Čestitka i zbogom

31 prosinac 2010

Drage/i moje/i,

predugo sam živjela u iluziji da me nitko poznat neće ovdje skužiti, ali kako to na koncu bude, zajebala sam se.
Prepoznalo me, raširilo to dalje, došlo sve do moje Kike koja je sve pročitala, uslijedile su grozne svađe i muke po mene Kiku, pa Marinu, kumicu i prijateljicu, a to za posljedicu ima zatvaranje ovog bloga s današnjim danom, na moju veliku žalost.
Onima koje sam povrijedila se najiskrenije ispričavam!

Neki od vas ovdje me već (po)znaju i s one strane ogledala a za one koji me žele upoznati ili kontaktirati, evo mejl adresa pa se javite kad poželite... anapartiz@gmail.com

Ja ću vas i dalje čitati i pratiti.

Svima želim dobru 2011.

fino

Koncerti

07 prosinac 2010

Cijelo to prijepodne osjećala sam se kao kada sam se u sedmom razredu morala spremiti za prvi dejt s Ivanom. Malo sam skakala uz disco i/ili ska punk ritomve, a malo mi se povraćalo od muke. Kako su mi sve stvari zbog selidbe bile po kutijama i vrećama, satima sam sve soritrala i pokušala odlučiti što da odjenem, kako da se našminkam i sve one rituale na koje sam prethodnih mjeseci potpuno zaboravila. Sklepala sam sve to skupa na sebi tek toliko da baš ne odem na ručak u trenirci ili pidžami, i otišla do kajzerice gdje me Marina već napeto čekala u svom omiljenom restoranu. Ma taj njezin osmijeh mene već na vratima sruši i razoruža i da je bila malo pametnija, mogla me imati već tada i tamo, ali ne, mi smo sve odlučile zakomplicirati... ne znam, valjda nam je tako zapisano u zvijezdama, vaga i strijelac, ne znam uopće kako to ide. Ručak je prošao bez ikakvih napetosti, veselo i u opuštajućem brbljanju. Pusu i plakanja i sranja oko toga nismo ni spominjale. Dobila je VIP karte za Lady Gagu, na moju radost i njezin užas, pa me pristala voditi, iako ne zna niti jednu njezinu pjesmu. Meni je to recimo baš lijepo i romantično – pristati otići s nekime na glupavi koncert a mrtav si umoran od posla i života, samo zato što tu osobu (mene!) raduje odlazak na štosne koncerte.

Koncert je bio predobar. Ne volim ni ja ne znam kako tu Lady Gagu ali zanimao me show. I gledala sam ga manje-više sama. Marini je to toliko bilo dosadno da je pola vremena provela vani s Barbarom pušeći. Tek je tu i tamo dolazila provjeriti plešem li ja još uvijek. Nakon koncerta smo prvo odvezle Barbaru kući a onda se vraćala odvesti mene. Sjedile smo u autu još sigurno sat vremena. Ono što mi je zasigurno jedan od najvećih pluseva kod Marine, odnosno u našem odnosu, je to da s njom nikada, ali nikada nisam imala onih uncomfortable silences, bez obzora koje teme se dohvatile u stanju smo satima pričati bez prestanka. Osim kada me u pola rečenice prekinula poljupcem. Opet sam se, naravno, trgla i ustuknula, ali sam uspjela prozboriti „pa štaj sad opet?!“, na što smo se obje počele smijati kao djeca. „Pa oprosti, došlo mi je opet, a nisam te htjela prekidati!“ Tada sam i ja poljubila nju. Ne sjećam se uopće koliko dugo je to trajalo ali čini mi se poprilično dugo. Prekrasno se ljubi, i nježno i divlje naizmjence, poprilično dominantno cijelo vrijeme. „Ja sam tako sretna kad sam s tobom... Zaboravim na sva sranja i probleme i samo bih se htjela utopiti u tim tvojim ustima!“ Naravno da sam ja šutjela i cerekala se „Supika! E, ja sad zbilja moram ići gore. Vidimo se sutra?“. „Naravno!“ odlučila je da se umjesto negdje vani nađemo kod nje doma, složit će nam neku večeru ili još bolje naručiti nešto.

Sada bih opet mogla napraviti pauzu pa da vi mislite što smo mi to radile kod nje ali nema smisla da vas zezam. Aha, otišla sam navečer kod nje ali je s nama bio i Marko, najslađi petogodišnjak. Trebao je spavati kod tate, barem je tako Marina isplanirala, ali tata je morao hitno otputovati tako da je Marko bio s nama. I nisam se bunila, barem ja, uplašena i zbunjena, nekako mi je laknulo jer sam se zapravo uplašila svega toga što se događa, sve te bujice pomiješanih osjećaja prema Kiki, prema Marini, totalni sataraš mi je bio u glavi. Dok je Marina kuhala, Marko me uputio u sve tajne bakugana, Ben 10 i sličnih likova o kojima ništa nisam znala.

„Ančika, ti si meni najbolja frendica od svih curica!“ pa smo se onda grlili i ljubili i grizli i grebali na apsolutno oduševljenje Markove mame. „Mama, Ančika bi se mogla doseliti k nama pa da se uvijek možemo igrati!“, na što smo se nasmijale i Marina i ja, a ona mu je uzvratila „Marko, a da ti sad odeš u krevet pa da se mama malo igra s Ančikom!“ To naravno nije bilo ostvarivo, ali meni je zvučalo jako romantično. Daleko romantičnije od dosadnog Stingova koncerta na koji sam ja morala pratiti Marinu. Dakle, on je njoj u Bona Voxa i Cohena najdraži pjevač i nije bilo šanse da izbjegnem koncert, pogotovo s obzirom na to da se ona žrtvovala za mene i slušala Gagu. Zamislite sad onako neki najljigaviji scenarij u kojemu nas dvije (i neki njezini frendovi ali oni sada nisu bitni) sjedimo u parteru, slušamo Stingovo prenemaganje, ona me drži čvrsto za ruku (možda zato da ne zijevam?!) i skoro cijelo vrijeme pjeva (a neeeema baš sluha, koliko god se ona ljutila kad joj to kažem!). Ma dobro, sad sam pretjerala – nisam ja baš toliki balvan, nije bilo toliko dosadno, više mi je bila smiješna cijela ta situacija u kojoj ona meni zaljubljeno pjevuši, ja se cerekam i držim je za ruku a stalno razmišljam o tome zašto mi se baš sada ruka toliko znoji i pribojavam se kraja koncerta i odlaska doma.

E, sad ide pauza u kojoj vi mislite što se događalo nakon koncerta. Požurit ću s nastavkom.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se