| < | listopad, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (1)
Opis bloga
Obožavam književnost i svoje ću zapise uglavnom posvetiti pročitanim knjigama i razmišljanjima o književnosti... Jer, kako bih pobjegla od problema, odlazim u neke druge svjetove i tamo tražim utjehu. Knjige su doista moji najbolji prijatelji!
No, osim književnosti, moje velike ljubavi su i glazba i film, stoga ću se s vremena na vrijeme osvrnuti i na te umjetnosti.
TRENUTNO ČITAM:
Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Idiot
Patnje mlade Wertherice
Jovan Dučić - Pesme
- 09:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
U zadnje me je vrijeme počela zanimati slavenska književnost pa sam počela od onoga što imam. Prve su na red došle pjesme Jovana Dučića. Zbirku sam naslijedila od tetke i na prvoj stranici još uvijek stoji posveta za njezin rođendan... Tako ta zbirčica od osamdesetak stranica ima za mene ne samo umjetničku, nego i sentimentalnu vrijednost. S Dučićevom poezijom susretala sam se samo po nekim forumima, ali nikada se nisam nešto previše zainteresirala. Zato mi je žao što sam ga tek sada „otkrila“ jer ima sjajnih pjesama. Uživala sam čitajući „Pesme“, a neke sam pjesme čak i nekoliko puta iščitavala jer su ostavile jak dojam na mene. Sonata Htedoh da mi ljubav ima lice sretno, Kao rečna nimfa, čije vlasi duge Veselo crvene; ali beše setno, I kose joj behu tamne, ko u Tuge. Htedoh da zapevam mlad ditiramb sreće, A ja najtužniju ispevah poemu; Počnem da se nadam, a osetim veće Neku slutnju davnu, zaspalu i nemu. Tako novu želju prati suza stara; Tako nova ljubav u časima holim Neosetno rane starinske otvara - Pa me strah da želim, i užas da volim.  Jovan Dučić, srpski pjesnik, pisac i diplomat, rođen je 15. srpnja 1871. godine u Trebinju. Godine 1896. pokrenuo je književni časopis „Zora“ u Mostaru, gdje je 1901. objavio i prvu zbirku pjesama. Drugu zbirku pjesama objavio je u Beogradu 1908. godine., a zatim i dvije knjige u vlastitom izdanju, stihovi i pjesme u prozi: „Plave legende“ i „Pesme“. U početku svog pjesničkog stvaranja, bio je pod utjecajem Vojislava Ilića, također srpskog pjesnika. Otišavši u inozemstvo, sasvim se oslobodio toga utjecaja i izgradio svoju individualnu liriku prema uzorima francuskih parnasovaca, dekadenata i posebno simbolista. Njegova je poezija značila novinu i osvježenje – i u motivima, i u izražaju. Pisao je i prozu – eseje, studije o piscima, „Blago cara Radovana“ i pisma iz Švicarske, Grčke, Španjolske... Umro je 7. travnja 1943. godine. Sunce Rodio se na Jonskom moru, na obalama punim sunca, tamnih vrtova i bledih statua, i, kao galeb, okupao se u azuru, svetlosti i mirisu večito zagrejanih voda. Majka ga je često nosila po studenim senkama drveća čije je lišće imalo miris sna. Nesrećni pesnik! Detetom je otišao u kraj gde je nebo bledo i smrzlo, na kome gori belo i hladno sunce, i po čijim obalama plaču vetrovi. I jedna misao, kao rana, opominjala ga je na njegovu sunčanu jonsku obalu, tamne vetrove i bele statue. I zajedno s talasima i vetrovima, plakao je gorko i neutešno na žalovima melanholičnog tuđeg mora. Tako mnogo godina. I kad su njegove kose, plave kao uvelo lišće, postale bele; kada su njegove strasne i velike oči, nekada zelene kao limunovo lišće, postale mutne; i kad je u svojim venama osetio jesen koja više nema svog proleća, on se vratio na svoje sunčane obale Jonskog mora. Sve je tamo bilo kao i pre. Ali on više nije bio onaj isti. I nije mogao da pozna te sunčane obale rodnog kraja. Bolno, on zatvori oči i pogleda u sebe. I gle, tamo on vide sve onako kao što je bilo nekad; nepregledne obale sa drvećem i senkama, koje su išle do kraja sveta; i blede statue u kojima je uzrujano strujila bela krv strašću i zanosom; i jedno ogromno sunce, koje je izgledalo veće nego svemir. Ono je davalo prostore svodu, sjaj i oblike stvarima, jasnoću i čistotu mislima i pozlaćivalo sve kuda je palo. To je bilo sunce koje se ne rađa na istoku sveta, Sunce Mladosti, koje izlazi i zalazi na granicama koje su šire od sviju prostora, sunce koje je davalo dubinu nebeskom svodu, boju predelu, trepetanje zvezdama, lepotu strasti i kobi u očima žene; i koje je sada svetlilo još samo duboko u večernjem sutonu jedne duše. Jer stvari imaju onakav izgled kakav im dade naša duša.  Poslednja pesma Bol je dao ovoj ljubavi gorčinu, Lepotu i tajnu; mračna sumnja moja: Sav prostor u užas; kob u očaj: njinu Svemoć; zadnja suza: neba sedam boja. Nit znade za vino u kupi od zlata, Niti za poljubac u zakletvi: sama, Mučki kao zlotvor ušla je na vrata, S nožem, ne u ruci, već u zenicama. Njen je plašt sunčani možda tkivo laži; Laž s tih usta kaza reč najdublju njene Strašne misterije: no dok udar traži, Sve cveta pod njenom nogom kuda krene. Jer od tvog otrova moj san beše jači: Tvoj sam pojas tkao od sunčanih mlaza, I ti si svetlila; jer svemu kud zrači Moje sunce dadne sijanje ekstaza. Svoju veru nađoh u svom snu o veri... Tvoj nož ne ubija nego blista blistom... Jer ti beše trenut u mojoj himeri, Moj san o dobroti i vera o čistom. |
Jane Johnson - Put soli
- 13:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
 „Put soli“ (The Salt Road, 2010.) roman je u kojemu su isprepletene dvije priče i sudbine dviju žena. Jedna je Isabelle, četrdesetogodišnjakinja koja živi i radi u Londonu, a druga Mariata, koja živi nomadskim životom u pustinji. Sama autorica naglašava kako su ju za ovaj roman inspirirali stvarni događaji: „Prvo nadahnuće potječe iz mog otkrića da suprugova obitelj vuče korijene od mauretanskih nomadskih plemena koja su karavanama kroz pustinju pronosila srebro, začine i sol iz subsaharskog dijela Afrike da bi ih prodavala na tržnicama Maroka. Moje drugo nadahnuće bio je susret s jednom Francuskinjom koja je stigla u zabačeno berbersko selo u kojem živimo u potrazi za svojim ocem – tuareškim trgovcem s kojim je njezina majka, Parižanka, imala kraću aferu tijekom šezdesetih. Za svog je oca saznala tek na majčinoj samrti: cijeli život taj je podatak bio dobro čuvana i sramotna tajna.“ Knjigu sam pročitala na preporuku svoga oca koji voli knjige o povijesti, o raznim krajevima svijeta, o različitim kulturama i običajima. U početku mi je knjiga bila čak malčice dosadnjikava i činilo mi se nerealno to što je Isabelle od divljeg djeteta postala tako ukočena žena bez osjećaja. Čak i kad mi je roman postao zanimljiviji, to me je i dalje kopkalo, sve dok nisam saznala razlog takvoj promjeni. Roman zapravo govori o dvije snažne i neovisne žene, koje su odrasle u različitim krajevima svijeta, u drukčije vrijeme, koje su imale potpuno različite živote, ali spaja ih jedna hamajlija. Kraj me je iznenadio, tek sam stranicu prije shvatila što će se zapravo dogoditi, i srce mi je iznenada počelo jako lupati. Ne vjerujem u sudbinu. Bit će da je riječ samo o nizu slučajnih događaja i odluka koje sami donosimo. Te nas odluke mogu dovesti do zapanjujućih saznanja. Kome preporučujem knjigu? Onima koji žele saznati nešto o nomadskom načinu života, kako preživjeti u pustinji, o običajima Tuarega... Onima kojima još jednom treba dokaz da se isplati boriti se za svoju ljubav i da su snovi i želje ostvarivi. Onima koji žele uživati čitajući uzbudljiv roman i vidjeti Afriku onakva kakva zapravo jest – divlja, ali umirujuća. Izdvojeni citati - „Sjetila sam se što je jednom prilikom rekao na televiziji: 'Valja poticati dječju znatiželju. Ponudite li djetetu znanje servirano na tanjuru, ostavit će ga da se osuši, žudeći za nečim drugim, zabranjenim. Dopustite mu da samo iščeprka svoj komadić znanja uz pomoć jednog ili dva mudra naputka i naučit će nešto za cijeli život.'“ - „'Ništa na ovome svijetu ne stoji u mjestu, Amastane, a kako se mijenja svijet oko nas, tako se i mi mijenjamo. Iz dana u dan postajemo drugačije osobe jer nas mijenja naše vlastito iskustvo.'“  |
Haruki Murakami - Tvrdo kuhana zemlja čudesa & kraj svijeta
- 11:18 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
 Dok smo birali knjigu koju ćemo čitati prošli mjesec u Book clubu, ovo nije bio moj prvi izbor. No moram reći da mi je baš drago što je izabrana, jer ju sama od sebe vjerojatno nikada ne bih posudila i pročitala. Očekivala sam drukčiji kraj, ali knjiga mi je svejedno odlična. Prva što sam učinila, dok sam još bila na prvom poglavlju, bilo je to da sam pomislila kako je to neki "kafkijanski" roman. I nisam se prevarila. Čak sam sada, pretražujući malo što ima na Internetu, pronašla kratak opis knjige koji kaže da je roman zadivljujući spoj cyber-punka i kafkijanske fantazije, modernog i mitskog, cool i poetičnog. Sviđa mi se što se na početku ne shvaća odmah o koja se to dva svijeta radi pa sam imala dojam da čitam dvije paralelne priče. Kasnije mi je to postalo sumnjivo jer su se pojavljivale neke iste pojedinačnosti koje ni sam lik nije mogao objasniti odakle su mu poznate (npr. spajalice). A onda mi je postalo jasno da se jedan dio naslova, "Tvrdo kuhana zemlja čudesa", odnosi na "stvarni" svijet, a drugi, "Kraj svijeta", na "izmišljeni svijet". U "stvarnom" sam se svijetu malo gubila, pogotovo u onom dijelu kada Profesor objašnjava kako je ugradio tri kruga u mozak, i taj "rat" među kalkutecima, semiotecima, INKovcima... Sve je to bilo zato što jednostavno ne baratam toliko tim nekim stručnim izrazima, a ni tehnologija me nikada nije previše zanimala pa mi je to bilo malo naporno čitati jer nisam mogla točno zamisliti o čemu se radi. No ono glavno sam shvatila. Da se vratim svom razočaranju na kraju... Mislila sam da će lik uspjeti/htjeti pobjeći sa svojom sjenom i da će roman na taj način dobiti na zaokruženosti jer bi se samim tim lik probudio u "stvarnom" svijetu i nastavio živjeti normalno. Ovako je "stvarna" priča završila time što se lik isključio u svom autu uz zvuke Boba Dylana, a ona "izmišljena" ostala je otvorena. Kad sam već spomenula Dylana, općenito mi se sviđa to što Murakami neprestano ubacuje neke sitnice iz popularne kulture, pa tako ima dijelova o filmovima, muzici... Nije ništa ubačeno na silu i to mu je veliki plus. O likovima. Zanimljivo je to što nemaju imena. Ne sjećam se kada sam (i jesam li ikada) čitala knjigu u kojoj su imena likova Knjižničarka, Profesor, bucmasta djevojka i slično... Glavni me je lik oduševio. Tako je nekako hladan i ima takvu dozu humora da sam se stvarno smijala na nekim dijelovima. Evo, izdvojit ću samo jedan citat: "Evo vam besplatan savjet", ponudi se Mali. "Svatko iznad trideset pete stvarno bi se trebao ostaviti pivopijskih navika. Pivo je za studente ili fizičke radnike. Od njega vam naraste trbuh. To vam uopće nije otmjeno." Jak savjet. Popio sam pivo. I da, čitajući knjigu, stalno sam se borila s time kako zamišljati likove. Nekako sam uzimala zdravo za gotovo da su likovi u knjigama koje čitam bijelci, a sad je odjednom trebalo zamišljati Japance. Trebalo mi je dosta dugo da se naviknem...  |
