blogbaster

četvrtak, 18.05.2006.

Kraj interneta

Dragi prijatelji!

Imam tehničkih problema za koje ne znam kada će biti riješeni. Nadam se uskoro. Zato me nema, zato vam ne komentiram i zato vam ne odgovaram na komentare. Čim se to riješi, nastavljamo. Za sada, iznašao sam način da učinim bar ovo, objavim post. Naime, ta situacija me inspirirala da napišem priču. Evo je:



Kraj interneta


Njezina mirnoća. Dok izvodi nužne tehničke radnje izgleda kao da piše pismo i s posebnim marom precizno presavija papir i s ljubavlju u ritual sebe, pisma i onoga posebnoga od svih ljudi komu je upućeno, temeljito zalijepi markicu, i njezina mirnoća me zaljubljuje u nju.
Ona surfa.
Dok kontrolira internet, drugih milijardu ljudi unezvjereno i panično vrve i plaze jedni preko drugih i od krikova proizvode šum nalik na smetnju, bojeći se da će ih ugasiti.
Ona gasi i mirno odlazi samo malo dalje da kao mačka savije gipka leđa u poluluku dok zaokruži pokret utonuća u naslon fotelje jako meke u tkivu a sa čvrstom opnom od napete kože, sa nekim dijelovima od punog drveta i prinese ustima čašu konjaka. Sigurno je da je nešto namještaja u njezinoj sobi secesijsko. Bose noge stavi na povišeno i odmara ih. Ona sutra ima nova jedra.
Kad ispije, odlazi u krevet s knjigom. Kraj interneta.

- 10:41 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 12.05.2006.

Nekoliko dana u svibnju

Ribe su grizle tako rado da čovjek pomisli da neće umrijeti na suhom i da je sve tako sunčano i zeleno samo na pravednu i zasluženu ugodu bogobojaznima i krotkima, a ne vječita borba. I tko će u takvoj opojnoj zabludi snaći snage za bacati pogled na nepregledno polje niskih strasti pred otkosom, tko će u šumu misli, tko bi išao štogod utažiti, kad je grehota biti žedan nečega ako ti je podastrijeto toliko toga da se jasno vidi u tom blagoslovu svih darova od mira do razuma, da u one dane kada to ne vidiš ne možeš niti domisliti što bi sve mogao tražiti? Samo da ti je znati, kad nemaš, što se sve imati može. O čemu da pišem, u koje kolo da se vrznem, u kakav koštac da se hvatam, gdje da tražim nemir, u šta da diram, nedostojan? E, pa kad ti dani prođu, kad nestane obilje, onda ću opet imati malo, onda ću opet moći tražiti, onda ću opet imati čuđenje i onda ću pisati priče.

- 12:45 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 02.05.2006.

Događaj

Sve se to neizbježno dogodilo u malom gradu sa nedovoljno asfalta. Jednog dana svjetovnog praznika kad se nije događalo apsolutno ništa, samo je drveće velikih šuma koje ga okružuju u dubokoj tišini puštalo korijenje ispod temelja tvornica na periferiji.
Ljubavne i kriminalne peripetije, to mu treba za novu priču. Ali, nikako ih ne može izmisliti. A sve je u najboljem redu, hoćete dokaz? Jučer dok je išao po kruh, simpatičan djedica ga upita –Mladiću, recite mi molim vas, gdje je tu optika? Siguran sam da je tu negdje bila...-Evo gospon, tu, ispred vas, piše. -Aa, hvala, slabo vidim znate...Da, ha, slabo vidi, pa ne vidi optiku. Zgodno. Eto, sve je kako treba, ljudi su pristupačni, pristojni, dragi, tko slabije vidi, traži optiku, ali ne vidi dobro gdje je, a onaj tko vidi, rado mu pomogne. Sve, baš sve je na svom mjestu i kako teba biti. Ali, priča ne ide pa ne ide. Čuje kako drveće pušta korijenje i podiže asfalt, hvata ga jeza jer u trenucima dok mu misli lutaju zamišlja da se od tog nakrivio dimnjak ciglane i da će pasti na grad. To bi bio događaj, zar ne? I nije dovoljno uznemirujuće što čuje korijenje u tišini, nego nema mira ni u galami, žena ga počne uznemiravati. Usisava. Sigurno želi razgovarati. Čeka da on prigovori, pa će razgovarati o nekom problemu. To ga živcira kod žena, što su emotivne i afektivne, uopće ne žele riješiti problemčić, nego ga koriste da provociraju razgovor, da iniciraju komunikaciju, da održavaju odnos, da zadovolje potrebu, ne mogu živjet bez toga. Sve naopako. Sve to već zna, ovo mu je druga žena. Nikad mu neće oprostiti što se oženio s njom uz idiotsku argumentaciju: -Znaš, oženit ću se tobom. Molim te da me prihvatiš, ja te trebam. Ne mogu bez tebe. Voliš li me dovoljno da mi pomažeš u našoj ljubavi? Znaš da me plaši to kako je završio moj prvi brak. Tako da se nije zbio trenutak u kojemu sam shvatio da ju ne volim, nego, jednostavno, kad sam upoznao tebe, shvatim da na nju gledam samo kao na nekog na kog moram računati u tome kako ću odlučivati u životu. Kao faktor, u to se pretvorila, a da se ništa dramatično nije dogodilo. Ni riječi o prevažnim stvarima, o kraju ljubavi. To nekako.....nepravedno i zastrašujuće zvuči. Nisam loš čovjek, znaš, zato me nekako i grize savjest, nije mi svejedno kako će sve biti. I plaši me to, da sutra ne bude opet isto, da se samo dogodi. Prvih par godina se ljutila što nisam u tom trenutku vidio stvar tako da se dogodila nova veća i jača ljubav i da je to pokretalo stvari. Sad me shvaća i vidi da je opravdanije strahovati iz moje perspektive, da se jednostavno ne promijeni ono što imaš, a bez velikog praska da te upozori da je možda vrijedno porazmisliti kako sad to. Bio sam u pravu, samo kog briga, u tom ja ne mogu uživat.
Ahaaa, sex, ona hoće sex. Usisava u kućnoj haljini i naginje se. Ma ne mogu sad ženo, vidiš da razmišljam, da sam prazan, ništa mi ne ide od ruke.

- 11:29 - Komentari (39) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se