikad s rodbinom.
Image Hosted by ImageShack.us
No dobro, ima tu i rodbinskih veza...Image Hosted by ImageShack.us
Tea i Damir, nisu zalutali na rođendan, mada nisu "naše društvo", moji su dragi kumovi i pravi prijatelji!
Image Hosted by ImageShack.us
Nela i Ivo, Ivo bi cilo veče piva samo Vilo moja....vidi se i zašto!
Image Hosted by ImageShack.us
Kad on ode leć, Ada odma živne !
Image Hosted by ImageShack.us
Željko, zabavan ko uvik! Mrvicu je živahniji u 5 ujutro-kaže Ada, a i ne spava dobro, sanja Sinišu, Dragana a ponekad i Novaka!

Image Hosted by ImageShack.us
U dnevnom boravku je bilo napeto za ispalit...Image Hosted by ImageShack.us
Uzaludan trud Mare, kad je utakmica na TV-u mogla bi im i Pamela bez ređipeta sist u krilo, ne bi primjetili !
Image Hosted by ImageShack.us
Obe vole narodnjake, ka da su u rodu !
Image Hosted by ImageShack.us
Pošto su muški bili nikad dosadniji, kljucali su iscrpljeni od popodnevnih buča ( tako je to posli 50), ženske su se super zabavile s pekerom Bušom. Ne triba nama puno za zabavit se, Marin poklon stigo iz Amerike- na pakovanju piše : Stavi instant Pekera u vodu i za 24 sata će nabreknuti 400%.
Upakirana laž se za 24 sata nije mikla s mista. Svaki dan me zovu i pitaju za Bušovo zdravje. Ja njiman: Buš ne bum još, i ne zna se kad bu bum !


Final score čvrste jezgre od nas 7 parova i jedne udovice prisutnih na mom 55 rođendanu
( Slavko i Sanja, Željko i Ada, Korda i Ljilje, Milovan i Vedrana, Ivna i Matko, Rica i ja, Ivo i Nela, Marica Bašica ) do sada je : nijedna rastava braka mada smo u raznim krizama popovali tj. pomagali i odmagali, svi mahom siročad bez oca i majke (živi su još 1 otac i 4 majke), svi situirani po JUS-u- imovina uglavnom naslijeđena od roditelja, svi nezaposleni osim troje, troje u mirovini; ukupno 15-oro dice-7 kćeri i 6 sinova ( dvoje pokojne djece), samo troje unučadi ( dico ženite se, davno nismo bili u piru a i sazrili smo da postanemo babe i dide); svi još uvijek živahni i pomalo načeti raznim boleštinama : 1 rak dojke, 1 operiran tumor mozga, 1 invalid bez noge, 1 operirana kičma, 1 srčani, nekoliko izliječenih ili neizliječenih čireva, 1 izliječeni alkoholičar ( ostali još loču ali uglavnom na druženjima), anksioznost, depresije, neuroze, fobije, skolioze, išijasi, artritis, hemeroidi, kolesterol, šećer , tlak.. i ko zna što još nedijagnosticirano čuči u nama. Sve se to na našim susretima zaboravlja. A i nije važno.

Važno je što je o prijateljstvu rekao Gibran :
Neka vaše najbolje bude za prijatelja. I ako mora upoznati vašu oseku, neka upozna i vašu plimu. Jer, što vam je prijatelj da biste ga tražili da s vama ubija vrijeme? Potražite ga uvijek da oživite vrijeme.
Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne prazninu; I neka u slatkoći prijateljstva bude smijeha i diobe radosti.


Image Hosted by ImageShack.us
Peker Buš 17.3.2007. u 21 h u najvećoj prozirnoj posudi koju imam jer su one tako tražile - da ima mali mista !

Javljat ću svima o progresu!

Eto i ja, ko i Vice, začela galeriju obilježenih !

22.03.2007. u 10:14 • 12 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.03.2007.

BITI RIBA


Eto upravo sada, punih 55.

Pa u tu prigodu, ja – riba mogu vam pokloniti komadić mog elementa bez kojeg ne mogu.
Kad mi je najteže, jedan pogled na pučinu rješava sve. Kad uđem u more, tu pripadam.
Kad zaronim s maskom u big blue ne treba mi mantra za tišinu i blaženi mir.



Image Hosted by ImageShack.us

Kad otkažu škrge, biti : BROD

Navigat, oće reć,
Stat pri' Bogon,
Navigat, oće reć,
U duši bi' brodon,
Naviga' triba
Jerbo je brod čovik,
A čovik more,
nek ostane dovik.


Igor Šipić

15.03.2007. u 10:20 • 22 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.03.2007.

BITI ZENA, 2. dio

3 godine : pogleda se i vidi Princezu.
8 godina : pogleda se i vidi Ružnu sestru ( bucmasta, bez zuba…)
15 godina : pogleda se i vidi Rugobu ( mama, ne mogu ići u školu ovakva!)
20 godina : pogleda se i vidi - predebela, premršava, preniska, previsoka, previše ravno,
previše kovrčavo, sređuje se do ponoći – i odlučuje ipak izaći van.
30 godina : pogleda se i vidi – predebela, premršava, preniska, previsoka, previše ravno, previše kovrčavo – ali odluči da nema vremena to popraviti i ide van u svakom slučaju.
40 godina : pogleda se i vidi « čista sam», i izlazi van.
50 godina : pogleda se i vidi « to sam Ja», i izlazi van.
60 godina : pogleda se i podsjeća svih ljudi koji se više ne mogu vidjeti u ogledalu, izlazi van i osvaja svijet.
70 godina : pogleda se i vidi mudrost, veselje i sposobnost, izlazi van i uživa u životu.
80 godina : Ne gnjavi se gledanjem. Samo stavlja crveni šešir i izlazi da se zabavi.


Taj crveni šešir su nedavno počele masovno stavljati na glave žene u Americi, doduše već u pedesetoj. Mada sam većinu zadnjih godina provela na anarhističkim stranicama podgrijavajući svoj prezir prema Americi, kapitalizmu i svemu što to dvoje generira, moram priznati da mi se povremeno u tih ludih Amerikanaca neke stvari svide. Nedavno sam od dragih prijatelja Borisa i Debre, koji su mi prije desetak godina pokazali Los Angeles uzduž i poprijeko, saznala za Red Hat Society. Debra je došla opremljena s opičenim ljubičastim odorama koje je kombinirala s nekoliko crvenih pokrivala za glavu.
Reko' : Al' je to sad « in « u Americi? A ona meni : Yes, but only if you are over fifty!

Navratili su u Makarsku jer su bili 'blizu', tj. u Londonu na godišnjem okupljanju Društva crvenih šešira u kojem ona ima nekakvu izvršnu funkciju. Radi se o NEorganizaciji (nešto slično građanskoj udruzi koja zapravo nema pravila koja bi se trebala poštovati osim da si preko pedeset i da voliš život), koja se raširila po cijeloj Americi i polako se širi Evropom. Struktura organizacije se sastoji od podružnica , osnivateljica svake podružnice dobiva naziv Kraljica majka, razvijaju se razni oblici komunikacije, međusobnog pomaganja i zajedničkog druženja u prepoznatljivoj odori – obavezni crveni šešir i ljubičasta odjeća po želji. Mogu se priključiti i mlađe od 50 - njihova boja je -pink- . Društvo danas okuplja oko 250.000 članica, na netu ima preko 453.000 stranica. Već se organiziraju masovna godišnja okupljanja i više se tu ne radi samo o zabavi i glupiranju već o istinskom povezivanju ženskog kozmosa što je dosad uspjelo samo rijetkim ženskim organizacijama.
Sue Ellen Cooper – Queen Mother Društva crvenih šešira je 2001.g., iz zezanja kupila prijateljici jeftin crveni šešir za rođendan, poslije je naišla na pjesmu Jenny Joseph « Upozorenje» : - Kad ostarim nosit ću ljubičasto s crvenim šeširom koji ne ide uz to i koji mi ne stoji dobro…., ostatak pjesme je priglup, pa neću prevoditi. Ukratko, ekipi prijateljica se svidjela ideja oblačenja u takvu kombinaciju pri svakom izlasku ili susretu, i osnovale su Red hat society uz objašnjenje :
« Društvo crvenih šešira je rezultat odluke nekoliko žena da pozdrave srednju dob sa poletom, humorom i oduševljenjem. Mi vjerujemo da neozbiljno ponašanje i humor olakšavaju
život, i kako sve zajedno slično mislimo, zašto se ne bismo udružile i uživale zajedno. Ispod vanjske lakomislenosti vežu nas iskreni osjećaji okovani raznim životnim iskustvima i istinsko oduševljenje za sve što nas u životu čeka.»


Reko' ja Debri, pa ja već imam nekoliko grupa žena s kojima sam to radila i radim, tetke Malt-uše ( čak su me i prozvali Mila majka ), Forum žena SDP-a i Zbor penzionerki. Samo da nabavimo crvene šešire i tu smo.

Image Hosted by ImageShack.us
Zbor « Marineta», sve pedeset +, tj. prosjek 70 godina..

Uplatila ja i neku kotizaciju ( još ništa nije stiglo ), pa možda se štogod pokrene i u Hrvatskoj. Mada na netu ima dosta negativnih ženskih reakcija na to društvo , kao…. poludile babe, pa gubiš identitet…, meni je baš baza biti isto obučen, (uvijek možeš radit individualne pomake), nekako se solidaliziraš i identificiraš s onim zajedničkim što nas veže,a preskačeš razlike u odgoju, obrazovanju, imovnom stanju…

Image Hosted by ImageShack.us

Pakiranje kolača koje su vridne ruke članica i simpatizerki SDP-a ispekle za humanitarnu prodaju.

I prođe 8. Mart, u Forumu smo zajedničkim snagama odradile partijske zadatke: od prodaje kolača za kupnju Plavog svjetla za Rodilište skupile smo fantastičnih 9.200 kn, od lutrije na plesu skupile smo 1.500 kn za Zbor penzionerki jer Grad nije povećao sredstva za rad zbora pri Udruzi umirovljenika, organizirali besplatne preglede za mjerenje gustoće kostiju i mamografiju, još u ponedjeljak predstoji predavanje : Kuda ide naše Zdravstvo ?, koje će , nadam se, osvijestiti naše nezainteresirane glave pokraj kojih olako prolaze saborske i Vladine ( katastrofalne po našu budućnost) odluke i promjene.

Image Hosted by ImageShack.us

Trans uz vatrogasnu himnu " gori gora, gori borovina ... "

A proslava Dana žena…tek sam danas došla sebi. U mojim kostima je škripalo, zavijalo, stezalo, sivalo, trnilo… i ne znam kako sve još naš svit opisuje bolove. Pošto sam bolesna bila sam pošteđena fizičkih zadataka, to su odradile drugarice ( eno ih i one kukaju, naš svit misli da se stvari događaju tek tako, bez truda ), ali sam bila zadužena za zabavni program. Vjerojatno zato što sam ja već u 45.oj savladala faze od 50 do 80 godina : pogledaš se, vidiš – to sam ja, stavljaš šešir i ideš se zabaviti.
( Mala digresija : sinoć me napala Željka da je blog čisti egoistični trip, a ja njoj, jeeee, pronalaženje novog zadovoljstva se može djelomično tako nazvati, a što se tiče mog ego-tripa odavno sam operirana od toga, zabole me kakav ću dojam ostaviti na one s kojima nemam ništa zajedničko).

Daklem, bilo me je na plesu ko na našem TV-u zadnjih dana : di god kreneš okom, dočeka te Pervan skokom ! Uvatila sam par poruka očima : Pun mi te je ku…!, ja njima nazad : Izvinite al neko mora glumiti budalu, over ?! …ništa.. ja opet : Ovce zločeste, odje…. u skokovima i to uz ritam Obrada i Dude, ne kvarite nam feštu, over?! … ima bit da su shvatile jer je plesalo baš sve… i sa štapovima, i uz ajme meni… zato smo i išle na skeč s vatrogascima.
Predstava je bila Vaginini monolozi po naški. Od vagine samo valunge, fumade oliti klimaks. Sve isključivo žensko, ( mada kažu da u istim godinam i muški imaju klimaks, to je onda kad misle da tribaju, dok
još uvik mogu, povalit sve što hoda, leti, puže… )
Image Hosted by ImageShack.us
Joke, Luce, Koke i muž joj Šime uz vatzrogasceNeću dalje izdavat dok ne izađe Kronika, da vidimo što je Ivana Oštro Pero shvatila i napisala. Lanjski skeč smo morale objašnjavat - koja je poruka kad 8 angažiranih žena obučenih ko domačice ( bablje kućne vešte, vikleri i perušina za prašinu ) stupaju ko mažoretkinje uz limenu glazbu Imotski i Marjana Bana… Oooo Luce, o moja Luce, za tobon mi srce puče ?! A zamalo je nama puklo od smija dok smo vježbale, kako lani, tako i ove godine. Te pripreme i back stage situacije su ono što je najbolje. Da glumice ! Joke, Koke i Luce vježbaju na čistom hrvatskom ko u našim sapunicama, nemoš ih pribacit na prirodni govor, nema šanse. Pa se neš upišat od smija ! A tek trema…. Luce ( Kate ) je prije nastupa drmnila persen, pa konjak, pa još jedan persen, tako da joj se karta s tekstom tresla ko lišće na buri, pred izlaz na scenu ju je bacila, zabacila glavu : Ma šta Zoja Odak ! i hrabro izašla iz WC-a – to nam je back stage u restoranu Grma.

Image Hosted by ImageShack.us

Opuštanje aktivistica

Image Hosted by ImageShack.us

Lak korak ko u leptirica uz ingliš valcer....

Image Hosted by ImageShack.us

Uvježbani par iz Tučepi : Steva i Terka

Image Hosted by ImageShack.us
Šjora Ivica je najsritnija kad bala.

Ponovni izostanak predsjednika SDP-a Dragana Srzića smo opravdali igrom Kviz, nisam se baš složila sa scenarijem , al nema veze, nek je svima puno srce kao što je bilo moje gledajući žene kako se smiju, recitiraju svoje stihove, pričaju viceve, guštaju, pivaju, i balaju zaboravljajući na trenutak sve životne probleme pa i tragedije iz kojih se ko feniks s visoko podignutim rukama izdižu.

A one zainteresirane za Društvo crvenih šešira molim da mi se jave ! Mogle bi se priključiti i V-day pokretu i postaviti dogodine u Makarskoj prave « Vaginine monologe». Sad kad više nismo kazališne i estradne virdžine !

Image Hosted by ImageShack.us
Igra KVIZ, tj. nagradna igra detekcije : Tko je zagonetna osoba ?
Sad kad je izašla Kronika i kad sam čula da neke jako interesira moj scenarij za igru detekcije u Kvizu, nadopisujem naknadno. Predsjedništvo Foruma žena se odlučilo na blaga pitanja za detekciju, pošto su moja bila neprimjerena jer se Dragan ove godine sitio poslati čestitku :
Dakle specijalno za Dragana : IGRA KVIZ:
Osobe A, B i C se predstavljaju: Ja sam Dragan Srzić predsjednik SDP-a Makarska i Vaš dogradonačelnik. Ispričavam se što lani nisam nazočio Vašoj proslavi kao svi dosadašnji predsjednici ali zato sada koristim priliku da Vam u osobno ime i ime muškog dijela SDP-a čestitam Dan Žena !

1. takmičar, pitanje za osobu A: Dragane gdje ste bili lani u ovo doba ?
Odgovor : Šetao sam s donje strane Rive i plakao što me niste pozvale.
Pitanje za osobu B : A jeste li Dragane sada ovdje ?
Odgovor: Nažalost morao sam na službeni put i plačem što nisam s Vama.
Pitanje za osobu C : A jeste li Vi Dragane sada ovdje?
Odgovor : Ja sam uvijek s Vama !

2. takmičar, pitanje za osobu A : Ko vam je politički uzor, Račan, Sanader tj. Siniša ili Bandić ?
Odgovor: Ma ...kakvi.... uzoooriiii....jaaa...mislim.... daaa...sam sve probleme apsolvirao i da Makarska čvrstim korakom hita u Evropu jer....ste me vi na zadnjim izborima ovlastili da ostvarim i više nego što sam obećao.
Isto pitanje za osobu B.
Odgovor : Hm, hm...ne biste nikad pogodili. Uzor mi je moj stari prijatelj Anđelko Erceg koji ima rješenja za sve gradske pobleme.
Isto pitanje za osobu C.
Odgovor: Nitko, treba biti staložen, skroman, dostojanstven, pošten i slušati što partija kaže.

3. takmičar, pitanje za osobu A : Kako se pripremate za ulogu gradonačelnika, hoćete li i Vi na seminar za gradonačelnike u Ameriku ?
Odgovor: Ne, gledam Velo misto i vježbam ulogu šetajući gradom po cile dane ko Njegova Visost i registriram sve nedostatke!
Isto pitanje za osobu B.
Odgovor: Ne, mada znam engleski bolje od njega, svaki dan učim od Siniše pa nije potrebno ići na seminare. Imam doma na videu i njegove govore pa vježbam !
Isto pitanje za osobu C.
Odgovor : Ne, jer su mi u Centrali sredili kratki kurs u Bandića !

Otkrivanje osoba :
osoba A : Ja nisam Dragan, ja sam Anđelko Erceg i došao sam se lično uvjeriti hoće li on doći !
Osoba B : Ja sam ustvari Dragan Srzić al nisam ovdje !
Osoba C : Ja sam Silva Glavina i ovdje sam kao Dragan Srzić koji me je ovlastio da Vam pročitam njegovu čestitku......

I tako u mom kvizu nitko nije pogodio a Dragan pobijedio.

Drugarski pozdrav: Smrt fašizmu, sloboda narodu!


11.03.2007. u 18:05 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.03.2007.

BITI ZENA

SRITAN NAM DAN ŽENA !
Prava istina je da slobodu ne možemo dobiti na dar. Slobodu moramo sami izboriti! – Roosevelt-

Image Hosted by ImageShack.us
Evo skoro će ponoć, umorna sam beskrajno, nemam više energije kao prije, ali ipak sjedam
za PeCu. Već nekoliko dana u Predsjedništvu Foruma žena SDP-a radimo na pripremi
tradicionalne proslave Dana žena, ne zato da bismo nastavljale prekinutu socijalističku tradiciju u novoj Hrvatskoj, već zbog naših starih žena kojima je to jedini doživljaj i odušak u godini. One nam također svake godine sa najboljim kolačima na svijetu, omogućavaju prikupljanje sredstava u humanitarne svrhe. Lani smo kupile klimu za Rodilište, ( oni Makarani u dalekom svijetu i ne znaju da žele ukinuti rodilište, a možda i Doma zdravlja ), ove godine započinjemo prikupljanje za plavo svjetlo / za liječenje žutice kod novorođenčadi/. Također svake godine sa skromnim poklonima obilazimo stare, bolesne i nemoćne članice i simpatizerke. Dakle treba odraditi još sutrašnji dan a uvečer ćemo se družit, pivat, balat kako to samo žene znaju.

Zadnju godinu postojanja MALT-a osnovali smo Misaonu radionicu koju su pohađale uglavnom srednjoškolke, temu one odabrale- a što drugo nego « Sloboda». Kako smo Marija Tvrde / voditeljica radionice/ i ja ozbiljno shvatile rad sa mladima bile smo vrlo iznenađene ne samo sa « uspavanim» mladim glavicama, već i sa stupnjem neznanja koje se ne očekuje od srednjoškolaca, naročito gimnazijalaca. Obrađujući sistematski sve vrste sloboda dođosmo do rodnih prava i sloboda. E tu sam se zaista iznenadila – mladim curama nije na pamet padalo da su se žene trebale izboriti za ženska prava, nije im na pamet padalo da analiziraju odnose u obitelji, ponašanje, položaj bake, rođene majke.- Daaaaa žene nisu imale pravo glasa…?- prvi put to čujemo. I zaista takve stvari se vjerojatno više ne uče u školi.
Misleći na to sastavila sam 2005. slijedeći letak. Prilažem ga u nadi da na moj blog možda
zaluta i koja djevojčica, ili da im ga koja baka ili majka pokaže. I zbog žena koje su se za nas
izborile i koje se rijetko spominju.

* 08.03.1857. - New York- žene zaposlene u tekstilnoj industriji protestiraju zbog neljudskih radnih
uvjeta i niskih plaća
* 08.03.1908. – New York – 15 000 žena maršira kroz grad tražeći kraće radno vrijeme , bolju
plaću, pravo glasa i zabranu eksploatacije djece. Slogan « KRUH I RUŽE «
simbolizirao je ekonomsku sigurnost i bolju kvalitetu života.
* 1910. - Kopenhagen – socijalističke organizacije iz cijelog svijeta sazivaju
međunarodnu konferenciju na kojoj njemačka socijalistkinja Klara Zetkin predlaže da se
08.03. - prvi štrajk tekstilnih radnica u New York-u , proglasi Međunarodnim danom žena
* 08.03.1911. – Međunarodni dan žena obilježava se po prvi put u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj.
Preko milijun žena i muškaraca defilira ulicama tražeći za žene pravo glasa, pravo na rad
i zabranu diskriminacije.
* 1917.– Ruskinje štrajkaju za « kruh i ruže » i dobivaju pravo glasa.
* 1975.- Međunarodna godina žena –Ujedinjene nacije slave 08.03. kao Međunarodni dan žena.
* 1977.– Generalna skupština UN prihvaća rezoluciju kojom se proglašava Dan ženskih prava.
* SFRJ se kao i cijeli svijet priključuje obilježavanju Dana žena sve do postanka Hrvatske kada se taj praznik ukida i osuđuje kao socijalistička umotvorina.

* 08.03.2007. Dan žena se oficijelno ignorira jer nam demokratska Hrvatska garantira spolnu ravnopravnost i gotovo sve slobode i prava. Preostaje nam osobni razvoj i borba s patrijarhalnim naslijeđem. Da bi žene postale ravnopravne muškarcima u privredi i politici morale bi poprimiti agresivne i natjecateljske kvalitete što vodi općem i totalnom onečovječenju.« Ravnopravnost nije sloboda ! Oslobođenje žena ( a ono je nemoguće bez oslobođenjamuškaraca ) je s « one strane ravnopravnosti « i moguće je samo u revolucionarnoj rekonstrukciji društva «- Mladenka Pinčić.DANAS u eri neoliberarnog kapitalizma i globalizma koji jede žrtve diljem svijeta, preostaje borba za humano društvo i ponovno stvaranje podloge za ostvarenje čovjeka kao društvenog bića. Brutalnost neoliberarne globalizacije budi nadu u početak samoosvješćivanja i ponovni početak borbe za zaštitu čovjeka i prirode, te ponovno ostvarivanje sloboda, prava i jednakosti u području ekonomije, zakonskih prava i kulture, tj. nužno je započeti univerzalnu borbu za općeljudsku emancipaciju. Ne ustrajemo li u socijalnoj borbi za senzibilizirano društvo, za sve tegobe i probleme Čovjeka, za ostvarivanje svih preduvjeta za zadovoljenje čovjekovih materijalnih i kulturnih potreba, SUTRA nećemo moći reći : ponosna sam što sam žena.

Za uspavane mlade glavice prevodim : imate zakonska prava i slobode biti ravnopravne i slobodne, ne dajte nikome da vas tlači, ni roditelji, ni braća, ni ljubavnik, ni ljubavnica, ni muž, ni djeca, ni šef, a da sa školom ne biste završile kao potplaćene sezonske konobarice, čistačice po hotelima, prodavačice na određeno u Konzumu, Kerumu ili u raznim privatnim shopovima, razmišljajte kuda ide ovaj svijet i treba li što učiniti. Uz zadnju poruku : ne boj se sporog napredovanja, boj se stajanja u mjestu !

A kod nas se kao nešto kreće…. Nedavno smo u Forumu dobili upute za angažiranje na provođenju Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova. Dugoročni plan ( je li zvuči poznato ?,…nemoš od svjetlosti…! naročito kad izađeš iz mraka… ) do 2010. A možda je s gledišta povijesti i kratkoročni, što je 4 godine u poređenju sa svijetlom budućnosti Hrvatske. Koja piči u Evropu. Kao treba se angažirati da se pri gradu osnuje povjerenstvo za ravnopravnost spolova, pa će još jednom administrativcu radni zadatak biti : ljudska prava žena, jednake mogućnosti na tržištu rada, rodno osjetljivo obrazovanje, ravnopravnost u procesu odlučivanja, nasilje nad ženama, žene i zdravlje, institucionalni mehanizmi i načini provedbe…..važno da su to u Saboru usvojili….kad će se domisliti da u Zakonu o radu krivično eliminiraju sve poslodavce koji zapošljavaju s lažnim ugovorima, koji mjesecima ne isplaćuju plaće….., je.. se njih jesil muško ili žensko, važno da te drži ko roba za ono malo crkavice. I tako ćemo za 4 godine biti konačno ravnopravne. Sada sve lakše dišemo pa sam ove godine za letak napisala lakonotni tekst, ko bi se mučio da dokuči onaj gori.


Ljepota žene nije u odjeći koju nosi, u njenoj frizuri ili figuri.
Ljepota žene ogleda se na njenim usnama iz kojih progovara istina, razumijevanje i dobrota, na
njenim ramenima koja su dovoljno jaka da podnesu svu težinu ovoga svijeta,
u snazi tijela i duha da podnese porod, odbijanje koje toliko puta stiže od njene djece
i sve bračne nesuglasice, u nježnosti i čvrstoći ruku kojima pomaže potrebnima, u sigurnim nogama kojima korača i kad svi odustanu, u njenim očima, jer to je ulaz u njeno srce – mjesto gdje stanuje ljubav.Ljepota žene se povećava kako godine prolaze.


Uz zadnju rečenicu prilažem i fotku, zar nisu slatke ?

Image Hosted by ImageShack.us

08.03.2007. u 01:12 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 06.03.2007.

BITI OTVOREN

Funkcija umjetnosti / 1

Diego nikad nije vidio more. Njegov otac, Santiago Kovasloff, se odluči odvesti ga da mu ga otkrije.
Krenuše na jug.
Ocean je ležao iza visokih pješčanih dina, čekajući.
Kad su dijete i otac konačno poslije dugog pješačenja prešli dine, ocean je eksplodirao pred njihovim očima.
I tako je ogromno, veličanstveno sjajeći, bilo more, da je dječak zanijemio od ljepote.
Kad je konačno došao sebi, drhteći i mucajući zamoli oca :
«Pomozi mi da vidim!»

Eduardo Galeano : The book of Embraces, 1992. prevela R.Z.

Image Hosted by ImageShack.us



Blogatitvoga, nikad nisam volila da me hvale, ne iz lažne skromnosti već zbog ovoga što je napisao moj najdraži pisac koji je inače poznatiji kao borac za ljudska prava nego kao književnik.

MALT je bio vrata, a ja ponizni vratar svima koji su htjeli krenuti putem umjetnosti ili otkrivanja vlastite kreativnosti koja leži u svima nama. Poneki željni putnici su me krivo shvatili kao u onom grafitu -Ne želim biti vođen-, poneki su odustali , ali neka je jedan mladi čovjek krenuo tim putem ( a ima ih više u našem gradu ), isplatilo se biti i vratar, i prevodilac, i vodič.

Za biti vratar ili putnik, treba biti «otvoren», željan novih vidika, doživljaja i spoznaja.
Iza zatvorenih vrata , pustih dina, zamagljenih planina, uvijek leži more bezgraničnih mogućnosti.
A tu se rađaju čuda.

06.03.2007. u 13:20 • 9 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.03.2007.

BITI SUPRUGA

Ulazim u kuću , da nisam falila, nemoš proć od stvari, raznog namještaja. U kužini sve krcato nekih starih komoda, posuđa, pizdarija kao kad se seliš, dnevni boravak isto…., u njemu uspuvana Beti gura namještaj, šta radiš u mojoj kući kozo, ona meni - tvoj sa mojim dogovorio da u Vas stavimo stvari dok ne sredimo kuću-…, ja ispalila, vičem… a moj odmah počeo i naš renovirati, kao nismo davno opiturali, počeo strugati špatulom po zidovima samo da se izvuče, da mi udovolji, pa znaš kad je već nered…. krenem u spavaću da oladim kad već kroz hodnik ne mogu proć od ljudi, sjede i ful se zabavljaju između namještaja, po krevetima, na ormarima…
budim se iz noćne more, ne znam jel zbog proživljenog užasa ili što me moj (u Dalmaciji za suprugu kažu –ona-, a za muža –moj-) na neki novi način budi ( odavno to već ne radi zorom),…. lagano masira …..kad me ono mačak Bilko «mijesi» po bokovima, budi me iscrpljen i gladan od kurvanja po cile noći.
Koji početak dana ! Kako uvijek analiziram snove, mislim se- to mi je trauma od seljenja svake godine u podrum ( mi vam to u Makarskoj mahom svi radimo- ko miševi u razne rupe samo da štogod zaradimo priko lita, pa kažu laka lova od turizma) ili traume od maltovskih dana kad se po kući muvalo stotinjak osoba. Uzrok toj mori je najvjerojatnije -ništa od feng šuia-, u podrumu koji nam služi ko radionica, studio, galerija i litnje utočište se skupila već kritična masa stvari, on se pravda kreativnim neredom a meni počele noćne more od viška namještaja, robe za 5 života, rezervnih dijelova za sve izmišljeno, svih vrsti materijala, papira, boja, knjiga, slika, neispravnih aparata koje po JUS-u skupljamo, zlunetribalo. Sinonim za bogate ljude mi je veeliki prazan prozračni prostor. U kojem se ne sanjaju ovakvi snovi.

Skužili ste da prosipam misli kako mi dolaze. Baš jučer kažem Luci, čita mi blog-lipo od nje, kad počneš pisati i razmišljati, nikad kraja. Možda je tema - biti žena- trebala prethoditi jer se bliži Dan žena, al može i ovo jer za većinu Hrvata i hadezejki biti žena znači biti supruga i majka. Ako to nisi onda si prekobrojna, ili si nevidljiva, ili se ne računaš, ili si nastrana, ili vanzemaljac.

Imam savršen brak koji je baš ko ona bračna zakletva iz patetičnih američkih filmova…da ću te voliti, paziti i maziti u dobru i zlu, sve dok nas smrt ne rastavi. U početku je bilo malo natezanja oko mačo stava (mada nije tako odgojen, njegovi su bili divni ljudi, u braku za uzor po starovinski, duhovita Katica bi znala reć – ja radim sve što hoću samo mi on kaže što trebam raditi)… on bi meni na početku braka - šta oćeš, kupio sam ti spizu, skuhao sam ti ručak, pričuvao sam ti dijete… čije dijete, kome si…. meni ?, od sutra kupuj sebi a ja ću se snać…ja raaaadim,… a ja kao ne radim ( po života sam proživila ko robot, dizanje u 5, s posla u 3, dovedi dijete, dovrši ručak, peri, steri, čisti, ribaj.. da ne nabrajam nesavladive poslove za muški rod za koje misle da triba fakultet),…. tako par godina dok se nije emancipirooo. U početku je bio i malo ljubomoran pa bi mu ja zapjevala- ti si čovjek mog životaaaaa… većinu života smo savladavali i savladavamo s humorom.
Tako sam se ja uglavnom po uvriježenom shvaćanju realizirala ko žena, tj. supruga i majka, ne znam što bih bez njih dvoje, volim ih više od sebe, ne smijem tako govorit, ispravljam se, volim ih kao dio sebe. Jeste li zamijetili da ljudi kod nas ( mislim na muške- jer u nas kažu ljudi i žene, žena kao nije ljudsko biće), za razliku od amera teško prevaljuju preko usta to- volim te, idiotsko slavljenje Valentinova malo mijenja stvar, na njihovu sriću izmišljene su čokolade samo ti.. i volim te…pa za protuvrijednost od 5-6 kuna ne moraju to prevaljivat preko usta.

Nedavno sam imala višednevnu terapiju u Splitu i iskoristila sam te dane da vidim dio projekta « Žena na raskrižju ideologija» , nešto novo, radikalno, dobro osmišljeno, ukratko multimedijska i interaktivna prezentacija suvremene ženske umjetnosti , tj. nomadskih umjetnica našeg porijekla kao i stranih autorica. Izvrstan ogled je napisao Branko Cerovac u 200-tom broju Zareza pa možete pročitati. Cerovca sam upoznala za MALT-ovog nastupa u Palach-u u Rijeci, napisao je lucidni tekst za naš letak prije nastupa, i to na neviđeno. Dakle lumen par excellance koji mi je digao živce na kraju teksta kad je pohvalio neosporan prilog projektu splitskog konceptualnog umjetnika Zlatana Dumanića. Očigledno nije prisustvovao tom njegovom «doprinosu» za Okruglim stolom na temu : Muškarac i feminizam. Pozvali su ga kao gosta jer se samoproglasio feministom. Ta nebulozna faca je odmah u startu minirala Okrugli stol lupetanjem zbrdazdola…mi, one, kurci veliki i mali, pičke, novi milenij, svemir, vanzemaljci… do rečenice .. nemam ja šta razgovarati sa ženama koje nisu imale 100 kuraca…Ostali gosti za stolom ( pristojni ljudi) se nisu snašli pa su nastavljali svoj tok misli kao da njega nema, takva nebuloza se i ne može pratiti. Da sam bila na mjestu idejne voditeljice cijelog projekta Ane Peraice ( Bravo Ana, čista petica za projekt !) obratila bih se ženama u publici s pitanjem da dignu ruke one koje su imale 100 k….. pa ga lipo zamolila da izađe jer nema s kim tu razgovarati. Umjesto toga, Jadre i ja smo se pogledale i izašle vanka jer, s obzirom da se rijetko viđamo, nismo željeli gubit vrijeme na slušanje gluposti. Čula sam da je poslije nas izašlo još par žena.
Kad će se pitanje relacije muško-žensko početi kretati van genitalnih sfera je problem o kojem se nije raspravljalo, valjda je izgledalo suviše banalno. Ali jeste o puno drugih stvari koje su u našoj naprednoj zemlji tek u začetku : matrilinearno nasljeđivanje, tradicionalni ugovori s Bogom, muškarcem i državom, nasilje u obitelji, migracija žena, trgovina ženama, transgender, queer, žene i politika, žene u povijesti umjetnosti, virdžine …..Film ( video, 28 min. 2003.) Karin Michalski « Pasche i Sofia» me je najviše impresionirao.
Paške ( 62 godine) živi u planinskom selu u Albaniji kao virdžina tj. «zakleta djevica» što tamo znači da živi u društvenoj ulozi muškarca. Prethodila je priča o porijeklu virdžina kod nas , režija Srđan Karanović : žena koja izgleda i ponaša se kao muškarac živi izolirano i radi teške seljačke poslove u nekoj vukojebini pomirena sa svojom «muškom» sudbinom. U okviru patrijarhalne lokalne kulture i na osnovu vjerovanja da su obitelji bez muškog nasljednika proklete, seljak odlučuje nakon četvrtog rođenog ženskog djeteta da jedna od njih postane takozvana virdžina, nikad se ne uda i ne rađa, te preuzme ulogu muškarca, tj. nasljednika obiteljske tradicije. A naša Paške, simpa pravi mali «muškarac» s cigaretom za uhom ( ne puši, ali to je muški đir) priča o sebi i sa Sofijom o njihovim viđenjima vlastitih života i o rodnim ulogama u načelu. Sofiju udaje obitelj za njihovog izabranika, ona unaprijed zna svoju ulogu i da će svi njeni egzistencijalni problemi biti riješeni, u dotu dobiva od oca samo metak koji daje mužu da ga upotrijebi ako ne bude dobra supruga. Paške koja je od djetinjstva bila muškobanjasta i nije se palila na žensku priču, odlučuje se za ulogu virdžine jer u Albaniji je dovoljno ne udati se i ne imati djece da bi se žena proglasila za muško. Paška se kreće uglavnom u muškom društvu i oni je prihvaćaju kao ravnopravnog člana. Užasna a istovremeno avangardna tradicija u usporedbi s naprednim svijetom gdje se žena teško izborila za navodnu ravnopravnost. Preuzimajući ulogu « zakletih djevica» žene u Albaniji mogu iskoristiti tu strategiju adaptacije koja im promjenom rodnog omogućava da izbjegnu ograničenja koja im nameće patrijarhalna kultura, ostvarujući na takav način i status i poštovanje koje je rezervirano samo za muškarce. Koliko se sjećam u filmu se još upliće priča o ženi iz obitelji gdje su svi muški pobijeni pa nema tko ostvariti krvnu osvetu, ona se prerušava u muško, osvećuje braću i kad je žele ubiti razotkriva da je žena i tako se spašava, jer u tradiciji « oko za oko, zub za zub « za žene nema mjesta.

Često, iz svoje perspektive sretno udane žene i majke, mislim na moju hrabru Vesnu ( i na još neke prijateljice) koje su odlučile ne udavati se a imati djecu, na neke koje su se sretno udale ali ne žele ili ne mogu imati djecu, na mnoge koje su se udale, odgojile djecu i osjećajući se svetom žrtvom podnosile i podnose nezamisliva psihička i fizička maltretiranja, na rijetke koje su se rastale i ne samo da teško žive već ih izjeda osjećaj promašenosti…..
Mislim na mlade cure kojima je u današnje vrijeme u Hrvatskoj životni cilj udati se što prije ko naše babe prije 100 godina.

Supruge i majke, patnice Hrvatice, zadajte si novu misiju i savjetujte svoje kćerke :
Djevojčice, ajde olaaadi….prvo prošetaj malo svijetom i nauči nešto !
Image Hosted by ImageShack.us

MALT performance " Milo moje..." 2004.
Kreacije : 1. "Glamour "- nosi Ana Gače i "Sedamnaest mi je godina već !"-
nosi Marija Ivanković

05.03.2007. u 14:50 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 04.03.2007.

BITI ROCKY-YEAH-VAC

Ovako pevaljke posvećuju pjesme : Samo za ekipu oldtajmera iz Rockatanskog jedna rečenica iz najluđe knjige koju sam čitala :
Kao da nitko nije mario da mu proturječi jer Vong se je brižno pojavljivao sa kavom a Roland je, slegnuvši ramenima, već puštao Waring's Pennsylvanians pa je iz užasne škripe dopirala tema kojoj se Oliveira divio, anonimna truba a zatim klavir, kroz dim izdrndanog fonografa i žalosnog snimka jeftinog orkestra kao iz nekog prepotoplja prije džeza, kao da je iz tih starih ploča , showboatsa i noći Storivila nastala univerzalna muzika ovog vijeka, nešto što ljude zbližava više i bolje od esperanta, UNESKA ili avio-kompanija, muzika dovoljno primitivna da dosegne univerzalnost a dovoljno dobra da otpočne vlastitu povijest s raskolima, odricanjima i herezama, sa svojim čarlstonom, svojim blek-botom, svojim šimijem, svojim fokstrotom, svojim stompom, svojim bluzom, ako već treba usvojiti razvrstavanja i odrednice, stil taj i taj, sving, bibap, kul, od romantizma do klasicizma i natrag, hot i misaoni džez, muzika-čovjek, muzika s poviješću, za razliku od isprazne životinjske muzike za ples, polka, valcer, argentinska samba, muzika zahvaljujući kojoj se ljudi upoznaju i zavole u Kopenhagenu kao i u Mendosi ili Keptaunu, muzika koja zbližava mladiće s pločama ispod pazuha, koja im nudi imena i melodije kao šifre da se upoznaju, udube i da budu manje usamljeni među kancelarijskim šefovima, u porodicama i gorkim ljubavima, muzika koja dopušta sva maštanja i sve ukuse, kolekciju afonskih ploča od 78 okreta sa Fredijem Kepardom ili Bankom Džonsonom, reakcionarnu ekskluzivnost Diksilenda, akademsku specijalnost Biksa Bajderbeka ili skok u veliku pustolovinu Teloniusa Manka, Horasa Silvera ili Teda Džonsa, kičaste pasaže Erola Garnera ili Arta Tajtuma, pokajanja i odbacivanja, ljubav prema malim stvarima, tajanstvene snimke pod pseudonimima i nazivima koje nameću diskografske kuće, ili trenutni hir, te čitavu tu subotnju masoneriju u jazbini kakvog podruma sa djevojkama koje više vole plesati uz Star Dust ili When your man is going to put you down,sa djevojkama koje blago i nježno mirišu na parfem, kožu i toplinu, sa curama koje u sitne sate puštaju da ih ljube kad zasvira The blues with a feeling, i tada se gotovo i ne pleše, samo se stoji i njiše, sve je mutno, prljavo, jadno i svaki bi mladić poželio da strgne one tople grudnjake dok ruke miluju leđa a djevojke drže poluotvorena usta i već se prepuštaju slatkoj strepnji i noći, tada se izdiže jedna truba i povaljuje ih umjesto svih muškaraca, uzima ih jednom vrućom frazom i obara ih ko pokošenu travu u naručje partnera, te nastaje trka u mjestu, skok u noćnu svježinu nad gradom, sve dok ih minuciozni klavir ne povrati, iznurene, pomirene sa sobom i još uvijek djevice do slijedeće subote, a sve to uz muziku koja zastrašuje punjene papige po ložama, one koji smatraju da ništa nije istina ako nema tiskanih programa i uputa, takav je život, a džez je kao ptica koja se seli, iseljava, useljava ili preseljava, ona je poprijekoskakačica, carinopobjegulja, nešto što teče i širi se, ove noći u Beču pjeva Ela Fidžerald, u Parizu Keni Klark otvara jednu cave a u Perpinjanu se praćakaju prsti Oskara Pitersona, dok je sveprisutni Sačmo svuda, kako ga je bog dao, u Birmingenu, Varšavi, Buenos Airesu, Ženevi, po cijelom svijetu, on je neizbježan, za nepovrjedivost tradicije, za jezik i folklor-to je jezik bez granica, uhoda zraka i vode, arhetipski oblik, nešto od ranije, odozdo, što miri Meksikance sa Norvežanima, Ruse sa Španjolcima, pripaja ih tamnom, središnjem i zaboravljenom ognju, nespretno i grubo, pa ih vraća iznevjerenom porijeklu, pokazuje im da je možda bilo i drugih putova i da onaj kojim su pošli nije jedini ni najbolji, ili pak da je možda ipak bilo i drugih putova, primamljivih da se njima krene, ali da nisu njima pošli ili su pošli polovično, da je čovjek uvijek nešto više od čovjeka i nešto manje od čovjeka, više od čovjeka jer sadrži ono što džez nagovještava, naznačuje pa i najavljuje, a manje od čovjeka jer je od te slobode napravio estetsku i moralnu igru, šahovsku tablu na kojoj je sebi namijenio da bude laufer ili konj, definiciju slobode kakva se uči po školama, baš po školama u kojima se nikada ništa ne nauči niti će ikada djecu učiti da savladaju prvi takt regtajma ili prvu frazu nekog bluza i tako dalje.
I could sit right here and think thousand miles away,
I could sit right here and think thousand miles away,
Since I had the blues this bad, I can't remember the day…..


Julio Cortazar «Rayuela»
Image Hosted by ImageShack.us
Maltovci na zložbi poslije performansa " 4 godišnja doba", " Esanos" zastava made by Dada Franić

P.S. Ako netko zna da je knjiga ikada prevedena i izdana na hrvatskom molim da mi javi.

04.03.2007. u 16:58 • 2 KomentaraPrint#

subota, 03.03.2007.

BITI COOL

Iz govornog jezika dobije se katkad uvid u raspoloženje i ugođaj koji je
vladao u nastanku pojedinih riječi. Primijetit će se kad se proučava
srodne jezike kako neke riječi istog korijena imaju različito značenje u
različitim jezicima. Kulturološki i politički utjecaji formiraju u
određenom vremenu vokabular posuđenica koje kasnije u svakodnevnom govoru
opstanu ili budu zaboravljene. Danas se, obzirom na veliku izloženost
djelovanju anglosaksonskog utjecaja, ustaljuju kod nas u govornom jeziku
riječi iz engleskog jezika.
Različito je djelovanje proizvoda jedne kulture u sredini u kojoj on
nastane od njegovog djelovanja u sredini i na sredinu u koju se izveze.
Tako u okolnostima gdje su ljudi kroz dulje vrijeme okrenuti prema obilnoj
konzumaciji za zadovoljenje tjelesnih potreba nastaje potreba da se
uspostavi protuteža u jeziku, kako bi se kroz svakodnevni govor postigla,
bar u maloj mjeri distanciranost od utjecaja konzumerizma. Kad su
svakodnevni utjecaji u duljem razdoblju suprotni mogućnosti slobodnog
odnosa između pojedinca i okoline, tada to djeluje hladeći na inicijativu
pojedinog čovjeka prema okolini. I onda čovjek postaje "cool". Iza takvog
hladnog odnosa prema onome sto sreće oko sebe, čovjek pokušava zaštititi
svoj unutraąnji svijet od destruktivnog utjecaja toga svijeta po vlastitu
unutrašnjost, pa se zapravo utječe pokušaju aktivne nezainteresiranosti za
stvari oko sebe. Obzirom da nema snage ni ideje mijenjati nešto u okolini,
čovjek postaje za tu okolinu nezainteresiran. Izraz "cool", što je već
šire poznato, barem medu mladima, označava i nešto lijepo, nešto sto je
odgovarajuće, po pravoj mjeri. "Kak spada". Toliku širinu značenja je
zadobio. A tako je to i kod nas.
Ali, kad se prevede doslovno s engleskog - ostaje - "hladan". Ne bismo
lako mogli zamisliti da bi "hladno", moglo značiti nešto lijepo, ili nešto
posebno dobro, i da bi se u našoj sredini ta riječ mogla ustaliti s takvim
značenjem. Međutim koristi se u tom smislu, ali engleska - cool.
Moglo bi se zamisliti da bi hladno-lijepo moglo biti nešto savršeno, a
nedostižno? Duh? Tako se zapravo u kulturi u kojoj je cool zadobio svoje
prošireno značenje, možda duh doživljava. Mi kažemo duhovito, za nešto što
zagrijava srce, a opet kad se kaže duh, malo nas uhvati jeza. Obično se
misli na nešto neosobno, daleko, hladno. Riječ duh koristi se obično u
našoj kulturi u kontekstu nečega nedostižnog.
Može se potražiti neka poveznica u riječi "ohlađen". Možda "odstrašćen". U
takvom kontekstu bi se to cool moglo shvatiti bliže nečemu što bi stvarno
moglo biti lijepo. "Cool" se medu mladima kaže kada se misli na nešto što
baš ima draži. Dakle može i zagrijati. Dakle, paradoksalno, za nešto
toplo. Postoji vjerojatno nesvjesna potreba izraziti da je nešto što ima
draži odstrašćeno (neosobno); na neki način odvojeno od svakidašnje
strasti (nadosobno?) - da samo takvo nešto ima draž ljepote.
U sredini odakle je izraz "cool" u svom proširenom značenju potekao,
pokušava se među naprednijim ljudima razvijati ideal mogućnosti
rehabilitacije čovjeka u punom dostojanstvu, bez obzira na ono sto je do
tada u životu postigao ili od sebe učinio. To je pozitivna slika npr.
američke kulture, gdje se, barem deklarativno, daje čovjeku uvijek nova
šansa, što je, često samo privid, jer se kroz izraz "cool" za ideal
ljepote zapravo ipak vjerojatno više pothranjuje nezainteresiranost.
Nezainteresiranost za "strasno", ali također i nezainteresiranost za
drugoga.
Tako "cool" ostaje zagonetka.

Dinko Raffanelli

Tako je to objasnio naš makaranin i moj dragi prijatelj, Dinko Raffanelli u antropozofskom magazinu.
Pošto je tekst na netu nadam se da mi neće zamjeriti što mi je njegov lucidni tekst poslužio kao uvod u još jedan fenomen današnjeg vremena. – biti cool- je postalo imperativ u cijelom svijetu koji vrije i izgara, u svakodnevnom životu, u poslovnom svijetu, svijetu grabeža i prestiža.
Dinko je temu obradio s antropozofskog gledišta / tjelesnog, duševnog i duhovnog / a ja bih
o samom pojavnom koje svakodnevno susrećemo.
Moram ga malo nadopuniti. Riječ –cool- se ne može u nedostatku adekvatne riječi prevesti s «hladno» jer znači upravo nešto između toplog i hladnog. Zavisno od konteksta cool može značiti : prohladno, hladnokrvno, ravnodušno, bezobrazno, besramno, nezainteresirano, mirno, interesantno, naglasiti količinu ili veličinu nečega ( npr. I'll have to walk cool 15 min. to get there- prevodimo s … dobrih 15 min., snobovi i šminkeri ga često koriste za cool iznos koji su platili za nešto ). Da ne navodim primjere za svako značenje, cijeli svijet dobro koristi sva ta značenja i to u izvornom obliku.
Primijenjeno na psihološke profile, tj. ponašanje ljudi koji ostavljaju dojam cool osoba, mogli bismo nabrojati više tipova :
- cool profesionalci – profesionalna deformacija kod raznih zanimanja gdje misle da moraju biti cool: liječnici, profesori, šalterski radnici, socijalni radnici, policija…..

-cool zanesenjaci – zaljubljenici u svoj posao ili hobi, odsutne face koje ostavljaju cool dojam a u stvari su u svom filmu pa ne primjećuju ništa osim onoga što ih zaokuplja : naučnici, razni umjetnici, reporteri ( divim se onim solistima koji mjesecima u prirodi čekaju da se nešto iz nekakvog jajeta izlegne, zacijuče, progmiže, poleti…), ribari, planinari, jedriličari….te face su zapravo, kao što navodi Dinko, vrlo zagrijane i čak strastvene osobe koje se izgarajući moraju odhlađivat;

-bezobrazni, napuvani cool- najviši stupanj arogancije, osobe koje su u stanju gaziti sve oko sebe, preporučeno ponašanje u cijelom svijetu za rukovodioce, političare i autoritete;

- fuck off cool- obrambeno oružje, hodaju kroz život uspravno ko štap, ništa i nikoga ne gledaju stvarajući oko sebe željeznu ogradu na kojoj piše – no trespassing -, mogu intimno biti vrlo tople osobe;

- zamantani cool- razni ovisnici, u stanjima osjećam se high, čula i mozak bye-bye, ostavljaju dojam da su cool, često služe mladima za uzor koji je najlakše dostiči;

- nezainteresirani cool- misle da su face ali su često emocionalno ili mentalno hendikepirani,
obično niži IQ ;

- ogorčeni cool- «mrtvački cool» tj. paravan za tužne i usamljene ljude ( starija populacija) s porukom: sve znam i ne može me više ništa povrijediti, prošao sam sve patnje ovoga svijeta ;

- iskusni cool- poruka NNNI , ništa me ne može iznenaditi, jer sam sve prošao – zna puno, putovao po svijetu, niži stupanj arogancije;

- cool sveznalica- doma uči memorirati nevažne i važne podatke pa kulerski j… sve i to na svaku temu u zdrav mozak, srednji stupanj arogancije;

- cool neznalica- cool držanjem prikrivaju svoje neznanje, povučene i iskompleksirane osobe koje na taj način obično nište i ne nauče;

- cool imitator- najčešće imaju neke cool idole ili uzor pa preslikavaju ponašanje ;

- coolest of the cool- face s lovom koje se smrzavaju od pomisli na iznose koje daju na prestižne stvari, npr. detalje kao što su satovi , ( ne znam je li ti satovi griju ali većina skupih stvari grije ili je prošla procese izgaranja ili vrijenja– automobili, bunde, dizajnerska odjeća i obuća, parfemi….)

- cool sirotinja- gladni, žedni i bez grijanja, ne treba im dodatno pothlađivanje za foliranje;

- cool kukavica – ljudi koji ostavljaju ili izgrađuju cool dojam ali se ustvari plaše ljudi i zamrzavaju se u kontaktu s njima; također ljudi s raznim fobijama;

- cool jadnik- nesposobni da se nose sa životom, žale sami sebe, često hipohonderi, ostavljaju dojam cool dok im ne priđete;

- cool poluidiot- često zavarava u velikoj galeriji cool tipova. Za vrijeme studija sam se zaljubila u jednog cool tipa – lijep ko Adonis misteriozno i na kratko bi se sam pojavljivao svuda po centru, lebdeći iznad svih bi izdaleka kulerski snimio situaciju i udaljio se korakom jelena. Nazvala sam ga « Što te nema? « i svako veće željno očekivala trenutak kad će se pojaviti. Dok mi jednom nije prišao u disku, pomislih- telepatija na djelu- ali…. zapela komunikacija u startu ( ako se to uopće može tako nazvati), tip glup ko idiot, futbaler, izbliza šuplji pogled ko u kokoši…otkantala sam ga nakon 5 minuta, udaljio se korakom jelena kao da se ništa nije desilo… ko bi se dosjetio što je htio….

Ima dakako još cool tipova ali ove sam u svojih 50 godina + upoznala i zaključila da i
nije cool biti cool. Biti kakv jesi, prirodan, otvoren za sva čuda ovoga svijeta, primati i davati otvorena srca, brinuti, voliti, patiti, suosjećati……
sve dok se nisam razbolila. I već 2 i po godine dok me bolest sistemski rastura ( o tome ću možda nekom drugom prilikom na temu – biti zdrav- ) učim se postati cool.
Razmišljam koliko je nesporazuma, dokazivanja, borbe, odustajanja, razočaranja, boli, osjećaja nemoći potrebno čovjeku da postane ravnodušan na sve oko sebe, i konačno shvati da je sam i da svoje borbe može voditi samo sam. Mislila sam da je postati cool postati ravnodušan. Nije mi uspjelo jer to je bilo kontra moje prirode kao što je kontra čovjekove prirode. Iz ravnodušnosti se ne može vuči snaga za dalje. Proradila intuicija, ono nešto ugrađeno u nama i bacih se na ponovno učenje onoga što svi opet intuitivno znamo ali zanemarujemo. Ravnoteža yina i yanga je naj cool stanje. Ravnoteža tijela, duše i duha koju dotiče Dinko je cool stanje iz kojeg je sve moguće, most za povezivanje s univerzalnom energijom koja nam daje snagu za izdržati.

I by the way, najcool tip u Hrvatskoj mi je Zlatko Pejić.

Vezano za temu prilažem najkraći slikoviti odgovor:

Image Hosted by ImageShack.us
Lina Rica: PUŠIONA (grafika)

P.S. Kako je cool u isto veće gledati DORA 2007. kontra Brit Awards 2007. Kol'ko smo mi cool fucking years isprid njih !



03.03.2007. u 08:37 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.03.2007.

Biti normalan

Inspirirana Veseljkovom analizom «fenomena duge kose» u zadnjoj Kronici, moram se osvrnuti na «problematiku» jer radi se o mladosti nas over 50.
Biti normalan /i u vertikali/ , i ostati normalan bez obzira na sve društvene mijene, je bilo, kao što većrekoh, jako važno za mene i za moje prijatelje. Često koristimo tu rečenicu opisujući nekoga : Znaš ono, normalan čovjek … i točno znamo što mislimo pod tim.
Generacijski termin - biti normalan- ostao nam je iz odgoja i odrastanja u socijalizmu. Biti normalan značilo je biti po JUS-u.
Ha, mladi pojma nemaju što je to! Biti normalan po jugoslavenskom standardu značilo je da si iz radničko-seljačke obitelji, da si teški šljaker kao i tvoji preci koji su polako i skromno stjecali materijalne stvari ali opet u okvirima primjerenog društvenog standarda. Ako si bio nekog plemićkog ili buržujskog porijekla, ako si stekao malo više, sredio stan malo drugačije, oblačio se drugačije, mislio drugačije, vjerovao u bilo što osim tadašnjih « istina», isticao se u školi, poslu, društvu, na ulici, nisi bio normalan. Bio si sumnjiv. Društvo je njegovalo mediokritete, prosječnost po JUS-u. Sjećam se jedne kemičarke Vide koja je izumila nekakvu plastičnu masu za koju je u Evropi dobila nagradu, i dakako, oni joj otkupili patent mada ga je besplatno nudila nama, koja je u jednom intervjuu hrabro izjavila da jugoslaveni žive kao svinje – u se , na se i poda se- i da su svi koji se žele izdići iznad tog prosjeka ne samo stigmatizirani, već im se sistemski onemogućava napredak. Cijela Juga je bila ušokirana i sa tom izjavom se je drugarica Vida dodatno ukopala. Ne znam što je poslije bilo s njom.
Ben Perasović je iz malo drugačijeg ugla opisao «društvenu paniku» kao reakciju na -ne biti u normali- obradio je « urbana plemena», tj. one koji su se usudili biti drugačiji. Hipiji, pankeri i ostala / malobrojnija od ova dva / plemena bili su po mom mišljenju pomodna imitacija pojavnog bez pojmovnog kao i sve što se ne rađa iz korijena, tj. pripadajuće sredine. Ali za nas mlade je svaki mali iskorak od normale po JUS-u značio put ka nekom dalekom i nepoznatom poimanju slobode, skok iz kutije u koju te je netko spakirao i to bez imena i mašne.
Krajem 60-ih, vrijeme o kojem Veseljko piše, nismo imali skoro ništa što bi nam moglo poslužiti kao izvor za neke nove vidike ili ideale. Pravi filmovi i prave knjige koje bi mogle dovesti do razvoja svijesti / ili dilema o savršenosti sistema u kojem smo živjeli/ su tada bile zabranjene i uglavnom nedostupne «normalnim» ljudima. Rijetki su tada mogli putovati po svijetu, tj.«trulom zapadu», turizam je bio u začetku, nije bilo medija, stranih novina, a vijesti su bile selektivne i kontrolirane.
Mi smo jedni od rijetkih koji su u susjedstvu, zahvaljujući rodbini u Njemačkoj, imali televiziju. Sjećam se da je bilo samo oko 3 sata programa, sjećam se da je cijeli komšiluk ulazio u spavaću sobu / rijetko tko je tada imao dnevni boravak/, ponekad i bez pozdravljanja- kao da ulaze u autobus s mjesečnom kartom, sjećam se gledanja Vijesti i dvije serije- Dugo, toplo ljeto- i -Gradić Pejton –, i nesnosnog smrada nogu jer su svi izuvali cipele. Što se tiče muzike, top-listu smo mogli čuti u emisiji « Taksi za Babilon « i svaki dan u podne i deset emisiju -Po vašem izboru-. Uvečer sam lovala radio Luxemburg na najmanjem tranzistoru na svijetu. Ako smo bili u školi u podne i deset Jadranka Pašalić bi se iskrala doma, stanovala je odmah do Gimnazije, i raspizdila naj radio u gradu / tata Vice ga donio iz Njemačke/ tako da ga čuje pola Makarske. Moja prva žurka bila je također u njihovom stanu. Uz zaškurene prozore / u 8 uvečer morali smo biti doma/, gorila je jedna crveno opiturana žarulja, na gramofonu se u beskraj vrtila jedna jedina singlica od Stones-a -Baby, baby it's a long, long while… /poslije je nikad nisam čula, čak ni Spike ne zna za nju/, zatvorenih očiju sjedila sam na otomanu koji je bio jedini namještaj u sobi i mislila sam da sam u raju. Ostali u sobi su plesali «stiskavac» - tako smo zvali stiskanje i klinč njihanje u ritmu bluza. Polako su počeli svirati lokalni bendovi koji su amaterski, na sluh uz puno grešaka, skidali hitove. I uz njihovu svirku imali smo «čajanke» nedjeljom popodne. Mi u hotelu Biokovo, a roditelji špite izvanka. Počeli i diskači s DJ –evima koji su imali skromne kolekcije ploča zahvaljujući vezama po svijetu. Plesalo se po raznim kafanama, priko nedije pevaljka, vikendom disko. Nedijom bi nas par «avangardnih» do Arkade / disko isprid Splita/ na matineju, stopom, da roditelji ne znaju. To nam je bilo ko posjet New York-u.
Što se tiče hipi mode, šile su nam mile majke dok se mi nismo izvještile. Svi smo sezonski radili i onda posli lita u Trst, doteklo bi za jedne Leviske i eventualno neke čizme. Sama sam si pravila « isusovke» i lude hipi borše . Liti bi bilo dobro, hodali smo bosi jer to su radili hipiji, imali smo kakve bezvezne papuče za pokaz da bi mogli uči u restoran Plaža gdje su rasturali Delfini ili Mladi Batali. Muški su puštali kosu, a i ženske, duga kosa je bila imperativ. Onda sam nabacila afro-look ko' Angela Davies i furala ga godinama. Mislim da sam bila prva u gradu, frizerka Vesna Batinović je jedva pristala da napravi trajnu po mojim uputama, poslije je postala No.1 u gradu /a i šire/ za afro-look.
S guštom sam se prisjetila tih dana i skrenula s teme – biti normalan-. Dakle nije u tom
hipimalomišćanskomsocijalističkomperiodu bilo nekih velikih duhovnih pomaka. Čitala sam o budizmu i bez učitelja postizala na jednoj skrivenoj stini na Osejavi neke svoje nirvane.
Svi aktivizmi su bili daleko od nas kao što danas jesu, a ne bi smjeli biti od sadašnje generacije srednjoškolaca
Nisam bila drugačija od ostalih jer je svako imao neku svoju limitiranu furku jer nismo imali mogućnosti ni para. Ali poslije puno godina saznala sam da sam bila narkomanka, ševila se sa crncima i štotigajaznam. Poslije pedesete te stvarno nije briga, ali nije mi bilo svejedno godinama. Prvu cigaretu zapalila sam u 24-oj godini i to posli prvog sexa / nepitajte kako to, nikakodasedogodi, bila sam se dobro zabrinula zbog normale-horizontale /. Droge onda i barem u nas nije bilo , cigarete su kupovali na komad koji su mogli. Moram priznati da se potajno pilo. Mi ženske bi se digod pukle kruškovcem ili ajer konjakom, to je onda bilo –in-, po plesnjacima ili poslije u disku bi se digod svi zajedno dobro zamantali. Kako je svaka mjuza bila dobra, jer smo je bili željni, nije nas pucalo na destrukciju i vandalizam ko današnju omladinu. Sanikalifornijska plačipičkasta mjuza me nije baš ni obarala s nogu, prave stvari su se događale u New York-u i Londonu što smo onako izolirani od ostatka svijeta saznali i slušali kasnije. Na drogu i seks oko čega je bila najveća frka, se kao što rekoh, nisam palila.
I tako sam stekla lipu reputaciju zbog - biti drugačiji- tj.-ne biti normalan-.
Sedamdesete sam provela u Beogradu. Početkom studija sam već bila stručnjak za izradu raznih unikata i kreiranja vlastitog imidža koji je manje-više ostao isti do danas.
Zbog imidža nisam nikada imala problema osim u pronalaženju stana. Razne gazde i gazdarice po JUS-u bi mi poslije priznavali da su se bojali da nisam - normalna-, kad ono- dobro odgojeno dijete.
Mama, tata i Tito, hvala Vam.
Mada je u meni oduvijek čučalo ono « against the beat» / sjećate se scene iz Blow up-a ? /
tek u dodiru sa, u to doba, «zabranjenim» knjigama počinje moj građanski neposluh i …..
……………………………………………………………………………………………..
evo najbolji muž na svitu me upravo pita : Što više toliko pišeš, jesil' ti normalna ? Tooo!
Evo, kako neću o tome kad me to j… cili život !
Nastavljam sutra. Moram na neki sastanak. Evo me ipak nazad. …………………………
……………………………………………vječno preispitivanje jesam li normalna ili ne.
Dakle, Orwelova 1984./ na engleskom i « na crno» / nas je na Filološkom dobro drmnula,
smjestila našeg Big Brothera baš na mjesto gdje ga se nismo usudili ni pomislilti smjestiti, Stepski vuk – prijevod je izlazio u nastavcima u Studentskom listu, i razni tajni ili zabranjeni izvori informacija koji su bili dostupni samo u našim velikim gradovima, su me počeli vraćati u normalu i uvjerenje da sam normalna I, me and myself , a ostali imaju problem koji možda riješe u dalekoj budućnosti. London mi je do kraja osvijestio osvijestio našu «imitaciju života», / jer sam tamo svjedočila pojavi prvih buntovnih i siromašnih punk klinaca iz radničkih slum-ova /,i sva ona poziranja generalske djece koja su si mogla priuštiti full hipi ili punk opremu – skoknu do Londona i ostave 1000 funti u Carnaby st. ili u Westwood-ice u Kings Road-u. Onda se zamantana jugo buržoazija / ko je onda imao lovu za drogu osim njih/ namjesti na svojim štacijama u poze za slikanje kao da su na venecijanskom festivalu. Neš ti faca ! Neš ti hipija i pankera ! Bili su baš ko današnji punk freaks po Camden-u. Ovi zadnji barem zarađuju kao originalni londonski suvenir.

Što se tiče aktivizma, jedanput sam otišla na studentski skup i pošto su mi bili kontradiktorni, neartikulirani i nebulozni, nisam se priključila. Onda su me u Makarskoj brisali iz evidencije SKJ jer se nisam aktivirala. Kao da su studentske demonstracije bile dirigirane od CK. A možda su i paradoksalno bile. Poslije sam se radi posla opet «aktivirala»u SK, pa sam bila toliko aktivna / pokušavala na poslu i primjenjivati u praksi razne samoupravne sporazume - još uvijek mislim da smo imali najbolji ikada osmišljeni koncept socijalne države/ da su mi prijetili da će me izbaciti kao antidržavni element. Kad sam se pomirila s no frks u partiji i pasivizirala, dugokosac Spike, koji je bio sekretar u Tučepima, me bris'o iz evidencije jer se nikako nisam htjela «izjasniti». Pobogu kome i o čemu ?! Da nisam normalna ni po pitanju -biti na partijskoj liniji-? Sad sam vanstranački aktivna u Forumu žena SDP-a / drugarice moje, volim vas ! /.Danas se to može, ali ja više ne mogu spojiti 3 stvari istovremeno, a to je : misliti svojom glavom, biti slobodan i biti lojalan.

Sada smo u Hrvatskoj kao malo tolerantniji prema pojavnom, ali nije preporučeno ne biti u trendu koji ti nameče konzumerska mašinerija.
U nama, proglašenima -van normale- u neka davna vremena, bez obzira što smo over 50, još uvijek «svijetli» neki nevidljivi žig po kojem se na ulici prepoznajemo kao da imamo ugrađeni infracrveni detektor. Ako ništa drugo onda nas izdaje iskra u očima kad vidimo klince / naprid crusties ! /koji svojim imidžom iskazuju stav koji, nadamo se ima pokriće, i koji strše iz današnje –normale- štancane gomile šetajućih klonova poznatih estradnih zvijezda, silikonskih sexi pop pevaljki, slavnih nogometaša, uspješnih, poduzetnih….

Hvala ti Veseljko baš si me inspirira.
Al ja bi tebe, Fistu i Ringa ipak smjestila u bitnike.
Naročito tebe, remember « On the road» ?
Image Hosted by ImageShack.us


A portrait of an artist as a young man.
Također makarski DJ pionir u Ožićevoj Konobi i Tučepskom domu mladih.

Takmičenje u pjesničkom prevođenju još traje :

UNTITLED

Carlos Barbarito, trans. Brian Cole


What does the wind want
that blows this morning, what claims
does it make on us, placed
between a past that persists
and a future that is hardly a yearning, a
sketch?
We do not know.
For now
only the grass sways growing by the
roadside
and carries our voices
a little closer to the horizon.

01.03.2007. u 19:35 • 8 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (11)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Najkraće : BITI ILI NE BITI

Zašto neko piše, ako ne da bi sastavio sve svoje dijelove ? Od trenutka kad krenemo u školu ili crkvu,
obrazovanje nas kida na dijelove, uči nas da rastavljamo dušu od tijela i razum od srca. Mora bit da su ribari sa Kolumbijske obale učeni doktori etike i morala jer su izmislili riječ sentipensante,osjećati-misliti, da bi definirali jezik koji govori istinu.
Eduardo Galeano.

BISERI :
No. 1 otkad bolujem :

Smrt nije pružila ruku prema meni i zato sam ovdje. Otkako sam postao svjestan stranosti života koji se opire navici, postao sam još bezbrižniji, jer sam dospio u vrijeme koje uopće ne osjećam svojim. Ono mi izvorno već ne pripada. Ovdje je samo kao još jedno jelo nakon objeda koje se ne nalazi na jelovniku. Još je mnogo manje onoga što mi pripada nego što je toga bilo prije, kad bi se povremeno ipak događalo da imam zahtjeve i postavljam pretenzije. Od tog trenutka nikada se nije prekinio magični mirakul mog života. Život nije razumljiv sam po sebi. Jer, kao što su govorili stari, značaj života nije u prirodnosti , nego u čaroliji. Živjeti znači biti potresen, biti izvan sebe, biti uzdrman, biti otrgnut od svojih korjena, mučiti se i bjesnjeti od iznenađenja i čuđenja, od bola i pomutnje, od užasa i radosti, od pouzdanosti i straha, od patnje i divote. Nema ničeg protuprirodnijeg od života. Život je milost. I to znam sada kada je zaista to i postao. Zbog milosrđa sam ovdje, gotovo kao slučajna i neistraživa pojava.
Bela Hamvas : Kap prokletstva

Kopiranje, objavljivanje ili prenošenje tekstova i fotografija bez dopuštenja autora NIJE DOZVOLJENO

pedesetplus@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se