biti nestašan

..leptir...

.dva su sata iza ponoći...pogled mi bježi na krovni prozor iznad mene....da li me budi mjesec..da, tu je..i mirno je...vidi se sjaj hladnoće.....isto je sve kao i noć prije..izvana isto ali ove noći u meni sve eruptira...

..nisam željela usnuti bez njega..nisam željela na sebi išta osim paperja i njegovog dodira...dodira leptira...prelazim prstima mjesto gdje se
spustio..zatvaram oči..vruč dah i njegova blizina mi udaraju žilama...
..osjetim sjenu muškarca koji se nadiže iznad mene...njegovu snagu koja me samo blizinom topi..ne dišem..nestvaran je osjećaj..a on toliko prisutan...jesam li normalna...ne znam i nije me briga...osjetiti jačinu požude a i ne dodirnuti....usne poluotovrene..njegove uz moje...osjetim njihovu vrelinu..moram otvoriti oči....uvjeriti se da si mašta. ..vidim da i ti nestaješ u mom pogledu......možda..možda danje svijetlo razvodni
opojnost...

...pet je sati poslije podne....svjetlost nije donijela
olakšanje...a mrak se polako spušta...i želim ponovo čuti kako diše..
..kao što ga čujem sada...kao što ga osjećam kao nikoga do sada...