Netko tko ne zna otvoriti Buco sir ili neki drugi sir u trokutićima bez da si zasere sve nokte i ruke do lakta i ne zna nikada (ali nikada) iz prve redom posložiti razmotanu auto kartu je idiot – fakat je.

Nikada nisam savladala ove dvije aktivnosti i ljudi oko mene su to naučili prihvatiti, tu i tamo još zbijaju šale tipa „da nemaš uši, strugala bi Bucu s potiljka“ ili me podsjete na jedan od događaja tipa „e jel se sjećate ono kad nas je Ana iz Rijeke preko Karlobaga vodila natrag u Zagreb pa je popizdila i negdje na Velebitu bacila kartu kroz prozor?“ Aha, meni isto smiješno, ukakim se od sreće.

Nije, međutim, baš nikako smiješno kad sam na nekom poslovnom putovanjcu gdje trebam ljude impresionirati svojim izvanzemaljskim sposobnostima a

a) zaglavimo u nekom shitty b&b gdje za b (ovo drugo b u nazivu) posluže samo sir u trokutima, čak i bez onih žilica koje bi trebale pomoći debilima poput mene, i
b) u povratku meni uvale auto kartu jer su onaj navigacijski uređaj ostavili doma, pa tako raširim kartu veliku ko plahtu da bih našla kvadrat koji mi treba i onda ne zatvorim kartu pristojno nego je cijelu ispretumbam tako da je više nitko neće moći vratiti u prvotno stanje, nikad.

Nakon povratka, stresa se idem riješiti s dvije kugle Vinceka u Vincek i kavicom s prijateljicom. Na bijelu košulju kapne mi je Vincek, naravno onaj crni dio, i otkliže galantno niz grudi ravno do trbuha. To naravno shvatim tek kad sjednem na kavu, nekih 20-tak minuta poslije. Cool.

I ne gledam tekmu nego Kosti. Drago mi da su izgubili dripci. Zaljubljena sam u agenta Bootha, ne pamtim kad sam posljednji put bila zatelebana u muškarca. Volim i Bones, naravno, ali to nije čudno. Ne znam zašto prije nisam gledala ovu seriju.