blogbaster

petak, 30.06.2006.

Ne gledaj u meni svoga goluba


Sreo sam starog prijatelja, jako loše izgleda. Amigo.......
Mislio sam na svoju najveću ljubav. Potpun preokret. “Ne mogu gledati kako ideš svojim putem”, napisao sam u pismu. Vrlo važno.
Rekao sam dragoj mrseći joj kose: “Ti si tako drugačija od nogometa....”

- 10:24 - Komentari (44) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.06.2006.

Kratka povijest vremena i kraj povijesti

Šta da se radi?
Crna Gora će na osnovu rezultata referenduma proglasiti nezavisnost. Piše moj prijatelj iz Dubrovnika kako su pucali na nas. U ta vremena su sudjelovali u tome na način sličan kao i drugo oko u glavi, da, sve ono što se može zamjeriti Srbima oko škakljivog pitanja kolektiviteta i odgovornosti, može se i njima. Osobno mislim, realno, ipak nešto manje, naime, ti “glasovi protiv” su bili češći i glasniji nego u Srbiji u kojoj su to bili egzotični ekscesi nekih filozofa. Bili su najčešće “općeniti” protiv ludila rata i vidljivo i iritantno rijetki u jasnom stavu da je srpska politika glavni uzrok tome. Crnogorski su ipak bili politički prepoznatljiviji zbog količine i po uobličenosti stava, naime, kod njih je postojala neka simbolična “masa” protiv, i prepoznatljiva po tome što i zašto govore, i u ovom slučaju je važno reći da su to bili ljudi koji su danas nosioci ideje samostalnosti i u tom kontekstu je i bio njihov glas protiv rata, koji je doista bio crnogorska “greška glupe nesamostalnosti”. Tu postoji prepoznatljiv kontinuitet. Htjeli su drugačiju Crnu goru, koja ne puca na Hrvatsku.Jer je to pogrešno i loše. On daje poveznicu da je njihova realizacija samostalnost čin političke težnje onih s kojima nismo neprijatelji. Da ih priznamo prvi?
Je li to realizacija zajedničke želje političkih donekleistomišljenika? Je li to i naša pobjeda protiv onih koji su nam bili deklarirani politički i nažalost, donedavni i ratni protivnici? Zaista, je li hrvatski nacionalizam i artiukulacija nacionalnog interesa zaista samo “negativnog” određenja, odnosno funkcionira uvijek samo kao reakcija, obrana na nečiju pretenziju? Hoćemo ih priznat prvi u filmu “mi i oni protiv Srba”? Ili ćemo zato što mi to hoćemo, jer je naš interes? Blizu su nam, trebalo bi prijateljski s njima, i još milijun razloga.....
A da ih cijepimo i priznamo zadnji nakon što se dosita naispričavaju? Ili čak plate? Da im saspemo u lice ko su oni zapravo, i da te ad hoc metamorfoze mi ne pušimo jer političku garnituru koja sada forsira samostalnost još pamtimo dok ima je šef bio Bulatović? Da im pomognemo “u katarzi”? A mogli bismo čak bit europskiji od Europe pa reć da Milo i nije neki demokrata. Ako mu Europa mora progledat kroz prste, (ah, majko naša, svjetlo naše, moralna vertikalo, što nas izda) ajmo joj mi obranit čast. Sasvim slučajnom (sretnom?)okolnošću sad smo u toj rijetkoj i neobično komotnoj poziciji, naime, u Europskoj uniji nismo, a najnevjerovatnije od svega je da ovdje imamo moralno pravo na tom cjepidlačenju, naime, pucali su na nas. Ovo je možda zadnja prilika da tako možemo nešto sami, to nam se više neće ukazat. Za svoju dušu, a da nas niko ne klopi po glavi.
No, sva je prilika da će se naš autentični interes reazilirati ‘vako: neće bit “kontraški” u “pobijedi protiv njih” kao u slučaju jedan, nit domoljubno i općevrjednosno moralni i samo, samo, samo naš kao u slučaju dva, no će se zrcaliti kroz naš strateški interes da budemo europska zemlja, koja dostojanstvena u ljepoti sudjelovanja u slobodnoj zajednici neovisnih legitimno brani svoj interes, pa ćemo ju fino priznat ni prvi ni zadnji, no kad i svi. Mislim, svi Europljani, naravno.Kad je red, kad se to inače radi, gospodski, odmaknuto, bez prevelikog sranja, teatra i emocija, ocijenivši i našavši svoj interes, dostojanstveno, ‘nako, ‘ladno, evropski, reko bi. Sa stilom. ‘Nako, ništa posebno. Nego, fino, ko svaka, brate, poštena zemlja koja drži do sebe. Obraz sačuvali, vuk sit, koze cijele.I pogled uprt u sutra, sutra je važno, budućnost. A svi samostalni. I u Europi. Milota. Ja sam optimist.

- 12:11 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.05.2006.

Kraj interneta

Dragi prijatelji!

Imam tehničkih problema za koje ne znam kada će biti riješeni. Nadam se uskoro. Zato me nema, zato vam ne komentiram i zato vam ne odgovaram na komentare. Čim se to riješi, nastavljamo. Za sada, iznašao sam način da učinim bar ovo, objavim post. Naime, ta situacija me inspirirala da napišem priču. Evo je:



Kraj interneta


Njezina mirnoća. Dok izvodi nužne tehničke radnje izgleda kao da piše pismo i s posebnim marom precizno presavija papir i s ljubavlju u ritual sebe, pisma i onoga posebnoga od svih ljudi komu je upućeno, temeljito zalijepi markicu, i njezina mirnoća me zaljubljuje u nju.
Ona surfa.
Dok kontrolira internet, drugih milijardu ljudi unezvjereno i panično vrve i plaze jedni preko drugih i od krikova proizvode šum nalik na smetnju, bojeći se da će ih ugasiti.
Ona gasi i mirno odlazi samo malo dalje da kao mačka savije gipka leđa u poluluku dok zaokruži pokret utonuća u naslon fotelje jako meke u tkivu a sa čvrstom opnom od napete kože, sa nekim dijelovima od punog drveta i prinese ustima čašu konjaka. Sigurno je da je nešto namještaja u njezinoj sobi secesijsko. Bose noge stavi na povišeno i odmara ih. Ona sutra ima nova jedra.
Kad ispije, odlazi u krevet s knjigom. Kraj interneta.

- 10:41 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 12.05.2006.

Nekoliko dana u svibnju

Ribe su grizle tako rado da čovjek pomisli da neće umrijeti na suhom i da je sve tako sunčano i zeleno samo na pravednu i zasluženu ugodu bogobojaznima i krotkima, a ne vječita borba. I tko će u takvoj opojnoj zabludi snaći snage za bacati pogled na nepregledno polje niskih strasti pred otkosom, tko će u šumu misli, tko bi išao štogod utažiti, kad je grehota biti žedan nečega ako ti je podastrijeto toliko toga da se jasno vidi u tom blagoslovu svih darova od mira do razuma, da u one dane kada to ne vidiš ne možeš niti domisliti što bi sve mogao tražiti? Samo da ti je znati, kad nemaš, što se sve imati može. O čemu da pišem, u koje kolo da se vrznem, u kakav koštac da se hvatam, gdje da tražim nemir, u šta da diram, nedostojan? E, pa kad ti dani prođu, kad nestane obilje, onda ću opet imati malo, onda ću opet moći tražiti, onda ću opet imati čuđenje i onda ću pisati priče.

- 12:45 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 02.05.2006.

Događaj

Sve se to neizbježno dogodilo u malom gradu sa nedovoljno asfalta. Jednog dana svjetovnog praznika kad se nije događalo apsolutno ništa, samo je drveće velikih šuma koje ga okružuju u dubokoj tišini puštalo korijenje ispod temelja tvornica na periferiji.
Ljubavne i kriminalne peripetije, to mu treba za novu priču. Ali, nikako ih ne može izmisliti. A sve je u najboljem redu, hoćete dokaz? Jučer dok je išao po kruh, simpatičan djedica ga upita –Mladiću, recite mi molim vas, gdje je tu optika? Siguran sam da je tu negdje bila...-Evo gospon, tu, ispred vas, piše. -Aa, hvala, slabo vidim znate...Da, ha, slabo vidi, pa ne vidi optiku. Zgodno. Eto, sve je kako treba, ljudi su pristupačni, pristojni, dragi, tko slabije vidi, traži optiku, ali ne vidi dobro gdje je, a onaj tko vidi, rado mu pomogne. Sve, baš sve je na svom mjestu i kako teba biti. Ali, priča ne ide pa ne ide. Čuje kako drveće pušta korijenje i podiže asfalt, hvata ga jeza jer u trenucima dok mu misli lutaju zamišlja da se od tog nakrivio dimnjak ciglane i da će pasti na grad. To bi bio događaj, zar ne? I nije dovoljno uznemirujuće što čuje korijenje u tišini, nego nema mira ni u galami, žena ga počne uznemiravati. Usisava. Sigurno želi razgovarati. Čeka da on prigovori, pa će razgovarati o nekom problemu. To ga živcira kod žena, što su emotivne i afektivne, uopće ne žele riješiti problemčić, nego ga koriste da provociraju razgovor, da iniciraju komunikaciju, da održavaju odnos, da zadovolje potrebu, ne mogu živjet bez toga. Sve naopako. Sve to već zna, ovo mu je druga žena. Nikad mu neće oprostiti što se oženio s njom uz idiotsku argumentaciju: -Znaš, oženit ću se tobom. Molim te da me prihvatiš, ja te trebam. Ne mogu bez tebe. Voliš li me dovoljno da mi pomažeš u našoj ljubavi? Znaš da me plaši to kako je završio moj prvi brak. Tako da se nije zbio trenutak u kojemu sam shvatio da ju ne volim, nego, jednostavno, kad sam upoznao tebe, shvatim da na nju gledam samo kao na nekog na kog moram računati u tome kako ću odlučivati u životu. Kao faktor, u to se pretvorila, a da se ništa dramatično nije dogodilo. Ni riječi o prevažnim stvarima, o kraju ljubavi. To nekako.....nepravedno i zastrašujuće zvuči. Nisam loš čovjek, znaš, zato me nekako i grize savjest, nije mi svejedno kako će sve biti. I plaši me to, da sutra ne bude opet isto, da se samo dogodi. Prvih par godina se ljutila što nisam u tom trenutku vidio stvar tako da se dogodila nova veća i jača ljubav i da je to pokretalo stvari. Sad me shvaća i vidi da je opravdanije strahovati iz moje perspektive, da se jednostavno ne promijeni ono što imaš, a bez velikog praska da te upozori da je možda vrijedno porazmisliti kako sad to. Bio sam u pravu, samo kog briga, u tom ja ne mogu uživat.
Ahaaa, sex, ona hoće sex. Usisava u kućnoj haljini i naginje se. Ma ne mogu sad ženo, vidiš da razmišljam, da sam prazan, ništa mi ne ide od ruke.

- 11:29 - Komentari (39) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.04.2006.

Napad bubrežnog kamenca


-Hoooolly cow, shit, fuck, fuck, shit, shit, shit..!....Hurts like a zillion......-sikće i cvili J.T.Walsh, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, puzeći na koljenima do crvenog dugmeta u ovalnom uredu Bijele kuće.
-Halo, brzo ovamo, mislim da opet imam napad...
Prvo ulete dva agenta, odmah zatim njegovateljica-Što je, što je?-uzjebaše se. -Imam opet napad bubrežnog kamenca, ovaj put najjače..... Upada savjetnik za sigurnost, ministar obrane, vanjskih poslova, doktor, cijeli kabinet. Doktor Boill odmah konstatira, jer je najbolji na svijetu: -Ovaj put operiramo, odmah. Mc Bandara, savjetnik za sigurnost, uza svu ljudskost, mora iz perspektive svog resora: -Je li nužno? Koliko će trajati? Doktore, ovo je najvažniji čovjek na svijetu, ne možemo biti obezglavljeni.... Henry Massinger, ministar obrane je prisebniji-Ok, brzo, brzo, izvršite proceduru, daj kodove za nuklearno, zovi Potpredsjednika - Zovi ga odmah, nek prekida republikansku turneju, brzo.. -sikće T.J. Walsh u vidno sve većim bolovima, štoviše, sve je manje taktičan-Gdje je, dovraga, nesposobnjaković, ionako ništa ne radi....Na nekoj jebenoj stranačkoj turneji, vrlo važno... Odmah da je natrag!!!!
-Idemo, brzo, brzo, moramo hitno hospitalizirati- koordinira dr Boill. -Boill, ovo da obavite što brže i da je za dva dana natrag, jasno? Gutate više novaca nego proračun za obranu, a bog zna da vodima bar desetak pravednih ratova. Ima da je ko rukom odnešeno za dva dana, jasno? -dere se McBandara. -Ovo je najvažniji čovjek na svijetu, neću da ga nema više od dva dana, jasno?!!!
-Fuck, shit, hurts like heell!! -Držite se , gospodine predsjedniče, brzo će proći, vi imate najbolji tim oko sebe, najbolje liječnike, najbolju njegu.....Brzo ćemo vas vratiti, vi ste čovjek koji je nezamjenjiv, svijet ne smije dugo biti bez vašeg vodstva -najviše suosjećaja i ljudskosti pokazuje njegovateljica Brezinsky, vjerojatno najbolja medicinska sestra trenutno u zapadnom svijetu. No, njoj je i posao tako psihološki djelovati na pacijenta.
Nakon što su ga u roku nezamislivo kratkom u zemljama u tranziciji sa javnim zdravstvom polegli na operacijski stol i dali mu bezbolnu neintravenoznu anesteziju djelovanjem struna na moždane vijuge koja je u ovom slučaju iskorištena kao presedan u mirnodobske svrhe, iako ju je C.I.A. već duže vrijeme koristila za izvlačenje informacija iz glava terorista, T.J. Walsh, predsjednik SAD-a podrijetlom iz gradića Paris u državi Texas lagano tone u san i vidi pred očima prvo svoj rodni gradić, a odmah zatim sobu za sastanke za krizne situacije gdje je cijeli kabinet: Mc Bandara:- Napad bubrežnog kamenca? Kad možemo očekivati glavni udar? Dr Weissman iz NASA-e:- Za tri dana..... Henry Massinger:-Gdje točno udara? –Istočna obala.
Koliki je? -Veličine Texasa. –Onda će stradati cijela Istočna obala? Washington, New York? – Sve će stradati.... –Sve? I Zapadna obala? -Sve, gospodine ministre, cijeli svijet. Kraj civilizacije. –Sranje...Ne možemo ga preusmjeriti? Nekom raketom? Na Bliski Istok? - Ne tako precizno na neprijateljske zemlje, možemo pogoditi saveznike, tamo imamo baze, stradat će Amerikanci...Na Kinu? Velika je.... -Pre rizično, možemo pogoditi njihovo nuklearno oružje....
-Ja se isto ne slažem, Kina je pre rizična, trpjeli bismo velike posredne štete, najveći su nam vanjskotrgovinski partner već desetljeće, a progresija koju imaju u gospodarskom rastu i s obzirom koliki je naš investicijski i izvozni zamah tamo, to bi bilo samoubojstvo .... –Ne vjerujem da možemo to spriječiti, treba zaštiti Predsjednika....
-Otkud uopće dolazi taj kamen? Iz kojeg dijela svemira? –S obzirom na kut pod kojim će ući u atmosferu, mislimo da ga je posrala ili popišala ogromna životinja iz sustava Medecinao Malecious , gdje su planete veće nego neke galaksije....Pa otkud to?- To se događa svakih nekoliko stotina milijuna godina....-Onda možemo reći da smo se rodili u krivo vrijeme? -Pojednostavljeno, da....
-Sranje.... –Veliko, gospodine ministre...


- 12:51 - Komentari (48) - Isprintaj - #

utorak, 11.04.2006.

Prvo veliko iskušenje novog gospodina predsjednika općine

-Dokone ruke su vražji sluga..-misli dok jede bombone. -Proklet bio dan kad sam osjetio da srljam u dosadu, a nisam učinio ništa. Kad bi vrijeme u dosadi imalo smisla, mogao bih reći da je sada kasno. Samo se ne mogu prisjetit za što....“Ne voliš me, NE VO-LIŠ ME, čitaj mi s usana.” “Volim”, kažem. Nema zla u tome, ona zna da zapravo kažem “nije važno” ali misli da to radim jer imam snage ne davati joj za pravo. Ta iskrivljena slika u očima drugih mi daje nade da možda, izvučem li se iz ovoga, ne bude prevelike štete za ljude oko mene. Ionako sad u ovom stanju imam nerazumljivu natprirodnu snagu insistirati ne dati bilo što za proizvesti neku posljedicu, pa ima osnova vjerovati da se sve jednom zanemari kao čudno i nesretno vrijeme koje je bolje ne spominjati.
Mnogo je opasnije bilo ono kad sam bio toliko loše volje da me je sve iritiralo i svrbjelo kao pulover od loše vune na golo tijelo, to je bila tempirana bomba. Svaki sam čas mogao iskočiti iz kože. Bogu hvala, ta su vremena prošla, nisam nasjeo. Izkukuljio sam se, i sad kad se sjetim, vidim koliko sam blizu bio da nepotrebno stradam....Da, to je sretno prošlo. No, sad smo tu, da vidimo što će biti.....
-Halo, Dunja..
-Molim, gospodine predsjedniče?
-Dođite malo, molim vas, trebam vas nešto...
Nije triput coknuo da odlijepi od cakline ostatke mekanih bombona, Dunja je već provirila kroz vrata. Licem, pa tijelom. Pa mirisom. Onda pravovremeno zaškripi parket, kad tajnica zakorači u prostoriju u kojoj će pričati o tajnama.
-E, uđite, sjedite....Dunja, jel ima još ovih bombona?
-Joj, ne znam...
-Nema veze, drugo vas nešto trebam....Ovako, pripremite mi popis općinskih zemljišta, ono što smo razgovarali. Onda....donesite mi ipak još ovih bombona, ako ima....pomažu mi da se skoncentriram. Onda, što ono još? Aha, nešto malo neobično, nećete se ljutit? Ispričajte mi što ljudi kažu za mene? Što pričaju? Jel’ im čudno što sam ja predsjednik općine? Sigurno se nešto priča, mora da ste nešto čuli...
-Pa ljudi uvijek pričaju, samo ste me malo iznenadili sad...
-Znate, ja sada puno razmišljam, nešto o sebi, u tako sam nekoj fazi, pa ako biste mi vi mogli govoriti što se događa oko mene...zato vas to molim, nemojte misliti da to izgleda kao da tražim nešto nisko,da špijunirate....To vam je u politici normalno. Imformacija, znate. Mi smo tim.
-Ma ne, ne mislim, nikako, znam ja da vi ne mislite loše, vi ste drag čovjek....
-Drago mi je da tako mislite Dunja. I da ne mislite da ćemo mi samo to raditi ovdje, slušati tko što priča, spletkariti, evo, idemo odmah na posao-popravit ćemo ovu moju stolicu koja škripi kad se vrti. To će biti naš prvi veliki zahvat, važi? Počinjemo s tim, a obnovit ćemo sve. Pozlatit ćemo sve. Cijelu našu malu općinu. A najprije ovo, popravit ćemo da se besprijekorno vrti i bude ugodna, ja najbolje razmišljam i planiram kad se zavrtim na stolici i jedem bombone.
-I ja to volim....
-Znam, svi to vole. Samo nitko neće priznati Zato za mene govore da me ne razumiju. Da sam pre mlad, da sam čudan, da nisam za ovo. Ja sam siguran da i sad pričaju o meni. A vi ćete mi reći sve što čujete, zar ne?
-Naravno, gospodine predsjedniče. Možete mi vjerovati.
-Hm, Dunja...Čini se da me vi razumijete. I da znate, da, vjerujem vam. Što ste ono rekli, da sam drag čovjek? A ovo sa stolicom i bombonima, to vam se ne čini čudnim?
-Pa jeste, drag ste čovjek...
-Da, razumijemo se...Čujte, sad bih mogao sve pokvariti, ali....Koliko smo mi blizu po godinama?
-O, nisam ja nažalost tako mlada, kao vi....Imam tridesetsedam godina.
-Toliko? Ajde...Vi meni izgledate kao da imate jedva trideset, znate to? Nemojte da vam bude neugodno..
-A, ne, nije mi neugodno. Hvala. Čujem to u svakom mandatu nekog predsjednika općine. Komplimente. I izravnije, recimo, da imam dobre sise. Ja sam ovdje četrnaest godina.
-O, Dunja, pa vi ste duhoviti.. Vi ste pametni.
-O, vi ste iznenađeni.?
-Ugodno Dunja, jako ugodno.Četrnaest godina ste tu? Ja sam dvaneast godina studirao filozofiju i književnost i likovnu akademiju...Nisam ni sanjao da ću biti predsjednik općine. Ali, eto, tako se dogodilo. .Neobično, jel’da? I uopće je sve neobično, moj život, i kako sam došao ovdje. Zato me baš i ne vole...Jednom ćemo pričati o tome....A ovi što su vam komplimentirali prije mene, to su debeli , masni seljačine bili?
-Uglavnom, gospodine predsjedniče.
-Ne čudim se Dunja, naravno, poznajem sve što je ljudsko, i uopće se ne čudim, na kraju krajeva, vi doista imate divne velike sise.
-Hvala vam, doista, od srca.
-A recite, vi ste isto studirali? Imali ste neke snove? No, pretjerujem, odmah navaljujem, bit će vremena pričati o tome....Ništa Dunja, bilo je ugodno, donesite mi onda taj popis općinskog zemljišta što ovi debeli, masni nisu uspjeli isprodavat. I bombone, naravno.
-Znate da hoću, gospodine predsjedniče.
-Znam Dunja..... Dunja, znate što? Mislim da ćemo vi i ja dugo i sretno vladati ovom općinom....

- 09:46 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 24.03.2006.

12 malih intriga

Sjedim na pecanju i predviđam propast Amerike. Moji su najbolji dani iza mene. Sjećam se svog zadnjeg bljeska, kad sam briljirao na sastanku, dobro pripremljen, a u srednje dopodne, najplodniji dio dana, u čistoj prostoriji perfektno klimatiziranoj, nakon jutra u kojemu sam se probudio sexualno zadovoljan. Ne od prošle noći, nego istinski, konstantno. Mislim da je to bilo to, najviše što sam mogao dati. Više nemam što, i povukao sam se razumno.
Neke bube čudnovate jednostavnosti, sitne, s migajućim ticalima, različitog ritma od titraja zadaka, u mikrovibrirajućoj migraciji vrve iz trulog panja, migolje jedna preko druge i uvlače se uokolo, i poserem ti se na umjetnost i Miroove slike koje izgledaju pune nervoznih mrava koji samo što ne izmile izvan okvira, ovo je stoput bolje, baš ću ih prebrojat. Ima ih 12. Zovu se “12 malih intriga.” Uvući će mi se kroz uši u glavu i pojest će mi taštinu....Haha, mater vam vašu, gadne male životinjice. “Samo mediokriteti imaju izgleda nastaviti i umnožavati svoju vrstu-oni su ljudi budućnosti, jedini koji će preživjeti”, Nietzsche. Eto, nisam se još riješio u potpunosti svega toga što sam , kanda, ostavio iza sebe. Razmišljam, jesu li me ikad zajebali? Ne mogu se sjetit. Zavikat ću.
“Deda, jel grize?”
“Kurac grize, sinko, nema više ribe...”
“Ma, zagrist će, ako ne danas, nagodinu.”
“Oće, tebi, ti si još mlad, ja nagodinu možda umrem....”
“Ma nećeš deda.”
“Nije mi kaj bum umro, nego kaj mi neće grist dok sam još živ.....”
“Hehe, deda, ti si filozof.”
Smiješan čiča. Tja, zbilja ne grize......Ništa, razmišljat ću malo. A ljubav, gdje je ljubav? E, jebemti......

- 12:31 - Komentari (51) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.03.2006.

Tko će ga znat....


Jutros sam se sjećao da sam nešto sanjao, a to mi se nije dogodilo već godinama. Kad god je južina, ja se probudim neispavan i znam da sam sanjao, ali se ničeg ne sjećam. A jutros me kutija šibica podsjetila na san. Ha, smiješno, sanjao sam svoj stari vremenski stroj, iz mladosti. U snu sam se sjetio svega: stroja, sebe iz tog vremena i od riječi do riječi razgovora sa fra Zvonkom. Sve kako smo razgovarali. Najprije se čudio kako je stroj ne veći od kutije šibica, kako sam mu rekao da ga zapravo ne volim zvati “stroj”. Bio je simpatičan, malo zbunjen, iznenadio sam ga, ozbiljan, češka se: “Sinko, ja ne vidim grijeha u tome, ako me to pitaš.....” “Kažem vam, otišao bih samo nekamo za probu, u srednji vijek možda, u neku gotičku katedralu, da čujem latinsku misu....” “Ako to iziđe na zlo, ja nisam kadar sa ovoga mjesta cijeniti, ja ti mogu reći što mislim o tvojoj nakani, o tvom srcu...A kako ta čudesa rade, ništa ja to ne razumijem...” “Ma, moj fra Zvonko, bez veze je sve to, nema tu čuda, to samo ne da da se probudiš kad sanjaš, kad uđeš sam sebi u san i htio bi se probudit, onda te on zatvori u san, pa možeš unutra kud hoćeš. Onda napravi da se poslije svega sjećaš, da znaš da si bio. To je običnan trik, ništa to puno ne vrijedi....Ne treba to meni zapravo, možda jednom samo da probam...”
Godinama se ja njega nisam sjetio, kako nas je život razdvojio, umro je prije par godina, to znam......A gdje li je sad ta kutijica, baš ću je potražit, samo, sumnjam da ću je naći, tko zna kud sam je zametnuo. Među svim tim drangulijama, svim tim strojevima, spravicama, što sam radio u mladosti, tko zna što sve tamo ima....Malo toga ja i čuvam, izgubi se putem, možda sam i bacio.

- 12:49 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 10.03.2006.

Nevrjedno

Dobro, napisat ću i ja:
SEVERINA

Bit ću jednostavan i u par riječi, imam nekoliko jasno formiranih vrjednosnih sudova i zaključaka, a mislim da je to i jedini način na koji uopće treba tu pojavu puštat u mišljenje. Slojevitosti i drugačijih značenja u tom samokreiranom fenomenu nema, pa ga takvim reciprocitetom pažnje treba i tretirat. Jer, ta pojava pokušava s nama komunicirati, jer tako jedino živi. Ovako: Severina je postala ogorčeni mizantrop jer smo je vidjeli golu. Olakotno joj je jer je to bio splet nesretnih okolnosti. Ona nas mrzi i sprda nam se, jer smo se mi njoj.
Tu je i Bregović, čija je svijest o vlastitom identitetu, mjestu, glavi, srcu i pojavi nedefinirana, štoćereć, ako nije sa sobom načistu, nije ni sa drugima, pa ih iz opreza, za svaki slučaj, ne voli baš,pa on tu pomaže iz sličnih pobuda. U pitanju je, dakle, notorna idiotarija, sprdačina i uvreda.
Ono što smo mi sad popušili je po težini posljedica koje su se dogodile pušaču slično onom što je Seve popušila s pornićem: tamo je prikazano kako šmrče kokain i jebe se u šupak s oženjenim mukarcem na jahti. Ona je ipak dovoljno pametna da shvati kako ju je to doista pokopalo kao privatnu i medijsku osobu, za razliku od jednog dijela blentave javnosti koja je mislila kako to i nije tako strašno. Ali, to jest strašno: ona je osoba koja gradi svoju medijsku sliku, jer joj to posao, i percepcija je bila otprilike ovakva: zgodna, dobro pjeva, talentirana, pjeva to što pjeva(legitimno), sveprisutna, javna, desni centar, tradicija, lokalpatriotizam, simpatična, razumna, iskrena, bliska, djed, jagode. Bavi se poslom u koji su uključene emocije-publici pjeva, publika doživljava da je ono što joj prezentira vjerodostojno. Ako ti konzumentima svoje javne osobnosti podvališ, to je jako loše. A to je ona učinila najdrastičnije: bila je uvjerljiva kao goreopisana osoba. Međutim, ispostavilo se, ipak, da kad uzme novac publici, koja plati da je doživi onakvom kakvom ona tvrdi da jest, ona se u slobodno vrijeme zabavlja šmrkanjem kokaina i jebe u šupak s oženjenim muškarcima na jahtama. Nezgodno, bogamu. Jebešga, mi smo to vidli, ona to zna, zna šta to znači, neki od nas znaju šta to znači, neki ne, ona nas zato ne voli, afrika-paprika-aovamgana, blablabla.

- 13:10 - Komentari (45) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se