Kratka povijest vremena i kraj povijesti
Šta da se radi?
Crna Gora će na osnovu rezultata referenduma proglasiti nezavisnost. Piše moj prijatelj iz Dubrovnika kako su pucali na nas. U ta vremena su sudjelovali u tome na način sličan kao i drugo oko u glavi, da, sve ono što se može zamjeriti Srbima oko škakljivog pitanja kolektiviteta i odgovornosti, može se i njima. Osobno mislim, realno, ipak nešto manje, naime, ti “glasovi protiv” su bili češći i glasniji nego u Srbiji u kojoj su to bili egzotični ekscesi nekih filozofa. Bili su najčešće “općeniti” protiv ludila rata i vidljivo i iritantno rijetki u jasnom stavu da je srpska politika glavni uzrok tome. Crnogorski su ipak bili politički prepoznatljiviji zbog količine i po uobličenosti stava, naime, kod njih je postojala neka simbolična “masa” protiv, i prepoznatljiva po tome što i zašto govore, i u ovom slučaju je važno reći da su to bili ljudi koji su danas nosioci ideje samostalnosti i u tom kontekstu je i bio njihov glas protiv rata, koji je doista bio crnogorska “greška glupe nesamostalnosti”. Tu postoji prepoznatljiv kontinuitet. Htjeli su drugačiju Crnu goru, koja ne puca na Hrvatsku.Jer je to pogrešno i loše. On daje poveznicu da je njihova realizacija samostalnost čin političke težnje onih s kojima nismo neprijatelji. Da ih priznamo prvi?
Je li to realizacija zajedničke želje političkih donekleistomišljenika? Je li to i naša pobjeda protiv onih koji su nam bili deklarirani politički i nažalost, donedavni i ratni protivnici? Zaista, je li hrvatski nacionalizam i artiukulacija nacionalnog interesa zaista samo “negativnog” određenja, odnosno funkcionira uvijek samo kao reakcija, obrana na nečiju pretenziju? Hoćemo ih priznat prvi u filmu “mi i oni protiv Srba”? Ili ćemo zato što mi to hoćemo, jer je naš interes? Blizu su nam, trebalo bi prijateljski s njima, i još milijun razloga.....
A da ih cijepimo i priznamo zadnji nakon što se dosita naispričavaju? Ili čak plate? Da im saspemo u lice ko su oni zapravo, i da te ad hoc metamorfoze mi ne pušimo jer političku garnituru koja sada forsira samostalnost još pamtimo dok ima je šef bio Bulatović? Da im pomognemo “u katarzi”? A mogli bismo čak bit europskiji od Europe pa reć da Milo i nije neki demokrata. Ako mu Europa mora progledat kroz prste, (ah, majko naša, svjetlo naše, moralna vertikalo, što nas izda) ajmo joj mi obranit čast. Sasvim slučajnom (sretnom?)okolnošću sad smo u toj rijetkoj i neobično komotnoj poziciji, naime, u Europskoj uniji nismo, a najnevjerovatnije od svega je da ovdje imamo moralno pravo na tom cjepidlačenju, naime, pucali su na nas. Ovo je možda zadnja prilika da tako možemo nešto sami, to nam se više neće ukazat. Za svoju dušu, a da nas niko ne klopi po glavi.
No, sva je prilika da će se naš autentični interes reazilirati ‘vako: neće bit “kontraški” u “pobijedi protiv njih” kao u slučaju jedan, nit domoljubno i općevrjednosno moralni i samo, samo, samo naš kao u slučaju dva, no će se zrcaliti kroz naš strateški interes da budemo europska zemlja, koja dostojanstvena u ljepoti sudjelovanja u slobodnoj zajednici neovisnih legitimno brani svoj interes, pa ćemo ju fino priznat ni prvi ni zadnji, no kad i svi. Mislim, svi Europljani, naravno.Kad je red, kad se to inače radi, gospodski, odmaknuto, bez prevelikog sranja, teatra i emocija, ocijenivši i našavši svoj interes, dostojanstveno, ‘nako, ‘ladno, evropski, reko bi. Sa stilom. ‘Nako, ništa posebno. Nego, fino, ko svaka, brate, poštena zemlja koja drži do sebe. Obraz sačuvali, vuk sit, koze cijele.I pogled uprt u sutra, sutra je važno, budućnost. A svi samostalni. I u Europi. Milota. Ja sam optimist.
|