Ma, ne znam ni sama kako je do toga došlo... Spremalo se već dugo vremena, čini mi se, odnosno cure moje su mi tako rekle, da to traje već neke dvije ili više godina. Nisam bila sretna, ali sam samu sebe uvjeravala da jesam. I nisam se znala izvući. Još uvijek nisam. Zato što je volim. Zaista volim. I zbog toga sam bila u stanju otrpjeti svašta. Najteže mi je padalo to što se njezino nezadovoljstvo sobom reflektiralo na meni. Htjela sam joj uvijek i u svemu pomagati a nisam mogla i ona to nije tražila. Ostavila sam relativno siguran posao i odlučila raditi s njom, pomagati joj i na tom polju. Tu je sve i puklo. Možda bi bilo drukčije da smo biznis pokrenule u neko drugo vrijeme, da firma bolje posluje, da uspijemo naplatiti dugove. Meni je srce slomila rečenica „Meni je moj posao najvažniji na svijetu.“ To nije rečeno u afektu. Ona je to zaista tada mislila i misli i dalje.
Uslijedili su mjeseci moje statičnosti i depresije. Uglavnom sam dane provodila plačući i razmišljajući. Takva sam svima bila na teret - i njoj i roditeljima i prijateljima a najteža sebi. Mrzila sam vlastiti odraz u ogledalu i svako jutro koje sam dočekala živa. Drago mi je samo da sam kukavica i da se nisam pokušala ubiti, iako sam nekoliko puta bila na samom rubu.
Nekako u to vrijeme sam proljetos upoznala Marinu na nekom događanju, a zatim smo se srele na šetnici za pse i utvrdile da stanujemo u blizini pa su šetnje s ljubimcima i njezinim sinom postale svakodnevica. Tako smo se postupno upoznavale i zbližavale. Ona se meni odmah svidjela jer predstavlja sve ono što ja nisam bila – uspješna je, vesela duha, puna optimizma i u stanju je izmamiti osmijeh i najdepresivnijoj osobi – tako da su mi naše večernje šetnje postale jedina svijetla točka u danu.
Kako je Marina znala moju Kiku otprije, čak su se nekoliko puta i sukobile, nije joj bilo teško namamiti me da joj pričam i o njoj i o našem odnosu. Prvo mi je bilo teško ali sam se s vremenom otvarala i znala je sve moje probleme, možda i bolje od mojih cura, kojima me, moram to reći, ponekad bilo i strah reći sve što sam osjećala, a sve iz nekog straha od osude. Kika je razvila teoriju po kojoj ja nisam depresivna nego lijena, razmažena i djetinjasta. Marina me je mjesecima uvjeravala da nisam, nego da se samo moram pokrenuti. Što je meni bilo teško jer me boljela Kikina nezainteresiranost.
Kiki s druge strane nije bilo jasno kako mi se da „gubiti vrijeme“ s Marinom koja je „obična nabrijana bahata kokoš“. I nikada je nije zanimalo gdje sam s njom i što radim. Boljela me ta nezainteresiranost. Tek nakon što ju je frendica koja radi s Marinom pitala kako to da ja stalno dolazim k njima i idem s Marinom na kave i ručkove, Kika me pitala kako to da smo se tako povezale. Rekla sam joj da jesmo zato što me Marina sluša, pomaže razgovorom i trudi se oko mene. Prešutjela je to. Ljubomorna nije bila, kao i nikada prije.
Paralelno s ovim mojim unutarnjim nemirima se razboljela moja kuma i počela sam svaki dan odlaziti k njoj kuhati joj ručak, provesti dva-tri sata s njom, kasnije sam i prespavala ako bismo ujutro trebale biti u bolnici. Tada sam shvatila da bih ja savršeno dobro funkcionirala i bez Kike, što mi je bio dodatan udarac. Rekla sam joj da ću s kumom potražiti neki stan i preseliti se. Kika se složila i kuma i ja smo našle savršeni stan u novom Zagrebu. Nedavno smo se preselile.
To je Marini bio znak da sam „spremna na novi korak“ i dalo joj nadu da će se nešto i između nas pokrenuti. Ja sam inače antitalent za upucavanje i one neke sitne znakove pažnje koju ti pokazuje netko kome se sviđaš pa sam tako veći dio toga propustila primijetiti a ona se, navodno, mjesecima trudila... zagrljaji, poljupci, sve po meni prijateljsko, neke masaže ramena ili dodiri... ne, ja to nisam kužila a ona je ludjela od straha jer nikada prije nije bila zaljubljena u ženu i nije znala kako da mi priđe na taj način...