Parsek

Vječna tema komunikacije s izvanzemaljskom inteligencijom - i nemogućnosti komunikacije, odnosno suptilnih nijansi te nemogućnosti - dobija nove svježinu kad to ispriča Tereza Rukober, mlada primorska profesorica matematike.

SJEĆANJE NA ENU
Tereza Rukober
_________________________________________________________
Poslije večere sjedim sam u brodskom restoranu. Nevelika sala je opremljena jednostavnim stolovima i stolicama dovoljnima da prime dvadesetak ljudi - čitavu posadu malog teretnjaka. Svaki stol ima magnetnu ploču za slučaj nestanka umjetne gravitacije i moja šalica s kavom tupo odzvanja kada je spustim.
Volim ukus kave, toplinu tekućine u ustima i težinu šalice kada je držim u rukama. Volim pogledati u šalicu i vidjeti da u njoj još ima kave. Kada je ispraznim, ustanem i odem do šanka po novu. Ili jednostavno odem iz restorana, prije nego mi postane mučno od previše kave.
Ne mogu sjediti sa praznom šalicom pred sobom. Praznina u meni je dovoljna.
Žena u uniformi sjedne kraj mene i nasmiješi se. Nisam joj upamtio ime - bilo je previše novih lica u posljednjih nekoliko dana.
"Kako ste?", pita me.
Slegnem ramenima i nasmiješim se. "Dosta dobro, hvala vam." Drago mi je što je došla. Praznina je malo manja kada pričam s nekime.
"Mora da vam je bilo teško biti sam s pripadnicima druge vrste. Kako ste se osjećali tamo - mislim ako smijem pitati? Jesu li se odnosili prema vama s nepoštovanjem, zato što su superiorniji?"
"Ne, nisu, lijepo su me primili", odgovorim.
Žena me zamoli da joj pričam o njima. Znam da je većinu toga već čula i ne znam pita li me iz pristojnosti, ili pokušava saznati neki novi detalj. Ipak pričam. Kažem da su malo viši od ljudi. Da su im lica slična našima, samo s nešto većim očima. Da ne nose odjeću od tkanine, već tijelo prekrivaju kuglicama napunjenim sedefastom tekućinom. To služi za zaštitu i regulaciju topline, mnogo efikasnije nego odjeća od tkanine. I za ukras. "Lijepi su", dodajem. "Slični nama, samo - savršeniji."
Žena me sluša sa zanimanjem. "Jeste li i vi nosili te kuglice?"
"Ne, moje tijelo nema enzime potrebne za kontrolu takvog odjela. Meni su napravili odjeću od tkanine."
"Jeste li se s nekim posebno sprijateljili?"
"Jesam, na neki način. Iako se to ne bi moglo nazvati prijateljstvom."
Drago mi je da me to pita. Pričam o Eni. Opisujem kako izgleda, čime se bavi, kako smo komunicirali. Kažem da mi nedostaje. Ne kažem u kojoj mjeri. Ne bih to mogao iskazati riječima.
Nas odlasku žena kaže: "Bilo mi je drago", i nasmiješi se. Kaže da mora na počinak jer ujutro rano ustaje. Odgovaram da ću i ja uskoro otići leći, no ostajem sjediti u restoranu. Pričali smo dugo ali se ipak nakon razgovora osjećam praznim. Nedostaje mi telepatski dodir - Enini prsti na mojim sljepoočnicama - iako je taj dodir često značio i bol.

* * *

Bio sam jedini koji je preživio havariju broda poslanog na diplomatsku misiju na njihov planet - u posjet naprednijoj, iako inertnijoj i puno manje znatiželjnoj civilizaciji. Zbog greške računala kod ulaska u atmosferu poginula su četiri diplomata i moj kolega novinar. Probudio sam se u njihovoj bolnici, teško ozlijeđen.
Ležao sam u gustoj želatinoznoj tekućini i nisam osjećao vlastito tijelo. Glava mi je bila podignuta iznad nivoa tekućine, mogao sam pomicati vratom i govoriti. Naravno, nisu razumjeli moje riječi. U razgovorima podprostornom radio vezom, još prije polaska ekspedicije, bilo je dogovoreno da ćemo se sporazumijevati telepatski. Pripadnici njihove vrste ponekad koriste govor ali većinom komuniciraju telepatijom - mogu to činiti i na udaljenosti od nekoliko kilometara No egzobiolozi su pretpostavili da će s ljudima biti potreban izravan fizički kontakt.
Kada su mi stavili ruke na sljepoočnice, pokušao sam prenijeti svoje misli. No gotovo istoga trena osjetio sam bol i vrisnuo. Nepoznati muškarac za kojega sam pretpostavio da je liječnik pokušao je još jednom, polako, ali s istim rezultatom - umjesto da ja uspijem njemu prenijeti moje misli, vrišteća vrelina prelila se preko njegovih prstiju u moju glavu.
Bio sam prestrašen. Sve pripreme i vježbe koje sam prošao prije puta bile su nedovoljne da me pripreme na situaciju u kojoj sam se našao.
Ostavili su me na miru neko vrijeme, a onda mi je jedna žena prišla i pokretima ruke pokazala da neće boljeti. Dotakla me je prstima samo na trenutak i u mojoj glavi su se vizualizirale riječi: "Razumijete li me?" Klimnuo sam glavom i dopustio joj da mi na taj način prenese još nekoliko poruka. Objasnila mi je da sam ja jedini preživjeli i da ću još nekoliko tjedana morati ostati u bolnici.
Ispostavilo se da sam ja mogao "čuti" njih, ali svaki pokušaj da oni čuju moje misli donosio mi je agoniju. Njihovi egzobiolozi nisu predvidjeli da će telepatska veza imati takav utjecaj na ljudske neurone. Bojao sam se da će insistirati na komunikaciji iako bi to za mene značilo mučenje. Međutim, nisu to učinili. Prenijeli su mi poruku: "Ne brinite, nećemo vam nanositi bol. Netko od nas će pokušati naučiti vaš jezik."
Nisam mogao izgovoriti njihova imena, iako su mi i njih prenosili telepatski. No ime mlade žene koja je pokušavala naučiti moj jezik podsjećalo me je na ime "Ena".
Imala je tamnu kosu koja je glatko padala na ramena, preko sedefastih kuglica koje su ocrtavale njezino tijelo. Smijala se kada je shvatila da imam riječ za nju. Sjedila je kraj mene satima, prstima mi slala poruke i tražila da ih izgovaram na glas. Nije ništa zapisivala, pretpostavljao sam da ima negdje nekakvu bazu podataka s kojom komunicira telepatski. Iznenadio sam se kako brzo uči.
Do vremena kada sam prvi puta uspio stati na noge, Ena je razumjela većinu toga što sam govorio - bili smo u stanju razgovarati govorom. Ne znam kako je to znanje prenijela drugima, ali na prvom službenom sastanku svi su me razumjeli.
Ja nisam razumio gotovo ništa. Desetak muškaraca i žena oko mene dogovarali su se bez riječi i meni je samo jedan od njih riječima postavljao pitanja. O brodu, putovanju, naređenjima od kuće. Sve je bilo gotovo izuzetno brzo. Pokušao sam objasniti da je moj zadatak napraviti izvještaj za medije, ali odgovorili su da će to oni obaviti kada dođe vrijeme za povratak.
Osjećao sam se malenim i nevažnim. Žalio sam što sam po zanimanju novinar. Da sam fizičar ili tehničar, raspolagao bih s više informacija koje bi ih zanimale. Također, ja osobno nisam očekivao ovakav nesrazmjer u stupnju razvoja između nas i njih - iako smo imali sve podatke unaprijed, zajedno s činjenicom da su evolucijski puno ispred nas. No činilo se da su i oni precijenili ljudsku rasu ili barem mene kao jedinog predstavnika. Stekao sam dojam da ih uopće ne zanimam - obavijestili su me da će za nešto manje od dvije godine po mene doći brod i vratiti me na Zemlju.
Dobio sam stalan smještaj u bolnici. Moja soba je imala nekoliko komada jednostavnog namještaja i računalo slično Zemaljskima - koje su napravili samo za mene i u njega učitali podatke s našeg brodskog računala. Nekoliko puta na dan su mi donosili hranu - ljubazno nasmiješeni muškarci i žene koji nisu razumjeli moj jezik. Jedan od njih je prislonio ruke na moje sljepoočnice i telepatski mi prenio poruku: ako nešto trebam, neka stavim ruku na određeno mjesto na stolu i kažem na glas što mi treba - netko od ljudi koji su naučili moj jezik će mi odgovoriti.
Jedan zid sobe se uz pomoć dodira pretvarao u prozor. Gledao sam u mješavinu zelenila i četvrtastih građevina. Sve je bilo zgusnuto jer nije bilo cesta. Ljudi su se kretali uskim popločenim stazama, a bešumna lebdeća vozila slijetala su na okrugle platoe. Tišinu su remetili samo povremeni glasovi - u zbunjujućem kontrastu s kaotičnim gibanjem ljudi i vozila.
Jednog jutra sam stavio dlan na površinu stola i rekao da želim prošetati gradom. Mladi bolničar me je odveo do izlaza iz bolnice i dao mi nekakvu pločicu, za slučaj da se izgubim. Dotaknuo me je i prenio poruku, objašnjavajući kako treba držati pločicu ako želim uspostaviti kontakt.
Svi trgovi i ulice su mi se činile istima. Cvjetne lijehe, ravne stazice i bijeli zidovi zgrada. Zrak je mirisao na cvijeće, bilo je toplo.
Bio sam siguran da prolaznici znaju tko sam. Prolazili su kraj mene s izrazom lica koji je poručivao: pomoći ćemo ti ako želiš, ali ne zanimaš nas previše.
Hodao sam neko vrijeme labirintom stazica. Postajao sam sve sigurniji da sam se izgubio. No želio sam otići što dalje, vidjeti što ima osim ovih sveprisutnih četvrtastih zgrada. Na jednom od okruglih platoa stajalo je sivo, prozirno vozilo - nalik na izduženi, položeni balon. Ušao sam u njega onako kao što sam vidio da čine drugi - prolazeći kroz tanku membranu. Kada sam ušao, prostor oko mene oblikovao se u meku, poluprozirnu fotelju s naslonom.
Unutra nije bilo vozača. Vozilo se podizalo, lebdjelo u nekom smjeru, ponovno spuštalo... Ljudi su ulazili i izlazili vrlo brzo a ja već odavno nisam znao gdje smo. Grad oko mene je izgledao isto - nepregledno mnoštvo sličnih zgrada i raslinja.
Kada su svi ljudi koji su bili u vozilu izašli iz njega i ja sam pokušao, ali nisam mogao izaći iz fotelje koja je okruživala moje tijelo. Kada je posljednji putnik izašao, vozilo se umirilo i nastavilo lebdjeti na mjestu.
Vreva oko mene je utihnula - činilo se da sam stigao u mirniji dio grada. Na ulici je bilo vrlo malo ljudi i nitko nije pokazivao namjeru da uđe u vozilo. Čekao sam neko vrijeme, dok su strah i nesigurnost rasli u meni. Nepomični balon vozila oko mene plašio me je. Osjećao sam se poput zarobljene životinje. Nakon uzaludnih pokušaja da dodirom ili glasom pokrenem nešto što bi mi omogućilo da izađem, aktivirao sam pločicu.
Nije bilo ni slike ni zvuka, ali vozilo se počelo pokretati. Na moje iznenađenje, podiglo se iznad zgrada, na puno veću visinu od one na kojoj je bilo dok je razvozilo ljude po gradu. Počelo se kretati pravocrtno. Odahnuo sam kada sam shvatio da se vraća u bolnicu.
Na ulazu u bolnicu vozilo se zaustavilo, fotelja se "istopila" i omogućila mi da prođem kroz membranu. Ena je bila tamo, stajala je pred ulazom i čekala me sa smiješkom.
"Nisi trebao ulaziti", rekla je riječima. "Ti ne možeš upravljati vozilom jer nemaš sposobnost telepatije."
Upitao sam zašto mi to nitko nije rekao. Nasmijala se. "Pa znaš i sam da nisi telepat. Ti ne možeš upravljati našim računalima."
Krenula je u zgradu i ja sam koračao za njom. Kada smo stigli u moju sobu, stavila mi je prste na sljepoočnice i prenijela poruku da želi da dođem živjeti s njom. Pokazala mi je mislima da ima kuću u prirodi, na mjestu gdje ću se puno lakše snalaziti nego u gradu.
Rekao sam joj da sam zahvalan. "To je jako ljubazno od vas."
Nasmiješila se, pokazujući da je zabavlja moj pokušaj da budem pristojan. "Ne pokušavam biti ljubazna", odgovorila je. "Zanimljiv si mi, zato želim da budeš pored mene."
Popodne je došla po mene i pomogla mi da svoje stvari smjestim u jedno od prozirnih vozila. Ponio sam moje računalo i odjeću koju su mi dali u bolnici. Osjećao sam se kao dijete koje odlazi na udomiteljstvo nepoznatoj obitelji. Djetinja tjeskoba i bespomoćnost preplavili su me dok smo se, lebdeći, udaljavali od bolnice - jedinog meni poznatog dijela njihovog svijeta.
Imala je kuću na jezeru u kojoj je provodila popodneva i neradne dane - po njihovom kalendaru to su bili svi oni u kojima bi noću na nebu bila prisutna dva mjeseca. Ponekad jedan dan, ponekad više njih za redom, bez nekog meni razumljivog poretka.
Dobio sam svoju sobu, jednostavan namještaj, prostor za računalo, zid koji se pretvarao u prozor ili zaslon. "Programirala sam tvoju kupaonicu da radi kao zemaljska", rekla je i pokazala mi malu prostoriju s WC školjkom i tušem.
Dok je nije bilo, bio sam sam u kući i puno vremena provodio zapisujući dojmove u moje računalo. Također, učio sam koristiti čudne funkcije koje je kuća imala. Bilo je teško učiti jer nije bilo slova, brojeva, pisanih znakova niti prekidača koje bi trebalo pritisnuti. Stvari koje su radile na telepatskom nivou bile su mi nedostupne, ono za što je trebao samo dodir i toplina učio sam metodom pokušaja i pogrešaka.
Hrana nije stajala na nekom posebnom mjestu. Da bih je dobio, trebao sam samo staviti dlanove na stol. Hrana bi se materijalizirala ispod mojih ruku, kao da polako izranja iz površine stola. Nisam uspijevao prenijeti telepatsku poruku potrebnu za određene vrste hrane. Svaki puta kada bih stavio dlanove na stol dobila bih nešto - tanjur s kuhanim povrćem, komad kolača, nešto što je sličilo na sir. Nisam bio siguran je li vrsta hrane odabrana slučajno ili ja nehotice nešto biram.
Jednog jutra, prije nego je otišla na posao, pitao sam Enu kako to da dobivam različitu hranu kada prislonim dlanove na stol. Nasmiješila se. "Dobivaš hranu koju ja unaprijed odaberem. Kućno računalo ne osjeća tvoje misli."
Pitao sam mogu li ja sam birati.
"Zašto bi birao, isprogramirala sam da dobiješ sve što ti je potrebno. Ali ako želiš, smislit ćemo nešto..."
Razradila je sistem za mene - lijevi dlan značio je voće, jedan lagani udarac dlanom po stolu za jabuku, dva puta za trešnje... Desna ruka za meso i kruh, obje za kolače... Naučio sam pokrete kao što životinje u cirkusu nauče svoju točku, bez ikakvog razumijevanja o tome kako se hrana stvara na stolu. Ena mi je pokušala objasniti telepatskom porukom, ali sam se brzo izgubio u apstraktnim pojmovima za koje nisam uspijevao niti pronaći riječi.
Kada sam bio sam, provodio sam većinu vremena sjedeći na drvenim klupicama u dvorištu. U kući nisam mogao upravljati s namještajem. Kada bi Ena htjela sjesti ili leći, poslala bi poruku kućnom računalu koje bi proizvelo naslonjač, ili ležaj. Ja to nisam mogao, pa je ona programirala moju sobu tako da se ležaj i naslonjač otvaraju i zatvaraju kada dodirnem određeno mjesto na zidu. U ostatku kuće sam mogla sjesti na komade namještaja koji su služili za ukras. Kada bi Ena bila kod kuće, "napravila" bi dovoljno velik naslonjač da sjednem kraj nje. Ako to ne bi učinila jednostavno bih se smjestio na pod kraj njenih nogu.
Isprva sam bio sretan što sam većinu vremena mogao biti sam. Godila mi je samoća kuće u prirodi, toliko različita od zbunjujuće vreve bolnice i grada. No kako je vrijeme prolazilo, postao sam usamljen i počeo sam se radovati vremenu koje sam provodio s Enom.
Vodila me je na šetnje uz jezero. Pričao sam joj, izgovarajući riječi, o jezerima i morima na mom planetu, o mom djetinjstvu, obitelji, prijateljima. Isprva nisam bio sigurna sluša li me i zanima li ju ono što govorim.
No, ponekad nakon što bi me pustila da govorim satima, stavila bi mi ruke na sljepoočnice i postavila pitanja - tražeći da neke stvari pobliže objasnim. Nakon nekog vremena shvatila sam da sluša i pamti svaku moju rečenicu.
Ona nije govorila puno. Povremeno bi na moja pitanja odgovarala s puno strpljenja, riječima i telepatski. No češće bi me samo dotakla i poslala kratku poruku: "Ne možeš to razumjeti."
Nisam bio siguran koliko me dugo namjerava zadržati kraj sebe. Nisam se htio vratiti u bolnicu i rekao sam joj to jednom. Kada se nasmiješila, činilo mi se da je moja zabrinutost zabavlja. "Ostat ćeš tu", rekla je riječima.
Često bi, kada bismo šetali do jezera, na livadi pored vode izvodila neku vrstu plesa. Pretpostavio sam da to služi kao tjelovježba i tehnika opuštanja. Okretala bi se oko svoje osi, podizala na prste, širila ruke i podizala ih uvis. Sedefaste loptice koje su joj pokrivale tijelo presijavale bi se na sunčevom svjetlu. Bila je lijepa. Sjedio bih na klupi i gledao je s divljenjem.
Jednom je nakon plesa sjela kraj mene na travu i stavila mi prste na sljepoočnice. "Voljela bi znati kako se osjećaš, ako mi dozvoliš", rekla je. "Razumijem tvoje riječi ali iz njih mogu malo doznati. Tvoji su opisi prešturi. Mi smo navikli na mnogo jasniju komunikaciju, telepatskim putem se mogu prenijeti i osjećaji, ne samo rečenice. Znam da će te boljeti kada mi budeš prenosio telepatsku poruku, iako ću pokušati biti nježnija nego ljudi u bolnici."
Gledala me je u oči toplim, snažnim pogledom. Želio sam joj ugoditi, dati joj nešto svoje, biti joj zanimljiv dovoljno da me zadrži kraj sebe. Nasmiješio sam se i klimnuo glavom, udišući duboko.
Bol je došla naglo i zapekla me, ne više samo u glavi kao što se događalo u bolnici, nego u čitavom tijelu. Ali nisam vrisnuo - ovaj puta je bilo puno lakše podnijeti bol nego u bolnici. Možda zato što sam sada bio zdrav, ili zato što je Ena bila nježnija od liječnika. Ili jednostavno zato što sam joj svojom voljom dopustio da mi uđe u misli.
"Osjetila sam te", rekla je malo kasnije, koristeći riječi. Smiješila se zadovoljno a to je i mene na neki način ispunilo zadovoljstvom.
Ena se zabavljala time da mi izmišlja odjeću. Imala je uređaj sa zaslonom na kojemu bi oblikovala ono što je željela, a onda bi to uređaj materijalizirao. Našla je slike različitih modnih stilova sa Zemlje i kopirala ih. Rekao sam da bih želio imati usku odjeću kao što je njezina, ali ona je odlučno odmahnula glavom, smijući se, kao da nije niti najmanje bitno što ja želim.
Osjećao sam se nelagodno kada bi tako postupala sa mnom, kao da sam igračka. Istovremeno sam počeo uživati u tome da joj udovoljim - ne više iz straha da ću se morati vratiti u bolnicu. Jednostavno, radovao me je sjaj u njenim očima kada bi joj se neki moj postupak svidio ili je zabavio.
Njezino tijelo prekriveno sedefom bilo je prekrasno. Prvi puta sam je vidio golu kada se odlučila okupati u jezeru. Sjedili smo na klupi jedno pored drugoga. Ustala je i protegnula se - sedefaste kuglice počele su se slijevati s nje kao gusta tekućina, klizeći polako i ostavljajući joj tijelo golim od zaglavaka ruku i vrata, sve do gležnjeva. Za nekoliko sekundi je sva njena "odjeća" ležala prelivena u tanku, okruglu ploču ispod njenih stopala.
Okrenula se prema meni i riječima me upitala hoću li se kupati s njom.
Promatrao sam je s oduševljenjem. Tijelo joj je bilo glatko, boje meda i bez ikakvih dlačica. Ravan trbuh, zategnute grudi - upravo ono što bi Zemljani smatrali savršenim ženskim tijelom. Nije joj bilo neugodno bez odjeće jer nije poznavala osjećaj srama na onaj način na koji ga Zemljani poznaju. Nije mi zamjerala što zurim u nju. "Mogu li te dotaknuti?" pitao sam.
Klimnula je glavom i ja sam je dotaknuo prstima po bedru, osjetivši glatku toplu kožu. Bila je vrlo meka, mekša od ljudske, sasvim bez dlačica i pomalo vlažna. Ena se smiješila promatrajući me, zainteresirana mojom reakcijom. Nije pokazivala da se ljuti pa sam spustio usne na njenu kožu, liznuvši je lagano - bila je sasvim meka i slankastog okusa.
Stavila je prste na moje sljepoočnice i pogledala me s pitanjem u očima. Bio je to već utvrđen znak da želi ispitati kako se osjećam. Klimnuo sam glavom, udahnuo duboko i pripremio se, svjestan da ne mogu sakriti mješavinu znatiželje i erotske privlačnosti koju sam osjećao.
U trenutku se nježan dodir prstiju pretvorio u režuću vrelinu. Kao i uvijek trajalo je kratko - kada je bol prestala Ena me je gledala zbunjeno. Znao sam da je osjetila moju želju i uzbuđenje, probuđene erotske nagone ljudskog stvorenja - nisam bio siguran vrijeđaju li je moje misli ili su previše primitivne da bi ih razumjela.
"Nije to sve što osjećam!" prošaptao sam, na rubu suza, uplašen da sam je razočarao. Ena me je još držala za sljepoočnice i kratkim je impulsom prenijela pitanje: "Sve je u redu, samo ne razumijem potpuno. Što još osjećaš?"
"Pogledaj opet", rekao sam. Vizualizirao sam sve divljenje i oduševljenje njenim tijelom koje sam osjećao i pustio da uzme tu misao.
Kad je bol prestala, gledala me je drugačije, sa sjajem u očima. Osjetio sam olakšanje i zadovoljstvo.
Nakon što je ušla u jezero i ja sam svukao svoju odjeću, složio je na naslon klupe i krenuo za njom. Voda je bila bistra i hladna - zaronio sam ispod površine da vidim mutne obrise njezinog tijela. Hladnoća je godila mojim vrelim sljepoočnicama.
Počeo sam prepoznavati ritam Eninih odlazaka i povrataka iz grada. Čekao bih je u dvorištu. Oko kuće nije bilo ceste, samo mreža puteljaka za šetnje. Sivkasto prozirno vozilo doletjelo bi preko šume, bez zvuka, praćeno samo bljeskanjem sunčeve svjetlosti na glatkoj površini. Prvi zvuk bili su Enini koraci na šljunku. Vozilo bi se polako stopilo s metalnim platoom podloge za slijetanje, nestajući kao da je kapljica vode na poroznoj podlozi, a ona bi koračala prema meni.
Smiješila bi se umornim osmjehom, dok joj se tijelo presijavalo na večernjem svjetlu. Osjetio bih radost, prekrasan, oduševljavajući osjećaj - kao da je čitav smisao moga postojanja bio u tome da je dočekam kada dođe kući i da vidim sjaj u njenim očima.
Sve rjeđe smo razgovarali riječima. Stavila bi mi ruke na sljepoočnice i prenijela svoje misli. "Umorna sam. Bilo je naporno na poslu..." Prenijela bi mi nekoliko slika iz grada. Htjela bi znati kako se ja osjećam. Pustio bih je da osjeti moje misli. "Drago mi je što te vidim. Bio sam na jezeru. Naučio sam nešto novo..." Prenošenje poruke je boljelo ali postalo je drugačije - počeo sam voljeti tu bol, željeti njezinu prisutnost u mom umu.
Ena je željela znati kako se ja osjećam kada mi je hladno, kada sjedim na suncu, kada nešto držim u ruci ili jedem. Pozvala bi me da sjednem do nje i dotaknula me, uspostavljajući telepatski kontakt. Zadržavala bi kontakt sve dulje, ne brinući hoće li me previše povrijediti.
Ponekad bi boljelo previše pa bih se izmaknuo i prekinuo fizički dodir, ili se čak povukao nekoliko koraka dalje. Ona bi me pogledala s razočaranjem, čineći da se istog trenutka posramim svoje slabosti.
Bio joj je zanimljiv moj osjećaj srama - kako se osjećam kada je razočaram, kada nešto napravim na krivi način, dam krivu naredbi kućnom računalu, prolijem šalicu s kavom...
"Ti se ne osjećaš tako?" pitao sam.
"Ne. Napravim stvari ponovno, kako treba. Ali ne osjećam se tako."
Ponekad bi ušla u moju sobu i promatrala me kako se presvlačim, znajući da mi je neugodno kada me tako promatra. Moje tijelo se nije moglo usporediti s njezinim i imao sam dojam da traži nesavršenosti, "greške", bore, madeže i asimetriju koje njeno tijelo nije imalo.
Upitao sam je jednom je li tako, a ona je odgovorila. "Ništa ne tražim, samo me zanimaš."
Prišla mi je sasvim blizu i stavila prste na moj vrat, nježno. Naježio sam se. Klizila je polako prema dolje preko mog ramena i grudi, promatrajući me. Dodir je godio i uzdahnuo sam, želeći da ne prestane. Ena me je nastavila dodirivati jednom rukom, a drugu mi je stavila na čelo. Uzbuđenje je bilo snažno i nisam mogao spriječiti erekciju, osjećaj srama bio je potisnut pred željom za njenim dodirom. Osjetio sam je kako mi ulazi u misli, istovremeno osjećajući ruku na mom tijelu.
Mješavina bola i užitka bila je snažna, tako da sam skoro vrisnuo. No nisam želio da prestane i uspio sam joj prenijeti mentalnu molbu da ne prekine dodire.
Nisam mogao dugo izdržati i počeo sam plakati, jecajući i tresući se cijelim tijelom. Osjetio sam njezinu zabrinutost i dodire kako se povlače iz mog uma i tijela. Osjeti su prestali a ja sam stajao iscrpljen, dišući duboko. Osjećao sam da ne mogu stajati na nogama i da gubim oslonac, a zatim Enine ruke kako me drže za ramena i polako spuštaju na pod. Podloga se podigla, pod se pretvarao u ležaj kojega je ona "otvorila" mislima.
Nije mi to više ponovno učinila, smatrala je da je to više osjeta nego sam ja bio u stanju podnijeti. Vjerojatno bih je bio zamolio da mi to ipak učini još jednom, da nije počeo dolaziti njezin prijatelj.
Jednog popodneva su se na tlo dvorišta spustila dva vozila. Prvo je Ena spustila svoje, izašla iz njega i pustila da se stopi s platoom za slijetanje. Drugo vozilo je čekalo u zraku i nakon toga se spustilo na istom mjestu.
Muškarac koji je izašao iz njega bio je Enine visine, tijela prekrivenog sedefastim slojem nešto tamnije boje nego je bio njezin. Pogledao me je sa zanimanjem. "Ovo je moj prijatelj", rekla je Ena, izgovarajući njegovo ime riječima koje ne mogu zapisati. Njemu nije ništa riječima rekla o meni, pretpostavljala sam da razgovaraju telepatski.
Prišao mi je i dotaknuo mi sljepoočnice. Trznuo sam se i ustuknuo korak natrag. Zastao je i okrenuo se prema Eni - promatrao sam kako razmjenjuju misli bez riječi. Kada su se okrenuli prema meni, gledao sam u nju, čekajući objašnjenje.
"Rekla sam mu da te ne dodiruje", rekla je umirujućim glasom i nasmiješila se. "Ako te želi nešto pitati, neka pita mene." Nakon tog su oboje ušli u kuću, ne obraćajući više pažnju na mene.
Sjedili su za stolom i jeli, smijući se. Neke stvari bi izrekli riječima, većinom kratke riječi i rečenice. No znala sam da neprestano razgovaraju telepatski. Sjedio sam malo dalje od njih neko vrijeme, promatrajući ih, a onda sam izašao na dvorište.
Nisam nikada vidio Enu da tako razgovara s nekim. Izgledala je sretno, i kao da se zabavlja. Ja sam imao osjećaj da je nešto u meni potonulo. Osjetio sam se malenim i nevažnim, mnogo više nego ikada ranije, čak niti dok sam bio u bolnici. Po prvi puta sam doista osjećao u kakvom sam položaju - u kući oko koje ne postoje ceste i iz koje ne bih znao otići. A i da odem, bio sam na nepoznatom planetu, okružen ljudima s kojima nisam znao razgovarati i strojevima s kojima nisam znao upravljati. Jedina osoba kojoj je bilo donekle stalo do mene bila je Ena. A sada je ona imala drugu osobu da joj pravi društvo.
Osim straha od neizvjesnosti bilo je još nešto - strah da više neću sjediti kraj nje, da više neću osjećati njezinu prisutnost u svom umu i ruke na koži - skupio se u meni kao grumen. Želio sam plakati, vrištati, pobjeći nekamo. No nisam učinio ništa od toga. Otišao sam u svoju sobu i legao.
Dugo sam ležao budan, u tišini. Znao sam da su Ena i njezin prijatelj zajedno u susjednoj sobi. Pitala sam se što se događa - jesu li samo telepatski zajedno ili razmjenjuju i fizičke dodire. Nisam bio siguran je li im fizički dodir uopće potreban kada su s stanju biti neprestano mentalno povezani.
Dolazio je skoro svaki drugi dan. Ena je puno manje vremena provodila sa mnom. Činilo mi se da me više ne želi kraj sebe.
"Želiš li da odem natrag u bolnicu?" pitao sam jednog popodneva kada smo bili sami.
"Naravno da ne. To što on dolazi ovamo ne znači da tebe ne želim u blizini."
Gledala me je mješavinom nježnosti i zbunjenosti. Shvatila sam koliko je bilo besmisleno osjećati ljubomoru prema muškarcu njezine vrste. Ništa što sam joj ja mogao dati nije bilo ni blizu onome što je mogla dobiti od njega.
"Nemoj biti tužan", rekla je: "Dođi. Želim ovo podijeliti s tobom."
Dotaknula me je i pokazala mi što osjeća prema svom prijatelju. Radost, smirenost, povjerenje, uzbuđenje. Bila je zaljubljena i sretna.
Ostatci moje ljubomore su se istopili i osjetio sam kako postajem sretan zbog nje. Također, to što je svoje osjećaje željela podijeliti sa mnom shvatio sam kao dokaz bliskosti između nas dvoje.
Nekoliko dana kasnije, jednog popodneva kada je došla iz grada, rekla mi je da ima poruku za mene. "Uključi komunikacijski zid u svojoj sobi, namjestila sam da se odmah otvori."
Pogledao sam je zbunjeno. "Kakvu poruku?"
"S broda koji uskoro stiže sa Zemlje. Idi pogledaj."
Nasmiješila mi se pomalo tužno. Otišao sam u sobu i pogledao poruku - bile su u stvari dvije. Službena i informativna od nadležnih sa Zemlje, te dugačka i ljubazna, od zapovjednice broda koji je stizao na planet za otprilike dva tjedna. Iako je prošlo tek 200 dana od mog dolaska na planet, nova ekspedicija je bila ovdje - zahvaljujući nekim poboljšanjima u pogonu i navigaciji, koja se nisu potrudili objašnjavati meni, novinaru po zanimanju.
Nakon što sam ih pogledao dva puta, isključio sam poruke i zagledao se u prazan zid, svjestan da ću za tri tjedna biti na putu kući. I da više nikada neću vidjeti Enu.
Kada sam došao u dnevnu sobu, Ena je nešto čitala na zidu. Isključila ga je i pogledala me. "Jesi li dobro?" pitala je.
"Moram se vratiti kući s njima", rekao sam.
"Znam."
"Ne želim ići. Želi ostati s tobom."
Slegnula je ramenima i nasmiješila se nježno: "Moraš ići."
"Ne moram. Zamolit ću nadređene na Zemlji za dozvolu. Poruci treba puno vremena da stigne, ali odgovor će se vratiti prije nego ovaj brod krene prema Zemlji. Naravno, ako ti..."
Prišao sam korak bliže i zagledao joj se u oči. "Voljela bih da ostaneš sa mnom, ali ne možeš", rekla je.
"Zašto?"
Pozvala me je da dođem još bliže. Sjedila je u malom naslonjaču i ja sam sjeo na pod pored nje. Stavila mi je ruke na sljepoočnice i prenijela poruku.
Nije bilo teško shvatiti. Zemljani će puno će lakše pokloniti povjerenje drugoj vrsti, ako jedini predstavnik dođe kući sa pozitivnim iskustvima. Ako ne dođe kući ostat će sumnja.
"Zar je povjerenje Zemljana tako važno vladarima tvog planeta?"
"U svakom slučaju je važnije od mojih i tvojih osobnih želja."
"Ali zar nije sreća pojedinca važna vašem društvu? To bi dokazalo koliko ste napredni..."
Nastavio sam tražiti argumente, ali Ena je polako odmahivala glavom: "Moraš ići."
Uzeo sam njene ruke i pritisnuo ih na svoje lice. Prenio sam telepatsku poruku ne mareći za bol: "Zamoli ih da ostanem, pokušaj nešto... Ne mogu otići, ne želim biti bez tebe. Ne mogu disati ni misliti ako nisam s tobom. Postala si dio mene, ne postojim ako nisi sa mnom. Želim ostati s tobom, molim te, molim te, molim te..."
Vjerojatno bih izgubio svijest da nije prekinula kontakt. Povukla je ruke s mog lica. "Molim te dušo, nemoj to raditi", rekla je.

* * *

Nekoliko tjedana kasnije, zemaljski brod je krenuo natrag kući i ja nisam imao drugog izbora, osim da pođem s njima. Ženi koja je razgovarala sa mnom u restoranu nisam rekao da nisam želio otići.
Nakon što je otišla, još dugo sjedim sam u restoranu. Ne mogu zaspati ako nisam sasvim iscrpljen. A i ne želim spavati. Svejedno mi je. San može samo ukloniti fizički umor. Ne može popuniti prazninu.
Želim otići, nestati, raspasti se na komadiće. Ali ipak ostajem. Vadim računalo iz džepa i počinjem raditi na nečemu. Opet sam novinar. No samo jedan dio mene sjedi u restoranu i piše članak za novine. Onaj drugi ostao je s Enom, sjedi pored nje i osjeća njezin dodir...
Ne znam hoću li ikada ponovno biti potpun. Možda u godinama koje dolaze Zemljani pošalju još neki brod na Enin planet. Možda budem imao sreće da se vratim tamo i budem opet s njom, vidim sjaj u njenim očima i osjetim njenu prisutnost u mom umu.
Moje misli se probijaju kroz prazninu, slično kao što mali brod čini s ogromnim vakuumom oko sebe. Ustajem i odlazim po još jednu šalicu kave. Volim pogledati u šalicu i vidjeti toplu tekućinu u njoj.