Ispovijedi kišnog čovjeka

subota, 17.11.2007.

O mobitelima

Nogama kuckam o pod dvorane
Dok čekam da čujem svoje ime
Kroz pravilno razmješten razglas
A kada se to napokon dogodi
Pomalo nespretno ustajem
Sa svoje stolice u publici
I penjem se na pozornicu
Dok pokušavam izgledati
Dostojanstveno i ozbiljno
Iako se to od mladih pisaca
Niti ne očekuje

Pokušavam se sjetiti
Pjesme koju cu pročitati
A kada mi to konačno uspije
U glavi odbrojavam vrijeme
Do zvonjave mobitela
Koja ima običaj da se pojavi
Baš nekako usred moga čitanja

Sjedam u stolicu na bini
I pokušavam se namjestiti
Kao da je to nešto posve svakodnevno
Dok mi se ruke hlade od nervoze
A prethodno pročešljana frizura
Pretvara u živo biće
Koje prkosi svim zakonima fizike

Nakon obveznog gutanja knedle
Počinjem recitirati i pritom čak
Uspijevam uputiti i pogled publici
Na pravim mjestima u pjesmi
(zašto mi se samo čini da tamo nema nikoga?)
A za kraj se pompozno naklonim
Dok gospodje u prvim redovima
Sinhronizirano aplaudiraju

Upravo u tom trenutku
Tišinu razbija zvonjava
Mobitela koji nikako ne želi utihnuti
A ja se zadovoljno vraćam u publiku
Misleći kako sam se još jednom
Za dlaku izvukao.

- 20:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se