blogbaster

utorak, 02.05.2006.

Događaj

Sve se to neizbježno dogodilo u malom gradu sa nedovoljno asfalta. Jednog dana svjetovnog praznika kad se nije događalo apsolutno ništa, samo je drveće velikih šuma koje ga okružuju u dubokoj tišini puštalo korijenje ispod temelja tvornica na periferiji.
Ljubavne i kriminalne peripetije, to mu treba za novu priču. Ali, nikako ih ne može izmisliti. A sve je u najboljem redu, hoćete dokaz? Jučer dok je išao po kruh, simpatičan djedica ga upita –Mladiću, recite mi molim vas, gdje je tu optika? Siguran sam da je tu negdje bila...-Evo gospon, tu, ispred vas, piše. -Aa, hvala, slabo vidim znate...Da, ha, slabo vidi, pa ne vidi optiku. Zgodno. Eto, sve je kako treba, ljudi su pristupačni, pristojni, dragi, tko slabije vidi, traži optiku, ali ne vidi dobro gdje je, a onaj tko vidi, rado mu pomogne. Sve, baš sve je na svom mjestu i kako teba biti. Ali, priča ne ide pa ne ide. Čuje kako drveće pušta korijenje i podiže asfalt, hvata ga jeza jer u trenucima dok mu misli lutaju zamišlja da se od tog nakrivio dimnjak ciglane i da će pasti na grad. To bi bio događaj, zar ne? I nije dovoljno uznemirujuće što čuje korijenje u tišini, nego nema mira ni u galami, žena ga počne uznemiravati. Usisava. Sigurno želi razgovarati. Čeka da on prigovori, pa će razgovarati o nekom problemu. To ga živcira kod žena, što su emotivne i afektivne, uopće ne žele riješiti problemčić, nego ga koriste da provociraju razgovor, da iniciraju komunikaciju, da održavaju odnos, da zadovolje potrebu, ne mogu živjet bez toga. Sve naopako. Sve to već zna, ovo mu je druga žena. Nikad mu neće oprostiti što se oženio s njom uz idiotsku argumentaciju: -Znaš, oženit ću se tobom. Molim te da me prihvatiš, ja te trebam. Ne mogu bez tebe. Voliš li me dovoljno da mi pomažeš u našoj ljubavi? Znaš da me plaši to kako je završio moj prvi brak. Tako da se nije zbio trenutak u kojemu sam shvatio da ju ne volim, nego, jednostavno, kad sam upoznao tebe, shvatim da na nju gledam samo kao na nekog na kog moram računati u tome kako ću odlučivati u životu. Kao faktor, u to se pretvorila, a da se ništa dramatično nije dogodilo. Ni riječi o prevažnim stvarima, o kraju ljubavi. To nekako.....nepravedno i zastrašujuće zvuči. Nisam loš čovjek, znaš, zato me nekako i grize savjest, nije mi svejedno kako će sve biti. I plaši me to, da sutra ne bude opet isto, da se samo dogodi. Prvih par godina se ljutila što nisam u tom trenutku vidio stvar tako da se dogodila nova veća i jača ljubav i da je to pokretalo stvari. Sad me shvaća i vidi da je opravdanije strahovati iz moje perspektive, da se jednostavno ne promijeni ono što imaš, a bez velikog praska da te upozori da je možda vrijedno porazmisliti kako sad to. Bio sam u pravu, samo kog briga, u tom ja ne mogu uživat.
Ahaaa, sex, ona hoće sex. Usisava u kućnoj haljini i naginje se. Ma ne mogu sad ženo, vidiš da razmišljam, da sam prazan, ništa mi ne ide od ruke.

- 11:29 - Komentari (39) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se