Otkada stanujem u centru ljeto mi je najdraži dio godine zato što gužva odlazi nekamo na obalu a ja bez živčanoća mogu pijuckati kavu u najdražem kafiću.
Ove godine gužva ostaje ovdje, primjećujem sa žaljenjem, svi osim mog najdražeg konobara otišli su nekamo.
U moj najdraži kafić došla je nova konobarica. Srele smo se triput. Jutros me pitala: „Sori, jes ti odnekud iz Slavonije?“
Odgovorim potvrdno, na što ona naglasi da je iz Osijeka, to je Slavoncima jako bitno izgleda, naglasiti baš iz kojeg sela dolazite, u ovom slučaju grada.
Pitam je otkuda iz Osijeka, to nam je također bitno jer ima dijelova i dijelova Osijeka, pa ustanovimo da smo obje sa Sjenjaka.
„Baš smiješno, ne znam te sa Sjembe!“
Utvrdimo da sam ja već deset godina ovdje, ali svejedno me se ne sjeća a sigurno bi jer sam jako simpatična, navodno. Onda razmjenimo kućne brojeve, znamo i jedna i druga za te zgrade, ali se ne znamo osobno.
U jednom trenu je pitam koje je godište.
„Pa, devedeseto!“
Skoro sam se ugušila u kavi.
„Devedeseto?! 1990. si rođena?“
„Aha, zašt? Me znaš iz škole ili?“
Sa žaljenjem sam utvrdila da sam je te godine imala već 15.
Ne znam koja se više čudila.