Ljudski glomazni otpad i invalidska kolica

26 listopad 2009

Kad god se nađem u situaciji koja je meni posve nenormalna a neki samo hladno mahnu rukom u maniri „a ti se zbilja nerviraš oko gluposti“ pomislim da sam rasla i stasala u nekom paralelnom svemiru u kojemu vrijede neka druga pravila od onih koja su važeća za većinu ljudi.

Ok, možda većina ljudi nema susjedu s težim oblikom mentalne retardacije ili frendicu koja ima dijete s Downovim sindromom, ali opet, nije li neobično da nam je toliko malo stalo do drugih i da se isključivo brinemo za svoju guzicu.

Moja susjeda Nana je da pojednostavim na mentalnoj razini četverogodišnjakinje. Prije par dana napunila je 49 godina. Kad sam se ja rodila ona je, dakle, imala 16 godina. Kako smo živjele vrata do vrata a njezin brat bio moj vršnjak, ona je postala svakodnevica i meni nikada nije bila glupa, retardirana, ružna, što se raznorazni opisi kojima su je častili oni koji je nisu znali, meni je samo bila drukčija, malo veća od nas i malo djetinjastija. U jednoj fazi smo se doimale poput vršnjakinja – ona se s nama igrala s lutkama, bojala bojanke i radila općenito sve što smo i mi radile. Kako smo krenule u osnovnu školu, Nana je zaostajala za nama ali to je svima nama pa i njoj bila normalna faza, mi smo starile a ona je ostajala „mala“. Ja sam recimo bila 5. osnovne i prerasla sam češljanje lutaka a ona bi me nakon škole dočekala, gurnula lutku u ruke i rekla „Ano, ade mi napravi kobru!“ i velim vam, nikome to nije bilo čudno. Ekipa iz razreda se navikla da Matko ima „takvu“ sestru i da je ona moja mlađa prijateljica. Zadnjih par godina skuplja „secerice“ pa joj ja po svim svojim birtijama, kafićima i restoranima skupljam paketiće šećera i nosim kad idem u Osijek. Zanimljivo je to da pamti otkud sam joj koji donijela. Prošli tjedan kad sam navratila na kavu k njima u staro susjedstvo raširila je dvije kutije tih šećera i pričala mi otkud joj koji. Prije toga je skupljala salvete. Još prije toga razglednice a to je drži i danas. Soba joj prepuna razglednica. Kako nam se matično susjedstvo širilo i mijenjalo, dolazili su neki drugi ljudi koji su joj se rugali, zvali pogrdnim imenima, ismijavali, a nama je to bilo strašno neobično, do te mjere da nismo znali reagirati pravovremeno. U 5. osnovne sam se ja prvi i posljednji put u životu potukla s nekim. Jedna Martina iz tadašnje Osječke udarne je hodala s jednim Krešom iz našeg društva i počela dolaziti k nama. Jednom prilikom sam je uhvatila kako Nanu nagovara da kaže „Ja sam retardirana glupača!“ Dajte zamislite tu odvratnost. Ja sam je pristojno zamolila da prestane a ona je išla dalje i dalje, tako daleko da je Nani skinula kapu s glave i bacila u lokvu, svima nama govorila da smo retardirane i slično… ne sjećam se gdje se dogodilo to crnilo u mojoj glavi ali sljedeće čega se sjećam je da sjedim na Martini u lokvi i šamaram je a da nas teta Jadranka, susjeda, razdvaja. Martina je bila duplo veća od mene tada (sada radi u Pevecu osječkom na blagajni, vidjela sam je nedavno, zauvijek zapamtila odvratnu facetinu) pa je tim više prizor bio za 10. Nana je to zapamtila jer joj je mama nakon toga govorila kako sam ja njezin anđeo pa i danas kaže „Ana mene uvijek brani od batina i cigana!“ OK, ovo nije politički korektno ali eto, moja mala 49-godišnja susjeda se boji cigana, onih što skupljaju staro željezo pa viču ulicom, a i onih prodavača kupusa, luka i lubenica.

Drugi primjer je moj prijatelj, nazovimo ga za potrebe ovog posta, Pero, u kolicima od rođenja, cerebralac. Preko njega sam naučila kako prići osobama u kolicima, shvatila važnost parkirnih mjesta za osobe s invaliditetom i uvidjela svu neprilagođenost našim gradova osobama s bilo kakvim problemima. Zagreb je još ok, popravlja se situacija proteklih godina, ali maknite se bilo kamo na istok ili jug i u kurcu ste, pardon my Bosnian. Ne samo da su nogostupi, trgovine, ustanove neprilagođene nego je i mentalitet ljudi neprilagođen. Ne bih sad ulazila u generaliziranja, za to je Pero zadužen, on ima niz viceva o osobama s invaliditetom i „normalnima“. U par navrata sam s njime odlazila u toplice i na neke seminare jer smo jedno vrijeme skupa radili, a jednom prilikom našla sam se u društvu 6 osoba u kolicima. Ja jedina bez kolica. Strava živa od neugodnosti. Otada potječe moj nadimak „Osoba s posebnom potrebom da se ispričava“ jer sam opravdavala sve, od debila koji pred shopping centrima parkiraju na mjesta rezervirana za ljude s invaliditetom do kretena koji parkiraju tako da ni bicikl ne može proći a kamoli osoba u kolicima. Ma, smiješna jedna situacija, ali osvježavajuća i osvješćujuća u svakom mogućem pogledu.

Cijeli ovaj uvod ide zato što sam danas spoznala još jednu prepreku na koju nailaze ljudi u kolicima. Hodam jutros pored Botaničkog vrta, pune mi ruke nekih maćuhica za svekrvin vrt, to napominjem jer sam u cijeloj fertutmi jednu vrećicu zaboravila. S preke strane ceste ugledam gospođu koja u kolicima gura svoju, kako sma kasnije saznala, kći. Kći malo starija od mene, ne znam što joj je, šutjela je cijelo vrijeme, no to i nije bitno. Odjednom njih dvije dođu do nepremostive prepreke: glomaznog otpada koji je tako odložen da hodajući ljudi moraju sići na cestu a rinzol je visok skoro pola metra. Ja gledam, hoću pitat, neću, gledam hoće li se okrenuti, ali ne, one stoje i razmipljaju. Pređem cestu i pitam trebaju li pomoć. Naravno da trebaju jer negdje na Mažuranac idu na neku fizikalnu terapiju, opet sad nebitno, uglavnom moraju tuda proći i točka. Pokušamo mama i ja podići kći u kolicima i nema šanse, poprilično je krupna. Da skratim priču, to je završilo tako da sam vlastoručno počela uklanjati glomazni otpad, neki stari madrac i fotelje, kasnije su mi prišla još dva studoša pa smo skupa, ali bogme smo to sklanjali 20-tak minuta. Cura je na koncu pljeskala ručicama, vikala bravo, bravo, i meni rekla da sam snažna, a ja sam izgubila gomilu živaca i vrećicu maćuhica. Mene sad prvo zanima gdje ljudi drže tako odvratno prljav glomazni otpad i koliko dugo, jer po izgledu se čini da je u nekom pljesnivom podrumu trunuo desetljećima a pouzdano znam da se glomazni otpad tamo odnosio posljednji put u travnju? I drugo, koliko ti govno moraš biti da sve to sranje iskrcaš pred sam haustor, na nogostup, sve do samog ruba ceste? Pa i ti, debilu koji si to iznio, trebaš hodati po tom nogostupu! Ma fuj, gade mi se sebični ljudi. Mislite da bi ovi redari koje je Bandića danas pustio na ulice trebali kažnjavati i ljude koji odlažu glomazni otpad tako da nitko ne može proći?

Malo plakanja, ljubavi, horoskopa i televizije

17 listopad 2009

Ja sam horoskopska vaga, znate to? Nije ni bitno. Loša sam vaga bila do sada, nikada si nisam dala izraditi niti natalnu kartu. Do prije par dana. Uhvatila me jedna Makedonka, nazovimo je Makedonka, i valjda zato što joj je druga Makedonka, nazovimo je Mala, rekla kako stalno kukam i cmoljim, pa je Makedonka odlučila konzultirati više sile i detektirati moj problem. Zaključak: u kurcu sam do prosinca sljedeće godine! Dakle još nekih godinu i mjesec dana. No, Makedonka kaže da u svemu postoji onaj „ali“ ili „but“, jer je Makedonka zapravo Australka, što sad baš nije bitno i ne znam zašto sam to napisala, no… planete su mi tako posložene da samo ja kužim da sam u kurcu i ako ne prestanem cviliti onda će i drugi skužiti da sam u kurcu, doći će do sudara svjetova i propast ću materijalno i moralno. Dakle, pokušavam se trgnuti što za posljedicu ima puno rada, puno umora ali i dalje malo para. Tješi me, kao, to da ni drugima nije puno bolje i vjerujem da je sve u mojoj glavi pa se tako i dalje smješkam i veselim.

Ono plakanje iz naslova se odnosi na moju baku. Prošlo je skoro dvije godine kako me ostavila i otišla bez pozdrava. Teško bi mi bilo predočiti vam sve moguće niti moga života koje je ona plela ili barem sugerirala ovaj ili onaj vez. Nisam dakle bila niti mala niti nezaštićena kada je otišla ali njezin odlazak sam zbilja teško podnijela. Dva djeda su mi umrla puno prije bake. Još jednu baku imam živu ali ona je fokusirana samo na sebe i vrlo malo utječe na moj život. Primjer: zvala me na rođendan prošle godine, ja pomislila „čudo, sjetila se“ ali ne, nije… trebala je nešto. Nebitno. Ja nju volim i želim da i dalje bude živa i zdrava. Ali nemam baku. Baku s velikim B. Nedostaje mi ta vrsta ljubavi kojom te voljeti mogu samo bake i djedovi. Roditelji me vole, naravno, presretna sam da ih imam, ali oni čitav moj život imaju neka očekivanja kojima ja vrlo često nisam dorasla pa uvijek nekako „štrepim“. S bakom je bio drukčije. Njoj sam mogla doći s bilo čime… sad bubam… recimo da sam ostala trudna sa 16, bez pol beda bih otišla prvo njoj i rekla joj. Ona bi mi vjerojatno rekla „Ccc, mislila sam da si pametnija, ali nisi, valjda je to genetski, ja sam ostala trudna sa 17… A ništa, sredit ću ti ja starog da te ne ubije, smislit ćemo nešto, ako ništa drugo ja ću se brinuti o djetetu. Nego, s kim si se ti seksala a nisi mi rekla?“

Takav odnos smo imale. Uvijek na rođendan pomislim kako mi od svih ljudi baš ona uvijek fali da me nazove iza ponoći (00.03 sati) i kaže „E, mala, ne spavaš, jel da? Znaš, prije 33 godine smo deda i ja u ovo doba plesali pijani u Novom Sadu na kumovom rođendanu kad me nazvao tvoj stari i rekao da je odvezao staru u bolnicu i da požurimo ako želimo prvo unuče dočekati trijezni. Onda smo deda i ja cijeeeeelom društvu rekli da ćeš se ti roditi i da nazdravimo još jednom. Ja sam znala da ćeš biti pišulja, stari se nadao dečku, ali on nikad ni o čemu nije pojam imao pa tako ni o ovome. Nego, stari je ponovno zvao negdje oko 6 ujutro da vidi jesmo još na žurki ili smo poginuli putem i da kaže da ćeš se roditi za pola sata. Tu me prešao. Jedva sam ti dedu utovarila u auto i bili smo u Osijeku za valjda pola sata a to jutro je takva kiša pljuštala da ništa nisam vidjela. E, nisam imala tada vozačku još, sjećaš se? I tako dođemo mi u bolnicu, maternite je bio tu gdje je sad hitna, stari ti sjedi sav jadan i nikakav, skoro mi ga žao bilo. U taj tren kad sam skinula mantil, izlazi komšinica Ljubica, ona je tad radila na porodima, i kaže „Čestitam tata, dobili ste kćeeeer!“. A šta tvoj stari, glupan jedan, kaže na to: „Ma dajte nemojte zezati pa kod uvijek prvo bude sin u familiji pa tek onda cure!“ Za par minuta smo te i vidjeli. Bože, što si ružna bila, sva plava i nagužvana, ko pokojna oma Eva… a dlake su ti išle na sve strane, pa čak i iz ušiju. Znaš, zato ti nemaš toliko slika ko braco, on je baš bio lijepa beba od rođenja, a ti si prvih mjesec dana bila božmesačuvaj… il si se ljuštila il su ti dlake otpadale pa rasle, a drala si se dan i noć, došlo mi na trenutke da te udavim. Vi ste tad stanovali kod nas u maloj sobi, stari, stara i ti. Najgorih 2 mjeseca u mom životu, moram ti priznati. I tako, kad su ti otpale sve te dlake i peruti, kad smo skužili da ti mami mlijeko ne valja i kad si konačno počela jesti ko čovjek postala si najljepša beba u gradu, Boga mi. Kad sam te šetala u kolicima, žene su stajale i divile ti se. Ja sam bila sretna ko prase jer sam još bila mlada (op.b. baka mi je imala 40 god kad sam se rodila) i svi su mislili da si moja beba pa sam nadoknadila sve traume s tvojim ocem i tetom koji su bili debeli, ružni i crveni…“ Svake godine za rođendan bih slušala tu priču odmah iza ponoći. Već je i Kika znala da tako ulazim u novu godinu pa me prošle godine išla razveseljavati i glumila baku moju, što me, istina, nasmijalo pa nisam bila baš tako žalosna. Ups, ovaj dio s plakanjem se baš odužio.

Sljedeća je ljubav. Tu sve isto ako mislite na ovo legalno. Ono drugo je zanimljivo ovih dana. Znate kako se ja zezam da mi je Tina Fey virtualna supruga? E pa imam ja više takvih kojima bi moja Kika lomila noge, tako ona kaže i nije joj jasno kako se meni pored nje žive može sviđati neka druga žena i kako se usudim usred neke spike i u društvu reći „Joj, meni je Ana Ugarković super zgodna! Jedva čekam da počnu zvijezde plesati, valjda neće brzo ispasti!“ Na to se svi hihoću a Kiki oči skoro ispadaju od muke pa doma imamo razgovor. I onda joj kao malom djetetu moram objašnjavati „there's no one else but you“ i da ja nikada, ma baš nikada, ni da mi Ana zalijepi sisu na čelu ne bih nju prevarila. Sad tu ide pauza, ne bih više o ovoj temi jer će sutra pogledati post pa ću opet morati objašnjavati. Nešto drugo sam htjela reći… aha, da! Kako se zadnjih par godina bavim takvim poslom gdje sam stjecajem okolnosti upoznala puno našim tv, estrada i ni-po-čemu-značajnih-ali-poznatih osoba, meni se nikada nitko od naših nije svidio tako kako mi se svidjela Tina Fey ili Ana Ugarković, koju baš zbog toga ne želim nikada upoznati. Ne vjerujem da bih se razočarala nego jednostavno mi više ne bi bila neka nenormalno talentirana kuharica na tv nego bi postala obična. Osim ako mi netko pouzdano može reći da ona i na kavama priča o lososima i svježe sjeckanim peršinima. Osim Ane, meni se od poznatih, što je zapravo relativan pojam, sviđa još jedna žena, ali je neću imenovati (neki od vas doduše znaju na koga mislim :D). Ne želim je imenovati jer nikad ne znaš tko može naletjeti i ovo pročitati. Tako jučer, posve nezainteresirano otvaram mejl i skoro završim ispod stola od šoka: u inboxu mi bljeska njezino ime i početak pisma „Poštovana…“ Skoro sam pala, zbilja. Otvorila, pročitala… yes! Samoinicijativno mi se javila za jednu humanitarku i lalalalala… upoznat ćemo se vrlo brzo. Užasno mi je simpatična, baš užasno. Kika je naravno ljubomorna i rekla polomit noge i meni i njoj i nedotiBog da se hihoćeš, smješkaš i čavrljaš. Hepi sam baš. Možda vam nakon susreta prepričam dojmove, vidjet ću još. Sad sam u fazi da ne znam što da odjenem i kako da se našminkam.

Ana Ugarković
Mrknula Anu s vecernji.hr, tu mi je najslađa od svih koje sam našla na google images


Sve ovo morate uzeti s rezervom, molim vas, još uvijek smo u horoskopskoj vagi a to mi j najintenzivnije doba godine pa tako, umjesto da radim, ja danas 2 sata grabljam vrt. Ne, nemam vrt od 2 jutra nego vrt od 60 kvadrata ali sam usput obrezivala voćke, stavljala cvijeća neka u najlone, raširila 2 mašine veša, obavila 15 razgovora i otpisala na 20 smsova. I onda sam umorna ko pas, mošmislit da mi se nekamo ide u subotu navečer. Kika ljuta jer je ona morala otići na jedan dogovor, a ja ostala doma, uživam u toplom i pisuckam blog. Jedino me muči to što nema ništa na tv, bare ništa gledljivo.

Primijetila sam jednu neobičnu pojavu na domaćim televizijama zadnjih par tjedana. Jesam li ja apsolutno poludjela i toliko drukčija od drugih da se samo meni sviđaju serije i filmovi koji se mogu pogledati u nekim negledljivim terminima?! Meni je jasno da se kod nas poštuje zakon koji djecu štiti od seksa, psovanja i nasilja pa se imbecilna emisija (koju neki zovu i kviz… eeeej, kviz!!!) Trenutak istine ne može emitirati u doba kada djeca sjeda pred telkačima i gledaju crtiće, sapunice ili što to već djeca danas gledaju, ali jebemutrikrasne Nova TV, I'm talking to you, zar je moguće da ste tu emisiju morali ugurati prije meni najomiljenije serije trenutačno?!?! Pričam o Televizijskim poslima koja je i prije išla u meni prekasnom terminu cirka-oko ponoći, ali u pola 2 (01.30 sati) ili kasnije? U nedjelju? Ne znam, ne razumijem. Je li moguće da je gledanost te serije tako loša pa zapravo trebam biti sretna da je ne emitirate u pola 6 ujutro, kao primjera radi Lude sedamdesete, još jedne meni drage serije koju nikada neću gledati jer se ne budim dovoljno rano? OK, to je možda moj subjektivan problem, ali objektivno gledajući zbilja mi nije jasno Pretpostavljam da bi službeno pojašnjenje tv kuća moglo biti kako narod neke serije, makar bile i nagradama ovjenčane, jednostavno ne voli. I bili bi u pravu. Svojedobno je tako leteći cirkus Montya Pythona popušio od Gradića Paytona, narod u anketi rekao što želi. S druge strane, zar ne bi bilo legitimno pitati kako će ljudi uopće (za)voljeti nešto što im se i ne nudi na gledanje? Iluzorno je očekivati da će većina biti poput mene koja sam u stanju naviti sat (mobitel zapravo) da me probudi u 01.39 sati ili bježati s posla da gleda Kako sam upoznao vašu majku kao moja Lucija. Komentiram ovaj svoj intimni problem sinoć s bratom i on me prekine sa a-da-si-snimiš pa poslije pogledaš rečenicom. OK, ja ne volim snimati. Moja Daniela recimo ne stiže gledati tv uopće preko tjedna ali si zato posnima sve što je zanima i onda cijelu nedjelju pilji u snimke. Bože sačuvaj da joj kažem kako sam plakala tijekom cijele Anatomije… „nenenenene, šuti, šuti, tek u nedjelju komentiramo“. Meni to nije gušt. Kod mene s doma televizija uvijek smatrala članom obitelji i odnosili smo se prema njoj s poštovanjem. Mi jesmo freaky obitelj, ali što ja tu mogu, takvi smo.

Televizijska posla
Volem!

Osim Televizijskih poslova pratim još, odnosno, pokušavam pratiti Seinfelda pa Život ne sjeveru, koje sam sve epizode pogledala davnih dana ali im se rado vraćam. Bilo bi mi jasno da sve tv kuće imaju tijekom cijelog dana kvalitetan program pa reprize kvalitetnih serija eto dođu na red tek iza ponoći ali situacija je daleko od toga. “Život na sjeveru” je samo možda stara serija, ali ta stara serija je svojedobno dobila hrpu Emmyja i nekoliko Zlatnih globusa, da ne govorim o tome kako je izuzetno kompleksna pa nove nijanse nalazim svakih novim gledanjem. O Seinfeldu bolje da i ne počinjem. Pojavila se u međuvremenu i jedna nova serija koja mi je prirasla srcu, Zbogom bivši se zove, s Debrom Messing u glavnoj ulozi – na nju sam nabasala posve slučajno, probudivši se jedne nedjelje ranije nego inače. Ona pak ide u dječjem terminu, nedjeljom ujutro iza 9 sati. Nitko od mojih poznanika je nije vidio, mislim da misle kako sam prošvikala. Nije Nova jedina u neobičnom slaganju programa, ma kakvi. Eto, RTL i već spomenuta serija Kako sam upoznao vašu majku . Ja je nikako, ali baš nikako, ne stižem gledati U jutarnjem terminu je, malo prije podneva, mogu gledati samo oni koji su na bolovanju, održavanju trudnoće ili penziji. U popodnevnom terminu, malo prije pet, je mogu gledati opet isti ti, ili oni koji rado bježe s posla kao moja Lucija Ne znam nikoga tko dolazi kući prije 5. Od mojih poznanika jedino Barbara radi do 3 ali dok dođe kući pa skuha ručak, podruži se s mužem, ne stigne ni ona gledati. S HTV-om je priča još i najčudnija. Momci s Madisona recimo imaju zaslužen termin i pozornost, ali neke druge serije dobivaju kasne termine možda samo zbog činjenice da se zovu Buđenje mrtvih pa ih se prema nečijoj ideji ne bi trebalo puštati prije ponoći. Dva i pol muškarca mi recimo imaju ok termin, prije sapunica, moja intimna drama je što ja ni tada još nisam doma, ali ajde, većina ljudi ih može pogledati. S druge strane, peta sezona Aliasa (to gleda Kika, ja ne) ide radnim danom u 10 ujutro. Tko to gleda da mi je znati? Sad sam već pospana pa postoji opasnost da ću baljezgati ako nastavim a i draga mi treba doći doma svaki čas pa prekidam. Valjda ću pisati više od jednog posta mjesečno ubuduće, hm…a budem valjda.

Cougar

Da ne kažete da sam neka men-hating dyke, evo jedna muška fotka fino

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se