blogbaster

petak, 24.03.2006.

12 malih intriga

Sjedim na pecanju i predviđam propast Amerike. Moji su najbolji dani iza mene. Sjećam se svog zadnjeg bljeska, kad sam briljirao na sastanku, dobro pripremljen, a u srednje dopodne, najplodniji dio dana, u čistoj prostoriji perfektno klimatiziranoj, nakon jutra u kojemu sam se probudio sexualno zadovoljan. Ne od prošle noći, nego istinski, konstantno. Mislim da je to bilo to, najviše što sam mogao dati. Više nemam što, i povukao sam se razumno.
Neke bube čudnovate jednostavnosti, sitne, s migajućim ticalima, različitog ritma od titraja zadaka, u mikrovibrirajućoj migraciji vrve iz trulog panja, migolje jedna preko druge i uvlače se uokolo, i poserem ti se na umjetnost i Miroove slike koje izgledaju pune nervoznih mrava koji samo što ne izmile izvan okvira, ovo je stoput bolje, baš ću ih prebrojat. Ima ih 12. Zovu se “12 malih intriga.” Uvući će mi se kroz uši u glavu i pojest će mi taštinu....Haha, mater vam vašu, gadne male životinjice. “Samo mediokriteti imaju izgleda nastaviti i umnožavati svoju vrstu-oni su ljudi budućnosti, jedini koji će preživjeti”, Nietzsche. Eto, nisam se još riješio u potpunosti svega toga što sam , kanda, ostavio iza sebe. Razmišljam, jesu li me ikad zajebali? Ne mogu se sjetit. Zavikat ću.
“Deda, jel grize?”
“Kurac grize, sinko, nema više ribe...”
“Ma, zagrist će, ako ne danas, nagodinu.”
“Oće, tebi, ti si još mlad, ja nagodinu možda umrem....”
“Ma nećeš deda.”
“Nije mi kaj bum umro, nego kaj mi neće grist dok sam još živ.....”
“Hehe, deda, ti si filozof.”
Smiješan čiča. Tja, zbilja ne grize......Ništa, razmišljat ću malo. A ljubav, gdje je ljubav? E, jebemti......
- 12:31 - Komentari (51) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.03.2006.

Tko će ga znat....


Jutros sam se sjećao da sam nešto sanjao, a to mi se nije dogodilo već godinama. Kad god je južina, ja se probudim neispavan i znam da sam sanjao, ali se ničeg ne sjećam. A jutros me kutija šibica podsjetila na san. Ha, smiješno, sanjao sam svoj stari vremenski stroj, iz mladosti. U snu sam se sjetio svega: stroja, sebe iz tog vremena i od riječi do riječi razgovora sa fra Zvonkom. Sve kako smo razgovarali. Najprije se čudio kako je stroj ne veći od kutije šibica, kako sam mu rekao da ga zapravo ne volim zvati “stroj”. Bio je simpatičan, malo zbunjen, iznenadio sam ga, ozbiljan, češka se: “Sinko, ja ne vidim grijeha u tome, ako me to pitaš.....” “Kažem vam, otišao bih samo nekamo za probu, u srednji vijek možda, u neku gotičku katedralu, da čujem latinsku misu....” “Ako to iziđe na zlo, ja nisam kadar sa ovoga mjesta cijeniti, ja ti mogu reći što mislim o tvojoj nakani, o tvom srcu...A kako ta čudesa rade, ništa ja to ne razumijem...” “Ma, moj fra Zvonko, bez veze je sve to, nema tu čuda, to samo ne da da se probudiš kad sanjaš, kad uđeš sam sebi u san i htio bi se probudit, onda te on zatvori u san, pa možeš unutra kud hoćeš. Onda napravi da se poslije svega sjećaš, da znaš da si bio. To je običnan trik, ništa to puno ne vrijedi....Ne treba to meni zapravo, možda jednom samo da probam...”
Godinama se ja njega nisam sjetio, kako nas je život razdvojio, umro je prije par godina, to znam......A gdje li je sad ta kutijica, baš ću je potražit, samo, sumnjam da ću je naći, tko zna kud sam je zametnuo. Među svim tim drangulijama, svim tim strojevima, spravicama, što sam radio u mladosti, tko zna što sve tamo ima....Malo toga ja i čuvam, izgubi se putem, možda sam i bacio.
- 12:49 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 10.03.2006.

Nevrjedno

Dobro, napisat ću i ja:
SEVERINA

Bit ću jednostavan i u par riječi, imam nekoliko jasno formiranih vrjednosnih sudova i zaključaka, a mislim da je to i jedini način na koji uopće treba tu pojavu puštat u mišljenje. Slojevitosti i drugačijih značenja u tom samokreiranom fenomenu nema, pa ga takvim reciprocitetom pažnje treba i tretirat. Jer, ta pojava pokušava s nama komunicirati, jer tako jedino živi. Ovako: Severina je postala ogorčeni mizantrop jer smo je vidjeli golu. Olakotno joj je jer je to bio splet nesretnih okolnosti. Ona nas mrzi i sprda nam se, jer smo se mi njoj.
Tu je i Bregović, čija je svijest o vlastitom identitetu, mjestu, glavi, srcu i pojavi nedefinirana, štoćereć, ako nije sa sobom načistu, nije ni sa drugima, pa ih iz opreza, za svaki slučaj, ne voli baš,pa on tu pomaže iz sličnih pobuda. U pitanju je, dakle, notorna idiotarija, sprdačina i uvreda.
Ono što smo mi sad popušili je po težini posljedica koje su se dogodile pušaču slično onom što je Seve popušila s pornićem: tamo je prikazano kako šmrče kokain i jebe se u šupak s oženjenim mukarcem na jahti. Ona je ipak dovoljno pametna da shvati kako ju je to doista pokopalo kao privatnu i medijsku osobu, za razliku od jednog dijela blentave javnosti koja je mislila kako to i nije tako strašno. Ali, to jest strašno: ona je osoba koja gradi svoju medijsku sliku, jer joj to posao, i percepcija je bila otprilike ovakva: zgodna, dobro pjeva, talentirana, pjeva to što pjeva(legitimno), sveprisutna, javna, desni centar, tradicija, lokalpatriotizam, simpatična, razumna, iskrena, bliska, djed, jagode. Bavi se poslom u koji su uključene emocije-publici pjeva, publika doživljava da je ono što joj prezentira vjerodostojno. Ako ti konzumentima svoje javne osobnosti podvališ, to je jako loše. A to je ona učinila najdrastičnije: bila je uvjerljiva kao goreopisana osoba. Međutim, ispostavilo se, ipak, da kad uzme novac publici, koja plati da je doživi onakvom kakvom ona tvrdi da jest, ona se u slobodno vrijeme zabavlja šmrkanjem kokaina i jebe u šupak s oženjenim muškarcima na jahtama. Nezgodno, bogamu. Jebešga, mi smo to vidli, ona to zna, zna šta to znači, neki od nas znaju šta to znači, neki ne, ona nas zato ne voli, afrika-paprika-aovamgana, blablabla.
- 13:10 - Komentari (45) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.03.2006.

Proba

Proba
- 09:33 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Jedan od onih dana nalik na pasje popodne

Vozio je smjerom suprotno od nesretne ljubavi, vjetar je vijorio zastavu na anteni . Kad stigne, bit će jako, jako star, a možda mrtav.
Dok putuje, usput će uočavati, kada ne bude umoran i što ga bude hirovita volja, i neke male stvari zapisivati kao dobre ideje za svoj život, ako mu zatreba kad jednom stigne, i prisjećati se djetinjstva. Put je ravan i slobodan. I kao da ovako putuje prvi put, kao da ne zna da život nije film a vrijeme nije glazba, i kao da ne zna da uživa namjerno, pohlepno i efikasno, svjestan da postoje remećenja i da je uvijek malo vremena do trenutka kada se izdogađaju, na putu mu bude da pregazi mačku. - Ovo ti je bio deveti, jel’da curo? Ti si kao i ja, nemaš sreće. Potpuno te razumijem, ja sam stari mačak. Isti kao pravi stari mačak,znaš, baš kao neki koji je bio tvoja velika ljubav, otac tvoje bezbrojne djece, samo duže živim. Zgazit ću još i ovaj opušak, i tako ćemo ostaviti znak, da smo oboje bili na ovoj cesti. ...Glupost....Kome je to važno, tko će znati? Mačja djeca? I kako to zvuči? Moram dalje. Nisam dobro, ne znam što govorim i čudno se ponašam. Nisam dobro kad ne putujem, kad stanem.Kad stignem, promijenit ću se i mogao bih si zamjeriti što sam razgovarao s mrtvom mačkom i rekao gomilu budalaština. Jer, možda ću zadržati sjećanja, možda mi to bude važno. Znat ću kada drugi ljudi budu oko mene, kad mi bude jasnije, bit će vremena. Idem, ovdje uopće nije ugodno. Vjetar je blago topao i zakida me za osjećaj stvarnosti, a utroba ove jadne životinje nije toplija od zraka i ne isparava, tako da izgleda kao da nije imala dušu , i to je pogrešno. Okrutno i naopako zauvijek, zlokobno u trenutku. Varka. Ne sviđa mi se ovo mjesto......-pomisli. Teškim koracima, s mukom odljepljujući noge od žitkog asfalta, osjećajući da ih oboje svojom vlažnom, mlakom gustoćom pritišće ovaj golem otvoren prostor, dokopa se spasonosno hladne unutrašnjosti užarenog lima. -A najgore je što će, kad stignem, vjerojatno opet biti proljeće......
- 09:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #

TRI

Odmah se vidjelo da će taj momak biti drugačiji, još kao beba, rastao je triput brže od ostalih, kao da tri sise sisa. Kad bi tražio lizalicu, tražio bi odmah “tji”. Po tri zuba mu izbijala. Kad je pošao u školu, nije dobivao ocjenu manju od tri, a kad bi dobivao petice, dobivao bi po tri. Pisao je čudne priče, sve nešto ovako: “Bijahu jednom tri viteza, Jakša, Vojša i Nebojša. Jednog dana sretoše troglavu aždaju. Najprvo ih prođoše srsi, nakon tog žmarci i naposlijetku trnci”. Zatim, kad je došlo vrijeme, svi mi bismo bili sretni imati jednu djevojku, a on bi ih imao po tri. Šalili smo se da možda ima tri, znate, onoga....Iako nam nije bilo do šale, u tim godinama nismo bili sigurni imamo li mi obični uopće jednog kako treba. Ne trebam vam reći da zbog toga nije uspio skupiti tri prijatelja. Kad se zaratilo, imao je on i problema, naime, neki su insistirali da je on zbog toga, razumijete, “njihov”...Ali nije, pouzdano nije, to se provjeri. U tri koljena. A bio je i tri godine na ratištu. Poslije toga, on je imao tri firme, mi ostali najviše dvije, on tri automobila, mi najviše dva, on tri nekretnine, mi najviše jednu ipo. Sjećam se da mi je jednom uzeo tri tisuće na kartama, ja sam imao dva para, on tri iste. Nisam ga vidio već tri godine, niti čuo za njega.....Tko zna, što je sada s njim? Da nije otiš’o U TRI.................. ???!!!!!!!!

ALTERNATIVNI KRAJ:
Dobro, vidim da gnjavite s tim krajem, iako sam pokušao objasniti i puno riskirao tim objašnjavanjem, SAMO ZBOG VAS, jer, objašnjavati svoje djelo, smrt je za pisca, ali mora da sam ili budala ili perfidni demagog populist, ja bih, da vi kažete “u bunar, patak”, skočio u bunar, stoga,
evovamga:
“Prije no što pijetli triput zakukuriču, izdao bih i sebe i pravdu i istinu trojedinog Boga, kad ne bih priznao sebi i vama da ga baš nisam volio. Ali, uvijek mi se činilo, da taj momak nije imao tri čiste....”
KRAJ PRIČE
- 09:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #