*naja*

srijeda, 21.06.2006.

Image Hosted by ImageShack.us
uhvatilo me danas nešto, nešto čudno…. Ponekad mi se to dogodi od onog dana kada se pokušavam izdići iznad svega i zaboraviti… ponekad…?…prije bih rekla često, samo što se to nekako potiskuje, nakuplja…i još nije došao onaj tren kada će sve to samo izletiti iz mene… a bojim se da je taj dan/trenutak/mojih par minuta sve bliže… i plaši me to… izgrađujem iznutra taj dio srca, proširujem ga, samo da što duže izdrži… ali prejaka je ta želja za osvetom…. Prejaka je ona svjetlost u očima koja pokazuje neizmjernu mržnju prema…….i dalje ne nalazim onaj pravi naziv za to…
i taj osjećaj…kao da ne se ne uklapam u niti jednu poru ovoga svijeta….kao da ne pripadam nigdje… kao da mi svaki dan netko oduzima dio po dio mene…i nikad više neće biti ono staro…možda će drugi znati preći preko toga, možda ću i ja jednog dana uspjeti ali ono što će mi uvijek smetati je to što poslije toga više ne mogu biti posebna, jedinstvena….imam svoj pečat za cijeli život i to nitko ne može obrisati… s njim učim živjeti…. i on će uvijek smetati, ako ne drugima, meni… ne podnosim to, želim ga maknuti zauvijek, izbrisati… i istina, svaki je čovjek poseban, neponovljiv, ali ja to sebi u glavu ne mogu stavit…
i taj osjećaj iz dana u dan postaje sve jači i teži…bolniji… i svjesna sam da ovaj put ne mogu riješiti problem sama kao što bi htjela i još kad se sjetim da ne znam, ne nalazim rješenje i da ću sutra možda i morati nešto poduzet…zbog sebe…
k vragu, želim samo biti sigurna, živjeti bez straha od toga što će biti kad izađem van, želim živjeti na način koji ja želim! I ima dana kada želim vikati postoji li netko tko će mi pomoći…. A opet živim za dan kad će se vratiti nekima ono što su zaslužili… jer ovo više postaje nepodnošljivo… i sljedeći put ako ne nestane istog trena kad ga sretnem, poludit ću….to je samo sekunda, a opet mene vraća na početak…ubija me…svakim danom sve više shvaćam da ovo postaje samo mučna stvarnost…i boli…boli….kao da nisu dovoljna posljedica slike koje ne mogu izbrisati iz glave, kao da nije dovoljno to što idem spavat i budim se prisjećajući se te odvratne….. ma šta je previše živjeti barem u miru za ovakvu vrstu života? Znam, imam kraj sebe osobe koje vrijede više od bilo čega, imam njega koji u ovoj situaciji znači život za mene…ali zašto da se oni trude kad ona sekunda ruši sve…kada onaj jadni pogled i smiješak smrve sve u meni što sam uspjela izgraditi… kad taj fukin' osjećaj ne izlazi iz mene!
I ima li smisla nasmijati se? Ima li smisla zaustaviti svaki put suzu? Nema… jer ne mogu ništa napraviti za sebe… i jedino rješenje sada je suza… a boli… i uvijek će tako biti… svaki put ispočetka…
- 18:40 - Komentarići (11) - Isprintaj - #

utorak, 13.06.2006.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Mrzim ovakve noći, ležim, ne znam kud bi sa sobom koliko mi je dosadno..po stoti put prelistavam sve moguće časopise koji se nalaze u kući, porješavam cijelu skandi križaljku, preslušam sve one stare cd-e koje sam slušala prije godinu dana i ponosna sam na sebe jer se još sjećam riječi pjesama... i onda opet odlutam mislima negdje daleko, daleko….na jedno lijepo mjesto… i poželim svoju mazu kraj sebe…eh, eto, bezveze si radim gluposti…što više razmišljam, sve mi više fali… a tako bi ga sad samo zagrlila… al dobro… sad će on brzo zvrcnut… a onda, ne znam zašto, ali uvijek pustim da mi misli pobjegnu na one stvari koje bi se trebale zaboraviti i preboljeti… tj. cijeli dan se borim protiv toga da ne mislim na to i u jednom trenu izgubim i snagu i volju i odustanem.. pustim da me još jednom poraze sjećanja i prisjete kako je to dotaknuti dno dna… najgore je što znam da nema rješenja, što se ne mogu ama baš nikuda pomaknuti…doslovno imam svezane ruke… i onda opet slijede živčane faze, izbacivanje bijesa, istresanje na nekome tko mi prvi dođe pod ruku, enormne količine onih kapljica što se same slijevaju niz lice, proklinjanje tog datuma, nekih osoba i na kraju čokoladica i ljubav smire sve….jecanje prestane, suze nestanu i osmijeh se opat pojavi na mom licu…

How I wish I could walk through the doors of my mind;
Hold memory close at hand,
Help me understand the years.
How I wish I could choose between Heaven and Hell.
How I wish I would save my soul.
I'm so cold from fear....

- 20:44 - Komentarići (16) - Isprintaj - #

subota, 03.06.2006.


Ponekad mi se čini da će ovaj osjećaj ne znam ni ja čega biti prisutan cijeli život i da ću baš zbog njega svaki put raditi sve veće greške… kad se jednom nešto uništi, čemu to popravljati, kada nikada više neće biti ono što je bilo na početku...ista stvar sa ljudima… kada te jednom netko uništi kao osobu, ostavi ožiljak za cijeli život čemu se dizati iz toga i vraćati na početak, boriti se da budeš nešto što nisi i što više nikada nećeš moći bit… gotovo... skupljaj posljedice svojih grešaka… ostaje ti samo živjeti u skladu s tim što sada jesi… s onim koliko vrijediš… i ne zaslužuješ kraj sebe osobu koja će te voljeti jednako kao i prije… koja će te vaditi iz toga, boriti se s tobom jer nema smisla… svaki dan postaje isti…ili gori… svaki odlazak u krevet, grad, dućan, školu, pa čak bacanje smeća postaje strah… i bijeg se nekad čini kao najbolje rješenje za sve… za novi početak…kojeg nema, ne postoji… jer osjećaj ostaje… uspomene žive… slike se ne brišu… i svaka riječ, svaki dodir boli… a opet jedina utjeha je da uvijek ima onih koji su prošli gore….i preživjeli...
- 23:24 - Komentarići (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.