Jako puno vremena proveo sam razmišljajući što napisati u nastavku bloga.
Odlučio sam podijeliti svoja saznanja o tome
kako funkcioniraju stvari i na kakav perfidan naćin liječnici dolaze do novca a nama plasiraju priče . . .
Kod liječenja odraslih stvari su još strašnije.U uvodu ide jedna istinita priča.
Prijateljica je dovela oca na onkološki odjel KBC Firule i primio ih je onkolog koji im je kazao strašnu dijagnozu. Dijagnoza vašeg oca je bla,bla,bla. Udario je šakom o stol i povikao "Hoćemo li se borit'?" .”Hoćemo”, povikala je prijateljica kao u starim partizanskim filmovima, nesvjesna na što je pristala.
I tako je počela ova priča koja tragično završava već nakon 4-og ciklusa kemoterapije. Starac je preminuo u bolovima prekinuvši svjesno patnju na koju je nagovoren.
Kakva je moralna odgovornost onkologa koji je prvo nagovorio prijateljicu i starca na kemoterapiju a onda kada su prekinuli nije ih niti nazvao da provjeri što je sa njim i zašto više ne dolazi.
Ako, (neka mi oproste pošteni i radišni liječnici) skoro svaki onkolog ima otvoren žiro račun na koji mu sjeda novac koji mu uplaćuju distributeri lijekova, naravno ovisno koliko lijekova proda taj mjesec, cijela ova priča sa starcem i prijateljicom dobiva svoj smisao.
Kada sam razgovarao sa liječnikom, kojega poznajem i držim ga moralnom osobom o ovom saznanju nisam vjerovao vlastitim ušima što čujem. Možda to nije mito. Možda je to sve nagrada onkologu za njegov znanstveni rad !!!
Ma kakav znanstveni rad?!
On radi sa starcem kojega je unaprijed osudio na smrt i kraći život zbog davanja kemoterapije.
Starac će ionako umrijeti pa zašto ne bi usput malo i zaradio?
Dotični onkolog bi vjerovatno sada ispucao rafalnu paljbu na mene i svima dokazo kako je on u pravu i kako je sve napravio po službeno odobrenom protokolu. Istina je to što govori. Napravio je sve po službenom protokolu kojega je odobrilo ministarstvo zdravstva i to nije sporno. Sporno je što je protokol napravila farmaceutska kuća koja prodaje lijekove (čitaj otrove) i sve svodi na preživljavanje a ne na izlječenje, koje se (hvala Bogu) ipak nekom i dogodi. ”Vidite da smo ipak nekoga izliječili”!
Možda bi starac i danas bio živ, to ne možemo znati. Boli činjenica da
je njihov susjed sa puno gorom dijagnozom i danas živ. Susjed je odbio kemo i iz temelja promjenio ishranu. Sa kemoterapijom su mu davali “čak” 6 mjeseci života a on je živ evo već dvije godine.
Iz cijele ove priče proizlaze dva pitanja na koja niti jedan onkolog neće odgovoriti i o njima raspravljati.
Koliko je kemoterapija sigurna i koji su stvarni postoci izlječenja?Pacijent koji se liječi od leukemije kao recidiv nakon godinu-dvije dobije, zbog kemoterapije, karcinom na plućima i vodi
se kao žrtva karcinoma na plućima a ne kao žrtva leukemije. Zbog ovoga su i postoci izlječenja leukemije
čak 70%.
Sve je ovo poražavajuće jer onkolozi zbog novca svjesno prikrivaju stvarno stanje.
Sam način liječenja kemoterapijom dosta je dobro osmišljen ali na našu veliku žalost ne funkcionira i to već jednom mora doći do nas malih ljudi.
Najnovija saznanja o davanju kemoterapije su da se traži arterija najbliža tumoru i da se kemoterapija kroz nju daje ciljano u sam tumor. Nuspojava skoro da i nema . . .a kada će stići do nas ovi protokoli samo dragi Bog zna.
Nisam liječnik ali sam pročitao jako puno u ove zadnje tri godine i ovo su najnovija saznanja iz znanstvenih radova koji su objavljeni na internetu.
Kada na tv-u gledam istupe naših onkologa koji vjeruju samo u “konvencionalnu” medicinu i puna su im usta navodnih uspjeha u “preživljavanju”, sav se naježim.
Volio bih kada bi otkrili široj javnosti kakvo je stanje na njihovim žiro računima i kakva im je imovinska kartica. Vjerujem da bi imovinska kartica objasnila njihovo vatreno zalaganje za kemoterapiju.
Današnja konvencionalna kemoterapija sigurno nije "jedino" rješenje za onkološke bolesnike i to već jednom treba biti svima jasno. Radikalna promjena životnih uvjeta nudi daleko bolje i dugoročnije “preživljavanje” od kemoterapije.
Oboljelim osobama netko već jednom treba pružiti ruku i reći da imaju alternativu kemoterapiji i dati im stručnu pomoć.
Prije odlaska na liječenje u Tijuanu primio sam dva telefonska poziva od ljudi čija su se djeca također liječila u KBC Firule i koji su se željeli sresti samnom i ispričati mi svoju priču.Oba roditelja izgubila su dijete nakon dugotrajnih kemoterapija i najviše ih boli odnos dr Srđane Čulić prema njima i njihovom djetetu.Jedna mama ,čija kći je umrla prije 5-6 godina,sva u suzama dala mi je dokument tj izvod žiro računa dotične doktorice na kojem se vide mjesečne uplate farmaceutske kuće (nesmijem napisati koje jer je izvod nelegalno pribavljen i nisam ga htio uzeti jer bi sada bio ovdje objavljen što bi prouzročilo jako puno problema mami koja mi ga je davala) od 3.000 do 9.000 kuna,kako koji mjesec.Iznos varira vjerovatno od količine otrova kojega je taj mjesec dala djeci.Kako živjeti dalje sa ovim saznanjem a ne iznijeti ga u javnost?
Na našu veliku žalost novinari prodaju novine i najmanje ih zanima
istina.Pišu svakakve gluposti samo da prodaju novine a u liječnike se ne usuđuju taknuti.Tko zna,možda će i njima jednog dana trebati.
Supruzi i meni desila se najgora stvar koju možemo zamisliti.Izgubili smo prekrasno dijete u 15-oj godini života.
Možda bi je svakako izgubili od ove opake bolesti ali neutješni smo nakon spoznaje kako sistem funkcionira.
I šefica dječije Hematoonkologije u Splitskom KBC Firule
dr.Srđana Čulić također prima mjesečne nagrade za svoj "znanstveni (ne)rad".
Tužno . . .
U sljedećem postu iznijeti ću više detalja o samoj imunoterapiji na koju sam vodio kćer kao i o našem boravku u Tijuani.
Zdravko
