Uz prethodni post

18 prosinac 2009



kiss

Kategorija: Apsolutno apolitičan post

Užasno zaljubljena

16 prosinac 2009

Opet neko proljeće ili što se to događa?

Baš užasno.

cerek



Kategorija posta: temporary insanity

ah

Partizana

08 prosinac 2009

Milena Dravić je prekrasna žena, mislim da sam u nju zaljubljena već 30 godina.

U prvom osnovne dobila sam uši (vaške, na njih mislim), zapravo cijeli razred ih je dobio i dezinsekcija je trajala mjesecima a na koncu je presuda bila da se sve curice moraju ošišati na kratko. Plakala sam dok me mama šišala na par centimetara dužine a djeda me je tješio riječima „sad ćeš izgledati kao Milena Dravić s tifusarima na Neretvi, prava partizanka“.

U trenu dok pišem ove retke na hrvatskoj televiziji Mileni Dravić šišaju plave uvojke, Ljubiša Samardžić preispituje zdravstveno stanje Yula Brynnera negdje na obalama Neretve, a ja u toplini svoje sobe mislim na svoga djedu. Iako sam mu negdje tamo krajem devedesetih govorila kako će sigurno ponovno doći vrijeme da njega neće smatrati neprijateljem i da Tuđmanovo ludilo neće još dugo trajati, nije mi vjerovao, uvjeren u to da je njegovo vrijeme prošlo i da treba što brže umrijeti jer ne može gledati kako mu voljenom zemljom upravljaju „nesposobnjakovići i pokvarenjaci“. Tako je i bilo. Umro je godinu dana prije Tuđmana.

Mnogi od vas su se pitali… čuj ovo, koja bahatost, ajmo drukčije… Neki od vas su se možda pitali otkud meni ovo moje blog ime, Partizana, pa sam odabrala baš ovaj trenutak da vam i to pojasnim. Ana jest moje drugo, kraće ime, Paar je jedno od obiteljskih prezimena ali ne i moje pravo prezime. No, to mi je na um palo tek naknadno. Negdje tamo početkom osamdesetih, dok su se moji roditelji bavili sobom i završavali fakultete, ja sam odrastala sa svojim djedom. Moj djed je sudjelovao u gore spomenutoj bitci. Ne doduše u romantično-depresivnoj filmskoj verziji, nego u pravoj bitci. Roditelje sam izluđivala kada bih prije spavanja zahtijevala i od njih da mi pričaju „partizanske priče“ a oni su mi htjeli pričati o Snjeguljici, Trnoružici i ostalim djevojčicama primjerenijim heroinama.

Djeda ne samo da mi je prepričavao stvarne priče nego mi je uz njih uvijek davao i neki opći povijesni presjek toga vremena, pa sam ja tako do svoje desete godine već znala i o francuskom pokretu otpora i o afričkom frontu i svašta još. Djeda je volio pričati, ja sam voljela slušati i bila maštovita. Za razliku od mojih roditelja, djeda je uvijek kritički preispitivao i povijest čiji je sudionik bio i navodne činjenice o kojima se u to doba nije smjela raspravljati. Naime, on je rođen u selu u nama susjednoj Bosni, gdje mu je jedan susjed bio muslimanske vjere a drugi pravoslavne. Odrastao je u obitelji sa 6 braće i 2 sestre. On je jedini otišao u partizane i to kao klinac od 17 godina. 3 brata su se pridružila ustašama, više po inerciji nego po uvjerenju, a samo jedan od njih je preživio rat. Djeda je imao nepogrešivi smisao za dobro i zlo. Volim misliti da je dio toga prenio i na mene. Dok je još bio živ, silno se dičio mojim aktivističkim angažmanom. Odlutala sam opet i ovo bi se moglo pretvoriti u priču od 10 kartica.

Jednom davno, možda negdje u mojem drugom razredu osnovne, u školi smo učili pjesmu, ne pamtim joj točan naslov ali stihovi idu „mlada partizanka bombe bacala“ i tako dalje, ta mlada partizanka je uglavnom radila svakakva sranja, bacala bombe, padala pod tenkove, golim rukama davila brojčano nadmoćnije neprijatelje, čuda živa. Meni je to bila užasno glupa pjesma. Mama je, recimo, mislila da je to dobar poticaj za buđenje moje samosvijesti kao žene, ali meni je pjesma bila odbojna. Djeda me je do tada zvao „Partizanka“ ali tada sam mu zabranila. Na pitanje o tim bombama i njihovu cilju, djeda mi je iskreno rekao da je ona te bombe bacala na neprijatelje. I ubijala ih, jer da ih nije ubila, ubili bi oni nju. Čekaj malo, a što s onim što si mi pričao o tome da je najgori grijeh nekoga ubiti?! Pa u ratu se ljudi toga nisu držali. Čekaj malo, znači i ti si ubijao ljude. Nisam ljude nego neprijatelje. To mi je bila grozno bolna spoznaja, bez obzira na sva pojašnjenja. Onda smo došli do kompromisa: ukoliko opet zaratimo s Njemačkom, ja neću biti obična partizanka koja baca bombe i ubija ljude, nego Ana Partizana, partizanka koja će sve zaraćene strane moliti da ne pucaju jedni po drugima jer će umrijeti i više nikada neće vidjeti svoje žene i muževe i djecu.

Eto, s Njemačkom nismo zaratili ali jesmo sa Srbijom. Moj djeda je sudjelovao i u tom ratu. Kao penzić i to u IPDu, ali je sudjelovao, imam u ormaru njegovo odlikovanje, kao bolni podsjetnik na sve vrijeme koje sam još mogla s njim proživjeti a nisam jer je poludio od tuge i razočaranja. Nije čak ni htio primiti odličje i na dodjelu smo otišle mama i ja opravdavši se lažima kako je bolestan ali mu je velika čast. Kao „vojno lice“ djeda je do smrti stanovao u zgradi (takvih ima sigurno u svim gradovima) gdje su stanovala vojna lica. Od 10 stanova u ulazu, samo u djedinom i stanu susjeda Markovića, nitko nije napustio Osijek. Nekima je čak djeda osigurao miran bijeg na istok i osobno se založivši spasio život, jer da nije, mogli su plivati Dravom, a rodbina bi danas tražila pravdu na hrvatskim i međunarodnim sudovima. Ja bez imalo srama mogu reći da je u Osijeku Srbima tada bilo pakleno. Nemoj sad da čujem „a Hrvatima je kao super bilo u Vukovaru ili Srbiji“ – to nije tema ovog posta a ja pričam samo ono što sam sama proživjela. Jedna iz obitelji vojnih lica je Bojana, odnedavna moja facebook prijateljica i to vrlo aktivna. Njezin tata doduše nije bio čist, nikada nisam saznala što se dogodilo, ali on je uhićen a Bojana, brat i mama su otišli u Beograd. Tatu su joj pustili kroz par mjeseci. Mi nikada nismo bile prijateljice ali smo se znale na ćao-ćao. Posve sam je zaboravila s vremenom a onda mi je njezin request osvanuo na facebooku i naravno da sam je prihvatila. Nas dvije danas lijepo komuniciramo, ona čisti srpski naravno, ja hrvatski. Živi u inozemstvu i udana je za stranca a za Novu godinu igrom slučaja dolazi u Zagreb i družit ćemo se. Ovakve situacije me bace u depru. Ne zato što mi se ne da nalaziti s njom, što je ne volim ili ne razumijem to što se početkom devedesetih dogodilo ovdje, baš suprotno. To me sjeti na to da sam užasno sretna što sam odrasla u obitelji u kojoj sam odrasla, što su me odgajali da nikoga ne mrzim a sve, pa i ono naizgled jasno, promatram kritički.
A depra dolazi od spoznaje kako sam mala i nemoćna, pasivni promatrač vlastita života s pravim utjecajem na samo minorne stvari tipa što ću danas jesti ili s kime ću sutra popiti kavu.

Izložba!

02 prosinac 2009

Drugarice Bugenvilija i Amorfia su humanitarke po uvjerenju i organizirale su izložbu kako bi pomogle radu udruge DEBRA!

Dođite na izložbu i kupite nešto, nemojte samo gledati mah!

Izložba

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se