Tko pogodi cilj, promaši sve ostalo.

16 ožujak 2010

Mislim da je to bio drugi srednje, ona ratna 1992. Te krnje školske godine ravnateljstvo moje gimbe zaključilo je kako je puno bolje odustati od kabinetskog načina održavanja nastave i svaki razred dobio je svoju „matičnu“ učionicu. Naša je bila broj 13. To je moj sretan broj, ako nekoga zanima. Grijanje u školi nije radilo, odnosno radilo je samo u poslijepodnevnoj smjeni iz nama nepoznatih razloga, a to je značilo da smo svaki drugi tjedan pratili nastavu u zimskim jaknama i pokrivani dekama. Sad ovo zvuči kao neka priča iz drugog svjetskog rata, partizanske škole u prirodi, kreda i pločica, ali nije... barem nama tada to nije tako izgledalo. Bili smo sretni da smo živi, istina nešto manje nas je ostalo u razredu, ali bili smo mladi, pametni i opako bahati. Ja sam recimo u onoj poslijepodnevnoj smjeni često dolazila u školu odjevena u djedovu svilenu pidžamu ili u tatino preveliko pedersko svileno odjelo s početka sedamdesetih. Strašno. Najgore od svega bilo je to da se meni takvo ponašanje toleriralo. Zašto? E jebiga, ako idete na natjecanja iz minimalno 5 školskih predmeta i donosite nagrade školi, ravnateljica će vam tolerirati ekscese u ponašanju pa i to da kulerski nazovete razrednicu i kažete joj da 2 tjedna nećete dolaziti na nastavu jer se pripremate za natjecanje iz kemije a onda vas fotograf lokalnih novina, inače prijatelj vašeg oca (danas pokojni) ufotka dok s dva prijatelja skačete u fontanu na glavnom gradskom trgu. Ne u ovu fontanu koja izvire i zemlje i plaši me na današnjem glavnom gradskom trgu, nego u onu staru fontanu u koju se moglo skakati bez posljedica ako si trijezan i ako te netko ne gurne. Čak ni tada nisam imala većih posljedica, osim majčine šutnje duge cijela dva tjedna. Naime, predsjednica institucije u kojoj mi majka radi s gnjušanjem je rekla gospođi majci da se nikada nije nadala da će „ovako što ispasti od onako slatke djevojčice“.

Sad sve to na stranu, da sada upoznam samu sebe iz toga doba, vjerojatno bih se našamarala, oprala, ošišala i natjerala da se nečega „ozbiljno“ primim. Naime, moji roditelji nisu tipični roditelji, pod tipični podrazumijevam roditelje koji su u potpunosti posvećeni dobrobiti vlastitog djeteta pa ga svesrdno savjetuju kako, kamo i s kim. Mojim roditeljima je bilo bitno da smo znatiželjni, veseli, sretni i da u školi baš ne padamo razrede (to im s bratom nije uspjelo ali sa mnom jest). Iako su oboje svojevremeno bili odlični učenici, nekako na trećoj godini faksa su oboje prolupali i shvatili da im život prolazi a oni: a) su još nevini (mama), b) fantazira da će odseliti u New York i postati slavni režiser (tata). Mama je svoj problem riješila na drugom (!) dejtu s tatom, a tata se valjda na tom istom dejtu opredijelio za brak, djecu i siguran posao u sigurnoj firmi. Mama me rodila početkom četvrte godine faksa i otada počinje „najljepše razdoblje“ njihova života, koje evo traje i 34 godine nakon toga. Oni su odlučili da neće biti tipični roditelji već će pokušati priskribiti nam za sretno i bezbrižno djetinjstvo, što je rezultiralo time da smo i brat i ja danas sretno nesređeni a roditelji zbog toga nisu baš preveseli jer su ipak mislili da će nas djetinjstvo proći tamo negdje do 25. Međutim nije. Ja živim tako kako živim, bavim se i dalje poprilično neizvjesnim poslom, a brat već 14 godina studira najdosadniji faks na svijetu i nema ni dana radnog staža. I nikako im nije jasno kad im kažemo, ajde kažem, neću govoriti u bratovo ime, da sam sretna... Cijeli život su me učili da se ne podređujem konvencijama, da je najbitnije da samu sebe volim, nikome ne činim nažao i bavim se onime što me veseli i ispunjava, a sada shvaćaju da nije ni to neko rješenje.

Tko pogodi cilj, promaši sve ostalo! To slušam otkako znam za sebe. „Mare, nama su nju podvalili u rodilištu! Kako ti se da imati same petice, ti nisi normalna, mame mi moje!“ to je recimo jedna od rečenica s kojom bi moj otac dočekivao moje štreberske učeničke knjižice i pohvalnice. „Jesam rekao da je trojka sasvim odlična ocjena!“ Strah ga je bilo da ću stremiti samo tome da budem odlična u školi a propustiti sve ostalo. Možda je na početku sve vodilo tome, ali ubrzo sam shvatila da odlična mogu biti i s puno manje truda, a istovremeno ne propuštati sve ostalo. Pokušati pogoditi cilj ali ne propustiti sve ostalo.

Sjetila sam se danas te svoje gimbe (to je gimnazija za sve one koji nisu Osječani) i jedne profesorice, koja je tada bila vrlo „friška“, netom izašla s faksa, a danas smo frendice, pa se sutra vidimo jer dolazi poslovno u Zagreb. Predavala nam je hrvatski. Cijelo to polugodište učili smo povijest hrvatskog jezika, leksikografiju i sve to nam je bilo stravično dosadno, a ona je, kao mlada i neiskusna mislila da kako je za poznavanje sadašnjosti jezika nužno znati i njegovu prošlost, što je možda istina ali meni je bilo toliko stravično dosadno da nisam zapamtila ni slova. Zapamtila sam samo recimo Gazophylacium stanovitog Ivana Belostenca i to samo zato što sam ga upamtila kao „gacofilacium“ jer nisam bila na nastavi kad se radilo na njemu a kao „švabici“ mi je prirodno bilo pročitati glas „z“ kao „c“. Uglavnom dosadno. Bližio se veeeliki polugodišnji ispit i morala sam smisliti kako dobiti 5. Moja današnja kuma, tadašnja najbolja legica, izrazito je likovno nadarena, pa smo je redovito iskorištavali za ukrašavanje te naše „matične“ učionice. Kako smo imali kul rasku, mogli smo po zidovima, odnosno rupama od šrapnela, lijepiti što smo htjeli pa su na zidovima visili posteri Curea, Smithsa, Nirvane ali i E.T. (bivše dance grupe, ne vanzemaljca) i Sandija. Da, bili smo demokratski organiziran razred i poštivali različitosti. Ja sam doduše Kasandri nacrtala brkove a Tamara je mom Morrisseyu nacrtala sise. Nebitno. Osim tih gluparija, 2 zida smo po razredničinom naputku morali ukrasiti „općekorisnim podacima, jer ovo je ipak učionica a ne disko“, pa smo tu i tamo radili na hamer papirima neke postere, ne sjećam se više čega, ali ja sam napravila jedan o američkoj istočnoj obali, kad sam se vratila otamo. Otuda mi je i pala na um ideja o posteru sa svim podacima iz povijesti jezika i leksikografije. Kuma i ja samo rekle „Well, najgore što se može dogoditi je da dobijemo kulju, a to ćemo takitak dobit jer ne možemo sva te sranja upamtit.“

Pa smo si dale truda i na 2 hamera ispisale sve potrebno za veeeeeeeliki ispit. Naslov smo stavile ovako WHAT WE ALWAYS WANTED TO KNOW ABOUT SEX BUT WERE AFRAID TO ASK i da stvar bude bolja, okačile smo ga 3 dana prije ispita. Nitko, ali nitko osim naše raske nije skužio o čemu se radi, a ona, kul kakva je bila, indiskretno nam je rekla da drži fige da nam sve uspije ali da ne smijemo svi dobiti petice jer će to biti sumnjivo. I nismo svi. Nekoliko ljudi je volontiralo da napiše za 4 ili 3, a dobri Denis je bio zadovoljan i s dvojkom. Sirota profka je na ispit došla vidno uzbuđena. Kako nas ne bi ometala tupetanjem potpeticma, obula je čak tenisice na taj sat. Bila je silno ponosna kako smo mi od sva 4 razreda napisali najbolje test a prethodno smo bili stravično loši – shvatila je da smo ozbiljno shvatili njezine prijetnje i dobro zagrijali stolicu. Hm, da. Nikada joj nisam rekla ništa o tome. Ne bih čak rekla ni da sam to napravila namjerno, nego sam jednostavno zaboravila. Danas brbljamo telefonom, dogovaramo se sutra za kafenisanje i ja se toga sjetim i ispričam joj. Smijala se iz sveg srca jer je naravno znala sve o tome, odmah prvi dan je vidjela plakat, ali smo joj mi, čudna li čuda, bili užasno simpatičan razred, tvrdi da smo joj do danas najdraži, pa nam jednostavno nije imala srca pokvariti veselje. Užasno sam voljela školu, oduvijek. Zadnjih dana me baš hvata neka nostalgija pa čak razmišljam o tome da se vratim u prosvjetu.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se