Dosta ljudi me do sada pitalo kako je to biti lezbijka. Isprva sam mislila da ne mogu suvislo odgovoriti na ovo pitanje jer mi je ono u rangu pitanja poput „Kako je to imati zelene oči?“ ili „Kako je to imati smeđu kosu?“. Pa ono, ne znam što bih rekla osim „normalno“. U ovih osam godina moga lezbijstva, nazovimo to tako, ja sam u potpunosti prihvatila sebe kao takvu i osjećam se normalno, isto kao što se osjećam normalno sa svojom smeđom kosom ili zelenim očima. Jednostavno ne razmišljam više o tome a time mi je teže zamisliti kako netko može imati nešto protiv homoseksualnosti kad je ona tako normalna..

Međutim, unatoč činjenici da se ja sa svojom seksualnom orijentacijom osjećam normalno, vidim da je nekim (zapravo većini) ljudi to u najmanju ruku zanimljivo. Stoga sam odlučila preispitati sebe na ovu temu iz nekoliko perspektiva: seksualne, društvene i osobne. Dolazim do toga da se odgovor na pitanje Kako je biti lezbijka?“ zapravo mijenja s obzirom na situaciju i posebno kao rezultat vanjskih sila na koje ne mogu utjecati.
Ukoliko mi ljudi postavljaju ovo pitanje kako bi saznali nešto o seksualnom aspektu lezbijstva, pa ono… meni je super! Jasno mi je da heteroseksualci koje zanima što mi to radimo u krevetu (a zašto o tome razmišljaju je pitanje za sebe!) vide lezbijski seks kao nešto neobično, uglavnom čudno i neshvatljivo. Neki od njih razmišljaju o dijelovima koji se ne slažu „kako treba“ ili to uopće ne vide kao seks jer ne dolazi do penetracije penisom. A prava istina je, barem meni, da je lezbijski seks jedna divna avantura. Nema erekcija, ili izostanka iste, o kojim morate brinuti, posebno kad zađete u neke godine kad se frajeri ne pale samo jednim pogledom na vaš dekolte ili koljeno. Nema brige o neželjenim trudnoćama, spolno prenosivim bolestima, preuranjenoj ejakulaciji i svim drugim neželjenim popratnim pojavama, a ima puno razumijevanja, užitaka i nekog osjećaja mnogo veće slobode, oslobođenosti, pa se, nakon što sam jednom otvorila vrata lezbijskom seksu, nisam više ustručavala otkrivati i druge aspekte seksa, svoju spolnost, potrebe i želje i svoje tijelo, a za sve to bila sam (previše) inhibirana dok sam bila s muškarcima. Tako da s aspekta seksulanosti, meni je lezbijstvo fantastično!
Što se tiče društvenog aspekta prihvaćanja moga lezbijstva, osjećaji mi nekako variraju. Uglavnom u nekim društvenim situacijama, u kojima bi svaki heteroseksualac upotrijebio izraz suprug ili supruga, ja koristim izraz partnerica, što na hrvatskom nosi oznaku roda ali na engleskom (partner) ne, pa kako radim u manje-više međunarodnom okružju, koristim taj izraz i nitko me nikada nije krivo pogledao. Što se tiče prijatelja, svi znaju jer sam im rekla odmah na početku, a neke, poput blogerica koje sam upoznala u zadnjih godinu dana, sam također otpočetka informirala. Možda sam imala sreću pa sam na poslu, sadašnjem i bivšem, bila okružena ljudima koji su znali za mene ali nisu previše obraćali pozornost na privatno ili im je bilo posve normalno pa tako nikada nisam trebala nešto dodatno pojašnjavati.
Međutim, bilo je i teških razdoblja… vremena kada sam se naprezala do krajnjih granica kako bih zadržala samopoštovanje i ostala emotivno nedirnuta predrasudama i osuđivanjem. Blaži slučaj je da je netko, koga ne mogu nazvati niti prijateljem niti poznanikom, nego recimo netko koga sam sretala na rođendanima prijatelja, rekao nekoj trećoj ili petoj osobi u nekom posve drugom i nebitnom kontekstu „ona je lezba!“, no takve situacije su me nekada boljele a danas me nasmijavaju. Najgore je definitivno (bilo) s roditeljima, koji su naizgled bili liberalni, ali sve do trenutka kada sam ih obavijestila o toj promjeni „kursa“ u mome životu. I osam godina nakon toga, oni pred drugima, strancima, imaju potrebu reći kako ja živim s cimericom, znaju me tu i tamo pitati kada ću se „uozbiljiti“ i „odrasti“, sve fino u rukavicama ali podtekst je jasan. I to me zapravo najviše boli, unatoč floskulama da je njima najvažnije da sam ja sretna. A vrijeme prolazi. Voljela bih da moja mama zagrli i poljubi Kiki onako kako mene zagrli njezina majka.
I za kraj, onaj osoban i najvažniji odgovor na pitanje „Kako je to biti lezbijka?“ a taj je zapravo najlakši. Jednostavno! Vrlo jednostavno. Barem nama. Nas dvije se volimo najviše na svijetu. Podržavamo se i štitimo u svim situacijama. Naravno da se i svađamo ali svađe su kratkog vijeka i uglavnom slabog intenziteta. Ali mogu vam reći, a oni koji me znaju to će i potvrditi, ja nikada nikoga nisam voljela ovako kako volim Kiki. Nikada. Nikoga. I otkad sam s njom, po prvi puta dišem punim plućima, slobodna sam, onakva kakva sam uvijek željela biti a nisam znala kako. Biti lezbijka je u mome slučaju biti svoja.