Samohrana mama

24 travanj 2009

Život samohranih majki nije jednostavan. Danas možda više nego prije. Sjedim kod Sanje večeras i ogovaramo njezinog Ševca. Od sinoć je postao bivši, do tada je bio samo Ševac. Dobro, ona ga ogovara, ja slušam, jer ga u proteklih deset mjeseci otkako je u igri nisam imala prilike upoznati, a i nisam se trudila iz više razloga od kojih je najznačajniji taj da sam znala kako će ovakva večer kod Sanje doći prije ili kasnije. Ševac zasigurno nije zadnji ševac kojeg Sanja trača i oplakuje slažući nam tortille kod sebe u kuhinji/dnevnoj ali je ovo prva ovakva večer kojoj je svjedočila Sanjina trinaestgodišnja kći Jedinica.

Jedinica i ja smo se u proteklih sedam godina otkako se ja i Sanja družimo strašno zavoljele i zapravo sam jedina od Sanjinih prijateljica koju Jedinica dočekuje pusama i zagrljajima a ne kolutanjem očima i lupanjem vratima svoje sobe. Danas me dočekala u vrtu, na vratima, zagrlila me, izljubila i šapnula, „pliz, pliz, reci joj da me pusti van, Marko sutra ide na more i vraća se tek u nedjelju navečer“. Marko joj je dečko, prvi pravi, prvi kojega je poljubila i prvi čije je prezime ispisivala iza svoga imena tek tako da vidi kako će se potpisivati jednog dana kada se vjenčaju. Sanja ne voli Marka zato što Marko ima naušnice u ušima, stariji je godinu dana od Jedinice i hlače mu vise tako da mu se vide gaće, ali mijenja gaće svaki dan, branila ga je prije tjedan dana Jedinica a Sanja i ja smo se smijale.

Meni je sve u vezi Jedinice zabavno, ponajviše zato što nije moja kći pa slobodno mogu u zanosu sentiša na sve njezine tinejdžerske gluparije reagirati sa „aaaaaaaaaaaa“, „divnoooooooooo“, „ma daaaaaaaaaaj, zbilja ti je to rekao, vaaaau“ i tako, znam sve o njezinim Rihannama i Jessicama Albama, o svim osmašima iz njezine i susjedne škole i ne trudim se objasniti joj da je Krleža najbolji pisac kad ona najradije čita Teen. Zato mene Jedinica voli. A Sanja me voli zato što unatoč svome neiskustvu s majčinstvom uvijek nekako postignem da se njih dvije ne pokolju. Jediničinog tate nema u igri, odnosno ima, ali uglavnom smeta, nema ga u bitnim stvarima. Nemali broj puta je Jedinica sugerirala da bi moja Kika i Sanja trebale biti par, jer su obje preozbiljne, dosadne i bez smisla za humor, a da bih se ja trebala doseliti k njoj i biti joj mama. Objašnjavam ja njoj da nisam ni ja uvijek tako vesela, razigrana i spremna na akciju kao kad sam s njom, da je njezina mama super mama, ali ne pomaže, ja sam njoj Ana, kul starija frendica i baš onakva mama kakvu bi si ona izmislila da nema već ovu, „vječito nadrkanu, opsjednutu zaradom i muškarcima“.

Tu smo se posvađale Jedinica i ja jer joj nisam dala da tako priča o Sanji. Razumijem da ti u tim godinama roditelji idu na živce, posebno ako su toliko fiksirani na svoje dijete poput Sanje, ali postoje neke granice. Kune mi se da joj to nije rekla, nego da samo tako nekad razmišlja i da je mislila da je ok da meni to kaže. Rekla sam da mi uvijek može reći sve što je muči i kod Sanje i inače ali da mi treba argumentirati a ne samo blebetati jer je povrijeđena što je mama nakon dvije dobivene jedinice u tjedan dana ne pusti van da vidi dečka kojega će vidjeti za tri dana. Da, smiješno je, ali to je grozan problem u glavi jedne trinaestgodišnjakinje. No, prošlo ju je, kupila sam joj bon za mob pa mu može slati ljubavne porukice dok je on na moru a ona štreba matematiku i fiziku ili zemljopis, zaboravila sam.

Istovremeno, Sanja me je „morala“ vidjeti da mi sve ispriča. Vama kratki presjek veze: Ševac je bio dobar ševac. Iz Londona. Pronašla ga je na jednoj stranjskoj „Iskrici“ za Židove. Aha, smijte se sada, ali to je istina. Prije nekih godinu dana Sanja je zaključila, možda iz nekog fejsbuk kviza koji je riješila, da je idealan muškarac za nju Židov, 40-50 godina starosti, odnekud sa Zapada. I guglanjem našla tu stranicu, registrirala se (ako mislite da je registracija na židovski matchmaking site besplatna, prevarili ste se - jadna ja ako ovo vidi jedna blogerica s almost cool liste!) za svojih 20 dolara izradila profil i dobila nekoliko muškaraca na pladnju, uzela baš Ševca. Ševac bar na slikama odlično izgleda, ševi(o) još bolje a najbolje je bilo to što je živio daleko a imao para da doleti na svaki Sanjin mig i potrebu za, hm, druženjem. I to je išlo tako nekoliko mjeseci a onda se Ševac poželio preseliti ovamo. Od svih žena, gradova i država na svijetu, on poželi baš Sanju, Zagreb i Hrvatsku.

E, tu je priča stala, Sanja ga otepla. Ne treba njoj muž nakon 13 godina, njoj treba ševac a Ševac bi se „skrasio“. Onda se neko vrijeme nisu čuli a onda se Ševac pojavio, rekao da shvaća i pitao mogu li se opet onako viđati kao donedavno, bez obaveza, ali joj je rekao da posljednjih dva mjeseca ima i doma dvije žemskinje s kojima se tako „bez obaveza“ viđa, pa ga Sanja sinoć definitivno prekrižila. I sad je opet u potrazi. Priča ona meni sve to, Jedinica se pravi da gleda neku glupost na MTV-u a zapravo prisluškuje nas. U jednom trenu sugerira rođenoj majci i meni da pogledamo jedan „kewl video“. Ovaj:
IT'S ALRIGHT, IT'S OK official music video


U spotu, ako vam se ne gleda, dotična gospodična Tisdale (znam je samo iz High School Musicala, a sad vidim da cura i pjeva) mladim curama, koje su joj valjda ciljana publika, nekako sumnjam da cilja na sredovječne kućanice, sugerira kako prekid ne trebaju shvaćati previše ozbiljno nego se trebaju zabaviti i to po mogućnosti na način da dotičnom „ljigavcu“ preurede kuću, fotkaju se u seksi pozama s prvim likom na kojega nalete i onda fotke ostavljaju okolo da ih ljigavac vidi i ostatak života plaća kredit za kuću koju mu je „zništila“ i plače za njom, koja je prava ljubav njegova život. It's alright, it's ok, I'm so much better without you.

Kaže Jedinica kako bi bilo kul da nas tri odemo kod Ševca u kuću i sve mu „zništimo“ pa „nek si misli kog bu on ostavljal“. Jedinica odrasta, vidim da „promišlja“ o prirodi i društvu, a ja mislim kako je vraški teško biti samohrana majka i biti zadovoljna sobom.

Informacije o prometu

09 travanj 2009

Propao mi jutros jedan susret pa sam se žalosna vratila kući. Kika uvijek zna kako me razonoditi pa sam je vozila na neki dosadni sastanak ali smo prije toga svratile u nabavku. Onako kako žene iz loših filmova tugu liječe kupovanjem cipela i torbica, ja odlazim u velike shopping centre pa kupujem hranu i prčkarije za kuću. Na povratku smo slušale radio u autu. Inače, imam memorirane tri stanice, mogu memorirati 6 ali ne znam, ove imam već jako dugo – radio Antena, Hrvatski katolički radio i HR3 – sad znate zašto isključivo slušam prvi navedeni. Dosta toga me nervira u vezi te stanice, najviše to što stalno vrte iste pjesme pa mi koji ih stalno slušamo znamo već sve pjesme napamet.
Osim toga, nervira me što stalno naglašavaju imena svojih novinara. Ok, u usporedi s televizijskim novinarima, radijski su zakinuti jer ih uglavnom ne vidimo i ne znamo kako se zovu, a ovi s Antene su to očito htjeli promijeniti i napraviti šatro zvijezde od svojih novinara. Barbara Kolar mi je miljenica već dugi niz godina, pa nju neću trpati u ovo, ali uz sve silne Irine Čulinović Soldat, koju zamišljam kao Helgu iz Alo, Alo, i slična imena, moj miljenik je Katjan Knoch ili Knok ili Knock, ne da mi se guglati sada, ali on svoje ime izgovara Katjan Knok i uvijek ali uvijek izmami osmijeh na moje lice. No, nisam ih sada htjela tračati, pišem ovo više zbog jedne frendice koja tamo radi pa joj poručujem da želim upoznati Katjana Knoka!
Htjedoh istaknuti ovo zapravo: radio Antena svako malo između pjesama svoje slušatelje informira o stanju na cestama. Slušatelji mogu nazvati besplatan broj i ostaviti poruku tipa „Radovi na Čulinečkoj, čekam na semaforu prek dvajst minuta, izbjegavajte ak možete!“ i to mi se sviđa jer sam već nekoliko puta na taj način izbjegla gužvetinu u raznim dijelovima grada.
Ono što mi se ne sviđa i što me iz dana u dan već neko vrijeme muči su informacije o položajima policajaca i multanovi i radara i uglavnom svega onoga što na bilo koji način sprječava vozače od divljanja po cestama. Jutros vozimo jednom od prometnih cesti novog Zagreba (ne znam zove li se Ukrajinska ili Islandska ali smiješnog je naziva) i upravo u tome trenutku čujem na radiju kako tamo policajci postavljaju multanovu i kako mole vozače da uspore kako ih policija ne bi snimila. Istovremeno uz cestu pored jedne bandere hrpa cvijeća i svijeća. I tu sam shvatila što mi je činiti i zašto sam se u tom trenu našla tamo i vijdela i čula sve navedeno! To cvijeće i svijeće nisu tamo iz pizdarije jer se nekom sprdnulo saditi cvijeće i paliti svijeće uz prometnu novozagrebačku cestu, nego zato što je netko tamo poginuo. Tamo je ograničenje brzine 60, provjerila sam, ja sam se vukla nekih 50, iako inače brzo vozim ali velim, nekako sam sva jadna bila jutros, a auti koji su me pretjecali su ziher vozili barem 80. I sad, neki od njih su čuli radio i usporili, a da nisu, neki od njih bi i dalje vozili 80 i možda bi zbog te vožnje danas-sutra još nekom palili svijeće i ostavljali cvijeće a u najboljem slučaju bi ih murja ulovila i platili bi masnu kaznu.
Nije mi u redu od radio Antene da dojavljuju takve informacije i nije i nije da ga jebeš! Sad se vi zgražajte i smijte koliko vam volja, ali ja sam odlučila zvati taj besplatni broj (koji nikako da upamtim!) svaki dan i ostavljati lažne poruke za sve dijelove grada: „Murja stoji na aleji Bolonje kod Podsuseda, usporite!“, „Multanova na Slavonskoj, smanjite brzinu!“ i tako dalje po svim ulicama gdje su svijeće uz cestu. Kika se smijala cijelim putem doma jer joj nije jasno da mene to toliko pogađa i da sam voljna tako zajebavati ljude. E pa jesam. Poštujte naše znakove i neće biti problema.

Sretan Uskrs svima!

Simpatija

01 travanj 2009

Početkom osamdesetih moji su roditelji bili mlađi nego ja sada i u našoj kući pasionirano se pratio Hit meseca, glazbena emisija s beogradske televizije, koje je emitirana četvrtkom ili petkom, možda čak i subotom, ne sjećam se točno jer tada nisam išla ni u osnovnu.
Kako je moja teta tada bila mlada studentica, uglavnom uvijek bez para, često je spavala kod nas i uvelike je, između ostaloga, utjecala na moj glazbeni (ne)ukus. Moga oca je to neobjašnjivo živciralo jer je on slušao Stonese, Kinkse, razni jazz i drugu „kvalitetnu glazbu“ a na njegov užas, ja sam kad odrastem htjela postati jedna od Lokica Zdravka Čolića ili barem Miss Jugoslavije poput Ane Sasso, sve pod tetinim „lošim“ utjecajem.
Hit meseca, međutim, gledale su obje „zaraćene strane“, ali i mala Ja sa svima njima. Stari je uglavnom sjedio u fotelji i komentirao šminku Darka Rundeka i lošu kvalitetu spotova, teta je peglala, pomagala mojoj mladoj mami koja joj je zauzvrat plaćala, mama je „učila“ upravno pravo u drugoj fotelji, a ja sam plesala i pjevala na prostoru između televizora i svih njih. Svi su/smo se slagali da prekrasno plešem i pjevam i da je zbilja odlična stvar da barem to znam kad s već napunjenih šest godina ne znam čitati niti me čitanje zanima dalje od slova A koje sam čitala „abeceda“, a ovako će oni unovčiti moj talent i zgrnuti hrpu para na maloj Lokici a ja ću se bogato udati za nekog Rusa. Aha, još početkom osamdesetih.
Ja sam dakako bila daleko pametnija nego su oni mislili i već tada sam s gnjušanjem i pljuckanjem izjavljivala da se ja nikada neću udati, posebno za nekog Rusa, nego ću cijeli život plesati i uzgajati mačke i pse. Vi iz stvarnog života znate da nisam baš puno fulala, zar ne? No, od toga ne uspijevam živjeti pa se moram zajebavati sa svakavim glupostima, no to je sada nebitno. Vratimo se na Hit meseca.
Osim već spomenutog Rundeka, pa grupe Film, EKV i još nekih, jedina ženska osoba koju sam obožavala i koju uopće pamtim bila je dama koju vidite na donjoj slici. Iako ja tada baš nikako nisam mogla znati ništa o žensko-ženskoj ljubavi, pitala sam jedne večeri tatu smijem li se ja udati za Nju kad narastem. Stari se nasmijao i rekao da mogu, naravno, da mogu sve što hoću. Moram ga sada pitati je li to zbilja mislio ili je to bio još samo jedan od njegovih blesavih odgovora na moja još blesavija pitanja.
U svakom slučaju, moje simpatije prema Njoj traju i danas, iako danas više sliči srpskoj cajki, što je valjda neka moda, nemojte mene pitati, ako baš želite fotke si tražite sami, a najbolji je štos taj da ću je igrom slučaja vrlo skoro i upoznati.
Juhu! Jako sam zbog toga uzbuđena a Kika me molila da Njoj nikako ne spominjem to da sam se početkom osamdesetih htjela vjenčati za Nju, barem ne prije nekoliko pića, a zapravo je samo ljubomorna jer se njoj „nikada nitko prije (mene) nije sviđao“, to joj je najbolja fora.

Tko se sjeća moje prekrasne simpatije s ove fotke?

Simpica

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se