*naja*

nedjelja, 09.04.2006.


Trebala bih napisati nešto…opisati ovu gomilu osjećaja koje su sada u meni…nije prvi put da osjećam toliko puno ali uvijek sam nekako znala prenijeti to na papir... danas ne znam…danas za mene riječi ništa ne znače, strah koji je svaki dan prisutan danas postaje neizdrživ… sve to kao da sada odjednom želi izletiti iz mene… a ja i dalje potiskujem i smirujem stvari… i toliko želim samo s tobom razgovarati o onome što skrivam od drugih… ne znaš koliko mi je to potrebno, tvoj zagrljaj i da usnama obrišeš moje suze, da zajedno izbrišemo prošlost i uspomene… i opet me obuzima onaj strah kojeg ne želim dijeliti, one misli koje ne smijem izgovoriti, onaj osjećaj kojeg moram zaboraviti…i potpuno me iscrpljuje… mijenjam temu… šaram nešto bezveze po papiru… pokušavam ne misliti…
ali previše je toga sada u meni…znaš, napravila sam nešto što nikad sebi ne bi dopustila…zašto? Jer jedino još nisam naučila otići a sinoć sam bila spremna..i normalno, samo ti znaš pokvariti sve moje planove…iznevjerila sam i tebe i sebe i osobu koju volim i još ću povrijediti nekoga… sada ću te barem lakše pustiti sljedeći put… ne želim više bit ovakva…ne sad…želim naučiti stati i prestati gutati suze…

Ali kad od davne prošlosti ništa ne ostane,
kada bića umru,
kada stvari propadnu preostaju MIRISI i OKUSI.
Oni jedini preostaju, doduše krhki, ali utoliko živahniji,
više odvojeni od tvarnog, uporniji, vjerniji.
Oni su poput duše, postoje zbog podsjećanja,
zbog čekanja,zbog nade,
na svojoj gotovo nedodirljivoj kapljici nepokolebljivo nose,
kad se sve ostalo sruši
golemu zgradu USPOMENA.
Marcel Proust- Combray
- 19:16 - Komentarići (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.