Prvo veliko iskušenje novog gospodina predsjednika općine
-Dokone ruke su vražji sluga..-misli dok jede bombone. -Proklet bio dan kad sam osjetio da srljam u dosadu, a nisam učinio ništa. Kad bi vrijeme u dosadi imalo smisla, mogao bih reći da je sada kasno. Samo se ne mogu prisjetit za što....“Ne voliš me, NE VO-LIŠ ME, čitaj mi s usana.” “Volim”, kažem. Nema zla u tome, ona zna da zapravo kažem “nije važno” ali misli da to radim jer imam snage ne davati joj za pravo. Ta iskrivljena slika u očima drugih mi daje nade da možda, izvučem li se iz ovoga, ne bude prevelike štete za ljude oko mene. Ionako sad u ovom stanju imam nerazumljivu natprirodnu snagu insistirati ne dati bilo što za proizvesti neku posljedicu, pa ima osnova vjerovati da se sve jednom zanemari kao čudno i nesretno vrijeme koje je bolje ne spominjati.
Mnogo je opasnije bilo ono kad sam bio toliko loše volje da me je sve iritiralo i svrbjelo kao pulover od loše vune na golo tijelo, to je bila tempirana bomba. Svaki sam čas mogao iskočiti iz kože. Bogu hvala, ta su vremena prošla, nisam nasjeo. Izkukuljio sam se, i sad kad se sjetim, vidim koliko sam blizu bio da nepotrebno stradam....Da, to je sretno prošlo. No, sad smo tu, da vidimo što će biti.....
-Halo, Dunja..
-Molim, gospodine predsjedniče?
-Dođite malo, molim vas, trebam vas nešto...
Nije triput coknuo da odlijepi od cakline ostatke mekanih bombona, Dunja je već provirila kroz vrata. Licem, pa tijelom. Pa mirisom. Onda pravovremeno zaškripi parket, kad tajnica zakorači u prostoriju u kojoj će pričati o tajnama.
-E, uđite, sjedite....Dunja, jel ima još ovih bombona?
-Joj, ne znam...
-Nema veze, drugo vas nešto trebam....Ovako, pripremite mi popis općinskih zemljišta, ono što smo razgovarali. Onda....donesite mi ipak još ovih bombona, ako ima....pomažu mi da se skoncentriram. Onda, što ono još? Aha, nešto malo neobično, nećete se ljutit? Ispričajte mi što ljudi kažu za mene? Što pričaju? Jel’ im čudno što sam ja predsjednik općine? Sigurno se nešto priča, mora da ste nešto čuli...
-Pa ljudi uvijek pričaju, samo ste me malo iznenadili sad...
-Znate, ja sada puno razmišljam, nešto o sebi, u tako sam nekoj fazi, pa ako biste mi vi mogli govoriti što se događa oko mene...zato vas to molim, nemojte misliti da to izgleda kao da tražim nešto nisko,da špijunirate....To vam je u politici normalno. Imformacija, znate. Mi smo tim.
-Ma ne, ne mislim, nikako, znam ja da vi ne mislite loše, vi ste drag čovjek....
-Drago mi je da tako mislite Dunja. I da ne mislite da ćemo mi samo to raditi ovdje, slušati tko što priča, spletkariti, evo, idemo odmah na posao-popravit ćemo ovu moju stolicu koja škripi kad se vrti. To će biti naš prvi veliki zahvat, važi? Počinjemo s tim, a obnovit ćemo sve. Pozlatit ćemo sve. Cijelu našu malu općinu. A najprije ovo, popravit ćemo da se besprijekorno vrti i bude ugodna, ja najbolje razmišljam i planiram kad se zavrtim na stolici i jedem bombone.
-I ja to volim....
-Znam, svi to vole. Samo nitko neće priznati Zato za mene govore da me ne razumiju. Da sam pre mlad, da sam čudan, da nisam za ovo. Ja sam siguran da i sad pričaju o meni. A vi ćete mi reći sve što čujete, zar ne?
-Naravno, gospodine predsjedniče. Možete mi vjerovati.
-Hm, Dunja...Čini se da me vi razumijete. I da znate, da, vjerujem vam. Što ste ono rekli, da sam drag čovjek? A ovo sa stolicom i bombonima, to vam se ne čini čudnim?
-Pa jeste, drag ste čovjek...
-Da, razumijemo se...Čujte, sad bih mogao sve pokvariti, ali....Koliko smo mi blizu po godinama?
-O, nisam ja nažalost tako mlada, kao vi....Imam tridesetsedam godina.
-Toliko? Ajde...Vi meni izgledate kao da imate jedva trideset, znate to? Nemojte da vam bude neugodno..
-A, ne, nije mi neugodno. Hvala. Čujem to u svakom mandatu nekog predsjednika općine. Komplimente. I izravnije, recimo, da imam dobre sise. Ja sam ovdje četrnaest godina.
-O, Dunja, pa vi ste duhoviti.. Vi ste pametni.
-O, vi ste iznenađeni.?
-Ugodno Dunja, jako ugodno.Četrnaest godina ste tu? Ja sam dvaneast godina studirao filozofiju i književnost i likovnu akademiju...Nisam ni sanjao da ću biti predsjednik općine. Ali, eto, tako se dogodilo. .Neobično, jel’da? I uopće je sve neobično, moj život, i kako sam došao ovdje. Zato me baš i ne vole...Jednom ćemo pričati o tome....A ovi što su vam komplimentirali prije mene, to su debeli , masni seljačine bili?
-Uglavnom, gospodine predsjedniče.
-Ne čudim se Dunja, naravno, poznajem sve što je ljudsko, i uopće se ne čudim, na kraju krajeva, vi doista imate divne velike sise.
-Hvala vam, doista, od srca.
-A recite, vi ste isto studirali? Imali ste neke snove? No, pretjerujem, odmah navaljujem, bit će vremena pričati o tome....Ništa Dunja, bilo je ugodno, donesite mi onda taj popis općinskog zemljišta što ovi debeli, masni nisu uspjeli isprodavat. I bombone, naravno.
-Znate da hoću, gospodine predsjedniče.
-Znam Dunja..... Dunja, znate što? Mislim da ćemo vi i ja dugo i sretno vladati ovom općinom....
|