utorak, 14.11.2006.

UVODNIK

UVODNIK
_____________________

Štovani štioče, "Parsek" je ušao u 2006. godinu dobro popunjen pričama. Ne znam je li to zapravo razlog slavlju!? S jedne strane, svakako mi je drago predstavljati najbolje hrvatske SF&F priče, no s druge strane teško mi se oteti dojmu da je ovo obilje posljedica toga što se zapravo hrvatska priča i nema gdje objaviti.
Pardon, kako, molim? Nema se gdje objaviti? A zbirke, a "Futura"...
Budimo realistični! Sferakonska zbirka izlazi jednom godišnje i predstavlja prilično elitni odabir. Šanse da priča bude objavljena su cca. 1:4, čisto statistički. Istrakonska zbirka još je striktnija: prvo, objavljuje isključivo minijature (9000 znakova i ni znaka više!), a šanse za upad su još i manje. Naime, zalete se ljudi, misle kako je minijatura laka za pisanje, pa navale... Autorske zbirke biblioteke SFera su pak često sabrana djela ljudi koji su se pisanju vratili samo nakratko, tek da dopune zbirku do zahtijevanog opsega.
"Futura" izlazi oko tri puta godišnje, dok bi se minijatura još i mogla ponegdje plasirati. Eh da, i u "Monolithu" bude ponešto. Periodike gdje bi se objavila priča - svježa priča! - duljine preko pet kartica pak jednostavno nema.
Ostaju fanzini, među njima i "Parsek". Zato će, dragi štioče, Tvoj omiljeni fanzin ubuduće imati težište na pričama hrvatskih autora. Nadam se kako će ih biti puno i da će biti visoke kvalitete. U svakom slučaju, radit ću na tome!
Odnosno, kako bi rekao majstor Yoda: "Meditate on that, I will!"

U Zagrebu, 27. ožujka 2006.

B. Švel

"Parsek" na webu:
http://parsek.sfera.hr/
Kontakt:
parsek (a) sfera.hr

| 00:45 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

KRATKE VIJESTI

KRATKE VIJESTI
______________________________

Najava Sferakona
Ovogodišnji Sferakon, 28. po redu konvencija znanstvene fantastike u Zagrebu, održat će se od 21. do 23. travnja 2006. godine, na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER), Unska 3, Zagreb.
Počasni gost je Michael Swanwick koji je već izjavio kako će mu gostovanje na Sferakonu biti vjerojatno najcool stvar u ovoj godini. O samome gostu možete saznati više na njegovoj web stranici:
http://www.michaelswanwick.com
Povrh gosta, očekuje se bogat program, s puno predavanja, filmova, promocija, kvizom, igrama i drugim sadržajima, uz godišnju svečanu skupštinu i dodjele nagrada SFERA. Više o samoj konvenciji možete se informirati na službenoj stranici:
http://www.sferakon.hr
A i na onoj polu-službenoj:
http://www.blog.sferakon.hr/
Upite u svezi programa i organizacije možete postavljati na:
ire(a)sfera.hr
Sve ostale informacije možete dobiti pišući na adresu:
sferakon-info(a)sfera.hr

DOBRODOŠLI!

Nema novca za Višnjan!
Udarna vijest nije baš SF, već kruta stvarnost: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske uskratilo je početkom ožujka Zvjezdarnici Višnjan šezdeset tisuća kuna za rad s mladima. Voditelj Zvjezdarnice Korado Korlević izrazio je konsternaciju i nadu kako će novci ipak biti pribavljeni u budućnosti. Što reći?

Održan Beokon
Od 20. do 22. siječnja 2006. održana je srpska i crnogorska konvencija znanstvene fantastike Beokon, pod nazivom "Oko zvezde". Prema raspoloživim informacijama, program je bio dosta bogat, uključujući i projekcije studentskih žanrovskih filmova.

Održan Kutikon
Jedna od manjih hrvatskih konvencija znanstvene fantastike, kutinski Kutikon, navodno je održana između 10. i 12. ožujka. Kako je manifestacija najavljena otprilike dva dana ranije, redoviti konvencijski dopisnik "Parseka" nije je mogao pohoditi, pa zapravo ne znamo kako je bilo. Stoga Kutinjanima samo plus za zalaganje i upornost, i ništa više.


Novi slovenski fanzin "AD INFINITUM"
Mariborska udruga ljubitelja SF-a Prizma pokrenula je svoj novi fanzin "AD INFINITUM". Recenziju Darka Macana (i to pozitivnu!) možete pročitati u ovom broju "Parseka", a valja samo dodati kako će nakon nultog broja slovenski fanzin promijeniti ime u "Neskonačnost".
Bravo, puce i fanti!

Umrla Octavia Butler
Afroamerička SF autorica Octavia Butler iznenada je preminula u 58. godini života u svojem domu u Seattleu dana 24. veljače ove godine. Bila je poznata po temama koje su se doticale rasizma i feminizma.

"Kulturni intervju"
Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić, urednici antologije hrvatskog SF-u izdanju kuće Mentor iz Zagreba, a koja je tempirana za ovogodišnji Sferakon, nastupili su u četvrtak 23. ožujka u emisiji zagrebačkog Radija 101 "Kulturni intervju", gdje su predstavili pothvat antologije.

Najava književne večeri 13. travnja
U zagrebačkom Teatru &TD u sklopu Studentskog centra, Savska 25, Zagreb, održat će se dana 13. travnja književna večer na kojoj će autori znanstvene fantastike čitati svoja djela.

| 00:40 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

STARCI

Mario Berečić
STARCI
________________________________

Vilim Dalmatinac tek je sada postao svjestan da gol sjedi ispred vatre i suši odijelo. Jutro je svitalo u gustoj šumi, a on, patuljak i Ottó su sjedili na deblu između tri velike vatre. Iza šume je tekla rijeka, preko rijeke su sijali šareni zidovi grada Jaruge, kako kamene utvrde, tako i raznobojni zidovi drvenih kuća uokolo tvrdlja. Onda se sjetio...
Nakon cijelog dana jahanja iz Đakova, ušli su sinoć netom prije sumraka u Jarugu, on i fra Ottó. Potonji je šutio cijelim putem i to je Vilim cijenio kao dobro ponašanje. Upravo je njegov govor stvarao pomutnje u đakovačkom samostanu. Naime, Ottó je bio obuzet duhom. Kada je Ottó, zna samo mađarski i šuti, ali kada govori, obuzet je i tada uglavnom vrijeđa. Kao lijek Vilim se ponudio otpratiti ga u Bosnu odakle je zloduh rodom. Franjevci su tom duhu obećali da će ga obredom poslati u onostrane svjetove.
Trebali su u Jaruzi prespavati u župnoj kući fra Tune iz Draža, tik uz zidine i ujutro skelom preko Save prijeći u Bosnu. Zloduh se probudio i iz Ottóvih usta optužio fra Tunu za silovanje gluhonijeme seljanke. Da ne bi fra Vilima nešto slično optužio, ovaj je Otta izgurao van. Od tada se ničega ne sjeća. Sada mu je bivalo jasno da je drugi zloduh obuzeo njega. Da, sinoć mu je došlo u svijest da se radi o dva duha patarenskih bosanskih svećenika-staraca koji su htjeli biti oslobođeni u Bosni. Natjerali su ih da plivaju preko Save. Patuljka je Vilim znao, bio je Starić, njihov bivši kmet. Obitelj ga je zapuštala pa je često bio na skrbi kod franjevaca. Oni su ga žalili jer je bio mali i zato što je bio proganjan od svoje obitelji. Patuljak je progovorio, ali to nije bio njegov glas:
"Fratre, ja sam Jablan. Također sam starac, kao i Rado koji je opsjedao Starića. Sinoć smo vas opsjeli i zajedno s konjima preplivali rijeku."
Vilim Dalmatinac je dobro znao do kuda dolaze granice opsjedanja i nije se zbunio: "Vi ste vješti kad ste sve nas opsjeli."
"Jesmo, franjevče. Ne bismo da nismo trebali pomoći malom."
"U Bosni smo", rekao je fra Vilim: "Mislim da nas nitko ovdje ne voli." Dobro je znao da je Bosna puna patarena, agresivnih ne-katolika koji nasrću na franjevce. Gledao je po šumi ne dolazi li netko. Uostalom, bosanski je herceg Hrvoje tek nedavno razbio katoličku vojsku mađarskog kralja u planinama unutrašnjosti. Nije bilo vremena za razgovore: "Hajde da te egzorciram."
"Volio bih, kao i Rado, ali imamo problem sa Starićem. Mislim da tebe trebamo uza se, a mi ne možemo još u nebo tvojom egzorcizom. Starić je htio s tobom razgovarati u Jaruzi, ali sam te opsjeo čim ti se približio ispred župe. Morao sam to napraviti i žao mi je, iako si fratar. Starić je morao prijeći rijeku jer u Bosni traži dom, u gradu Negostavcima gdje…"
Glas duha iz patuljkovih usta je nestao pod naletom šumskih ptica. Vilim je bio blizu pa je sve dobro čuo. Odmah se složio: "Čuo sam za to. Za to sam. Nadam se da ćete me štiti od vaših patarena."
"Svakako, brate u Kristu. Bez obzira na tumačenja, i nama i vama je Isus zapovjedio davanje milosrđa."
Napetiji Vilim je vidio krajičkom oka zašto su ptice u tolikom broju preletjele preko njih. Reče duhu u Stariću nogom budeći Otta: "Na konje. Turci!"
Iako stanovnici Slavonije i Mađarske još nisu vidjeli bojni gnjev Turaka, znali su tko su oni. Vilim je opet gurao Otta do konja dok je on ponavljao na mađarskom: "Törökök, törökök! - Turci, Turci!"
Dok je Ottó još govorio, njih trojica su jahala kroz šumu zaogrčući se odjećom u sedlima. Vodio ih je duh u Stariću. Zato su pronalazili čistine tamo gdje progonitelji nisu ni vidjeli prolaz u gustom raslinju. Ipak, iza njih su bila tri ratnika koji su, unatoč šumi, sustizali progonjene. Fra Vilim je znao da neće dugo moći bježati te zapovjedi neka zaustave konje. Sišli su, a on je otjerao životinje u duboko grmlje. Za koji tren su progonitelji projahali pored franjevaca i patuljka u grmlju vođeni topotom potjeranih konja. Vilim reče: "Riješili smo se progonitelja."
"Kako ćemo bez konja?", javi se Rado iz fra Otta.
Vilim odmahnu glavom. U njegovim riječima nije bilo zle namjere, samo vjere u sile koje više ne pripadaju zemaljskom svijetu: "Vi ste duhovi. Sjetite se."
Krenuli su pješice. Nekako su se osjetili sigurnima jedni u druge. Vodio ih je isti cilj - pomoći Stariću, a bile su pred njima iste opasnosti. Duhovima je trebao svećenik da ih oslobodi kad za to dođe vrijeme, Stariću je trebala pratnja, Ottu oslobođenje. Morali su se držati zajedno jer je Bosna zemlja u ratu i puna pljačkaša, njezin je kralj slab, velikaši prejaki, narod zbunjen.

* * *

Nedaleko njihove šume Turci koje su zavarali odmarali su se u usamljenoj mračnoj gostionici. Bili su zadovoljni plijenom od tri konja koje su privezali u staji. Domaćini-Bosanci nisu ih voljeli: Turci su za njih bili bahati i oholi. Ovi su natucali bosanski i s tim slabim jezikom vrijeđali bosanska sela kao prljava. Hvalili su se da je kod njih na Kosovu sve čistije i bolje. Pili su vino i to domaćinima, kršćanima-patarenima nije bilo čudno. Razbijali su snažnim udarcima drvene bukare nakon što bi ispili dalmatinsko vino:
"Pijemo pa razbijamo. Kod nas na Kosovu toga ima u izobilju. Ne treba to štedjeti."
Vlasnik je poslao mlađeg sina da im donese još posuda i vina. Kad je sin zašao za leđa pijanim ratnicima, približio im se: "Kod nas Turaka u izobilju. Ne treba to štedjeti."
Na te riječi, koje su bosanskom vlasniku gostionice bile znak, netko odapne strijele iz mračnog kuta prostorije. Sin i otac otkriju u odjeći skrivene mačeve i zabodu ih u Turke. Pijani, iznenađeni i uvjereni u miroljubivost domaćina, ratnici su od napasnika postali napadnuti.
Cio događaj su gledali fra Ottó i njegovo društvo kroz zaboravljeni otvor u drvenom zidu gostionice koji gleda prema šumi. Duhovi su tražili konje i osjećali kada bi trebao kucnuti trenutak otimanja četveronožnih prijatelja. Nadali su se uzimanju kad se Turci potpuno opiju, no vlasnici gostionice su ubrzali njihove planove. Odmah su otišli do staje i odvezali svoje i turske konje, ukupno šest grla. Nestali su u mrak.

* * *

Starić je znao kuda idu, duhovi su osjećali opasnosti na putu i svi su sigurno putovali kroz Bosnu. Na ruku im je išla slaba napučenost i raspršenost naselja. Neslavni prolazak ugarske vojske dodatno je raščistio put. Jednom su dva dana prolazili i nisu naišli na ljude. Kada bi iz duhovi osjetili, zaobilazili bi ih. Uz prednost slabe napućenosti, Bosna je imala manu: to je planinska zemlja u kojoj se puno prelazi da bi se malo prešlo. Ponekad su duhovi zaposjeli svih devet tijela kako bi prošli kraćim teško prohodnim putom lisičjih prolaza u brdima i muflonskih domova u planinama.
Koliko god teško bilo po danu, svaku bi večer sjeli, zapalili tri ili četiri vatre, sjeli unutar njih i pekli hranu koju su taj dan usput pobrali ili ulovili. Opušteno su pričali uz jelu, vatru i planinsku noć. Rado je govorio o svom rodnom mjestu Rudu oko kojega se nalaze velike planine, veće od ovih na sjeveru Bosne. Volio je govoriti da od Bosne do Indije neprestano se dižu sve više i više planine koje prekida tek po koja nizina. Vilim je pripovijedao o svom rodnom Kninskom polju, najljepšem u Zagori. Bilo mu je smiješno što su ga u Slavoniji prozvali Dalmatincem, jer je bio blizu Dalmacije, ali on je bio Zagorac. Ili, kako su neki govorili, Zagoran. I Jablan je govorio o svom Oreju, selu na rijeci Bosni.
Samo je Starić loše govorio o svom rodnom kraju. Njega je obitelj zlostavljala jer je mali, samo su mu franjevci pomagali. Njegov je rod pripadao samostanu i obavljao je kmetske poslove. Bili su brojni i dosta bogati, ali netrpeljivi: govorili su svom patuljku da je lijen, prljav, izazivali ga, a kada je uzvratio, tukli ga jer je nasilan. Franjevci su ga trebali jer nitko nije dobro čistio dimnjake kao mali ljudi. Kopao je i bunare u gradu Đakovu i okolici. Kao majstor je prije desetak godina, u dvadeset i petoj, dobio otpust iz kmetske službe. Postao je gradski dimnjačar, a dobio je i pravo građanstva. Prije nekoliko dana je nestao. Govorio je da se napokon ohrabrio otići na put. Vidljive i nevidljive glave klimale su sućutno. Znali su da će se tamo gdje ide bolje osjećati.

* * *

Uz dobar zemljovid u glavi i izvanosjetilne sposobnosti duhova moglo se brzo putovati kroz onodobnu Bosnu. Tako su sedmi dan stigli na odredište iznad grada Srebrenika. Jahali su uz planinsku kosinu kroz uski putić između stijena. Vidjelo se da njime ljudi rijetko prolaze i da je ova kosina teška i za gorštake.
Nakon nekoliko velikih zavoja i desetak strmina na putu su se vidjeli prvi tragovi. Bili su to otisci kotača kola. Tragovi volovskih kopita bili su normalne veličine, no trag kola je bio neobično tanak. Pratili su ih do stjenovite zaravni. Tamo im se, dobro skriveno stijenama planine, ukazalo naselje. Stigli su na cilj, grad patuljaka Negostavci.
Stariću su o njemu govorili putujući patuljci-žongleri koji su dobro poznavali patuljasti svijet. On je jako dobro zapamtio put koji su mu zabavljači izložili, godinama ga ponavljao u sebi i napokon prije desetak dana odlučio na njega i krenuti. Jablanov ga je duh obuzeo i on je preplivao Savu, želja katoličkih i patarenskih duhovnika snažila da stigne do cilja. Patuljak je od prvog trenutka osjetio da se nalazi na svojoj zemlji. Trčao je zadivljen uskim uličicama, zavirivao u kućice, radionice i staje. Ali, stanovnika nije bilo nigdje.
Za naselje patuljaka se znalo, no rijetko je tko znao gdje se točno nalazi. Patuljci su u svim rudarskim zemljama bili rado viđeni. Na Starićevu nesreću, njegova rodna Slavonija bogata je žitom, ali ne i rudom pa je Starić bio suvišak svojoj srednjovjekovnoj obitelji koja ga se zapravo bojala. U Bosni, kraljevstvu bogatom rudom, a siromašnom žitom, bilo je i više patuljaka jer su rudnici XV. stoljeća vrlo uski. Kako je Bosna jedna od nekoliko zemalja na kontinentu koja je uvijek po nečemu posebna, tako su u njoj patuljci uspjeli zaposjesti rudnik srebra i ostvariti samoupravu. Plaćali su namete jedino najmoćnijem vođi u Bosni, nekada kralju, danas vojvodi-hercegu Hrvoju. Oni su ih štitili od drugih vođa, a zauzvrat dobivali više srebra. Sada je, pak, vidljivo da zaštita Negostavaca nije bila dovoljna. Naselje je bilo prazno.
Starić je zaljubljeno išao od kućice do kućice, gledao kroviće, ulazio unutra i dirao predmetiće za svakodnevnu uporabu. Bio je očaran. Za njim su išli i svećenici. Odmah su zamijetili kako naselje nije opljačkala vojska. Izgledalo je kao da su patuljci čuli njihove konje i na brzinu nestali dublje u planini.
"Do noći će se vratiti", rekao je Jablan iz Ottovih usta.
"Misliš da nam je bolje otići?", pitao je Vilim.
"Da", uglas rekoše duhovi iz Otta.
"Da vas oslobodim ovdje?", pitao ih je fra Vilim.
"Nemoj", reče Rado. "Ako nas možeš odvesti do naše župe na Usori. Želio bih vidjeti moje župljane. Vjerujem da su živi."
Vilim samo klimne glavom. Bilo mu je, iako je zazirao od patarena i drugih nevjernika, jako žao zbog njihove župe. Znao je još iz Đakova: kada je prije tri tjedna katolička mađarska vojska napredovala kroz bosanske nizine, ubijala je i palila, tako da je ubila i ova dva starca. Vjeruje se i puno njihovih župljana. Usora im je ionako blizu puta do Jaruge i neće biti teško skrenuti.
Starić je sijao od zadovoljstva: "Morate ići. Kad se mještani spuste s planine, neće im biti drago da vas vide. Tako se barem govori."
"Ne bojiš li ih se?"
"Ako me budu ubili, to će biti smrt među svojima."
"Mi ćemo biti u podnožju. Ako ne budeš došao do sutra u podne, krenut ćemo gore", reče Jablan.
Starić se malo zamisli i pristane. Posljednji su put sjeli i zajedno blagovali. U rano poslijepodne oprostili su se. Duhovi i franjevac ostavili su mu tri konja, preveliko bogatstvo. Visoki su odjahali u podnožje planine i postavili prostirke na jednoj od čistina. Tu su prenoćili.
Ujutro je Starić već trčao cestom. Dozvali su ga da skrene u njihovo šumsko zaklonište. Kad su se sreli, kao da se nisu vidjeli desetljećima. Izgrlili su se i izljubili.
"Odveli su me kod starješine, to je patuljak iz Transilvanije. Isprva su bili malo mrki, a onda su se samo smijali. Ubrzo me starješina, naš knez Markó, zagrlio i ponudio mi smještaj kod njega. Od sutra mi grade kuću. Naučit će me kako se kopa srebro."
Starić je isijavao od zadovoljstva. Tuge i radosti su se u početkom četrnaestog stoljeća iskazivale na buran način i pridošlicu je negostavačka zajednica prihvatila uz iskreno veselje. Patuljak nije vidio puno, pa nije ni mogao pripovijedati koliko su njegovi bivši suputnici željeli. Brzo ih je ostavio jer mu se išlo u novi dom. Rastali su se tužno, vrlo tužno.

* * *

Do Usore je trebalo jahati neka tri dana. Duhovi su znali put od Srebrenika do svoje riječne doline izbjegavajući uobičajene putove. Fra Vilim se već čudio kako u cijeloj Bosni nije vidio Bosanca. Time je zapravo bio zadovoljan. Budući preoprezni, puštali su jednog konja ispred njih. To je bila pametna zamisao: na silasku u dolinu netko ih je promatrao.
To su bila ona tri Turčina koje su opljačkali. Tako su se pritajili da su postali dio grmlja i stijenja oko sebe. Priredili su oružje koje koriste od djetinjstva, oštre mačeve i buzdovane od kojih pucaju kosti. Kada su zadnji puta napadnuti, ti su turski plaćenici - poluregularni vojnici i turski naseljenici u albanskoj zajednici - saznali da ih bosanski narod voli dok se bore protiv Mađara, ali da im nisu omiljeni kad za zaradom jašu Bosnom. Doznali su tada da Bosanci imaju višak srčanost, dok su domaćini u krčmi doznali da Turci ispod odjeće nose oklop. Bilo kako bilo, ratnici su prošli bez rane, što se ne može reći za Bosance. Ni krčme više nema.
Kad su preživjeli napad, pratili su tragove kradljivaca. Gubili su ga i nalazili, zaobilazili lisičje staze i muflonske domove i napokon sustigli fratre i konje. Zaobišli su ih i ugnijezdili na putu iz planina u Usorsku dolinu.
U trenutku napada, baš kada su konjske i ljudske glave bile na dva metra od turskih, jedan je Turčin odsjekao glavu drugom, dok je treći bacio oružje i uhvatio se za lice. Izgledali su opsjednuto. Vilim i Ottó su se u prvi mah uplašili misleći da je počeo pljačkaški nasrtaj. Ottó je vikao na mađarskom jeziku i to je smirilo Vilima. Mađarski iz Ottovih usta znak je da ga je duh napustio. Rado i Jablan su se odmah javili iz dva preživjela Turčina. Uspjela im je zamisao da puste konja i da ga jedan od duhova opsjedne. Konj je prošao zasjedu, tek je tada duh osjetio da je netko dobro skriven malo iznad puta za dolinu. Radilo se o Radu - on je u konju prošao pored zasjede i ušao u jednog vojnika, ubio drugog i brzo ušao u trećeg davši mu stravične slike u glavi. Jablan shvatio i pritekao u pomoć. Opasni su turski plaćenici postali vlasništvo bosanskih duhova.
"Evo, naših Turaka", sjedne ratnik s Jablanovim glasom na konja.
"Lovili su nas i sebe ulovili", dometnu Vilim.
Odjahali su u Usoru. Doista je dolina bila razrušena, kao i župni dvor dvojice duhova. Skupili su po naselju građu i odjeću, očistili što se čistiti moglo, no duhovi su vidjeli da nemaju zbog čega zadržavati fratre da ostanu. Otpratili su ih u turskim tijelima do granične rijeke Save.
U rastanku uobičajenom za ono doba izrekli su žalost jer su fratre skrenuli za njihov razrušeni dom. Vilim Dalmatinac je odbacivao njihove riječi: zbližili su se i to je bilo dovoljno. Nakon dugog rastanka katolika i patarena, Vilim i Ottó su se ukrcali na skelu. Put ih je vodio za Đakovo, gdje je Vilim ostao i postao popularan u samostanu pričama o doživljajima u Bosni, zatim u Pečuh i Budim, gdje se Ottó vratio kući. On je znao tek dio doživljenog - cijeli je put proživio opsjednut, tek na trenutke je bio svjestan, ali ni onda nije znao jezik. Profesor János iz Pečuha, Ottov suputnik s puta iz Mađarske do Đakova, slušao je njegove priče, morajući sastavljati vlastitu priču iz Ottovih krhotina; bilo mu je drago što se vratio kući.
U Usori su ostali duhovi koji su desetljećima obitavali u raznim tijelima, pomažući svojim župljanima i njihovim potomcima. Starić je ostao među svojima. Postao je rudar, izgradio tri kuće, oženio se i postao uglednim građaninom Negostavaca.


| 00:30 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

SER JAKAB

Bogata prošlost krajeva na razmeđi istoka i zapada čest je izvor nadahnuća Mariju Berečiću, dobro poznatog čitateljima "Parseka". Duhovi, nasilne vlasti, hereze i ljudskost u teška vremena oblikovali su dvije povezane priče koje donosimo. Ovaj diptih osobitog ugođaja odvija se 1415. godine u Slavoniji i Bosni, u zbiljskom i nadnaravnom svijetu kasnog srednjovjekovlja. Originalni pristup i potanko poznavanje svijeta kojeg opisuje čine i ove Berečićeve priče čitateljskim užitkom.


Mario Berečić
SER JAKAB
______________________________

Izvor: Cronica seu origo fratrum minorum de Observantia in provinciis Bozne et Hungarie Christo Iesu militantum - Kronika ili ishodište opservantske Manje Braće koja vojuju za Isusa Krista u provincijama Bosni i Ugarskoj. Bliži izvor su Sablasti u samostanu: jedna epizoda iz slavonske franjevačke povijesti, objavljene u knjizi Stanka Andrića Potonuli svijet - rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju. Institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Slavonski Brod, 2001., str. 191. - 223.


János, profesor sveučilišta u Pečuhu, promatrao je susret njegova franjevca Otta sa svojom slavonskom braćom. Kako su pristojni i puni razumijevanja u ovakvim trenucima! Inače su puni mržnje, kao i cijela zemlja tek nedavno izašli iz ratova koji su pokidali veze između Mađara i Slavena, radilo se o seljacima, redovnicima, plemićima ili profesorima. Do prije koju godinu pobunilo se slavonsko kraljevstvo, prva slavenska država od Mađarske na jug, ove je godine bosansko kraljevstvo teško porazilo mađarsku vojsku. Najjužnija slavenska kraljevstva pridružena mađarskoj kruni, hrvatsko i dalmatinsko, stalno su u pobunama. Zbog pobuna je János Pečuški ovdje, a prati ga fra Ottó iz Budima. Novi kralj Žigmund - Sigismund , vrlo je uspješan u održavanju vlasti, ali je neomiljen jer je stranac. Po jeziku je bio Nijemac, ali su ga u Slavoniji podržavali mađarski naseljenici te su Slavonci-Slaveni izjednačavali kraljevo nasilje s nasiljem Mađara. U Mađarskoj se Žigmund i Mađari nisu pretjerano voljeli. Voljeli ga podanici ili ne, slomio je otpore mađarskog, slavonskog i hrvatsko-dalmatinskog plemstva, ali nije uspio porobiti nemirne planinske Bosance vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Oni su prije četrdesetak dana, početkom kolovoza, teško porazili mađarsku vojsku pomažući se i Turcima koji su već zgazili Grčku, Bugarsku i Srbiju. Bosanci su i inače bili problem za okolne države: prije dvije stotine godina u njihovim izoliranim krajevima buknulo je patarenstvo, krivovjerje došlo iz Provanse, a ojačano bugarskim bogumilstvom. Patareni su ubijali katoličke svećenike i protjerali ih. Zato je mađarski i hrvatski kralj Bela IV. bosanskom biskupu-izbjeglici dao ovaj grad Đakovo i nekoliko župa, a potonji se preselio iz svojeg biskupskog grada Vrhbosne u sigurnu Slavoniju 1247. godine. Njegovi se nasljednici nisu vraćali u Bosnu. Sadašnji biskup bosanski nije u gradu jer je otputovao na zapad Slavonije pa su János i Ottó došli izravno u franjevački samostan.
Potom se profesor i sam predstavio pokazujući kraljevske potvrde. Jánosa su predstavnici kralja Žigmunda Luksemburškog zamolili da riješi prijepor u đakovačkom franjevačkom samostanu. Đakovačkim franjevcima se svidjelo da János Mađar govori njihovim jezikom, dok njemu to i nije bilo teško: u pečuškom kraju žive i Slaveni i Mađari. No, to je bilo jedino što im se svidjelo. Kralja i predstavnike vlasti nisu voljeli jer je prošlo tek sedam godina od pokolja slavonskog plemstva koje je Žigmund te 1408. pozvao na sabor u grad Križevce i pobio, iako je dao kraljevsku riječ će biti sigurni. Uzdržani, puni blagog prezira, Đakovčani su dočekali predstavnika mađarskih franjevaca i poslanika "mađarskog" kralja koje je pratio oveći odred konjanika u oklopu. Samostanski kustod Nikola počeo je svoju priču, a događaji iz priče pravi su razlog dolaska predstavnika kralja i franjevačkog reda:
"Kad je mađarska vojska bila poražena u Bosni kod Usore, vraćala se preko Đakova. Dvojica teško ranjenih, ser Jakab Meljkutski i njegov štitonoša Aladár ostali su kod nas jer se više nisu mogli kretati ni u nosilima. Preminuli su brzo, a mi smo ih uz najveće časti pokopali na našem groblju u samostanu. Osobno sam preko noći molio za njih u crkvi, pred oltarom. Molio sam se i ugledao ser Jakaba kako mi prilazi. To jutro smo ga ukopali, a on se šetao po crkvi u svojoj opremi. Nije bio sam, s njim je išao i paž Aladár. Neću nikada zaboraviti...", uzimao je fra Nikola zrak, "hodali su teško upućujući se baš prema meni. Vitez je pružio svoje ruke, ja sam ih uhvatio i počeo se hrvati s njim. Napao me i paž, ali sam ga gurnuo nogom i on je ostao ležati na podu crkve. Hrvao sam se s umrlim skoro do jutra. On me gurao prema vratima crkve, ja njega prema oltarima. Napokon sam se sjetio gdje nama leži moć, pogledao na fresku Isusa Krista i zavapio: 'Spasitelju, pomozi već jednom.' Odmah su nestali, a ja pao u nesvijest. Kad su me podigli ujutro s poda, nisam mogao vjerovati. Ispričao sam sve i odmah smo otkopali trupla. Na blago mekim rukama ser Jakaba vidjelo se da su ih moje šake držale, pažu je jedna noga bila odbijena. Morali smo ih izbaciti podno zidova samostana. Tamo i sada leže."
Kraljev poklisar nije povjerovao u priču, samo je promrljao nekoliko riječi u kojima nikoga nije optuživao i zamolio domaćine da mu pokažu smještaj. Želio je ostati u samostanu i neko vrijeme promatrati njihovo ponašanje. Mrak je već pao, pa nije mogao vidjeti izbačena trupla. Njega i fra Otta doveli su u malenu sobu s dva stola i toliko kreveta te brzo nestali.
Ottó nije ništa govorio - nije bio previše obaviješten, niti su ga te stvari zanimale. Slaveni koji žive u kraljevstvu bili su mu nepoznanica, nije znao ni slavonski, ni bosanski, ni hrvatski jezik. Prema Jánosevu mišljenju, bio je tipična neznalica, debeljuškasto-tupasti fratar sa zapada Mađarske. Njegove franjevačke starješine poslale su baš njega da se narugaju franjevcima u Đakovu: šalju im najgoreg od sebe, a ne najboljega. Mađarske franjevce pati jer su uvijek bili pod upravom bosanskih fratara, čak je i srce Mađarske, tvrdi grad Budim, imao samostan odgovoran južnim Bosancima.

* * *

János je vrtio glavom: uzdržanost, skromni smještaj, sumnja u oskvrnuće nedužnih kraljevih vojnika mučila ga je više od jezivosti priče koju je čuo. "Svi su crkveni redovi i svjetovni staleži u ovoj kraljevini protiv nas. To se osjeti", reče više za sebe.
Profesor se malo iznenadio kad se suputnik javio: "Izbaciti ta tijela najveća je slavonska drskost od kada je Luksemburgovac smirio njihov otpor. Ako su lagali, dobro su se zaštitili. Živi mrtvaci dobro štite njihov čin", uzvrati Ottó.
"Meni to zaudara na pobunu", prihvati profesor János.
Nije dobio odgovor. Franjevac ustane s kreveta na kojemu je sjedio te izađe. Profesor je pretpostavio da se zaputio kod bludnica jer i njih je bilo uokolo samostana. Da, Ottó je životan, u tren je znao skupiti seljake na propovijed, raspaliti ih i dobiti darove kojima je hranio svoje suputnike. Nije se stidio zarađivati na taj način. Dakako, kad je prešao Dravu, više nije imao kome propovijedati jer su prolazili slavenskim-slavonskim krajevima.
Takav je on, promjenjive naravi. Na početku je puta pokazivao umnu tupost, a tek kako su prolazili Slavonijom pokazao se drukčijim. Kad su počeli put iz Pečuha, izjavio je da ne zna latinski, osim nekoliko molitvi i stihova, a nakon prelaska granične rijeke Drave već je znao navoditi čitave ulomke iz Cicerona i objašnjavati ih na latinskom jeziku. Unatoč ćudljivosti, taj mu je prepredeni redovnik ipak bio simpatičan.
János je legao i dugo čekao san. Vrtio se stalno razmišljajući o domaćinima. Oni i ne skrivaju da su ljuti na kralja jer je vladao nepravedno i krvavo. Znao je da se neće otvoreno suprotstavljati, ne nakon Žigmundove pobjede nad njihovim buntovnicima, ali i da će se na ovakve načine boriti. Ovo je mali neposluh za koji je potreban samo jedan poklisar, no mora se ispitati i zaustaviti jer prijeti novim neposlusima. A oni će izroditi novu pobunu.
Čim je zaspao, ušao je Ottó i uzeo mu pokrivač. János je odmah pružio ruku na redovnikov krevet i vratio oduzeto. Kako je utonuo u san, ponovno je ostao bez plahte. Izderao se na Otta, no ovaj je samo rekao na latinskom: "Hladno je."
Profesor je ustao, odjenuo se u mraku, upalio svijeću i krenuo prema svojim pratiteljima. Oni su odsjeli u konjušnici pored samostana. Ljubazni vitez mu je ustupio mjesto u maloj spavaonici.

* * *

Na zajutarku, u ranu slavonsku zoru, profesor je ušao u blagovaonicu ignorirajući Otta. Ovaj nije razumio o čemu se radi, no nije htio za vrijeme kratkog obroka ništa govoriti. Kad su izlazili iz samostana, domaćin fra Nikola neotesano je napustio profesora pričajući sa svojim franjevcima o mađarskim fratrima koji tamo vole kockati preko mjere. Samog Jánosa sustigao je Ottó upitavši ga zašto se ljuti.
"To ste trebali pitati me jučer. Plahtu ste mogli zamoliti."
"Koju plahtu?", čudio se franjevac.
"Onu koju ste mi sinoć uzeli."
"Ja sam spavao cijelu noć. Ničega se ne sjećam."
Došli su uto ispod zidina. János je odmah vidio da se neće naći traženo na tijelima. Oklopi, kosti i lubanje bili su porazbacani uza zid, već bez ostataka mesa na kostima. Tragova borbe na mrtvim tijelima više nije bilo. Slaveni su se povukli što dalje od oklopljenih kostura hineći veliki strah.
Glume. Izbacili su tijela da se osvete kralju, prezirao ih je János.
Profesor se okrenuo i uputio u samostan, za njim ostali. Domaći su likovali, Ottó je opet prišao. János mu šapne: "Ne vrijedi nam se svađati. Toliko je neprijatelja oko nas. Nemoćan sam."
"Zato vas je kralj poslao, uvijek iznađete rješenje.", reče mu Ottó.
Išli su dio puta, Mađari ispred, Slaveni iza. Onda profesor prozbori: "Čudim se, zašto ste mi uzeli pokrivač."
"Nisam. Tek sam se jutros probudio s dvije plahte na sebi. Čuo sam od vojnika da ste prespavali kod njih."
Profesor ga je gledao nepovjerljivo. Onda Ottó prizna: "Bio sam se... kartati. S Đakovčanima."
Odmah je sinulo Jánosu zašto su se domaćini nakon jela onako šalili na račun Mađara-kockara. Nije mu preveo što su jutros govorili. Njihova neotesanost zrela je za ignoriranje. A ovo s Ottom... to je fratrova igrarija. Zanemarit će je.
Za ručkom je opet slušao grube šale na račun mađarskih franjevaca. Doista je prezir domaćina bio jak kad su se šalili s Ottom na njemu nepoznatom jeziku kršeći pravilo šutnje za jelom. János je posjedovao dovoljno objektivnosti za ovo neobjektivno doba da bi pomislio kako su Slavonci zli. Oni su samo reagirali na krvavu vlast kralja i Mađara koji su mu pomagali kršeći stoljetna prava ovih Slavena. Htio je reagirati, nešto im reći, ali nije znao kako. Njemu je, uostalom, svejedno. On ima misiju kojoj se mora posvetiti. Rat ga ne zanima, to je za vitezove i druge pljačkaše.
Ottó se sam snašao. Pogledao je kustoda Nikolu i rekao na slavonskom:
"Ja znam što je bilo u brdima."
Zabava domaćina naglo je prestala. Svi su velikom brzinom zaronili glave u tanjure i zašutjeli.
"Što?", pitao je profesor. Ottó je samo zagonetno šutio. Na mađarskom.
Nakon jela János je projahao Đakovom. U kući Egona Stolara, najuglednijeg Mađara u gradu, dogovorio je sastanak s ostalim Mađarima. Odmah su ga obasuli žalbama protiv većinskih Slavonaca. Prema njima, oni samo toleriraju kralja i uvijek su protiv vlasti. Bili su svjesni da su franjevci izbacili tijela i izmislili priču.
"Oni nisu pod kraljevskom vlašću. Ako utvrdim da su lagali, onda ih mogu kazniti. Inače ne. Oni su slobodni od svjetske vlasti", objasni profesor.
"Možete ih slobodno kažnjavati, pokvareni su lopovi", reče sitni trgovac Bence.
"Sakrili su novac od biskupove desetine iz brđanskih župa", dometne Egonov sin Lájos.
"Svejedno, moram ostati tamo i trpjeti ih. Sami će se otkriti.", János je vrlo samouvjereno tvrdio. U sebi je znao da nije tako. Od redovnika je teško bilo što dobiti, napose priznanja za protudržavni čin.
Kad je završio razgovor, ispred Egonove kuće dočekao ga je kustod Nikola, nikad ljubazniji, ali s dozom uplašenosti: "Zna li fra Ottó slavonski?"
"On sve zna", nasmije se János dobre volje nakon posjete zemljacima: "Kad smo krenuli na put, nije znao latinski, oko Valpova bio je mali Ciceron."
Fra Nikola se nije nasmijao. Šutljivo je pratio izaslanika kroz grad te ga žurno uveo u samostansku blagovaonicu. Ottó se tamo nalazio okružen vrlo uznemirenim fratarskim haljama. Govorio je razgovijetno slavonski, iako je više vukao na bosanski.
"O svakom je fratru nešto rekao. Zna sve naše osobne tajne", šapnu Nikola.
Profesoru svane o čemu se radi - i naglo znanje latinskog i nepredvidljivo Ottovo ponašanje. I da je bio manje učen, prepoznao bi o čemu se radi. Imao je iskustva s tim i znao je da su franjevca obuzeli duhovi. Na drugi način fratri poput Otta - priprosti putujući fratri - ne govore druge jezike, osim materinjeg, a i njega iskrivljeno. Glasno se obratio:
"Tko mi je, Ottó, skinuo plahtu?"
"Nije on. Pod tvojom plahtom, Jánosu, Aladár je umro. Bio sam u njegovu tijelu, pa nisam odolio da Otta ne iskoristim da se igra tobom. Samo, nemoj me napasti, jer neću stradati. Stradat će Ottó.
"Neću te napadati", reče János ravnodušno, iako se nije osjetio sretnim zamišljajući da je svoje vrijeme dijelio s obuzetom osobom.
"Jesi li to ti, Aladár?", zavapi fra Nikola.
"Nisam, kažem vam, samo mi je njegovo tijelo bilo privremeni dom!"
"Tko si ti, ako nisi Aladár?", upita jedan od domaćih fratara.
"Starac Rado iz Ruda", reče duh iz Ottovih usta našto izazove žamor. Starci su bili krivovjerni svećenici iz Bosne, a patarensko krivovjerje bilo je povod zbog kojeg je kralj i počeo rat.
"Uz mene je bio još jedan starac. Nas dvojica smo vodili bosanske župe oko rječice Usore. Mađarski su vojnici ušli u naš dom i ubili nas pod optužbom da smo u dosluhu sa sotonom. A nismo, vjere mi naše bosanske. Umjesto da smo otišli kod Boga, ostali smo lebdjeti gledajući ubojice kako se spremaju za bitku. Gledali smo i vojvodu Hrvoja i znali da će pobijediti. Ne treba tu biti prepametan. Naši su Bosanci imali veliku vojsku i poznavali područje. Samljeli su Mađare odbacivši taj dan tisuće duša u vis. Moj drug starac i ja onda još nismo znali kao se kretati kao dusi te smo se zatekli u tijelima mađarskih vojnika. Vozili su nas u tim tijelima do Slavonije, do ovog katoličkog samostana. A kad smo tu dovedeni, odlučili smo malo poplašiti fratre. Fra Nikola se baš nije snašao i to uzeo k srcu. Katolici inače ne vole šale kao mi. Onda su tijela izbačena iz grobova, izašli smo iz njih i pokušali se vratiti sami u Bosnu. Nije išlo, ja sam zalutao na drugi kraj Slavonije i izgubio druga. I onda sam ušao u ovog Mađara. Inače, možete me istjerati iz njega, ali ću se vratiti. U nekog od vas. Evo vam ponude da vas ne diram: vodite me u Bosnu. Priznajem, nisam se još naučio kretati u prostoru. No, pazite se! Tko god me napadne, ući ću u njega. To sam dobro naučio."
Slušatelji su dugo i užasnuto šutjeli pa pogledali kraljevog izaslanika. János se nije dugo dvojio. Rješenje problema zbog kojeg je došao nametnulo se samo. Nakratko se u kutu blagovaonice posavjetovao s Nikolom da bi zatim izašao pred fratre. Uz klimanje glave kustoda Nikole, objavi:
"Ujutro se fra Ottó sprema na put. Da se riješimo starca. A za drugog duha, pripremite se. Pojavit će se, u to sam siguran. Onda mu ponudite pratnju do Bosne."
Kao društvo opsjednutom Ottu javio se Fra Vilim Dalmatinac. Krenuli su ujutro prema rijeci Savi, granici Slavonije s Bosnom. Tamo će Vilim obaviti obred istjerivanja duha i osloboditi fra Otta suvišne duše. Profesor János osobno je ispratio fratre koju milju dalje od grada te se vratio i na brzinu spremio. Žurilo mu se iz neljubaznog Đakova prije jesenjih kiša.

* * *

Na kapiji je izaslanika i oružanu pratnju ispratilo cijelo naselje, posebno domaći fratri. Nikada nisu bili ljubazniji. Fra Nikola im je poželio dobar put.
"Glavno je da smo našli krivca. Nikada ne bih dozvolio da je duh kraljevskih mađarskih vojnika zao", govorio je János skačući na konja.
"Najbolje je bilo ovako. Bosanska crkva svejedno je kriva za sve. Sada smo mirni i mi i vi Mađari", složio se Nikola.
Oružnici i profesor napustili su gradsku okolicu brzajući prema mađarskom sjeveru. János je u glavi pripremao pismo kraljevskoj kancelariji o svim događajima u samostanu. Jedva je čekao da u Pečuhu dočeka fra Otta pri povratku s bosanske granice.

| 00:25 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

3C

Ukoliko se na nekoga može računati kako će napisati tvrdu SF minijaturu, onda je to Zoran.

Zoran Vlahović
3C
________________________________

"Dolazak!", Davidov režeći glas me trgnuo iz kunjanja na radnom mjestu.
"Što… tko?...", bunovno sam probavao istreptati drijemež iz očiju. Koga boga… još dva dana nije trebalo biti nikoga! Nesreća?
Provjeravao je senzore s orlovskom koncentracijom. David je oduvijek svoj posao shvaćao preozbiljno. Jes' da je danas uopće naći posao premija za sebe… Netko se možda može igrati ili zezati ili gledati 3-V po cijeli dan, ali iznenađujuća količina ljudi ne. Zašto onda spavam na poslu?... Pa biti će da je to nešto nepromjenjivo u ljudskoj prirodi.
Opsovao je i poslao signal oružnim orbitalnim stanicama, po svoj prilici budeći još kojih pedesetak ljudi.
Onda sam prepoznao obris teretnjaka i opsovao.
Iz veze je počela pristizati oko pola sata stara poruka.
"Halo, kontrola leta! Ovdje teretnjak Sizif. Tražimo koridor za prilazak! Urgentno!"
"Odjebi, Sizife", David je zarežao preko odašiljača, gotovo prije no je saslušao poruku do kraja. Jes' da će odgovor putovati malo ispod pola sata, ali čemu štedjeti na vremenu? "Došao si dva dana prerano. Samo priđi na deset parseka i raznje'ćemo te!"
Lice mu je bilo deformirano od srdžbe dok je s prezirom u holou odmjeravao moderni ogromni teretnjak koji se približavao orbiti, zajedno sa svojim ogromnim i bijelo isijavajućim rashladnim perajama i nazubljenim setovima sada već pregrijanih baterija.
Ma da je bio jedini...
"Žderite si svoje proklete baterije", promrmljao je David za sebe. Ne da sam ga krivio.
I ja mrzim prepametne pilote/vlasnike nadsvjetlosnih brodova i njihovu besplatnu energiju.
O, da. Prilikom postizanja brzine svjetlosti, materija ostavlja svoju energiju iza sebe i nestaje. Teoretski, a ponekad i praktično dokazano.
Kao što je bilo teoretski, a ponekad i ponekad praktično dokazano da osovina ne može dostići kritičnu brzinu vrtnje a da se ne raspadne pri postizanju rezonantne frekvencije... Prije no su praktičari (prljava riječ u ustima svakog teoretičara) napravili nadkritičnu osovinu, koja jednom, brzo pretjerana preko opasne zone ponovo dolazi u stabilno radno područje... Prije no se stigne raspasti.
Fizička masa ima dovoljno inercije da odgodi raspad tih par djelića sekunde... Tih par dovoljnih djelića sekunde...
A potom su isto par stoljeća kasnije napravili i sa motorima za postizanje C.
Putovanja su odjednom postala isplativa, pa jeftina, roba je letjela preko svemira praktično bez ograničenja, badava... A potom je došla i energija...
Nekada su filozofi-teoretičari dokazivali da bi ostvarenje perpetuum-mobilea ostvarilo zlatno doba, doba viška iskoristive energije, u kome nitko ne bi morao raditi ako to sam ne želi, u kome svatko ima priliku razvijati znanost i umjetnost, u kome je sve ostvarivo... ali te postavke nisu računale na jednadžbe ravnoteže.
Ne znam tko je prvi "otkrio", i priznajem da ni danas sasvim ne shvaćam logiku iza matematike koja to dokazuje, ali činjenica je da nakon prelaska "svjetlosnog zida" treba sve manje energije za daljnje ubrzavanje, u simetričnoj krivulji... a kada dođeš na 2C, voziš se doslovno bez ikakvog utroška energije.
Za idući korak im nije trebalo dugo... Je li netko slučajno pretjerao iz gluposti, ili pred pritiskom konkurencije, ili je naprosto morao znati sada više nije bitno. Daljnjim ubrzavanjem iznad 2C počinješ dobivati energiju.
Jednom izvedena, jednadžba je svima bila savršeno očita i razumljiva... Osim rijetkim skepticima poput mene koji i dalje fizikalno ne mogu shvatiti kako nešto može ubrzavati uvlačeći plazmu na repu. S druge strane, ja nikada nisam shvatio ni onu teoretsku foru da struja u stvari teče unatraške.
Jedina prepreka daljnjem ubrzavanju je eksperimentalno dokazana činjenica da pri 3C brod akumulira neograničenu količinu energije i samouništava se.
Što većina posada doista smatra nepraktičnim.
Ako je netko zloupotrijebio istu onu inerciju da pređe zid 3C, nije se vratio da nam to kaže.
I tako je sa nadsvjetlosnim brodovima dva stoljeća prije mog rođenja pristiglo Zlatno Doba filozofa. Besplatna energija ni iz čega za sve, u neograničenim količinama...
Svatko je imao sve što poželi, svatko je imao privatnu klimu, vlastiti elektrokopter, svo slobodno vrijeme koje je mogao poželjeti, mada velika većina nema pojma što bi sa njim… Dok entropija nije učinila svoje. U prirodi ne postoji besplatno. Cijena nije uvijek prepoznatljiva, ali uvijek postoji… Ne možeš neograničeno "pumpati" dopunsku energiju u zatvoreni sustav a da ga ne debalansiraš.
A ma što neki ljudi mislili o tome, svaki je planet zatvoreni sustav, kao i svaki zvjezdani sistem. Višak energije se uskoro više nije stigao disipirati u obliku topline ili zračenja…
Prvo je klima otišla do vraga… Nije da su ljudi marili, dok god je svatko imao svoju privatnu klimu i svoje obećano slobodno vrijeme…
Potom se atmosfera počela gubiti, što nije bilo strašno jer se dovoljno nove moglo sintetizirati sa dovoljno besplatne energije…
Potom su fizikalne konstante krenule za atmosferom...
Neograničene količine besplatne energije su prezasićivanjem deformirale samu ravnotežu prostor-vremena i entropije. Toplinska smrt svemira, nekada milenijima daleka, sada je puno bliža.
Drugi Sporazum iz Kyota je ograničio količinu dozvoljenog unosa energije po pojedinom sustavu, dozvoljenu količinu koju pojedini brod smije dostaviti u svaki sustav, ali pojedinci poput Sizifovog kapetana i dalje, iz gluposti ili inercije, ne mare. Samo da stignu brže, konkurentnije... S prepunjenim baterijama punim beskorisne besplatne energije.

| 00:20 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

KINESKA BAJKA I DISTOPIJA

Kina vrte, Čubi recenzira

Ako je moja računica točna, onda slavimo mali jubilej: 20. KVČR! Ako nije točna, utoliko gore po činjenice, pa opet slavimo isti jubilej. Narnijske kronike sam preskočio, niti me ono što sam čuo o filmu nagnalo da ga idem gledati, a i harale su neke viroze, koje me baš nisu mimoišle, i tako to. No dobro, idemo na posao.



KINESKA BAJKA I DISTOPIJA

Piše: Aleksandar Žiljak
______________________________________

Zakletva

Kad netko bude radio inventuru zadnjih desetak ili nešto više godina filmske povijesti, onda će jedna činjenica neminovno ubosti u oči čak i površnog promatrača. A to je novi prodor dalekoistočnih kinematografija na zapadnu scenu. Prije svega se to odnosi na Južnu Koreju i Narodnu Republiku Kinu. Japanci festivalima harače još od pedesetih, samo su danas mlađoj publici poznatiji po crtićima i perverznim hororima i pornićima, dok hongkonški film - uglavnom i prvenstveno kung fu žanra - poznaju svi dovoljno stari da se još sjećaju kina Kosmaj (danas Grič).
Međutim, kineska se kinematografija - mislim na NR Kinu - pojavila kao nešto bitno i Zapadu zanimljivo tek s procesom otvaranja post-maovske Kine svijetu. A nama ovdje najzanimljiviji su povijesni akcioni filmovi, prožeti fantastikom, a bazirani na tradiciji kineskih borilačkih vještina, čak i starijih od razvikanog kung fua.
Sjećam se, recimo, Terracotta Warrior, povijesno-akcionog spektakla o starokineskom generalu koji biva pretvoren u ratnika od terakote zbog neke lažne optužbe, da bi uskrsnuo među filmskom ekipom koja snima film u predratnoj Kini.
Pa je tu Crouching Tiger, Hidden Dragon (Tigar i zmaj) oskarovca Anga Leeja, koji bi bio obični kung fu film, da nema letenja preko krovova i po bambusima. Malo čudno za mainstream publiku, kojoj je film izgleda bio namijenjen, ali radi se o ekranizaciji jednog iz serije wuxia romana pisca Wang Du Lua (pravim imenom Wang Bao Siang), do smrti 1977. autora više od 30 romana. Ako su vam neki konci falili, to je zato što je Lee ekranizirao četvrtu knjigu iz pentalogije. Za potpuniji uvid preporučam predivno crtani strip serijal (još nezavršen) autora Andyja Setoa.
Tu negdje ulijeće i južnokorejski Musa, pomalo izvan konteksta, jer se ipak radi o povijesnom filmu, bez fantastičnih vratolomija, ali s junacima od formata na obje strane, u kome bi se Sam Peckinpah i Walter Hill brzo prepoznali.

Konačno, ovaj se niz nastavlja s dva filma uglednog režisera Zhang Yimoua, Heroj i Kuća letećih bodeža. Oba su čvrsto ukorijenjena u kinesku povijest i u oba su junaci (a bogami i junakinje) ovladali borilačkim vještinama do te mjere da su njihove sposobnosti s one strane smrtniku zamislivog. Ukratko, leti se i mačuje na sve strane, pogotovo u Heroju. Sve to u prelijepim kostimima, uz impresivnu scenografiju, savršenu fotografiju, podosta statista i uz vješto baratanje računalima da se neke stvari slože u konačnu cjelinu. A da nema slatke i izvrsne Zhang Ziyi, poveznice ova četiri filma (u Terracotta Warrior je bila, čini mi se, Gong Li), trebalo bi je izmisliti!

Najnoviji film u ovoj tradiciji je Zakletva režisera Chena Kaigea. Međutim, Zakletva ide još dalje u bajkovitost: ovo je sad već toliko drevna Kina da njom još hodaju božanstva. U priči o borbi arogantnog mladog generala, njegovog pomalo zbunjenog roba i djevojke koja se u ime blagostanja odrekla ljubavi, protiv okrutnog mladog zavojevača sposobnog da čarolijom prevari smrt, nalazimo sve elemente kao i u gore spomenutim naslovima.
Pa ipak, čini se da Chen Kaige nije toliko profinjen režiser kao Zhang Yimou. Dok su bajke Zhang Yimoua - i na vizualnom i na narativnom planu - poput vrhunskih remek-djela, Zakletva me malo podsjeća na kičerstvo jeftinih suvenira. Tko je imao prilike vidjeti kako Kinezi rade i jedno i drugo, možda će shvatiti što govorim. Ni akciono-borbene scene nisu izvedene s onom čudesnom kombinacijom furioznosti i precizne profinjenosti Heroja i Kuće letećih bodeža, a čini se (možda je to stilski namjerno tako) i da Chen Kaige i njegova ekipa nisu do tog stupnja ovladali računalima, što posebno ukočeno izgleda u sceni stampeda bikova u klancu. Da se razumijemo, film nije loš, ima to svoj ritam, glumci su privlačni i dobri, ali mislim da će ovakav film lakše prihvatiti oni koji su se već zapalili za kineske povijesno-akcijsko-borilačke bajke. Ostali bi mogli imati nekih problema. A to je, zapravo, šteta, jer Zakletva je na momente vrlo lijep film. Ostavite li predrasude po strani, nećete zažaliti pogledate li ga. Barem da vidite kako izgleda fantasy (kako da Zakletvu zapravo drukčije i nazovemo?) kad ga se radi s jednog bitno različitog gledišta, odmaknutog od tolkienovske tradicije, koja, čini mi se, već ozbiljno prijeti zagušiti cijeli jedan žanr.

__________________________________
Aeon Flux

Evo još jednog filma koji baš nije naročito prošao, ali se pokazao prilično ugodnim iznenađenjem. Režiju potpisuje Karyn Kusama, koja iza sebe ima Girlfight iz 2000. godine, film o mladoj boksačici u New Yorku.
Daklem, priča ide ovako: doš’o virus i pobio sve. Skoro sve. Ono što je preživjelo naraslo je do 25. stoljeća na pet milijuna ljudi, zatvorenih u utvrđeni i strogo uređeni grad usred nepregledne divljine. I premda svi imaju sve što im treba i naizgled je sve u redu, u pozadini se događaju neke čudne stvari, ljudi nestaju bez traga, a policija radi što radi. Jasno, postoji i pokret otpora, čiji je vrhunski agent naslovna Aeon Flux (Charlize Theron, ovaj put u crnokosoj inkarnaciji). I kad Aeon dobije zadatak smaknuti diktatora, razjarena zbog smrti sestre koju je ubila policija, pokazat će se da ništa nije kako se čini da jest. Smrtni će neprijatelji postati saveznici, a saveznici će postati progonitelji u potjeri čiji je krajnji ishod oslobađanje preživjelih iz stega jednog okoštalog sustava.
I sve to skupa uopće nije loše režirano, jasno uz dozu nekih sitnijih gluposti na kakve smo pomalo i navikli, ima vrlo čvrste SF premise (neću sve otkrivati da ne kvarim užitak) koje su za filmsku zabavu čak i iznenađujuće ozbiljne, iako pravim ljubiteljima SF-a ne bi smjele biti ništa novo. Tu su i neke političke aluzije, a postavlja se i ozbiljno pitanje prividne savršenosti uređene utopije. Kao što rekoh, jedan sasvim simpatičan mali filmčić, koji cijelo vrijeme drži pažnju, a po ozbiljnosti nekih tema koje načinje je daleko iznad stupidnosti holivudske visokobudžetne produkcije. Ukratko, iako Aeon Flux nije neko izuzetno remek-djelo, svakako pogledati, nije gubljenje vremena.

| 00:15 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

POČELO JE U ALEPU

Galaktički književni leksikon: Oliver Franić

Oliver Franić, autor trosveščanog romana Araton i dugogodišnji ljubitelj znanstvene fantastike, rođen je u Rumi 17. rujna 1951. godine, no djetinjstvo je proveo u Šibeniku, a kasnije je studirao i radio u Zagrebu. Posao inženjera elektrotehnike vodio ga je od Sirije, preko SAD-a, Meksika i Skandinavije do Italije gdje danas živi. Razgovor je vođen u Zagrebu, dana 8. prosinca 2005. godine.


POČELO JE U ALEPU
Razgovarao: Boris Švel
____________________________________

Parsek: Kojim si putem došao do Aratona?
Franić: Čini mi se da sam oduvijek nešto pisao. Kao gimnazijalac dobio sam neke nagrade Grada Šibenika za neke literarne radove - danas je to bogohulno reći - socijalističke tematike, no takva su bila vremena: teme su bile zadane. Zatim sam na studiju elektrotehnike uređivao fakultetski studentski list, uvodnici bi olako narasli na po dvije stranice. Kasnije sam nešto malo pisao u biltenu ARKZ-a (Astronomskog raketnog kluba Zagreb, op-ur.). Araton sam počeo pisati u Siriji, gdje sam bio između 1980. i 1985. godine. Prve stranice napisao sam rukom u gradu Alepu 1983. godine, a zatim po Damasku i Latakiji. Na stranicama sam stavljao datume i mjesta gdje je što pisano: kasnije u Rijeci, Šibeniku, Prištini, pa Stockholmu, Sao Paolu, Montrealu, Montereyu... Sve do 2001., kad je roman bio gotov. Poslije sam sve to skupio i objavio na kraju svake knjige, kao uspomenu.
Araton je bez sumnje žanrovski roman, nalik fantasyju, no zapravo je SF. Što znači žanrovsko određenje?
Moj pogled na žanrove možda ne će svi dijeliti. No, kad govorimo o odnosu glavnine književnosti i žanrova, moramo računati da je književnost kroz tisuće godina izgradila kriterije koji se odnose na kvalitetu pisanog teksta, izgradnju rečenica, izgradnju radnje, likova... S druge strane, čitatelji imaju raznolike interese, jedne teme ih zanimaju više, a druge pak manje. Moj omiljeni primjer je ljubavni roman, ljubić. Dobar broj čitatelja i čitateljica htio bi više ljubavi nego u što je ima u nekom romanu opće književnosti, pa i po cijenu manje literarne kvalitete. Iz cjelokupnog života, dakle, zanima ih ljubav. Neke zanima povijest, neke pak zločin. Nas u žanru zanima što se može čovječanstvu dogoditi u budućnosti ili kamo nas može odvesti tehnologija. Ljude koje zanima fantastika zanima pak nešto drugo... Kad postoji potreba, nađu se ljudi koji će je zadovoljiti, dakle pisci koji su tipično žanrovski. Oni ne kotiraju visoko na ljestvicama glavnine književnosti, ali zadovoljavaju žeđ za nečim posebnim, pa tako, dakle, nastaje žanr. Onda se javlja konkurencija, pa raste kvaliteta i unutar žanra.
U književnosti "glavnog toka" - kad govorimo o znanstvenoj fantastici - javlja se netrpeljivost iz još jednog razloga. Znanstvena fantastika govori o znanosti koju treba poznavati, a mnogi pisci koji ne pišu znanstvenu fantastiku ne znaju ništa o tim stvarima. Unutar žanra smatra se da žanr ima prednosti, da je teži i zahtjevniji, dok se u glavnini književnosti smatra da žanr ima niže kriterije, pa ga gledaju s visine i potcjenjivački.
U znanstvenoj fantastici najljepše je novo gledanje, neki novi kut iz kojega možeš reći: jeste li primijetili da to-i-to dovodi do toga-i-toga?! Ali, mnogi mladi pisci često nemaju takvo novo viđenje, nemaju što novo reći, iako žele pošto-poto postati pisci.
Nisu nevini ni oni koji pišu glavninu književnosti. Oni mogu slagati lijepe rečenice, ali ne znaju tehniku. Oni ne mogu suvislo pisati o stvarima koje nas zanimaju, primjerice o putovanjima u svemir i njihovim efektima - da putnik ne stari zbog einsteinovske relativnosti. Ima tu dosta i zluradosti, kad ti netko spušta što pišeš žanr.
Kad gledam glavninu književnosti i žanr, meni je važno da čovjek ima što reći. Imaš masu workshopova, masu radionica gdje se uči pisati, imaš knjiga koje obrađuju to područje. Postoje ljudi koji su odlučili pisati, postati pisci, ali oni - jadnici! - nemaju što reći. Primijetio sam to u Americi, a vidim da se to preslikava i u nas.
Slabo pratim našu suvremenu glavninu književnosti, ali vidim da su to kratki romani, sto pedeset do dvjesto stranica. Ne branim Araton, ali neke stvari jednostavno ne mogu biti toliko kratke.
Kako je bilo objaviti roman veličine Aratona?
Mislim da je važno imati otvoren pristup za sve kategorije pisaca. Javi se neki majstor za minijature s jedne strane, odnosno netko s romanom od šest stotina stranica s druge strane. Važno je da postoji cijela lepeza mogućnosti. Nije bilo lako, ali nakladnika je toliko da - ako si uporan - moraš na kraju i uspjeti. Prvo sam išao onima koji su poznati po izdavanju SF knjiga: Nevenu Antičeviću u Algoritam, odnosno Damiru Mikuličiću u Izvore, no nisu pokazali preveliki interes. Tako je nakladnik na kraju bila Nova knjiga Rast.
Koje si utjecaje primao?
Na mene je utjecalo sve što sam pročitao, od Šegrta Hlapića na dalje. No, postoje utjecaji kojih sam svjestan, a očito postoje i oni kojih nisam bio svjestan, na koje su mi ukazali drugi ljudi nakon što sam objavio roman. Svjestan sam utjecaja Stanislawa Lema kojega smatram jednim od najboljih pisaca znanstvene fantastike do danas. Lemova rana djela, recimo roman Ana sa zvijezda, držim previše "socijalističkima", no njegova kasnija djela su vrhunac SF-a: Povratak sa zvijezda, Solaris, Nepobjedivi, Fijasko. Tu su i braća Strugacki - Teško je biti bog, Piknik kraj puta - iako su Strugacki "šarali", imaju različitih djela.
Ima čudnijih utjecaja, među kojima moram priznati Tolkiena, najviše svojom širinom i epikom, kao i odsustvom straha od puno različitih imena i naziva. Toga sam se i ja držao: ako želiš opisati autentičan svijet, ne možeš dopustiti da se kulise naziru. Znači, svoje ime mora imati i onaj predio koji se ne spominje izravno. Zato je najbolje sve imenovati, pa upotrijebiti u romanu onoliko koliko ti je potrebno.
Još jedan utjecaj koji sam prepoznao jest Edgar Rice Borroughs koji je pisao više fantastiku nego science fiction, i to niske literarne vrijednosti. Međutim, on me oduševio s jedne strane svojom imaginacijom, odnosno napetošću radnje s druge strane. On je znao vrlo efektno završiti poglavlja, tako da čitatelj jednostavno hrli u nova. Svjesno sam pokušao to primijeniti.
Krsto je Mažuranić, kao moj prvi čitatelj, prepoznao pak utjecaj Karla Maya kojega sam čitao dok sam bio mlad, čega pak nisam bio svjestan.
Pripadaš dugogodišnjim ljubiteljima znanstvene fantastike. Kako je to bilo biti fanom SF-a prije skoro trideset pet godina?
Ranih sedamdesetih, to je značilo prepričavati sadržaje rijetkih filmova, bilo je oko tri-četiri filma...
Godišnje?
Ma kakvi! Bilo je sve skupa desetak filmova! Godine 1971. pojavila se Odiseja u svemiru, prije toga bila je Zabranjena planeta, još nekoliko jako starih filmova i nešto ruskih filmova na televiziji. Svaki ljubitelj žanra znao je nabrojati sve SF filmove.
Bio je i sajam SF-a u zagrebačkom Studentskom centru 1972. godine. Ondje su bili Darko Suvin, Zvonimir Furtinger, Predrag Jirsak... Jirsak je danas pomalo zaboravljen, ali u ono doba je bio ime. No, tada nije bilo teško biti ime u žanru: svatko tko je nešto napisao bio je poznat. Tada sam razgovarao s Furtingerom, bio je vrlo zanimljiv! Njegove knjige Osvajač 2 se ne javlja i Svemirska nevjesta su nešto što bi svaki SF fan trebao pročitati.
Zatim knjige, bile su rijetke i uglavnom prijevodi. Vrlo je važna bila zagrebačka izdavačka kuća Epoha koja je izdavala takve knjige. Mi smo imali liste knjiga koje smo tražili po knjižnicama. Recimo, Državu na Mjesecu sam našao u šibenskoj knjižnici jedne zime kad je sve bilo okovano ledom i oduševljeno je pročitao. Danas bi ta knjiga bila teška za čitanje, osim možda najokorjelijim ljubiteljima žanra.
U drugoj polovini sedamdesetih pojavila se strana literatura u knjižari u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Bio je to šok. Kad smo doznali da tamo ima znanstvenofantastičnih knjiga, praktički smo se počeli tamo sastajati. Tamo smo upoznali i druge ljude koji su bili oduševljeni SF-om
Kad kažeš "mi", na koga točno misliš?
Ljudi koji su osnovali klub SFera: Krsto Mažuranić, Bruno Ogorelec, Vojko Kraljeta, Vladimir Sokol i drugi...
To nas je ponukalo neka počnemo čitati na engleskom. Prva knjiga na engleskom koju sam pročitao bila je 2001. Odiseja u svemiru Arthura Clarkea. Odiseja u svemiru je zanimljiv fenomen; film je uzbudio generaciju, ali nikako ga nismo mogli protumačiti, osjećali smo kako je tu nešto nedorečeno i nerazjašnjeno. Onda je tih godina gostovao u Zagrebu pisac Frederick Pohl, mislim da je domjenak bio u knjižnici "Bogdan Ogrizović". Pohl je odgovarao na razna pitanja čitatelja i netko ga je pitao i o filmu Odiseja u svemiru: kako on tumači završetak tog filma? Pohl je odgovorio nešto vrlo zanimljivo, naime, da su film radili Arthur Clarke i Stanley Kubrick. No, kad su to zajedno dovršili, Kubrick je ostao sam i vjerojatno rekao: "ipak sam ja ovdje glavni, a ne Arthur Clarke", pa je izmiješao kraj. Ljudi su se na to zbunili i otišli Clarkeu, upitavši ga o čemu se tu zapravo radi, a on je potom morao napisati knjigu u kojoj je sve razjasnio. Tako je tvrdio Pohl (knjiga i film zapravo su nastajali usporedno, op.ur.).
Kad sam čuo da je Clarke objasnio Odiseju u knjizi, jedva sam dočekao da je pročitam. No, kako je knjiga došla na engleskom, morao sam naučiti engleski da bih je mogao čitati (smijeh).
Ispričaj nam kako si smislio SFera?
SFera jest ime koje sam ja dao, kažu da sam SFerin kum. Bilo je to slučajno, kad sam se prvi put sastao s Krstom Mažuranićem, a on mi je rekao kako postoji ideja da se u okviru kuće Vjesnik pokrene časopis za znanstvenu fantastiku. Trebalo je tom časopisu dati ime, a Krsto je predložio ime "Futura"... Pitam se je li Krsto držao to ime u rukavu za kasniji časopis? Ja sam pak dao prijedlog neka se tove "Sfera", jer sam upravo bio pročitao neku knjigu engleskog izdavača Sphere, pa mi se to ime svidjelo. No, Vjesnik je imao svoju politiku oko imena, pa je ime časopisa ispalo "Sirius", a SFera ime kluba.
Ja sam u to doba bio u vojski, a kad sam se vratio, doznao sam da postoji klub SFera. Kad sam se čuo s Krstom, rekao mi je da su uzeli moje ime. Bilo mi je jako drago, ime je još bolje za klub, nego za časopis. Također mi je drago što je ime preživjelo tako dugo i da je prepoznato, recimo da to godi mojoj taštini (smijeh).
Na posljetku, kako vidiš domaći SF nekad i danas?
Ne mogu reći da poznajem današnji SF. No, očito je da je domaći SF do pojave "Siriusa" bila vrlo sporadična pojava. Imalo smo Bjažića i Furtingera, kao i još neke izolirane pojave. Tu je i Darko Suvin sa svojim pregledom Od Lukijana do Lunjika, međutim "Sirius" je otvorio mogućnost sustavnog bavljenja znanstvenom fantastikom - aktivnim bavljenjem, dakle pisanjem - kod mladih ljudi. No, to je neusporedivo s ovim što imamo danas: pričama u SFerinim zbirkama i drugim edicijama, "Futuri", novinama i fanzinima, romanima kojih je svake godine barem nekoliko. Imamo drukčiju kvantitetu: tu govorimo o redu veličine! Samim time, imamo ii kvalitetu. Mislim da idemo na bolje!
Hvala Ti!

| 00:10 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

VIDI, VIDI...

Međunarodna suradnja: slovenski fanzin "AD INFINITUM"

VIDI, VIDI...
Piše: Darko Macan
_________________________________________

Fanzine (kako im ime kaže: FANovske magaZINe) jednom je netko definirao kao "pisma prijatelju". No, kod nas su se fanzini uvriježili kao zamjene pravim magazinima u onim područjima u kojima "prave" magazine tržište ne podržava u financijski isplativim količinama. Stripovski, glazbeni i žanrovski fanzini tako su se kroz godine pokazali najbrojnijima, ali fanovski aspekt i dalje je često bio prisutan u određenoj šlampavosti izvedbe, oblikovanja, pa čak i sadržaja.
No, u Slovence se može pouzdati da će sve shvatiti krivo.
"AD INFINITUM" je glasilo novoosnovanog SF&F društva Prizma, prvoga u Sloveniji nakon duge žanrovske šutnje. I kako su mu, molim vas lijepo, pristupili? Prokleto ozbiljno! Prvo, počeli su s brojem nula, kao "oprostite nam ako smo u čemu pogriješili, ispravit ćemo kad zapravo počnemo" ... Zatim su napunili trideset i dvije stranice kvalitetnim sadržajem: izvještajem o osnutku društva koji nije dosadan (a strip ga diže za tri klase), recenzijama knjiga pročitanim na mjesečnim sastancima (majku mu, oni i pročitaju što si zadaju!), člancima, pričama i ilustracijama... Zatim su sve to profesionalno prelomili... Da i ne spominjem kako sve to nije napravio jedan čovjek, kako se to u fanzinima obično radi, već je masu njih sudjelovalo i u uređivanju i u pisanju i u ... izgleda svemu.
I onda - a to mi je apsolutno najgore - onda su obišli knjižnice i slično diljem Slovenije (jer im se ni sastanci ne održavaju uvijek na istom mjestu, ti nitkovi putuju naokolo i roštiljaju i zabavljaju se i...) te su tamo ostavili od 3 do 10 primjerka "AD INFINITUMA". I onda su ih, jest da su primjerci bili badava ali nema veze, ljudi razgrabili! I tako je do sada otišlo nekih 220 komada od 200 otisnutih. Bestraga, tko im je dozvolio da izmisle nov i efektivan način propagande znanstvene fantastike i fantazije pored iskušane metoda sjedenja u zadimljenoj sobi i kukanja kako nikoga nije briga?!
Srećom, mogu primijetiti kako je naslovnica nultog broja "AD INFINITUMA" apsolutno za k...c (cenzurirao urednik). Jer da nije, ovaj bi prvijenac Tatjane-Tanje Cvitko i ekipe bio nepodnošljivo savršen i ne bismo imali zašto čekati drugi broj (najavljen za oko Istrakona), već bismo ih što prije sve do jednoga trebali spaliti na lomači kako ne bi ostatak balkanskog fandoma nastavili postiđivati svojim profesionalizmom, nadobudnošću i nimalo prijateljskom kvalitetom.
Pisma, narudžbe i prijetnje smrću šaljite im na ad.infinitum(a)prizma.si.

| 00:05 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

DAJE SE NA ZNANJE!

_____________________________
Dear Sir /Mdme,

"9" is a weekly Comics & Science Fiction supplement of ELEFTHEROTYPIA, a major Greek daily newspaper. Every week we publish an SF story from 500 to 2.500 words long. We publish only Science Fiction, not Fantasy, Sword & Sorcery or Horror. We are always interested in good stories, whether published before or not. Every story is published with a specially made illustration.
RATES: for the one-time non exclusive publication rights (first Greek language serial rights) plus the first option for a possible future anthology = 0,03 EURO (3 EURO cents) per word.
We keep the exclusive Greek translation rights. (That means if you sell your story again in Greece and the second publishers use our translation they have to pay us otherwise they will have to use a new translation) Of course if we decide to include your story in an anthology we make a second agreement.
PAYMENT: After publication we send you an invoice that you have to fill, sign and send back to us. In 4-6 weeks we send you a personal cheque or transfer the money in a bank account that you specify. We send you also 3 complimentary copies.
SUBMISSIONS: .RTF or .DOC files by e-mail to angmst(a)enet.gr or ennea(a)enet.gr
Also disposable typewritten or word-processed manuscripts (with your name and address, on one side of paper, with numbered pages, indented paragraphs, enough spacing between lines and wide margins) to the following address:

Mr. ANGELOS MASTORAKIS
CH. K. TEGOPOULOS EDITIONS S.A.
ELEFTHEROTYPIA - "9"
10-16 MINOOS STREET
GR 117 43 ATHENS
GREECE

We need also some facts about the story (when it was written, first publication data, any awards etc.). We cannot accept responsibility for any loss or damage to your submission. Do not send submissions by recorded delivery or registered post. By submitting a story we presume that you agree for its publication under the abovementioned conditions. If you do not hear from us in 2 months that means that we are not planning to publish your story. We are forced to follow the abovementioned due to heavy work pressure. (We have to publish 200-250 pages a month, and we are only 3 people).
Looking forward to reading your stories.

Best regards

Angelos Mastorakis
Chief Editor "9”
The Comics

_______________________
U čast istarskog vampira Jure Granda
ORGANIZACIJSKI ODBOR 5. FESTIVALA FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI U PAZINU
OGLAŠAVA

NATJEČAJ ZA VAMPIRSKE PRIČE

Ovim se natječajem traže priče iz žanrovskog spektra znanstvene fantastike - fantasyja - nadnaravnog horrora, koje na bilo koji način obrađuju ili koriste vampirsku tematiku.
Primaju se priče napisane na hrvatskom jeziku, duljine do 10 novinskih kartica (18.000 znakova, uključujući i razmake). Poželjno je da priče budu što kraće, ali to nije uvjet.
Priče koje se šalju na natječaj moraju biti originalne tj. neobjavljene. Neobjavljenom se pričom smatra priča koja još ni na koji način nije pružena na uvid javnosti u tiskanom ili u elektronskom mediju (uključujući i internet).
Priče treba slati u jednom primjerku otisnute na papiru, potpisane imenom i prezimenom autora, s detaljnim podacima o autoru u prilogu, uključujući kontakt-podatke, te kraći životopis i bibliografiju (materijal za "bilješku o piscu"). Priče ne treba potpisivati šifrom. U koverti s pričom otisnutom na papiru, OBVEZNO treba priložiti i disketu ili CD s pričom u elektronskom obliku (u .rtf datoteci, bez posebnih formatiranja teksta).
Priče treba slati na adresu:
Pučko otvoreno učilište u Pazinu (za vampirske priče)
Šetalište Pazinske gimnazije 1
52000 Pazin
Rok za slanje priča je 1. travnja 2006. godine.
Prosudbena komisija odabrat će najbolje priče za objavljivanje u zajedničkoj zbirci, koja će biti predstavljena na 5. Festivalu fantastične književnosti koji će se održati u Kringi i Pazinu, 11. i 12. kolovoza 2006. godine.
Priče odabrane za objavljivanje u zbirci se ne rangiraju i ne nagrađuju posebnim nagradama. Autori čije se priče odaberu za zbirku bit će pozvani da svoje priče predstave na spomenutom Festivalu.
Ukoliko se s vremenom ukažu mogućnosti da se, zahvaljujući nenadanoj naklonosti sponzora, neke priče ili autori ipak nagrade posebnim nagradama, takve će odabrati ista prosudbena komisija koja bira priče za objavljivanje.
Za ovaj natječaj i za ovu zbirku vampirska tematika je obavezna. Obavezno je i poštivanje propisane duljine od 10 kartica. Poželjno je, ali nipošto nije uvjet, da je vampirska priča radnjom smještena u Istru, i da se u njoj pojavljuje Jure Grando.

| 00:00 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

utorak, 07.11.2006.

Parsek 85.

| 12:40 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

UVODNIK

Boris Švel
__________________________________________
Štovani štioče,
"Parsek" zaključuje prilično uspjelu godinu u kojoj je izišlo čak sedam brojeva Tvojeg omiljenog fanzina. No, nominalni ritam izlaženja je i dalje kvartalan, plus sferakonski broj. To znači kako su ove godine objavljena čak dva specijalna broja - jedan posvećen stotoj obljetnici smrti Julesa Vernea, dok je drugi bio zapravo malom zbirkom priča i drugih materijala na engleskom jeziku povodom ovogodišnjeg Worldcona u Glasgowu.
U ovom broju, dragi štioče, naći ćeš prelijepu priču Tereze Rukober, gorku minijaturu Darka Macana, kao i obilje prikaza filmova i hrvatskih SF konvencija koje su obilježile ovogodišnju jesen.
No, primijetit ćeš kako nema bibliografije hrvatskog SF-a. Razlog tome je što treći dio priloga za bibliografiju hrvatske znanstvene fantastike do 1945. godine, što ih sastavlja Živko Prodanović, jednostavno nije još gotov. No, uskoro očekujemo i završetak tog vrijednog pothvata, što ćemo na odgovarajući način prikazati na stranicama "Parseka".
Što se tiče tračeva iz udruge SFera, samo spominjem kako je točna adresa Društva IV. Podbrežje 5 u Zagrebu, na Kajzerici, zvanoj još i Chinatown. Inače je knjižnica skoro privedena svrsi, a ponešto se i radi. U svakom slučaju, grandioznih planova ne manjka.
Toliko za sada, štovani štioče, uživaj, uz želje za sretne praznike!

U Zagrebu, 27. prosinca 2005.

"Parsek" na webu:
http://parsek.sfera.hr/
Kontakt:
parsek(a)sfera.hr



Boris Švel

| 12:35 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

KRATKE VIJESTI

_____________________________________________

Natječaj za kratku ZF priču objavljenu na blogu
B.O.R.G., Blogerska organizacija raspisanih građana i SFera, Društvo za znanstvenu fantastiku iz Zagreba, organiziraju natječaj za kratku znanstvenofantastičnu priču objavljenu na blogu.
Natječaj se pokreće s ciljem popularizacije bloga kao medija za pisanje i žanra znanstvene fantastike u cjelini.
Uzet će se u obzir samo one priče objavljene na blogu autora. Jedan autor može prijaviti najviše tri priče.
Priče moraju biti u žanru znanstvene fantastike. Pod znanstvenom fantastikom se smatra književnost smještena ili u znanstveno moguću budućnost, ili u svemir različit od našega, ali koji s našim dijeli temeljne znanstvene postavke, pri čemu je element različitosti ključan za priču.
Linkove na priče treba poslati e-mailom, zajedno s punim imenom i prezimenom autora, na adresu: ire(a)sfera.hr. Popis linkova moći će se naći na SFeraKon 2006 Blogu i na stranicama B.O.R.G.-a, te će za priče biti moguće glasati.
Najbolje priče prema ocjenama žirija i publike bit će objavljene u zbirci priča, čije će se predstavljanje održati na Danima znanstvene fantastike - SFeraKonu, od 21. do 23. travnja 2006. godine u Zagrebu.
Natječaj je otvoren do 1. ožujka 2006. godine.
linkovi:
B.O.R.G.:
http://borg.cromma.com/
SFerakon 2006 Blog:
http://sferakon.blog.hr/
Za sada je stiglo jedanaest priča.
_____________________________________________
Nagrade NOSF-a
Nagrade NOSF-a su nagrade publike koje će se dodijeliti u sljedećim kategorijama:
1. za najbolju domaću SF priču objavljenu u protekloj godini
2. za najbolju domaću web stranicu SF tematike
3. za najbolji domaći SF fanzin
4. za najbolju domaću recenziju SF knjige
5. za najbolju domaću recenziju SF filma
6. za domaću SF nebulozu godine
Prve nagrade NOSF-a bit će dodijeljene na SFeraKonu 2006. godine za godinu 2005. Glasanje će se odvijati na forumu NOSF-a.
Cilj nagrada NOSF-a je poticanje domaće produkcije te angažiranosti hrvatskih ljubitelja SF-a, kao i promidžba domaćeg SF-a.
Prvi korak u ovom pothvatu su nominacije koje se odvijaju na forumu NOSF-a (http://nosf.net/phpbb2/viewtopic.php?t=887) do veljače 2006.
_____________________________________________
NOSF Newsletter
predbilježba: http://nosf.net/mailman/listinfo/nosf-lista_nosf.net
_____________________________________________
U siječnju 2006. bit će godinu dana kako NOSF Newsletter izlazi. Preko 60 ljudi ga svaki mjesec redovito čita i iščekuje. U svakom se broju nalaze najzanimljivije vijesti iz Hrvatske i svijeta vezane uza SF, poseban tematski prilog, izvještaji o aktualnim događanjima u hrvatskom fandomu, kao i brdo linkova u svijeta SF-a.
_____________________________________________
Održan CRŠ
Između 9. i 11. prosinca u prostorima Studentskog centra u zagrebu održan je Crtani romani šou, tj. već tradicionalni međunarodni festival stripa. Program je bio bogat, a spomenimo kako je 9. prosinca goste CRŠ-a uveselio i nastup vinkovačke grupe Septica. Pohvale organizatorima, a osobito Tihomiru Tikulinu Tici.
_____________________________________________
Umro Robert Sheckley
Veliki američki pisac znanstvene fantastike Robert Sheckley umro je 9. prosinca ove godine u 77. godini. Prevođen na niz jezika, osobito je popularan bio u Europi, odnosno nekadašnjim socijalističkim zemljama.
_____________________________________________
Izišla "Futura"
Početkom prosinca na kioscima se pojavila "Futura" broj 126. Neslužbeno saznajemo kako je idući broj u pripremi već za siječanj. Znači li to da bi jedini hrvatski profesionalni časopis počeo redovito - ili barem redovitije - izlaziti!?

| 12:30 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

NEKA DRUGA ŽENA

Poniranja u vlastita sjećanja toliko su drag motiv Terezi. Mlada matematičarka nam ponovno donosi očaravajuću priču, priču koju su redoviti čitatelji "Parseka" već vidjeli u engleskoj inačici u worldconskom broju 82.

NEKA DRUGA ŽENA
Tereza Rukober
_____________________________________________

Rea je sjedila na krevetu i razgovarala sama sa sobom. Postavljala je pitanja - ne izgovarajući ih na glas, ali formirajući ih u rečenice - njezino sjećanje je odgovaralo.
Volim li palačinke s orasima?
Trenutak pauze, praznina u mislima. Zatim: "Da, palačinke su dobre. Nisu mi najdraže jelo ali rado ću ih pojesti za desert." Sjećanje na ukus je slijedio: miris, aroma, sitne mrvice oraha pod zubima...
Ana je jučer pitala želim li palačinke za ručak?
Tu nije bilo pauze. Visoka žena tamne kose, široka ramena, prijateljski osmjeh... Sva sjećanja koja je sakupila u zadnja dva tjedna mogla je dozvati trenutno.
Kad sam upoznala Anu?
Pauza.
Osnovna škola: nova učenica, sjedi pored Ree u klupi. Rea i Ana igraju košarku. Crvena trenirka, idemo zajedno na natjecanja...
Što sada trebam učiniti?
Odmah: Darko će doći po Reu pa zajedno idu k Ani na ručak. Rekao je da će doći u tri. Treba se istuširati i oprati kosu.
Ustala je i krenula prema kupaonici. Kada je prvi puta nakon bolnice prala kosu, trebalo joj je neko vrijeme da se sjeti što treba činiti. Sada nije više bilo problema.
Liječnik je rekao da će se pauze u prisjećanjima smanjivati i da uskoro više neće primjećivati razliku između novih i starih sjećanja. Između "doživljenih" i "presnimljenih". Da se neće morati svjesno "prisjećati" da bi znala da se nešto dogodilo.

***

U snovima nije bilo pauza u razmišljanjima.
Prethodne noći je sanjala da silazi niz stepenice. Nalazila se u visokom tornju i trebala je sići do dna. Toranj je imao stari, zapušteni lift, ali ga se nije usudila koristiti - koračala je niz zapušteno spiralno stepenište oprezno, opipavajući kamene ploče vrhom cipele prije nego bi stala na njih.
Stepenice su, polako, postajale sve više i više. Nakon nekog vremena morala je skakati s jedne ne drugu. Postajale su i sve šire, pretvarajući se u uzastopne kamene platforme. Ogledala se prema gore i promislila kako bi bilo dobro vratiti se i ipak pokušati liftom. No povratak bi bio vrlo naporan - pretpostavljala je da je već prešla polovicu visine tornja.
Odlučila je nastaviti, nadajući se da će stići do dna prije nego stepenice postanu previsoke. Spuštala se tako da bi sjela na rub stepenice i skočila na onu ispod nje. Bile su već tako visoke i široke da je mogla vidjeti samo jednu stepenicu ispod one na kojoj se nalazila: samo onu na koju je skakala.
Stepenice su dostigle njezinu visinu i povratak je postao nemoguć. Osjećaj da nema izbora, osim da nastavi prema dolje, stvorio je priličnu količinu panike. Sjedila je trenutak na rubu jedne stepenice, skupljajući hrabrost za dalje. Onda se odvažila i skočila na sljedeću.
Ispod nje se pružao zastrašujući ponor. Stepenica na kojoj se nalazila bila je zadnja. Ispod nije bilo ničega, sve do tla. Bila je na visini od najmanje dvadesetak metara iznad tla.
Procjena da je odavno prešla polovicu tornja bila je sasvim kriva. Osjetila je da stepenica nestaje ispod njenih nogu i da pada u provaliju, da leti kroz zrak sve brže. U zadnjem trenutku je shvatila da je pogriješila što nije koristila lift.

***

"Opet sam sanjala da umirem," rekla je Darku. "Padala sam u provaliju i znala da umirem. Možda to nije bio san, nego dio sjećanja?"
"Bio je to samo san, Rea. Ne možeš se sjećati vlastite smrti."
"Možda ipak mogu nekih dijelova?"
"To nije moguće. Sjećanja su ti presnimljena tri dana prije nesreće i ne možeš se sjećati ničega što ti se dogodilo u međuvremenu. Ali normalno je da sanjaš, proživjela si traumatično iskustvo."
"Nisam ja proživjela. Ona ga je proživjela."
"Kada sam rekao iskustvo mislio sam na ponovno buđenje. I ne postoji ona. Ti si ista osoba." Darko je govorio umirujućim glasom u kome je Rea prepoznala malo nervoze.
Stigli su do Anine zgrade i popeli se na peti kat. Rea se osjećala neugodno u liftu, iako je vožnja trajala vrlo kratko. Ana ih je dočekala na vratima s veselim osmjehom. "Sjedajte odmah, salata od tune je na stolu a palačinke će biti začas."
Soba je izgledala potpuno nepoznato. Okrugli stol bez stolnjaka, četiri stolice, u plavo presvučen kauč, stolić s televizorom, polica za knjige i sobni bicikl u kutu. Zidovi su bili obojeni u svjetlo ružičasto, a zid nasuprot balkonskih vrata krasila je slika s cvjetnim uzorkom. Rea je zastala na trenutak i pričekala. Odjednom, slike su se vratile.
Ona i Ana sjede za stolom i uče za ispite.
Ili gledaju televiziju, zajedno s Darkom i još dvojicom prijatelja.
Martina, Ana i Rea uređuju stan - sav namještaj je zguran u jedan kut i ružičasta boja je pripremljena u kanti. Zidovi su još uvijek prljavo žuti.
Kasno jedne večeri, Ana i Rea sjede na kauču i razgovaraju. Djevojačke teme i brige - ispiti, dečki, plaćanje stanarine, planovi za traženje zaposlenja.
"Sve u redu?" pitala je Ana.
"Da, u redu je. Nisam još bila u tvom stanu."
"Naravno da si bila, milijun puta."
"Ma mislila sam nakon nesreće, znaš."
Ana je klimnula glavom i nasmiješila se s razumijevanjem. Sjeli su za stol i počeli jesti. Ana je pričala o tome kako je pripremala salatu. "Izgubila sam otvarač za konzerve. Da ste me samo vidjeli kako otvaram tunu, umrli biste od smijeha!"
"Kako si otvorila? Zubima?" pito je Darko.
"Pa ne baš. S odvijačem i čekićem."
Rea i Darko su se nasmijali i pohvalili je za domišljatost. Ana je donijela čaj i palačinke. "Kupila sam onaj kojeg najviše voliš," rekla je i pokazala kutiju čaja. Na plavoj kutiji su bile nacrtane borovnice.
Rea je trenutak promatrala sliku bez prepoznavanja, a onda je sjećanje na okus i miris preplavilo njezin um. Klimnula je glavom. "Već sam umorna od toga što moram čekati da mi se sjećanje vrati", rekla je s uzdahom. "Ali primijetila sam da pauze postaju kraće."
"Mislim da će ti biti bolje kada počneš trenirati," rekla je Ana. "Kada ćeš početi?"
"Ne znam, doktor je rekao da sama odlučim. Fizički se osjećam odlično, mislim da sam čak jača nego prije."
"Ipak imaš manje mišićne mase nego prije. Morat ćeš to nadoknaditi," napomenuo je Darko.
"Ali imam i novo koljeno," nasmijala se Rea. "Ono staro je imalo izlizanu čašicu, ali sada više ne moram brinuti o tome!"
Rekla je to veselo, a onda se zamislila. "Znaš Ana, na neki način sam ipak prvi puta ovdje. Fizički, niti jedna molekula mog tijela nije nikada bila ovdje."
"Gluposti," protestirao je Darko. "Pa ti nisi samo skup molekula. Gledaj," rekao je ispruživši dlanove. "Znaš li koliko uopće na mojim rukama ima molekula koje su prošli puta bile ovdje? Koža, kosa, tkivo, sve se mijenja, raste. Ti si osoba, a ne skup molekula. A osoba je bila ovdje!"
"Darko zašto me pokušavaš uvjeriti? Ili utješiti? Puno mi znači tvoja podrška, ali pusti me da razmišljam o tome što mi se događa. Treba mi vremena da se priviknem, sve mi je čudno i malo me je strah. Ali proći će me."
Rea je govorila glasno i Darko je slegnuo ramenima, promatrajući je. "Oprosti što pretjerujem, neću više. Malo sam zabrinut za tebe."
Ana je stavila dlan na Reinu podlakticu, umirujući je. "Rea mislim da ipak postaješ ona stara. Ovo je prvi puta nakon nesreće da te čujem da ovako podižeš glas."

***

Sat vremena kasnije odlučili su svi zajedno otići u kino. Izašli su iz Aninog stana i krenuli prema liftu. Nakon što je Darko pritisnuo gumb, začuo se duboki zvuk označavajući da je lift krenuo iz prizemlja prema njima. Kroz ostakljena vrata Rea je mogla nazrijeti praznu dubinu kroz koju su se provlačile debele sajle lifta.
Kada su se vrata otvorila, zurila je u malu osvijetljenu prostoriju pred sobom. "Ja ne idem unutra, strah me je," rekla je polako i krenula prema stepenicama. Hodala je sporo, držeći se za zid. Darko i Ana su krenuli za njom. "Pomozite mi," prošaptala je i dopustila da je Darko uhvati za ruku. Sišli su polako stepenicama i kada su stigli u prizemlje Rei je srce lupalo od straha.
Gledanje filma bilo je opuštajuća aktivnost. Sve je bilo novo, svaku scenu je gledala prvi puta u životu i nije se morala boriti sa prisjećanjima.
Kasnije, dok su šetali kroz park, Rea je rekla: "Nikada se do sada nisam bojala visine."
"Sigurna sam da će to proći," Odgovorila je Ana.
"Pričajte mi što se točno dogodilo u ona tri dana kojih se ne mogu sjetiti."
"Kada si završila snimanje u laboratoriju, nazvala si me i otišli smo na večeru," započeo je Darko. "Poslije smo otišli k tebi, gledali televiziju i proveli noć zajedno. Ujutro smo se spremili za put, otišli na vlak. Našli smo se s Anom, Vedranom i Majom. Popodne smo planinarili, predvečer smo stigli do planinarskog doma. Zapalili smo vatru, pripremili večeru, sjedili i pričali kao i obično. Ujutro smo nastavili prema vrhu. Ti si hodala zadnja i malo si zaostala. Kada smo već bili blizu vrha, na najstrmijem dijelu, čuli smo vrisak. Kada smo dotrčali, ležala si dolje, na stijenama. Spustiti smo se do tebe, ali bilo je već kasno."
Šutjeli su trenutak, a onda je Rea pitala: "Koga ste zvali?"
"Ljude iz laboratorija, naravno. Da smo zvali gorsku službu ili hitnu pomoć, proglasili bi te mrtvom i ne bi te smjeli... vratiti."
"Vedran i Maja sve znaju?"
"Znaju za laboratorij i to da postoje neke tehnike koje službena medicina nema. Misle da su te uspjeli oživjeti."
"Znači ne znaju da je ona umrla."
"Ne, to znamo samo Ana i ja."
"Zašto si rekla ona, umjesto ja?" pitala je Ana.
"Zato što ne mogu reći ja sam umrla. To je besmisleno. Pomisao na to me jako plaši. Nisam vam htjela ništa reći, ponekad mi je žao što sam to učinila." Rea je govorila tiho i ozbiljno.
"Znaš," rekao je Darko," kada si odlučila dopustiti da kloniraju tvoje tijelo, nije mi se sviđala ideja. Razmišljao sam o tome da te pokušam odgovoriti. Ali nisam, odluka je ipak bila tvoja. Sada mi je tako drago da si to učinila."
"Strah me je prisjećati se toga."

***

Pauze u prisjećanju postajale su sve kraće. Kada je, nakon nekoliko dana, Rea skupila hrabrost da uroni u sjećanja, pauze su već bile jedva primjetne.
Prije četiri godine pristala je na eksperiment. "Ovo što radimo bi moglo biti osobito korisno osobi koja ima opasan hobi, poput vas," rekao je liječnik voditelj laboratorijskog tima. "Budući da je sve u eksperimentalnoj fazi, moramo raditi u strogoj tajnosti. Ali za uzvrat ćete snositi samo dio troškova."
Nije željela znati detalje ni tehničke pojedinosti. Čak niti vidjeti unutrašnjost laboratorija, spremnike, medije i instrumente. Sve što je morala učiniti bilo je da dopusti da joj izvade malo venske krvi.
Tri godine kasnije javili su joj da je tijelo spremno za instalaciju i da može započeti sa spremanjem sjećanja. "Bilo bi optimalno da dolazite svaka tri mjeseca. I iznimno, prije svakog opasnijeg uspona," rekao je liječnik.
Ordinacija u koju je dolazila sličila je na bilo koju drugu liječničku ordinaciju. Sjela bi u veliku fotelju s naslonom za glavu. Na glavu bi joj stavili nešto što je sličilo motorističkoj kacigi. Iako je znala da se radi o vrlo sofisticiranoj opremi, radije je zamišljala da se doista radi o kacigi. Zatim bi je, uz pomoć intravenozne injekcije, uspavali na nekoliko sati. Osim uboda same injekcije, ne bi osjetila nikakvu nelagodu.

***

"Drago mi je što si se odlučila vratiti na posao," rekla je Ana. Sjedile su, u trenerkama, na klupi u holu fitness kluba.
"Da, mislim da je bilo krajnje vrijeme da to učinim. Moram nastaviti živjeti svoj život." Rea je bila dobre volje i osjećala se punom energije.
"Znaš," nasmijala se Rea, "mislim da će i korisnicima biti drago kada vide da si se vratila. Tvoje aerobik grupe su se počele osipati otkada ih vodi drugi trener."
Rea je skupila dovoljno kondicije da bez problema vodi dvije grupe za redom. Ipak, tijekom prvog radnog tjedna, otkrila je da osjećaj nije isti. Prije nesreće, pokreti u ritmu muzike ispunjavali su je poletom, gotovo oduševljenjem. Uspijevala je prenijeti svoj entuzijazam na žene koje su dolazile vježbati. Vrijeme koje su provodile u dvorani prolazilo bi brzo, a korisnice bi odlazile zadovoljne. Međutim, u zadnje vrijeme joj nije polazilo za rukom izgraditi dobru atmosferu u grupi.
Dok su vježbale, promatrala je žene oko sebe. Jedna mlada, bucmasta djevojka, trudila se držati korak. Rea je pomislila na to kako ona dolazi vježbati samo zato što je uvjerena da je troma, neprivlačna i debela. Da ni najmanje ne uživa u ritmičkim pokretima i da bolne mišiće nakon vježbe doživljava kao poraz.
Jedna visoka, čvrsta žena, vježbala je skladno i gotovo bez napora. Rea ju je poznavala dobro - dolazila je nekoliko puta na tjedan, i na aerobik i u teretanu. Znala je da se život te žene vrti oko izgradnje savršenog tijela i neprestanog poriva da održava svoju kondiciju. Bilo joj je blizu četrdeset godina, iako je izgledala puno mlađe. Želja za produžavanjem fizičke mladosti učinila se Rei potpuno besmislenom.
Jednog popodneva, desetak dana nakon povratka na posao, shvatila je da više ne pronalazi smisao u poslu kojim se bavila godinama. Cijeli klub, miris znoja i deodoransa, glasovi i muzika koji su dopirali iz teretane - učinili su joj se stranim i dalekim. "Ja ne pripadam ovdje," pomislila je. "Nisam ona žena koja je radila ovdje. Ja sam netko drugi i samo pokušavam živjeti njezin život."
Darko je pitao kada će ići planinariti. "Naš tim je već bio na nekoliko uspona. Trebali bi se pridružiti treningu."
"Nisam sigurna da želim ići."
"Kamo? Na trening ili na ekspediciju?"
"I jedno i drugo."
"Ne razumijem Rea. To si toliko željela. Nagovorila si Anu i mene. U zadnje dvije godine životni cilj ti je bila ta ekspedicija na Kilimanjaro. Kreće se za šest mjeseci. Ako ne nastaviš trenirati, moglo bi se desiti da niti ne budeš u timu."
"Ja nisam nikada ni trenirala za ekspediciju. Nisam se nikada popela niti na jedan vrhunac. Barem moje tijelo nije."
Darko je slegnuo ramenima. "Rekla si neka te ne pokušavam tješiti. Ali ipak mislim da je bitno i sve ono iskustvo koje si stekla na treninzima."
Rea je klimnula glavom. "Razmislit ću još."

***

Zamolila je liječnika neka je upozna s još nekime tko je doživio isto što i ona. Rekao je da je to nemoguće jer su podaci strogo povjerljivi. Ipak, Darko je uspio pronaći jednu adresu elektronske pošte.
Adresa nije odavala ime, niti spol osobe. Rea je napisala poruku i zamolila za susret. Dobila je odgovor da to nije moguće, ali da može postaviti pitanja koja nemaju veze s odavanjem identiteta.
Jeste li sada ista osoba kao i prije? pitala je.
Da, naravno. Imam ista sjećanja, isto ime i prezime, živim u istoj kući kao i prije, imam istu obitelj kao i prije, isti genetski kod...
Nisam mislila na to. Osjećate li se kao ista osoba? Pitam zato što se ja ne osjećam isto. Čini mi se da me je netko stavio u život te žene, ali to nije moj život. Ne želim iste stvar koje je ona željela. Ne znam tko sam. Jesam li osoba ili sam samo kopija?
Tehnički gledano, jesi kopija. A jesi li osoba, to moraš sama odlučiti. Rekla si da ne želiš isto što i do sada. Što sada želiš?
Rea nije znala što bi odgovorila. Napisala je da nije o tome ni razmišljala. Da je pokušavala nastaviti ono što je radila prije, a nije ni pokušala nešto drugo.
Pitala je tajanstvenog korespondenta vjeruje li u postojanje duše. Jesmo li mi samo sjene, tijela bez duše? Možda su one umrle, a mi smo sjene osoba kakve smo nekada bile?
Nemam određeni stav u vezi postojanja duše. Ali znam da nisam sjena, već osoba. I to drugačija osoba nego prije nesreće. Međutim, ljudi se stalno mijenjaju.
Kakve nesreće? Kada se desila?
Automobilski sudar - to je sve što ću ti reći.
Rea je ispričala sve o svojoj nesreći. O onome što su joj rekli i o svojim snovima. Sanjate li ikada svoju smrt? pitala je.
Ne, Rea. Ali više volim putovati vlakom nego automobilom.

***

Jednog vikenda Rea se ipak odlučila pridružiti timu koji se pripremao za ekspediciju. Darko i Ana već su nekoliko puta bili na treninzima bez nje.
Društvo ju je dočekalo vrlo srdačno. Krenuli su u subotu ujutro, s podnožja planine dva sata vožnje udaljene od grada. Plan je bio da se do popodneva popnu u blizinu vrha, kampiraju na jednom proplanku, a drugo jutro izlazak sunca dočekaju na vrhu.
Rea je bila u dobroj kondiciji jer je dosta vremena provodila vježbajući u teretani. Nastavila je raditi u fitness centru, jer nije znala što bi drugo započela. Unatoč tome, uspon joj je vrlo teško padao.
Hodali su brzo, kao i obično. Cilj je bio stjecanje kondicije i fizičke spremnosti. Već su mnogo puta bili na istoj stazi i Rea je prepoznavala svaku dionicu uspona. Nije zaostajala za prijateljima, ali osjećala je vlastiti umor i znoj kako joj se cijedi niz leđa. Ruksak na leđima pritiskao ju je svojom težinom.
"Društvo, dobro nam ide. Mislim da ćemo oboriti rekord u brzini uspona!" rekao je Vedran nakon nekog vremena. Tim se složio da je to razlog za veselje.
Rea je odjednom prestala koračati. "Ja ne idem dalje," rekla je. Stajala je na strmini punoj kamenja i grube, od vjetra savijene trave. Ispod nje se pružao prekrasan pogled na dolinu i grad.
"Zašto, Rea? Jesi li umorna?" pitao je Darko.
"Nisam preumorna. Ali ne želim se više penjati. Želim sjesti ovdje na kamen i uživati u pogledu. Malo se sunčati. I da bar imam foto aparat - ovdje je tako lijepo."
"Ali ovo je trening, ne izlet. Moramo stići do vrha!"
Rea je odmahnula glavom. "Ne želim ići na vrh niti na ekspediciju."
Darko je stajao kraj nje, puštajući prijatelje da se udalje. "Mislim da si se jako promijenila," rekao je.
"Da, jesam. Nisam više ista osoba kao prije." Pogledala ga je, više tužno nego odlučno. "Kreni ti za njima. Ja ću se vratiti u grad i vidjet ćemo se sutra."
Darko je klimnuo glavom. "Žao mi je što se ti i ja počinjemo udaljavati," rekao je prije nego se okrenuo i nastavio koračati.

***

Sljedećeg jutra netko je pozvonio na Reina vrata. Kada je otvorila, pred njom je stajao stariji čovjek odjeven u platnenu jaknu i traperice. Nasmijao se srdačno: "Dobro jutro Rea! Ipak sam te poželio upoznati!"
Rea je zastala iznenađeno. "Vi ste..."
"Da, ja sam tvoj čovjek-sjena," nasmijao se. "Zovem se Miroslav." Pružio joj je ruku i pitao smije li ući.
"Da, naravno, izvolite."
Rea ga je odvela u dnevnu sobu. Ponudila ga je kavom i keksima i ispričala o neuspješnom usponu, s osjećajem da razgovara sa starim prijateljem. "Shvatila sam da ne mogu živjeti njezin život. To me plaši."
Miroslav je odmahnuo glavom. "To je tvoj život. Ali bih i ja tebi nešto ispričati.
Kada sam bio mlađi, puno sam putovao. Vodio sam trgovačko poduzeće i uživao u poslovima koji su mi omogućavali da budem u pokretu, na cesti. Vozio sam brzo i neoprezno, a moja supruga se uvijek brinula za mene. Ona me je i nagovorila na sudjelovanje u eksperimentalnom projektu. Nakon automobilske nesreće ugradili su moja sjećanja u tijelo koje je čekalo. Samo, tada još nisi bili u stanju točno prilagoditi biološku starost tijela - probudio sam se u tijelu koje je izgledalo i reagiralo kao da ima deset godina više nego je trebalo. I osjećao sam se jako drugačije. Sasvim drugom osobom. Počeo sam se ponašati drugačije, baviti se s drugim stvarima. Nakon nekog vremena prodao sam poduzeće i otvorio restoran - tako da sada drugi dolaze k meni a ja stojim na mjestu. Više sam se posvetio obitelji, iako im nije bilo lako sa mnom prvih godinu dana. I na kraju sam shvatio da sam ipak ista osoba, samo što su me stvari koje sam proživio promijenile."
Rea ga je upitala je li ikada požalio zbog sudjelovanja u projektu.
"Ne, zahvaljujući tom projektu sam ponovno živ. A život treba cijeniti. Dobio sam drugu priliku."
"Nisam baš shvatila ono što ste govorili o promjeni. Jeste li sada ista osoba kao i prije? Jesam li ja?"
Miroslav se nasmiješio. "Htio sam ti reći ovo: ti se jesi promijenila nakon nesreće. Ali to ne znači da si druga osoba. Osobu čine sjećanja a ne tijelo. Promijenila si se onako kao što se ljudi inače promjene kada dožive nešto traumatično - kao što je skoro umrijeti. Jer i da si preživjela onaj pad na drugi, "običniji" način, osjećala bi se ovako. Bojala bi se visine, prestala živjeti za uspone na planinske vrhunce. A jedna mala stvar je dovoljna da pokrene čitavu lavinu u našim životima."
Rea je klimnula glavom, shvaćajući.
Razgovarali su još neko vrijeme, a onda je Miroslav rekao da moga ići. Kada je krenuo prema vratima, Rea je primijetila da malo šepa. "Je li to od nesreće?" pitala je.
"Naravno da nije. To se desilo godinu poslije, kada smo bili na zimovanju s djecom."
"Zaboravila sam vam reći da su me liječnici pitali želim li još jedno rezervno tijelo, u slučaju druge nesreće. Rekli su mi da bih ga mogla iskoristiti i u slučaju invaliditeta, a ne samo smrti. Jesu li vama to predložili? Mislim, tako biste mogli izliječiti nogu."
Miroslav je odmahnuo glavom. "Predložili su ali sam odbio."
"Zašto? Mislim, maloprije ste rekli da osobu čine sjećanja a ne tijelo. I da vam je drago što ste dobili drugu priliku."
"Da naravno. Ali naučio sam još nešto. Ne bih mogao ovaj život cijeniti dovoljno, kada bih znao da ga opet mogu zamijeniti. Sviđa mi se da je ovo što sada imam jedinstveno i neponovljivo. Živim s tom spoznajom, koju nisam imao prije nesreće."
Nakon što je Miroslav otišao, Rea je neko vrijeme sjedila na kauču. Zatim si je natočila još jednu šalicu kave i prišla prozoru. Sada, kad je počela shvaćati da je život kojega ima još uvijek njezin, morala je odučiti što će učiniti s njim.
Prijepodnevno sunce je osvjetljavalo krošnje u parku ispod prozora toplom, ravnomjernom svjetlošću. Rea nije imala snage za velike odluke. Bar ne još za sada. Ali je pomislila kako bi mogla nabaviti novi fotoaparat.

| 12:20 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

SIMBOLIČNA

Okej, Njega valjda ne treba predstavljati.

SIMBOLIČNA
Darko Macan
_____________________________________________

Rođen sam s crvenom zvijezdom na čelu.
Svoju sam sreću mogao zahvaliti nanotehnologiji. Znajući u kakvim vremenima živimo naši roditelji nisu samo programirali željeni spol i fizičke karakteristike svoga prvog dvanaestočlanog legla, već su iskoristili nanobote da nas i prije rođenja promaknu u društveno podobne. Svijetla je budućnost meni i jedanaestorici moje braće i sestara bila zajamčena na staničnoj razini. Bar do prvih izbora.
A na tim se izborima tek pokazalo koliko su nam roditelji bilo dalekovidi. Oni sami nisu ih preživjeli, ali su naši nanoboti predosjetili promjenu klime i u ključnom trenutku crvenu zvijezdu zamijenili crnim slovom U. Kada su falange hrđavih bajuneta upale u vrtić, samo se nas dvanaestoro provuklo.
Do četrnaeste godine - godine naše punoljetnosti, glasačkog prava i polaska u vojsku - nanoboti su nam spasili kože barem tucet puta, pravodobno sluteći pobjedničku stranu. Pomogli su nam i na način kojeg naši roditelji nisu predvidjeli: kad smo ostali siročad, prodavali smo svoju krv - obogaćenu nanopodobnošću - svima koji su željeli biti sretni poput nas.
Svoj sam opstanak mogao zahvaliti nanotehnologiji.
Navršili smo četrnaestu, dali otisak prsta i zjenice, zadužili vlastitu bajunetu i mislili da smo spremni na sve. I bili smo. Na sve osim slobode.
Sloboda je stigla nenadano; neželjeno dijete predugog rata i ljudi umornih od biranja strana. Sloboda je imala ime za koje nismo hajali. Sloboda je imala ideale za koje nismo marili. Simbol! Jedino smo željeli znati koji će joj biti simbol! Morali smo znati koji će joj biti simbol!
Nanoboti su u našoj krvi divljali. Nisu se znali postaviti. Za ovo nisu bili programirani. Tko je vidio ljudima davati slobodu?! Utjehe nema u slobodi! Simbole, simbole nam dajte!
Poslije se sloboda okitila nekim već simbolom, ali za nas je bilo kasno. Izgubljeni, očajni nanoboti nasumce su nam po čelima ispisivali simbole iz svoje arhive, čas slova, čas znake. Pogledavali smo se, stežući hrđave bajunete, i nismo vidjeli braću iz legla, sestre s kojima smo odrasli: vidjeli smo crveno čelo kad je naše bilo crno; crno, gdje je naše bilo crveno.
Svoj sam život mogao zahvaliti nanotehnologiji.
Umro sam s crvenom ranom na čelu.

| 12:15 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

Kina vrte, Čubi recenzira, Christmas Special

EP O NAPALJENOM GORILI
Piše: Aleksandar Žiljak
_______________________________________________

U početku bijahu Cooper i Schoedsack. Ne znam točan background Meriana C. Coopera, ali Ernest B. Schoedsack je počeo kao snimatelj kod Macka Sennetta - tko ne zna tko je Mack Sennett, neka popuni rupe u filmskom kunsthistoričarskom gradivu!), a u Prvom je svjetskom ratu bio ratni snimatelj u američkoj vojsci.
Cooper i Schoedsack su kao partneri stekli ugled s dva dokumentarca, Grass iz 1925. i Chang iz 1927. Grass je, čini mi se, o nomadskim pastirima u Iranu, a Chang o krdu slonova koje ugrožava seljake u Tajlandu. Godine 1929, njih će dvojica u Africi snimati dio materijala za film The Four Feathers, priču iz britanskih kolonijalnih ratova, koja će kasnije imati još par verzija.
Upravo negdje u to vrijeme, pod žarkim suncem Crnog kontinenta, Cooper će se podsjetiti svoje dječačke fascinacije opisima gorila iz devetnaestog stoljeća. Ideja o divovskom gorili u sudaru s civilizacijom polako se rađala. Pomogla je i knjiga o tada još velikoj zoološkoj senzaciji, zmajevima s otoka Komodo, tri metra dugačkim varanima.
U početku je Cooper, naviknut na rad na terenu, zamislio da koristi živog gorilu. Dio bi scena snimio u Africi, a onda bi s majmunom otišao na Komodo, da se ovaj tamo bori s varanima. Kako bi to mučenje životinja izgledalo u praksi, stvarno ne znam. Poslije je mogao filmskim trikovima lako postići da životinje poprime divovske razmjere. Uzgred, to je rađeno u nekim filmovima iz pedesetih i ranih šezdesetih, gdje su varani, iguane i krokodili glumili dinosaure, često s nalijepljenim rogovima i krijestama! Mic po mic, Cooper je počeo s ovom idejom "ženiti" Davida O. Selznicka, producenta koji je upravo stigao u filmsku kuću RKO.
Kako je RKO bio u banani, financijskoj naravno, Selznick je pod lupu stavio projekte koje je zatekao. Pri tom je u pomoć pozvao Coopera, koji je ostao impresioniran tehnikama animacije što ih je u svom prapovijesnom filmu Creation upotrijebio Willis O'Brien. Srećom po jadnog gorilu i varane, Cooper je shvatio da je polazni pristup bio potpuno pogrešan i da rješenje leži u O'Brienovoj animaciji čudovišnih životinja. Brzo je uvjerio Selznicka da mu dopusti napraviti probnu rolu filma s dvije scene, koje bi bile prikazane glavonjama prije konačnog odobrenja projekta.
Tu negdje (konac 1931.) u igru ulazi Edgar Wallace, britanski pisac krimića, s kojim će Cooper razviti filmsku priču. Iz Indije se vraća i Schoedsack, koji dobiva mjesto ko-režisera u projektu, sad već s radnim nazivom The Eighth Wonder. Na žalost, Wallace iznenada umire od upale pluća. Kao scenarist uskače James Creelman, da bi ga za nekoliko mjeseci zamijenila Ruth Rose, inače gospođa Schoedsack. Kako se žena, prateći muža, nagledala opasnih ekspedicija, nije joj bilo teško na papir nabaciti Cooperove zamisli. Na kraju su Cooper i Schoedsack poslužili kao uzor za glavne muške likove.
Carl Denham (glumi ga Robert Armstrong), ambiciozni režiser dokumentaraca, očito je ne baš jako prikriveni Cooper. Prvi časnik John Driscoll (Bruce Cabot) je Schoedsack. Za četrdesetak je centimetara visoku zvijer bio zadužen O'Brien i njegova ekipa, trebala je još samo ljepotica. Tu na scenu izlazi Fay Wray, s kojom su Cooper i Schoedsack već radili na The Four Feathers. U međuvremenu, probna su rola i koncepcijski crteži pomogli da se otvore lisnice. Kad su se riješila prava oko Izgubljenog svijeta Arthura Conana Doylea - više da se preduhitri nekog kreativnog pravnika, iako je zapravo baš Doyle pravi idejni tata King Konga i sličnih projekata - produkcija je mogla krenuti punom parom.
Cooper i Schoedsack su radili svaki svoj dio posla. Film, do tad već nazvan King Kong, snimao se paralelno (danju jedan, noću drugi) s još jednim pustolovnim klasikom tridesetih: The Most Dangerous Game. Taj je film - o lovu na ljude što ga upriličuje dokoni grof - producirao Cooper, režirao Schoedsack sa Irvingom Pichelom, korištena je ista scenografija i ekipa, a u oba su glumili Armstrong i Fay Wray.
Konačno, premijera je King Konga bila u ožujku 1933., a film je ušao u povijest filmske umjetnosti. Priča nam je, valjda, poznata, ali svejedno se podsjetimo.
Režiser Carl Denham, noseći u džepu kartu nepoznatog otoka, a u želji da snimi savršeni dokumentarac, pronalazi Ann Darrow, nezaposlenu glumicu i nagovara je da s njim pođe u avanturu. Na brodu, Ann se zbliži s prvim časnikom, Johnom Driscollom, grubijanom meka srca.
Na otoku, obavijenom maglom, naša družina otkriva divovski zid, tko zna kad sagrađen. Istovremeno, upadaju usred urođeničkog obreda, kojim se odabrana seoska ljepotica priprema za žrtvovanje mračnom božanstvu zvanom Kong. Kad glavni vrač spazi Ann, shvati da bi ona bila još prikladnija žrtva. Naravno, Denham ga odbija (iako ponuda i nije bila loša: šest za jednu), ali urođenici sljedeće noći otimaju Ann s broda.
Denham, Driscoll i grupa naoružanih mornara pojure u pomoć, ali stižu prekasno. Divovski je majmun već odnio Ann i preostaje im samo poći u prašumu, slijedeći goleme otiske stopala u blatu. Na otoku, nastanjenom dinosaurima, naši junaci stradavaju jedan za drugim, što od dinosaura, što od samog Konga. Kong, sad već ozbiljno zaljubljen, uspije izbaviti Ann pred nasrtljivim alosaurom. No, hrabri mu je Driscoll za petama i spašava djevojku.
Bijesni majmun juri za njima, provali zid, razbuca urođeničko selo i padne pokošen omamljujućim plinom kojeg je Denham imao u pripremi, nejasno naslućujući što ga čeka na otoku. Uvidjevši priliku za još većom slavom, Denham odlučuje odvesti Konga u civilizaciju i pretvoriti ga u putujuću cirkusku atrakciju. Majmun, međutim, ima druge ideje, raskine okove, razvali pola New Yorka i konačno biva smaknut u zračnom napadu na vrhu Empire State Buildinga, simbola tehnološke civilizacije.
Ako vam se čini da je povijesni uvod pomalo predug, to je zato što je King Kong iz 1933. godine jedan od najznačajnijih ranih filmova znanstvene (uvjetno rečeno) fantastike. Snimljen s tada vrhunskim efektima, izvrsno odglumljen, savršeno izrežiran, da se pažnja ne gubi ni na trenutak kroz 90 minuta koliko traje, te uz čitav niz skrivenih značenja kojima su se kritičari bavili još dugo vremena, King Kong je postao bezvremenski klasik koga se i danas gleda jednako dobro kao i davne i kobne 1933. godine.
Uspjeh je filma bio takav da je iste godine Schoedsack režirao i nastavak, The Son of Kong. To nisam imao prilike vidjeti, ali izgleda da nije tako strašno kao što se čini. Schoedsack će se divovskim gorilama vratiti i 1949, u filmu Mighty Joe Young. U oba ova filma glumi Robert Armstrong. Solidni remake Joe Younga je 1998. režirao Ron Underwood, sa Charlize Theron, Billom Paxtonom i Radom Šerbedžijom u ulozi (a što bi drugo?) negativca s čudnim naglaskom.
U međuvremenu, King Kong je postao ikona dvadesetog stoljeća. Obračunat će se s Godzillom, u King Kong vs. Godzilla Inoshira Honde iz 1963. Mighty Peking Man iz 1977. je hongkonška varijanta, navodno tako loša da je izvrsna zabava.
U međuvremenu, divovskog su se gorile primili Dino de Laurentiis i John Guillermin. Njihov King Kong iz 1976. je na samom rubu katastrofe. Jessica Lange glumi kao da je cijelo vrijeme napušena i pijana, priča je nasilno modernizirana, majmun je smiješan, akcijske su scene režirane lijevom nogom, nema dinosaura, samo nekakva zmijetina. Sve u svemu, stvar spašava nešto malo kritike pohlepnog naftaškog kapitalizma i činjenica da penjanje King Konga na WTC danas nužno izaziva neke druge asocijacije. Koliko god čudno zvučalo, ali i ova je verzija dobila svoj nastavak, navodno još gori.
I konačno, nakon skoro četiri stranice rukopisa dolazimo do Petera Jacksona i njegovog King Konga.
Iskreno, kad sam čuo da čovjek ide raditi novu verziju King Konga, pitao sam se, čemu? Pogotovo što nisam bio baš pretjerano odvaljen Gospodarom prstenova kao cjelovitim ostvarenjem. Na momente je Gospodar dobar, vizualno je impresivan, ali u cjelini tu ima jako puno rupa koje Jackson nije uspio popuniti.
I onda sam otišao u kino. I zasjeo tri sata. I izvrsno se zabavljao cijelo vrijeme. I otišao još jednom, deset dana kasnije. I opet se izvrsno zabavljao puna tri sata. Jer, Jacksonov je King Kong vrlo zabavan film. Možda nije remek-djelo, ima nedostataka, ali je odličan.
Kao prvo, Jackson je napravio dobar i pametan potez što je svoju verziju smjestio u vrijeme Depresije, ostavši tako vjeran originalu iz 1933. Neka nova modernizacija, prebacivanje u današnje doba ili nakalemljivanje nekih suvremenih poruka (barem nametljivo) ili, ne daj bože, političke korektnosti, bi sigurno upropastili stvar: dokazala je to već izvedba iz 1976. Ovako je Jackson dobro iskoristio okruženje velike ekonomske krize da na likove nabaci podosta krvi i mesa, istovremeno uspjevši kroz niz vinjeta dati atmosferu ondašnjeg New Yorka, razdijeljenog između nezaposlenih, što žive od danas do sutra, i novih nebodera, simbola Amerike, koji su upravo u to vrijeme nicali po gradu.
S druge strane, Jackson je istovremeno značajno zahvatio u tkivo originalne priče. Za početak, poprilično je prekrojio likove. Denham (Jack Black) ovdje bježi pred svojim producentima, služi se svim mogućim trikovima, laže, vara, mulja, potpisuje sumnjive čekove, i to sve podmazano s poprilično šarma. Skoro da se mogao snimiti zasebni, vrlo zabavan film samo o njegovim mućkama. Osim toga, Denham se otpućuje na otok ni ne sluteći što ga tamo čeka. Podsjetimo, Cooperov je Carl Denham bio znatno uspješniji filmaš i znao je za Konga, samo nije ni sanjao što se točno krije iza vjerovanja u drevno božanstvo.
Jack Driscoll (Adrien Brody) više nije grubi časnik na sumnjivom brodu, već dramski pisac kojeg Denham gotovo na silu zadržava da mu napiše scenarij. Da se dosjetka nastavi, Driscoll je za vrijeme putovanja smješten u kavezu za divlje zvijeri, gdje mu Denham kao producent praktično diktira tekst. Međutim, jednom kad postane gusto, i ovaj će se Driscoll pokazati doraslim situaciji.
Najbliža je izvorniku ostala Ann Darrow (Naomi Watts), glumica kojoj u općoj krizi ne ide baš najbolje, ali koja će u svemu sačuvati makar minimum dostojanstva. Jackson je očito birao glumicu koja će biti fizički slična Fay Wray. Doduše, ovdje Naomi Watts ima znatno više vremena da razvije svoj lik, od neuspješne komičarke, potajno zaljubljene u djelo (kasnije i lik) Jacka Driscolla, pa do Kongove žrtve, prijateljice i konačno opet neuspješne zaštitnice.
Osim toga, Jackson je imao dosta prostora i da doda hrpu novih likova. Denham za sobom vuče asistenta, filmske tehničare i glavnu mušku zvijezdu, od kojih onda neki zgodno ginu. U verziji iz 1933., Denham skoro sve radi sam. Razrađeniji je i kapetan Engelhorn, dodan je časnik Heyes (mjesto Driscolla), a i drugi su članovi posade znatno prisutniji no što su bili u Cooperovom filmu, gdje su bili reducirani na statiste. Ovdje ih Jackson uspijeva okarakterizirati kroz dijaloge, postupke i geste, u kratkim epizodicama, koje doduše fino upotpunjavaju kostur priče, ali je upitno koliko joj zapravo pomažu da se kreće naprijed. Na žalost, u pojedinim se situacijama stječe dojam da s nekim likovima Jackson konačno ipak nije znao što bi i kako ih iskoristiti. Pa kad mu netko dojadi, ili strada ili jednostavno nestane iz filma.
Jackson očito voli izvornog King Konga. Njegova je verzija prepuna citata i aluzija na original. Doduše, bojim se da će ih pohvatati samo oni koji su jednaki fanovi kao i Jackson sam - ili moja malenkost, kad smo već kod toga. Čitavi dijalozi su prebačeni u novu verziju, bez i jednog slova izmjene, iako se ponekad izgovaraju u drugačije postavljenim situacijama i svakako ne na onaj mitraljeski način, tako tipičan za američke filmove tridesetih. Korištena je čak i originalna Max Steinerova glazba (scena nazovi-urođeničkog plesa u kazalištu).
Međutim, koliko se god Jackson naslanjao na izvorni film i držao se osnovne priče, ipak je, kao što smo već rekli, dosta i mijenjao (logično, kad mu film traje dva put dulje).
Počnimo od prvog susreta s urođenicima. Tu su se Jacksonu u King Konga potkrali neki drugi uzori. Cooper-Schoedsackovi urođenici nisu zapravo nasilni. Oni žive u strahu pred silom koju ne razumiju i traže najbolju žrtvu da umilostive svoje božanstvo, ali nisu brutalno nasilni. Na kraju, sami ispadaju žrtve, kad im razjareni Kong sravni cijelo selo sa zemljom. Jacksonovi su urođenici divljaci kakvih nema čak ni u najvećoj divljini. Dio njih kao da je pobjegao sa snimanja Mad Maxa, a dio s neke od Romerovih zombi-zabava. Njihovo je nasilje brutalno i prilično neisprovocirano (uloga djevojčice, koja očito ima neko značenje, ostaje nerazjašnjena, a Denham bi, kao netko tko dolazi iz dalekih krajeva u takvoj situaciji morao biti ipak nešto pažljiviji u prvom kontaktu), i zapravo ispadaju gomila opasnih degenerika. Čini mi se da je tu Jackson odao priznanje tzv. kanibalskim filmovima, jednom opskurnom, pornografski brutalnom talijanskom podžanru s kraja sedamdesetih. Bilo kako bilo, Cooper i Schoedsack su urođenike prikazali znatno poštenije (ne bez stereotipa, ali svejedno), i čini mi se da je tu njihovo iskustvo odigralo neku ulogu. Problem je kod Jacksona i to što nakon početnog sukoba i žrtvovanja Ann, urođenici potpuno nestaju iz filma, rastjerani s par rafala u zrak. Nema ih, kao ni scene u kojoj im Kong ruši selo, što bi ovdje bilo skoro pa ispunjenje neke pravde.
Jednom kad krene jurnjava kroz prašumu, Jackson se raspištoljio do kraja. Uveo je podosta novih opasnosti i čudovišta. Attractions? Stampedo brontosaura kroz uski klanac i na rubu litice! Ultimate fight King Konga s tri tiranosaura kojima je jedino na pameti zagristi u batak, čak i kad vise na lijanama iznad provalije! Puzeća i gmizeća smrt na memljivom dnu klanca (počast big bug filmovima iz pedesetih)! Napad odvratnih šišmiša-vampira! Ann Darrow u zabavljačkoj izvedbi života! Doduše, Jackson je izbacio onu slavnu scenu u kojoj Kong skida komad po komad odjeće s Ann. Zašto, ne znam, ali mislim da ima neke veze s MPAA i njihovom ocjenom. King Kong u saobraćajnoj gužvi! King Kong protiv američke armije!
U stvari, pomalo je bespredmetno i razgovarati o svim dopunama i preradama, jer se Jackson ipak nije odlučio na remake po načelu kadar-po-kadar. Ovo je njegova vizija, i možemo samo komentirati koliko je uspješna.
Jacksonov King Kong varira. On oscilira između zabavnih scena od kojih stvarno zastaje dah i čiste šećerane (klizanje na jezeru u parku ukrašenom za Božić), od koje također zastane dah (u smislu: koji je sad ovo q?). Ni patetike ne manjka, posebno na kraju. Od one prigušene, kad je Kong na Broadwayu sveden na otužni predmet eksploatacije (Jel' to njegovo zbacivanje okova ima neke druge konotacije?), do otvorene, kad Ann Darrow suznih očiju pokušava zaustaviti avione u napadu.
I logika se u nekim scenama može baciti kroz prozor: kako Kong premeće Ann po rukama, cura bi završila slomljenog vrata od golog djelovanja sila. Doduše, sad bar znamo kako se osjećaju barbike u rukama zločeste djece. Takvih detalja ima još, poput čučanja na vrhu Empire State Buildinga u zimsku zoru, samo u tankoj haljinici i visokim petama. Međutim, kad idemo gledati takve filmove, moramo biti svjesni da zapravo idemo gledati crtić s ubačenim glumcima. Najbolji je lik, kako to obično biva u zadnje vrijeme, kompjuterski animirani Kong. On sad stvarno i liči na gorilu: hoda četveronoške, bacaka se naokolo, skače, čak dobije i histerični napadaj, što visoki primati znadu upriličiti. A i faca je. Potiče emocije, ne samo kod Ann Darrow. Dakle i ukratko, crtić. A onda su i gegovi i rješenja iz crtića na mjestu. Jackson je to, izgleda, tako shvatio. Ako i vi tako shvatite kao gledalac, onda u redu. Ako ne, i ako vam fali kulturološka pozadina cijelog fenomena, te ako niste u stanju izvući konotacije i prenesena značenja odnosa na relaciji Ann - Kong i Kong - civilizacija, onda biste već sa samom postavkom filma mogli imati ozbiljnog problema.
Ovako kao jest, King Kong ima viškova i nedorečenosti. Ima, kao što smo već istakli, likova koje razrađuje i onda odjednom ne zna što bi s njima. To je, doduše, problem američkog pisanja scenarija za superspektakle generalno, i Jacksonovi grijesi ovdje nisu ništa veći nego nekih slavnijih imena. Sigurno ima i viška scena. Ona s kukcima i crvima je vjerojatno prvi kandidat za rezanje, iako u nekoj svojoj skoro pa prigušenosti i jezivoj polaganosti dobro sjedi kao kontrapunkt sumanutom obračunu s dinosaurima. Neke scene su već ocijenjene i kao preduge, posebno borba Konga s dinosaurima i obračun u zoru. Možda bi čišćenje od nepotrebnih detalja pomoglo, ali bi se sigurno i izgubio određeni šarm koji te scene svakako imaju.
Usporedimo li pristup i izvedbu jedne te iste priče u rukama Coopera i Schoedsacka, odnosno Jacksona, odlično se vidi razlika između filmaša koji točno znaju što uzeti, a što odbaciti, i filmaša koji je kao dijete u slastičarni, ima pun novčanik i nitko mu ništa ne brani. Netko će preferirati disciplinirano i sažeto pripovijedanje, drugi će se oduševljavati baroknom prenatrpanošću likovima, scenama i detaljima unutar njih. U slučaju King Konga, meni je odlično sjelo i jedno i drugo.
Ukratko, iako možda ipak nije remek-djelo, King Kong je odličan film, za oba palca gore! I da, i dalje ostajem pri tvrdnji da je bolji od Gospodara prstenova. Jednostavno zato što je King Kong veća faca od cmizdravih hobita.

| 12:10 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

Konvencionalni svjetovi

RIKON 2005.
Piše: Dalibor Perković
________________________________________________

Iako nisam vidio kvantitativno puno od RiKona - u subotu ujutro sam propustio dva autobusa, sjeo na treći i stigao u četiri poslijepodne - mogu reći da je ova konvencija uspješno preskočila dvogodišnji ponor i nastavila tamo gdje su stare generacije stale. Čak štoviše, padaju mi na pamet bar dva RiKona na kojima sam bio, a koji su bili skučeniji i siromašniji od ovoga; doduše, riječ je o događajima koji su se odvijali izvan Čomolungmanskog fakulteta tako da se možda tu nalazi jedan od uzroka, no to je stvar za dublju analizu koja vjerojatno nikoga ne bi zanimala tako da ću zaključiti stvar i odmah prijeći na sljedeći odlomak.
Dakle, tko još ne zna, ovogodišnji RiKon, održan od 7. do 9. listopada, vratio se na višu nadmorsku visinu Gornje Zgrade (oni koji su bili, znat će zašto velikim slovima) Filozofskog fakulteta gdje se održavao od svojih samih početaka. S obzirom na nekoliko posljednjih konvencija, može se reći da je zaista riječ o najboljoj lokaciji: Dom željezničara je bio preskučen, dok je Dom retardiranih (ili kako se već zvao) bio dosta dobro posložen, ali s puno manjom kvadraturom nego što je to Fakultet. Osim toga, glavni sadržaj SF konvencija su predavanja, a predavanja je najbolje održati u predavaonicama, ergo... Naravno, na fakultetima općenito treba malo više paziti kako se posjetitelji ponašaju i nadam se da neće biti negativnih posljedica s obzirom na neke, khm, sitnice koje su se događale tokom konvencije.
U subotu poslijepodne održano je predavanje Korada Korlevića sa zvjezdarnice u Višnjanu, u kojemu je pokušao odgovoriti na pitanje "ima li inteligentnog života u svemiru". Problem - ako se to uopće tako može nazvati - je bio u tome što je čovjek krenuo ab ovo i najprije krenuo definirati što je svemir, što je život i što je inteligencija (pritom nije razjasnio što je "ima", "li" i "u"), tako da je to definiranje pojelo bar dvije trećine predavanja. No, te dvije trećine su svakako bile zanimljive i poučne tako da sam sljedećih sat vremena proveo na kompjuteru u hodniku surfajući Internetom pokušavajući iskopati neke stvari na koje sam se zakačio tokom Koradovog izlaganja. Ako je mjerilo uspješnosti predavanja to koliko je zaintrigirao ljude da pokušaju doznati nešto više, onda je, bar u mom slučaju, Korado potpuno uspio.
Možda da spomenem da je, osim kartografije svemira i nekih rijetko spominjanih bioloških činjenica i interpretacija (npr. da je život baziran na kisiku počeo bujati prije 600 milijuna godina tek nakon što je kisik potrovao sve što je živjelo u protekle tri milijarde), naveo i neke argumente koji objašnjavaju zašto se ovakvoj tehnološkoj civilizaciji bliži propast - nesklonost stanovništva da ulazi u riskantne projekte (tko će kolonizirati Mars ako svi ostanu kod kuće igrati se u virtualnim svjetovima), eksponencijalni rast potrošnje resursa čiji je nestanak pitanje vremena (tko ne zna što je točno eksponencijalni rast i koje brojke on podrazumijeva neka se raspita) i činjenicu da u tehnološkoj civilizaciji ne samo da preživljavaju svi, a ne samo najsposobniji, nego i da oni nesposobni imaju više djece.
Uslijedila je montipajtonovska scena na prezentaciji domaćeg SF-a: u predavaonici se neposredno prije početka našlo dvadesetak ljudi; međutim, kad je Zoran Krušvar ustao i rekao da se, unatoč onome što piše na vratima, predavanje o kloniranju održava u susjednoj prostoriji, otprilike dvije trećine ljudstva je ustalo i izguralo se kroz vrata (iako smo na ostatak mogli računati kao da je u punom sastavu). Tako je u predavaonici ostalo nešto više od petero zainteresiranih (ili uvjetno zainteresiranih - vidi dalje) od kojih je jedna djevojka kasnije priznala da je, zapravo, i ona htjela slušati o kloniranju, ali je, kad je vidjela da svi izlaze, ostala na prezentaciji iz sažaljenja.
A prezentirali su se: novi broj časopisa Grifon, Antologija hrvatske SF priče Žarka Milenića i roman Sva krv čovječanstva autora čije ime možete vidjeti u potpisu ovog teksta, ukoliko Urednik nije doživio trenutak sitne pakosti pa ga potpisao kao Viktoriju Faust. Za impresije pitajte nekoga tko je bio u publici, ja nisam mjerodavan.
Uslijedila je večer Hewlett-Packard Lovecrafta (molim? Ah, znači onaj H.P. nema veze s printerima?) koja se sastojala od projekcije nijemog filma The Call of Cthulu, koji sam uspio odgledati do kraja, i još nečega čemu sam zaboravio ime, a što se sastojalo od ilustracija koje su se smjenjivale na platnu uz pozadinsku glazbu i popratni komentar, što sam izdržao otprilike pet minuta. Ali to nije ništa čudno, još sam otprije znao da Lovecraft nije moj fah tako da bi zaljubljenici vjerojatno imali drugu verziju događaja. Naravno, mistress of ceremonies je za oba filma bila Natali "Tentacled Girl" Stepić - Dagon, poznata vjerojatno pod još nekim nazivima na raznoraznim forumima u Hrvata, Slovenaca, Rusa, Kozaka i drugih srodnih nakupina.
I to je bilo to što se tiče mog prisustvovanja službenim stavkama rikonskog programa. Ostatak - zujanje po hodnicima - možda i nije bio toliko zanimljiv kao na nekim drugim, brojnijim konvencijama, iako treba spomenuti nekoliko hajlajta večeri: tipa koji se napio, zaspao na klupi, a onda se u snu prevrnuo na pod, razbio nos i onda se izbljuvao u lokvu vlastite krvi (na kraju je ekipa pozvala Hitnu poradi ispumpavanja želuca; mozak mu, očito, nisu trebali ispumpavati - eh, što volem kad djeca vole piti, a ne znaju piti); zatim je tu bio okrugli stol o stanju u hrvatskom SF-u koji se održao na hodniku u prijateljskoj atmosferi s čaš(ic)om u ruci, te na kraju nekoliko komentara organizatora starijih RiKona koji su spočitnuli mlađoj generaciji nekoliko detalja glede već spomenutog pijančevanja i ekscesnih pojedinaca.
Od ostalog, pretpostavljam da su igraonice dobro funkcionirale jer nitko nije jamrao da je nezadovoljan uslugom, a moj pokušaj da, za promjenu od likova koji su puno filozofirali i pokušavali riješiti probleme zaobilaznim putem, odigram jednu seansu AD&D-ja u ulozi priglupog mišićavka koji trči okolo s urlajući "Hasan oće da bije" je propao nakon što se ekipa raspala i zaključila da će oni ipak kući.
Kao zaključak, budimo realni, raditi konvenciju ispočetka s potpuno svježom skupinom ljudi vjerojatno nije nimalo lako i, sve u svemu, sve skupa i nije loše ispalo, pogotovo ako se usporedi s nekoliko posljednjih (održanih) RiKona. Ukoliko ista ekipa nastavi u istom tonu i sljedećih godina, moći ćemo reći da se Rijeka vratila na konvencijsku kartu Hrvatske.




disclaimer: ovaj tekst NIJE napisala Viktorija Faust!

| 12:05 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

Konvencionalni svjetovi

ESSEKON 2005.
Piše: Dalibor Perković
_________________________________________________


Za one koji ne znaju, Essekon je nešto što bi se moglo klasificirati kao "manja konvencija" - nekoliko prostorija, manji broj ljudi, vrlo reducirana količina službenog programa. Kao posljedica, većinu događanja čine igre, a posjetitelja gejmeri. No, ono što je dosad bila neizbježna, a najčešće i jedina, stavka Essekona - a što se, nekim čudom, ne događa ni na jednoj drugoj konvenciji - je meni osobno vrlo zanimljiv literarni kružok: ono, posjedneš ljude koje zanima SF, nabaciš im nešto o čemu će pričati i pustiš prirodu da obavi svoje. Na kraju obično ispadne da su posjetitelji iz drugih gradova izdržljiviji, međutim, to je vjerojatno zato jer je Osječanima jednostavnije otići kući spavati, dok bi se ovi drugi vjerojatno osjećali glupo da prijeđu pola Hrvatske da bi razgovarali samo dva-tri sata, a onda se pokupili u krpe.
No, krenimo kronološkim redom. Ove je godine Essekon održan u isto vrijeme - 4-6. studenog - ali na drugom mjestu nego inače - u prostorijama osječke Liberalne stranke u samom centru grada. Ova je konvencija imala jednu prilično originalnu, iako zapravo izvankonvencijsku, zanimljivost. Naime, u listopadu i studenom je Hrvatskom kružila izložba složena negdje u Francuskoj u sklopu koje je bio i mali trometarski planetarij na napuhavanje! I tako je Vanda, bez čijih bi napora postalo upitno može li se uopće Essekon nazvati SF konvencijom, organizirala ekipu tako da se u jednoj osnovnoj školi u Osijeku, gdje se planetarij nalazio, skupilo čak dvadesetak SF-ovaca. I tako se društvo našlo u malom prostoru koje je pomalo nalikovalo na indijanski wigwam, sa žaruljom s izbušenom kuglom u sredini koja je podsjećala na vatricu, zvjezdanim nebom nad glavama i poprilično upornim propuhom.
Treba napomenuti da voditeljica nije bila na visini zadatka (poslije su mi na PMF-u u Zagrebu rekli da su taj posao radile osječke studentice pedagogije; zašto, pobogu, kraj živog i zdravog gradskog astronomskog kluba?), ali nije smetalo, jer nije bila ni publika. No, za pretpostaviti je da će, nakon ovog iskustva s nediscipliniranim SF-ovcima, buduća pedagogica s više duševnog mira prihvaćati svoj poziv znajući da djeca i nisu toliko naporna kao neki "odrasli".
Uslijedio je odlazak (za neke povratak) na konvenciju gdje je pripremljena spomenuta literarna radionica. Osječki ogranak Liberalne stranke je nakon silaska s vlasti u gradu očito imao problema sa strujom, tako da su prilazno stubište i WC osvijetljeni svijećama-lampašima koje su valjda ostale nakon Svih svetih. No, to je samo doprinijelo ugođaju. Što se tiče same konvencije, u jednoj prostoriji su bili stolovi za igranje (između ostalog, kartala se i bela), druga je bila za predavanja, dok je treća služila kao salon za salonski tip fanova. Malo prije početka, uz pomoć nekoliko papira sa slovima, veliki natpis na zidu "Liberalna stranka" preimenovan je u "Literarna stranka" i SF je mogao početi.
Tri autora - Zoran Vlahović, Dario Rukavina i osoba čije ime možete vidjeti u potpisu ovog teksta (ukoliko urednik (opet) nije doživio trenutak ne tako sitne pakosti i (opet) ga potpisao kao Viktoriju Faust) - su pročitali sami sebe, publika je rekla svoje, a ni čitači si međusobno nisu ostajali dužni. No, sve je ostalo prilično nedužno, bez za život ozbiljnijih ozljeda (prijelomi ruku, nogu i rebara generalno zarastaju, zar ne? ZAR NE???) tako da je bila riječ o prilično ugodno provedenoj večeri.
Nakon toga, u istu prostoriju su zasjeli neki vampiri, dio ekipe je otišao na hranilicu u pizzeriju, dok sam ja ostao gledati prvih nekoliko epizoda Stargate-Atlantisa i zaključio da serija nije ništa posebno (osim ako se nije dogodilo da, kao u većini slučajeva, tek nakon jedne ili dvije sezone scenaristi pohvataju konce i krenu proizvoditi dobar materijal). Malo poslije ponoći zaključili smo da je to - to i da bi baš i mogli krenuti kući.
Ove sam godine na Essekonu proveo bar četiri puta manje vremena nego na prethodnima. Jesam li što izgubio? Nisam siguran; od pedesetak ljudi koliko ih je bilo prisutno, možda ih je petnaest zaista činilo SF konvenciju, a od toga ih je više od polovice došlo izvan Osijeka. Ispada da većinu Osječana ne zanima SF i da Essekon zapravo služi da se ekipa iz različitih gradova nađe u to doba godine, malo popriča, a onda raziđe kućama. No, upravo je to ono što su mi rekli stari - i zaista mislim stari - konvencijski vukovi na Euroconu: SF konvencije su događaji koji služe kao izgovori da se ljudi koji su se na njima upoznali sastanu nekoliko puta godišnje. Problem je što u Hrvatskoj baš i nema puno ekipe koja je spremna prijeći 500 kilometara samo radi razgovora, ali dok takvih bude imalo, bit će i razloga za postojanje "malih konvencija", pa tako i Essekona.

disclaimer: NI OVAJ tekst nije napisala Viktorija Faust

| 12:04 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

DAJE SE NA ZNANJE!

______________________________________________________________
NATJEČAJ ZA ISTRAKONSKU ZBIRKU 2006. GODINE

1. Na natječaj se mogu slati samo neobjavljene SF ili fantasy priče, do 5 kartica dužine (do 9000 znakova, uključujući i razmake, ni znaka više), pisane na hrvatskom jeziku.

2. Tekst mora biti otipkan ili isprintan u jednom primjerku, na pisaćem stroju ili PC-u, a obavezno je priložiti i disketu. Svaki autor može poslati najviše tri priče.

3. Natječaj je anoniman.

4. Rad mora biti obilježen šifrom. Rješenje šifre - puno ime i rezime, adresu i broj telefona, te eventualno e-mail adresu, treba priložiti u zasebnom i zatvorenom pismu.

5. Dodjeljuju se tri novčane nagrade:
- Prva nagrada u iznosu od 1.500,00 kn
- Druga nagrada u iznosu od 800,00 kn
- Treća nagrada u iznosu od 500,00 kn.

6. Ocjenjivački odbor zadržava pravo ne dodijeliti nagrade ako tekstovi ne zadovolje kvalitetom ili uvjetima.

7. Krajnji rok za slanje radova je 15. 01. 2006. godine. Radovi se šalju poštom na adresu:
PUČKO OTVORENO UČILIŠTE U PAZINU (za Istrakon)
Šetalište Pazinske gimnazije 1
52000 PAZIN

8. Nagrade će biti uručene u ožujku 2006. godine na Sedmoj istarskoj konvenciji fantastike i SF-a "ISTRAKON 2006" u Pazinu.

9. Posebna nagrada dodijelit će se za priču koja najbolje obradi neku istarsku temu.

10. Ako prosudbena komisija veći broj pristiglih radova ocijeni iznimno kvalitetnima, odabrane priče objavit će se u zajedničkoj zbirci kratkih SF priča.

U čast istarskog vampira Jure Granda
ORGANIZACIJSKI ODBOR 5. FESTIVALA FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI U PAZINU
OGLAŠAVA
____________________________________________________

NATJEČAJ ZA VAMPIRSKE PRIČE

Ovim se natječajem traže priče iz žanrovskog spektra znanstvene fantastike - fantasyja - nadnaravnog horrora, koje na bilo koji način obrađuju ili koriste vampirsku tematiku.
Primaju se priče napisane na hrvatskom jeziku, duljine do 10 novinskih kartica (18.000 znakova, uključujući i razmake). Poželjno je da priče budu što kraće, ali to nije uvjet.
Priče koje se šalju na natječaj moraju biti originalne tj. neobjavljene. Neobjavljenom se pričom smatra priča koja još ni na koji način nije pružena na uvid javnosti u tiskanom ili u elektronskom mediju (uključujući i internet).
Priče treba slati u jednom primjerku otisnute na papiru, potpisane imenom i prezimenom autora, s detaljnim podacima o autoru u prilogu, uključujući kontakt-podatke, te kraći životopis i bibliografiju (materijal za "bilješku o piscu"). Priče ne treba potpisivati šifrom. U koverti s pričom otisnutom na papiru, OBVEZNO treba priložiti i disketu ili CD s pričom u elektronskom obliku (u .rtf datoteci, bez posebnih formatiranja teksta).
Priče treba slati na adresu:
Pučko otvoreno učilište u Pazinu (za vampirske priče)
Šetalište Pazinske gimnazije 1
52000 Pazin
Rok za slanje priča je 1. travnja 2006. godine.
Prosudbena komisija odabrat će najbolje priče za objavljivanje u zajedničkoj zbirci, koja će biti predstavljena na 5. Festivalu fantastične književnosti koji će se održati u Kringi i Pazinu, 11. i 12. kolovoza 2006. godine.
Priče odabrane za objavljivanje u zbirci se ne rangiraju i ne nagrađuju posebnim nagradama. Autori čije se priče odaberu za zbirku bit će pozvani da svoje priče predstave na spomenutom Festivalu.
Ukoliko se s vremenom ukažu mogućnosti da se, zahvaljujući nenadanoj naklonosti sponzora, neke priče ili autori ipak nagrade posebnim nagradama, takve će odabrati ista prosudbena komisija koja bira priče za objavljivanje.
Za ovaj natječaj i za ovu zbirku vampirska tematika je obavezna. Obavezno je i poštivanje propisane duljine od 10 kartica. Poželjno je, ali nipošto nije uvjet, da je vampirska priča radnjom smještena u Istru, i da se u njoj pojavljuje Jure Grando.

| 12:00 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

ponedjeljak, 06.11.2006.

Parsek 84.

| 17:17 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

UVODNIK

Boris Švel
____________________________________________________________

Štovani štioče!

Prvo što ćeš vjerojatno primijetiti, novi "Parsek" se podebljao za trećinu. Razlog tome je jednostavan: obilje materijala koje je počelo pritjecati uredniku. Stoga je povećanje broja stranica postalo nužno, iako sam - preuzimajući "Parsek" prije cca. dvije i pol godine, namjerno koncipirao Tvoj omiljeni fanzin kao neambiciozno glasilo. Naime, mišljenja sam kako su najveći neprijatelji fanzina općenito njihovi urednici, koji se zalete na velikom broju stranica, tiskanjem u tiskari, šarenilom priloga itd., eda bi se nakon par brojeva jednostavno umorili... Fanzin bi tada ušao u zonu sumraka, gdje onda izlazi povremeno. A osnovna pretpostavka za funkcioniranje fanzina - kao i svakog glasila - jest uredna periodičnost.
Riječ-dvije na tu temu možeš pročitati u razgovoru s Hrvojem Prćićem, a u ostalome tu su priča Marija Berečića koja je već bila objavljena na engleskom jeziku u worldconskom broju 82, kao i neizostavni KVČR, reportažu iz Francuske, pregled što je tijekom prošle godine izišlo u SiCG, kao i novi nastavak bibliografije hrvatskog SF-a. Naslovnicu je sačinio Bojan Peršić.

I podsjećam:

Dvanaesta SFerina godišnja zbirka priča ZAGROB (2006.) raspisuje natječaj za domaće neobjavljene horor pripovjetke. Okvirna tema je natprirodna groza i jeza, duljina je barem 10 kartica, a rok za slanje radova je 12. prosinac 2005. godine

Priče i svoje podatke šaljite na adresu:
Darko Vrban (za zbirku)
Siget 20 d
10020 Zagreb

ili na e-mail:
darko.vrban(a)zg.htnet.hr


U Zagrebu, 25. listopada 2005.

"Parsek" na webu:
http://parsek.sfera.hr/
Kontakt:
parsek (a) sfera.hr


B.Švel

| 17:16 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

KRATKE VIJESTI

_________________________________________________________
Najava Essekona 2005
Udruga ljubitelja znanstvene fantastike i fantazije Gaia organizira devetu po redu Konvenciju znanstvene fantastike, fantazije i društvenih igara “Essekon”. Konvencija će biti održana 04. i 05. studenog 2005. u prostorijama Liberalne Stranke, Strossmayerova br. 1, Osijek.
Po programu će se odvijati dodjela nagrade Gaia za najbolju priču do 10 kartica, igraonice, literarna zbivanja, projekcije filmova, okrugli stolovi te još mnogo toga vezano uz znanstvenu fantastiku i fantaziju. Ulaz je besplatan.
__________________________________________________________________
Natječaj udruge Gaia
Objavljeni su rezultati natječaja za najbolju priču duljine do 10 kartice, a što ga je raspisala osječka udruga Gaia. Komisija koja je ocjenjivala priče je bila sastavljane od 3 člana; Mario Berečić, Aleksandar Kristek i Mihaela Perković. Priče su ocjenjivanje bodovima od 0 do 10, s tim da su 0 dodjeljivanje pričama za koje se smatra da su izvan žanra. Priče koje su predane komisiji na čitanje nisu sadržavale niti jedan podatak o autoru, uključujući i njegovo ime.
__________________________________________________________________
1. Priča o Anđeli Novak, Dario Rukavina
2. Nedostaju mi bube, Nevenka Pupek
3. Živjeti u sjećanju, Danijel Gorupec
__________________________________________________________________
Održan Rikon
U Rijeci je 7. i 8. listopda održana konvencija Rikon 2005. Prema prvim informacijama, bilo je zabavno, a podrobniji prikaz slijedi u sljedećem broju "Parseka".
___________________________________________________________________
SF na kragujevačkom fakultetu
Od akademske godine 2005./06., Filološko-umetnički fakultet Univerziteta u Kragujevcu u SiCG dobio je na studiju engleskog jezika novi predmet: naučnu fantastiku. Predmet je obvezan, predaje se na četvrtoj godini studija, a nastavu drži dr. Aleksandar B. Nedeljković, inače poznat kao ponešto kontroverzna osoba, kako nekadašnje jugoslavnske, tako i današnje srpsko-crnogorske SF scene.
___________________________________________________________________
Encikopedija na webu
Encikopledija naučne fantastike Zorana Živkovića iz 1990. godine pojavila se na webu:
http://www.politikin-zabavnik.co.yu/
polarisenf/index.html
___________________________________________________________________
"Futura" broj 125
Tijekom druge polovine rujna, izišla je "Futura" broj 125...

| 17:11 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

LJUBAVNA PRIČA

Čitateljima "Parseka" ne treba posebno predstavljati Marija Berečića. Slavonski pisac, trenutačno na radu kao lektor u Poljskoj, u svojim pričama rado veže tradicijske fantastične elemente s modernim zbivanjeima. Ova je priča već predstavljala hrvatski fantasy u worldconskom broju "Parseka" ovo ljeto,

LJUBAVNA PRIČA
Mario Berečić
_________________________________________________________


Kao patrijarh među svojim podložnicima, uzdizala se velika katnica, jedina u mirnoj ulici starih prizemnica. Ta bogataška kuća bila je uvijek duboko u sjeni, izbjegavajući uličnu rasvjetu sparne ljetne noći. Mala se grupa približavala zdanju: mladić i djevojka, dok ih je pratilo još troje tinejdžera. Par na čelu , Dario i Darija, držao su se za ruke. Ostala trojica - Kristijan, Miroslav i Toni - slijedili su ih u tišini. Suzdržano su gledali kako se par u tišini rastaje, Dario odlazi u kuću, dok se Darija brzim koracima udaljavala kroz polumračnu ulicu.
"Hoćemo li je pratiti?", Kristijan upita dvojicu svojih prijatelja.
"Ne, sigurno ćemo je izgubiti negdje", odgovori Miroslav.
"Kao i toliko puta do sad..."; doda Toni, više za sebe.
Pokušali su je pratiti više puta, ali bi im izbjegla kroz seoske ulice i staze. Dolazi li autom, biciklom ili jednostavno pješice, nisu mogli utvrditi. Nije ih ljubomora tjerala saznati tko je ona zapravo. Dijelom znatiželja, dijelom briga za prijatelja, no napori su im bili uzalud.
"I danas znamo koliko prije dva mjeseca. Živi s majkom i ujakom negdje u predgrađu", promrmlja Kristijan.
"Nema veze. Nekako osjećam da je ona u redu", uzvrati Miroslav.
"Čak iako ona ne želi znati ništa o nama...", doda Toni
"Ljubomoran si, jel'da!?", Miroslav mu se usprotivi.
"Ne, uopće. Ali Dariju bi mogla smetati njezina tajnovitost, ne?"
"Dajte, vas dvojica! Ako mu ičemu valja, i nama treba biti dobra!"
"Je! Ako nas izbjegava, to je njezin problem, ne naš!"
Raspravljali su tako u noći, i sami pomalo nestajući u sjenama, trio skorodvadesetogodišnjaka u možda najuzbudljivijoj diskusiji njihovih mladih života.

* * *

"Znam što ću", reče sijedi muškarac bjelokosoj ženi, dok se sumrak spuštao na vrt.
Žena je zurila pred sebe: "Moram se osloniti na tebe. Ti uvijek nađeš izlaz."
Ona je sve više zapadala u očaj. Njezina kći Darija nije slušala nijednu zabranu i kaznu, tvrdoglavo se sastajući s tim dečkom. Darija je lukavo izbjegavala majčinu pasku, svako malo nestajući da bi uživala u svojoj vezi. Vezi koja je bila nezrela i možebitno opasna ne samo za djevojče, već i za rod iz kojeg potječe.
U međuvremenu, Darija je ophodila malim šljivikom, tik do nebodera na rubu grada. Usavršavala je vještinu prikrivanja svog vanjskog izgleda. To joj je i trebalo, jer njezin svakodnevni izgled - mladih crta lica, osmijeha punog oštrih zuba - mogu prestrašiti čak i njezinog ljubljenog Darija. U njoj nije bilo zla, no čudan izgled može zastrašiti. Stoga, kad izigrava tinejdžericu u običnoj majici i trapericama, ne izaziva onaj poznati ljudski strah od neobičnog. Dakako, ne zove se ona tako; ime je izmislila, samo za svog Darija. Svejedno, zvat ćemo je Darija, jer njezino zbiljsko ime nije lako izgovoriti. Ona očito nije ljudsko biće, iako je u bliskom srodstvu sa stanovnicima gradova i sela. I ostali u rodu bili su oskudno odjeveni, sijede kose, poneki obrasli biljkama. Smjestili su se na tri jutra ruba grada, njih nekoliko stotina. Od tog broja među njima se nalazi tek dvanaest muškarca.
Vilinski je dom niz voćnjaka i vrtova pokraj šume novogradnji, izgrađene na rubu grada netom prije rata, na mjestu bivših njiva. Na ovome mjestu žive već tisuću godina i pamte sve promjene u kraju: kuge i kolere, dolaske novih kraljeva, osvajanja Turaka, njihovo povlačenje, dolazak Austrijanaca... Puno toga. Sve do prije nekih petnaest godina nitko ih nije dirao, a onda je došao napredak. Izgrađene su nove zgrade, što je vile potisnulo u ostatke oranica i voćnjaka. Stanari novogradnji su uzeli ostatak vilinske zemlje za vrtove koje su obrađivali u slobodno vrijeme. Vile su tek malo-pomalo preuzele natrag neke od ulica novog naselja, ali selo nisu naselile jer tamo stanuju seoske vile. Darija zato treba ići dugim putem - par tisuća koraka - do sela gdje živi Dario. Ništa zato, dosta je bilo zabave: vrijeme je za ljubavni sastanak. Otišla je u mrak.
Vilinska je vrsta malobrojna, nepoznata i nevidljiva mnogim ljudima, premda su čuli za nju i vjeruju da je izmišljena. Neki pak znaju za njihovu kulturu i sve rjeđa mjesta prebivanja. Takve ljude smatraju čudacima ili luđacima i ne zamjećuju njihove riječi. No, postoje određeni dodiri roda vila s ljudima. To su rijetki slučajevi, često pogubni i za vile i za ljude. Stoga se može razumjeti majčin očaj Darijine majke; ne želi da se njezinoj jedinici dogodi ono što se njoj dogodilo kada se, još za vrijeme carice Marije Terezije, zaljubila u čovjeka i rodila kćer. Ne treba ni reći koliko je kratko Darijin otac živio, mala ga nije stigla ni upamtiti. Tu duboku ljubavnu i strašnu obiteljsku ranu odbija priuštiti svojoj jedinici, poluvili.

* * *

Skoro se danilo i Darija se polako udaljava od kuće svojeg ljubavnika. Zvijezde su još bile nad njom i osjećala se bolje no ikad. Bila je presretna, ispunjena ljubavlju. Iznenada je iz mraka dograbi tuđa ruka, blijeda. Odskočila je, spremna zavrištati kako to samo vile mogu. Duboko je uzdahnula kad je prepoznala svojeg ujaka.
"Tiho, mala moja", reče vilenjak. "Idemo u šetnjicu. Natrag."
"Natrag? Natrag do Darijeve kuće?"
Ujak klimne: "Uistinu. I malo dalje."
"Kamo? Dario spava..."
"Ma, je li?", upadne sjedobrada spodoba, s daškom ironije: "Je li?"
Hodali su u tišini. kad su se približili kući, zdanje se Dariji učini nekako drukčijim. Ušli su u prašne sobe koje su vonjale na plijesan. Darija je shvatila kako su prostorije neuredne, možda i napuštene.
"Sada gledaj.", pokaže ujak na sitni čavao s dovratka kuće. "Zabio sam ga jučer navečer. Pun je čarolija: natjerao je tvoga mladića da se ubode na njega. Ostalo znaš..."
Darija zašuti: tijelo ubodenog takvim čavlom ostavlja tanak mlaz krvi kao trag. Vilenjak pokaže tamnocrvenu nit na pločniku dvorišta:
"Sad ćeš vidjeti tko je tvoj Dario. Idemo!"
Ona nevoljko krene za njim. Zabrinuta za ishod šetnje, otpuštala je čaroliju i sve više dobivala svoj pravi lik vile. Uvjeravala se da joj nitko ne može Darija učiniti odbojnim. Sastajala se potajice s njime, bježala od kuće, trpjela kazne, ali je svaki put bivala nagrađena. Ćutjela je da ga je cijeli život čekala. A Dario je uvijek ljubavlju uzvraćao njezinu strast.
Slijedili su tanki trag krvi preko cijelog sela, a to nije bila mala udaljenost. U ovom su kraju sela slijede cestu, često tisućama koraka. Na ulici su se uklanjali ranoraniocima koji su išli u grad na posao. Poljoprivrednika još nema, u ovo doba se tek bude. Tragovi nedavnog rata bili su vidljivi samo onima koji su znali što pogledom treba tražiti. Uredno zakrpan krov ovdje, svježe pročelje ondje, nijemo su svjedočili o granatiranjima i bombardiranjima. Ratovalo se više prema istoku zemlje, pa su tragovi užasa ovdje vrlo brzo nestali.
Darija i njezin ujak su ubrzo došli do cilja svojeg kratkog puta. Uska vrpca krvi vodila je nepogrešivo do seoskog groblja. Tamo je njezina ljubav imala kameni dom, najveći na tom groblju:
Wertačnić Dario, 1968 – 1986.
Pokušala se pribrati dok je ujak ponosito pokazivao svoje otkriće. Lagano je potapšao nadgrobni kamen:
"Sad vidiš... Poginuo je u nesreći, vozeći se na motoru."
Da, njezin Dario nije smrtan, ima devetnaest za vječnost. I dobro je skrivao svoju pravu bit. Iznenada je zgrozi novi pomisao:
"Je li vukodlak? Nije valjda, reci mi da nije?"
"Nije.", reče vilenjak umirujućim tonom. "Živi u grobu poput vukodlaka, ali ne diže buku kao oni. Dario je živi mrtvac, a ima ih više."
Šetali su grobnom alejom. Ujak joj je pokazao još grobova: Miroslav Šarić, Kristijan Tadijanić i Antun Mijatović, zvan Toni. Godine 1992., sva su trojica bili vršnjaci, imali su devetnaest godina, kad su poginuli pri noćnom srpskom granatiraju Valpova.
"Baš su bili izišli iz zalogajnice, nakon što su večerali pizzu. Siroti dečki.", zamišljeno promrmlja ujak. "Danas spavaju u grobu, a noću šeću po vrtovima i napuštenim ulicama. Veći dio godine, borave u Wertačnićevoj kući, dok Darijevi roditelji i mlađi brat rade u Njemačkoj... Nikoga ne diraju, nitko ih ne primjećuje."
"Kako si znao?", upita Darija.
"Rekao mi je jedan od vilenjaka s ruba sela. Zapravo ih je dosta hvalio. Kaže da su živi mrtvaci puno bolje društvo od nepristojnih vukodlaka."
Darija je ridala. Ujak je bio zadovoljan. Pogled na njezino izmučeno lice govorio mu je da se uplašila posljedica svoje lakomislenosti, a suze su bile najava kraja ljubavi. Ishod današnjeg dana nikako nije loš.
Na povratku su se uvukli u tovarni prostor kamiona-tegljača punog klada koji je vozio drvo u grad. Darija je imala vremena smiriti se. Doživjela je doista uznemirujuće iskustvo, ali život ide dalje. Kako su se približavali svojem staništu, odlučnost je smijenila samosažaljenje. U ostalom, bolje je ovako. Sada je oslobođena tajne koju je morala skrivati od voljene osobe i njegovih prijatelja, dragih dječaka. Oni su zapravo pripadnici istoga svijeta. Kovitlac njezinih misli vrtio se oko jedne središnje: Dario nije smrtan. Njihova ljubav, dakle, nije ugrožena.

| 17:10 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

SVI SMO MI SFERA!

Galaktički književni leksikon: Hrvoje Prćić

Kad se priča o hrvatskom SF-u, Hrvoje Prćić je nezaobilazna osoba. Dugogodišnji urednik "Siriusa", autor nagrađen SFEROM, a prije svega neumorni fan znanstvene fantastike, daje nam lucidni uvid ne samo u nekadašnje stanje hrvatske znanstvene fantastike, već i sadašnjost te moguću budućnost! Razgovor je vođen na Sferakonu 2005. godine


SVI SMO MI SFERA!
Razgovarao: Boris Švel
___________________________________________________________________

"Parsek": Možete li nam se predstaviti?
Prćić: Zovem se Hrvoje Prćić, svojedobno sam bio glodur Siriusa, dobitnik sam nagrade SFERA za najbolju priču 1985. godine, a sada sam glavni urednik National Geographica Hrvatska. Prvo moram reći da u sebi nosim staru rak-ranu što nisam u onih dvanaest veličanstvenih koji su osnovali SFeru. Ali, kad su oni osnivali SFeru, ja sam tek dolazio iz Subotice u Zagreb na studij fizike, kao već strastveni ljubitelj znanstvene fantastike, odgojen na Verneu, Wellsu i drugim slavnim prvacima znanstvene fantastike, kao i ruskoj znanstvenoj fantastici koje je u ono doba bilo jako puno objavljivano, noseći sa sobom i jednu malu nagradu. Naime u petom razredu osnovne škole pobijedio sam na jednom literarnom natječaju u Vojvodini - kakvih je u to doba bilo - sa znanstveno-fantastičnom pričom o svijetu u kojem nema trenja. Došavši u Zagreb, nisam znao da postoji sekcija za znanstvenu fantastiku pri ARKZ-u (Astronautički i raketni klub Zagreb, op. ur.), ali sam vidio da se u Galeriji Studentskog centra održava prvi Sajam znanstvene fantastike. Došao sam tamo, upoznao divne ljude i vrlo brzo se priključio toj ekipi koja je već osnovala Društvo za znanstvenu fantastiku. Zahvaljujući njihovoj i svojoj komunikativnosti te svojem zanimanju za SF, ubrzo sam postao jedan od aktivnijih članova SFere. Postao sam i urednikom "Parseka" koji je tada, od jednog šapirografiranog papirića, dobio oblike skoro semi-prozina koji se tiskao u tiskari. Doista, mislim da je to bilo pravo zlatno razdoblje SFere, kad se u SFeri radilo i razvijalo. SFera je tada išla jednim dobrim smjerom etabliranja znanstvene fantastike.
Bilo je to vrlo teško, jer je u to vrijeme znanstvena fantastika općenito bila smatrana skoro šund-literaturom, nije bila cijenjena. Sjećam se jednog razgovora s profesorom Solarom koji je napisao knjigu o teoriji književnosti, gdje je on svrstao znanstvenu fantastiku tako kako ju je svrstao. Imao sam sreću što sam ga upoznao preko obiteljskih prijatelja, pa sam ga upitao: "Kako možete reći da je to loša literatura?" "Navedite mi dobru SF literaturu", odgovorio mi je . Rekao sam mu: "Orwellowa 1984., Zamjatinov Mi, Swiftov Gulliver..." "Pa to nije znanstvena fantastika!" (smijeh) Dakle, sve što je bilo dobro, nije smatrano znanstvenom fantastikom - u nju se trpalo samo stvari poput Flasha Gordona. Naravno, ako ograničite SF na takve i slične stvari, držat ćete kako je to nešto B-kategorije.
SFera je tada krenula dobrim putem etabliranja SF-a, njezina pretočavanja u mainstream literaturu. Za to je, dakako, bilo potrebno uključivanje u razne državne i društvene forume, poput SIZ-ova (samoupravne interesne zajednice; one su držale novce, op. ur.), Gradskog odbora za kulturu, sudjelovanja u raznim natječajima... Jedna birokracija bez koje se ne može. Moram reći da je to tada jako dobro rađeno, mi smo se silno angažirali: išli smo po osnovnim školama i okolnim gradovima, držali predavanja, okupljali ljude. Inicirali smo okupljanja ljubitelja znanstvene fantastike po raznim mjestima. Našim današnjim članovima bit će zanimljivo da smo mi inicirali osnivanje klubova u Beogradu, Osijeku, Rijeci, Splitu, kasnije i drugdje, kao u Subotici. Radili smo da se fandom razvije, širi i etablira. Doista, održavali smo puno dobrih predavanja i literarnih večeri. Bilo je tu puno papirologije, čak smo nastojali da i naše sastanke malo uozbiljimo. Tada je bilo jako puno SF-a na sastancima: "svađa" oko sadržaja, tumačenja... Zaista se živio taj SF na sastancima SFere. Uživao sam u tim našim prepirkama koje su znale trajati do kasno u noć. Kroz rad u SFeri počeo sam polako surađivati oko znanstvene fantastike i s kućom Vjesnik s kojom sam surađivao i na druge načine. Tako sam uspostavio blisku suradnju s Borivojem Jurkovićem i "Siriusom", počevši raditi kao prevoditelj i autor stručnih tekstova. Mislim da sam objavio u to doba najveći broj stručnih tekstova o raznim sferama znanstvene fantastike i potvrdio se kao dobar poznavatelj SF-a, čak autoritet.
Tada sam počeo na ondašnjem Omladinskom radiju - današnjem Radiju 101 - voditi kao urednik emisiju o znanstvenoj fantastici koja je išla četvrtkom od 19 do 19 i 30 sati. Bila je to prva radijska emisija posvećena isključivo znanstvenoj fantastici, trajala je oko godinu dana. Nakon toga, dvije godine nisam radio na radiju, a onda sam organizirao emisiju 3. programa Radio-Zagreba, pod nazivom "Znan-fan tobogan". Ona je išla četiri do pet godina i imali smo zaista ogroman broj raznih gostiju koji su dolazili i razgovarali o znanstvenoj fantastici. To je jedan dio mojeg rada na koji sam jako ponosan.
Dakako, kruna mojeg rada na znanstvenoj fantastici bila je kad sam naslijedio Borivoja Jurkovića na mjestu glavnog urednika "Siriusa". Boro je napravio divnu stvar u prvim godinama, kad je "Sirius" dobio nagradu kao najbolji SF časopis u Europi 1980. godine. Malo sam okrenuo njegovu koncepciju: modernizirao "Sirius", uveo unutarnje grafičke priloge, široke dijapazone sadržaja, grafički ga poljepšao, što je 1984. godine rezultiralo još jednom nagradom za najbolji časopis u Europi. Tada smo jako puno radili na odgajanju mladih pisaca sa školom pisanja znanstvene fantastike i ocjenjivanjem radova, upućivanjem autora što jest, a što nije dobro itd. Mislim da je tada nastao i dobar dio sadašnje generacije pisaca znanstvene fantastike u Hrvatskoj.
Uređivanje i izdavanje "Siriusa" bila je uvijek jedna teška borba, zbog toga što - kao što već rekoh - znanstvena fantastika nije bila cijenjena kao mainstream literatura. S druge strane, i u kući Vjesnik bila se stvorila jedna kritična masa ljudi koji to nisu cijenili i voljeli; stalno smo se morali boriti za potvrdu "Siriusa". I onda dolazi ono najgroznije: u kući Vjesnik svaki je časopis bio nešto što se zvalo "zajednički proizvod". Znači, "Večernjak", "Arena", "Studio", "Erotika", "Sirius" bili su zajednički proizvodi kuće Vjesnik. Svaki je časopis bio u određenom postotku opterećen davanjima: toliko posto tiskanje, toliko posto distribucija, toliko posto restoran zajedničke prehrane, toliko posto odmaralište na Rabu, toliko posto liftovi, bla, bla, bla... No, "Sirius" je stalno imao gubitke! Odjednom su se pojavili zabrinjavajući gubitci, i što smo više dizali cijenu, to su gubitci bivali veći! Počeo sam žestoko analizirati te naše troškove i utvrdio sam da je u zajedničkom proizvodu "Sirius" opterećen sa 103 posto! Koliko god smo dizali cijenu, gubitci su - po definiciji - bili veći. Tako sam na jednom sastanku koordinacije rekao: "Čujte, riješio sam naše probleme s gubitcima, više ih ne ćemo imati!" "Kako?" "Cijena 'Siriusa' će biti nula dinara. Onih tri posto će također biti nula, ja ću biti na pozitivnoj nuli."
Valja također reći da je u to doba počela i opća recesija znanstvene fantastike, ne samo u tadašnjoj Jugoslaviji, nego općenito u svijetu. One začudnosti koja je stalno dizala znanstvenu fantastiku - a koja je proizlazila iz svemirske utrke, iz našeg ondašnjeg slabog poznavanja univerzuma - počelo je polako nestajati. Onda su došli kompjutori, pa je došao cyber science fiction, ali je i on polako počeo nestajati... Tako je začudnost znanstvene fantastike počela biti zatomljivana. To je bio drugi razlog što je naklada počela opadati, plus je rast tenzija u bivšoj Jugoslaviji doveo do toga da prodaja izvan Hrvatske počne opadati.
Tako su šefovi donijeli odluku da se "Sirius" ukine i da se ode u neke bolje projekte. "Sirius" je ukinut na prodanoj nakladi između deset i petnaest tisuća primjeraka. To bi i danas bila fantastična naklada, ali onda - očito! - nije bila dovoljna.
Kolika je bila remitenda "Siriusa"?
Mislim da je bila oko četrdeset posto.
Vi niste izravno naslijedili Borivoja Jurkovića? Između vas je bio Milivoj Pašiček?
Hajdemo to raščistiti. Milivoj Pašiček je bio glavni i odgovorni urednik te direktor OOUR-a (osnovne organizacije udruženog rada, op.ur.) koji se zvao Romani i stripovi. Kad je Boro Jurković otišao kao glavni i odgovorni urednik te direktor Romana i stripova - a on je još uz to bio i glavni urednik "Siriusa", jer je volio "Sirius" kao svoje čedo - došao je Milivoj Pašiček. Ja sam već tada bio tamo, ali nisam službeno bio u Romanima i stripovima. Tako sam radio "Sirius", ali, budući ga iz administrativnih razloga nisam mogao potpisivati, potpisivao se Pašiček. Kako je to njemu bila gnjavaža, jer Pašiček nije ni poznavao, ni volio SF (što će on spremno reći!), prestao se potpisivati. Onda su par brojeva potpisali Igor Mandić i Ana Hrastović, koji su bili tamo u radnom odnosu, ali i to je bilo pro forma, jer sam časopis radio ja. Međutim, kad su se raščistili ti službeni razlozi iz kojih se nisam mogao potpisati, počeo sam potpisivati "Sirius". Čak sam u jednoj Riječi urednika i naglasio kako je došlo vrijeme da se napokon otvoreno potpišem, jer su svi u to vrijeme znali da ga ja pripremam i radim. Eto, to je sva istina o "Siriusu".
Kako je u to doba funkcionirala SFera?
Sfera je u to doba bila vrlo snažna i očekivao sam da će i dalje nastaviti svoj uspon. U to vrijeme imali smo suradnju s Društvom književnika, u žiriju nam je bio Hrvoje Hitrec, etablirani ljudi su sve više dolazili u SFeru, ostvarili smo plodnu suradnju s kulturnim centrima stranih država, bili smo sve prisutniji... Kad je bio Sferakon, gotovo cijeli Zagreb je živio u Sferakonu: knjižnice su imale svoje izloge koje su uredile u stilu znanstvene fantastike, u izlozima najpoznatijih knjižara u centru grada bili su izlošci na temu znanstvene fantastike. Doista je grad živio u stilu znanstvene fantastike.
I broj članova je sve više rastao. Eh, tu se sad polako počinju javljati određeni problemi. Dobar dio ljudi koji su tada ušli u SFeru nisu lijepim okom gledali na tu, nazovimo, birokratizaciju SFere. A birokratizacija je nužna kad nešto postaje - nadobudno rečeno - organizacija od općeg društvenog interesa. Moram reći da je u to doba Ivica Posavec odrađivao silan posao u tom administrativnom dijelu. Nažalost, ta je grupacija pomalo osvajala majoritet u SFeri, a nije imala interesa za "službeničke" poslove - nije bila zainteresirana za administraciju, nije bila zainteresirana za društveno koristan rad... Bila je zainteresirana za to da igra igre, da ima mjesto gdje će se naći, popiti pivo, pušiti, zezati se, a science fiction joj je bio na drugom, trećem ili n-tom mjestu... Nažalost, rekoh da su osvajali majoritet i moja malenkost je u tom trenutku odlučila, kao i još neki drugi članovi, polako se povući i prepustiti njima vođenje SFere. Moj je dojam - možda griješim! - da je SFera iz jednog zlatnog doba krenula silaznom putanjom u kojoj polako gubi svoje pozicije na izvorima financiranja, polako gubi članstvo, polako gubi javni interes i priznanje, a na sve to dolazi još i rat, koji ju je dodatno zatukao... I tu je došlo do jednog tavorenja SFere. Posljednjih godina, pak, SFera se opet uzdiže i čini mi se da je na dobrom putu.
U to doba sam još dolazio na SFerakone, a onda je došao jedan SFerakon kad su mi na ulazu rekli da moram platiti kotizaciju, što je mene bilo silno razgnjevilo, nije se radilo o tih par desetaka kuna, nego o načelu: mislim da su, prema statutu (ne znam je li u međuvremenu promijenjen!), svi dobitnici nagrade SFERA doživotni počasni članovi udruge SFera, kao i doživotni posjetitelji, odnosno članovi Sferakona. Propustio sam puno Sferakona, što mi je silno žao, ali sam pratio zbivanja preko kolega koji su mu prisustvovali, kao i Interneta, pa sam upoznat sa sadašnjom situacijom i ekipom. Ove sam godine dobio "mig" da me na ulazu ne će tražiti kotizaciju i jako mi je drago što sam tu. Znanstvena fantastika je ono na čemu sam odrastao i ono što volim. Mislim da ću do zadnjeg atoma snage voljeti i pratiti znanstvenu fantastiku.
Vi ste ujedno i plodan autor?
U to vrijeme sam počeo i pisati znanstvenu fantastiku. Mislim da svaki fan sanja da počne pisati SF: prvo sam ga prevodio, a zatim sam ga počeo i pisati. Jedna od mojih priča bila je objavljena "Erotici". "Erotika" nije u to doba bila nikakav pornografski časopis, već - kako smo u to vrijeme govorili - časopis za kulturu erotskog življenja. Ona je doista objavljivala kvalitetne autore, kvalitetne stripove, kvalitetne stručne tekstove. Bio sam, inače, urednik znanosti, a kao autoru mi je nekoliko priča objavljeno unutra. Jedna je bila Ana s onu stranu zrcala, koja je poslije dobila i nagradu SFERA (godine 1985., op. ur.).
Pišete li još?
Cijelo ovo vrijeme ja sam i pisao znanstvenu fantastiku i objavljivao u raznim časopisima koje sferaši vjerojatno nisu pratili. U zadnjih petnaestak godina imam objavljeno stotinjak SF, horror i fantasy priča po raznim časopisima.
Unatoč tome, stječe se dojam diskontinuiteta između generacije "Siriusa" i generacije devedesetih. Vrlo malo autora iz "Siriusa" piše i danas: Predrag Raos, Živko Prodanović...
Ne bih rekao da je diskontinuitet u pisanju. Ljudi koje ste spomenuli, pišu. I oni ljudi koji su onda pisali - pišu. Prije bih rekao da je bio jedan mali diskontinuitet objavljivanja, a ne pisanja. "Sirius" je redovito objavljivao priče domaćih autora, stimulirao je domaće autore neka pišu. To je bilo opredjeljenje "Siriusa", objavljivati i razvijati domaću znanstvenu fantastiku. Kad se pojavila "Futura", to nije bilo njezino opredjeljenje. "Futura", kad se pojavila, nije bila usredotočena na objavljivanje i razvijanje domaćih autora. "Parsek" se također baš i nije pojavljivao u to vrijeme, a i danas je vrlo paradoksalno-sekularan. Tako da se u to doba nije imalo gdje objavljivati...
Predrag Raos! Primjerice, znam za njegovu briljantnu zbirku Veliki tetraedar. Kao sve što Raos piše, i to je opsežno djelo, tisuću dvjesto do tisuću tristo kartica. Briljantna zbirka, ali nikad objavljena! Upravo je bilo dogovoreno da bude objavljena, pa je izbio rat, pa daljnje komplikacije, pa nikad ništa... Tako se zapravo izgubila mogućnost objavljivanja! Znam mnoge autore iz doba "Siriusa" koji imaju pune fascikle napisanih, a nikad objavljenih stvari. Imao sam sreću, radeći za kuću Vjesnik, i u ratno doba objavljivati, tih spomenutih stotinjak priča, pa čak radim da ih objavim u dvije velike zbirke priča.
Zatim se stanje počelo pomalo popravljati. U SFeri se pojavila ekipa - koja jest odrasla na "Siriusu", ali se od tada malo i uozbiljila - pojavila su se pozitivna ozračja i ponovno se počelo objavljivati. Međutim, sad ta nova ekipa u SFeri i oko nje, odnosno hrvatskog SF-a, dosta obiteljski (kako ja to volim reći) vodi SFeru i hrvatski SF. Ta ekipa je isplivala, a oni iz starije generacije nisu više bili dio te klape. Zato se može dobiti dojam da su ti ljudi nestali. No, oni su živi i pišu: Raos je objavio par stvari, pa Živko Prodanović, pa Slobodan Petrovski. Petrovski više u inozemstvu; on jako dobro piše, jako mi je drago što sam ga profurao u "Siriusu"...
Branko Pihač...
Pihač također! On je vrlo osebujna osoba koja jako zanimljivo piše. Sve su njegove priče tehnički dosta dobre. Pihač je tipični predstavnik tehničkog SF-a. On ima neki izum, pa se oko tog izuma nešto događa... Pihač je otišao iz Hrvatske (u Kanadu, op. ur.) jer je propala tvrtka u kojoj je radio, ali on i dalje piše. On je bio pomalo kivan na hrvatsku izdavačku scenu, jer nikad nije dobio SFERU, niti je ušao u izbor da dobije neku nagradu. Stoga je bio kivan, a kad je otišao, nije slao stvari izdavačima - a nije imao ni kome slati! Zato mu je nešto objavljeno u inozenstvu. Čuo sam da je ostao u kontaktu i s nekim beogradskim izdavačima, ali ni tamo nije ništa objavio. Tek sad je obnovio kontakte s nakladnicima, ali on je pisao cijelo vrijeme i sigurno ima na zalihi dobru količinu priča.
Dakle, to su ti autori koji su pisali i pišu. No, stasala je nova generacija koja je doista učinila veliki iskorak u obnavljanju tiskanog dijela znanstvene fantastike. Tu odajem veliko priznanje, u prvom redu sferakonskim zbirkama, a potom istrakonskim zbirkama. To su doista briljantne stvari.
Kako vidite SFeru danas?
Očito je, dakle, da u SFeri pušu neki novi vjetrovi. Međutim, ono što bi SFera trebala sad učiniti, da bi došlo do jednog revivala zlatnog doba, jest da ponovno poradi na svojoj birokraciji. Ali birokraciji u pozitivnom, ne u negativnom smislu! SFera je sada, na određeni način, zatvorena u sebe. Ona je u sferi. I u toj sferi sve funkcionira. No, iz te sfere treba iskoračiti. SFera mora poraditi da opet postane dio mainstream literature, da postane cijenjena u institucijama. Ne volim reći: ozbiljnim institucijama, ali, recimo, u priznatim institucijama. Pri tome mislim na udrugu, ali i na SF u cjelini! SFera mora dobiti ono priznanje koje zaslužuje, kao udruga koja sustavno radi na jednom dijelu kulturne promidžbe i uzdizanja u Hrvatskoj, pa i izvan granica. Ali to ne će biti vrednovano i cijenjeno ako ostane unutar SFere; ona mora polako izaći iz te sfere. A to znači: mora se voditi određena administracija, mora se uključiti u tokove mainstream literature i mainstream kulture, mora doći na određene izvore financiranja. Njezini članovi moraju postati cijenjeni članovi određenih institucija, jer će samim tim biti više cijenjena i njihova udruga. To će samim time dovesti i do priljeva novog članstva.
Ja pratim što se zbiva na forumima, chatovima i slično. Ta zatvorenost na određen način koči nove ljude da dođu. Kad dođu drugi ljudi s novim i svježim idejama, vrlo im je teško probiti se kroz sferu sadašnje generacije. Mora doći do otvaranja, do širenja! SFera se mora angažirati i u drugim gradovima, ne samo po Zagrebu. Neka me ne shvate pogrešno Kutinjani, Istrani, Riječani, Osječani... Ali SFera je najstarija udruga u Hrvatskoj. SFera ima tradiciju. Svi smo mi SFera! Od SFere se doista očekuje da bude lider, i ona to očekivanje mora ispuniti! Naravno, uvijek se postavlja pitanje kadrova...
Zbog čega mi sve to radimo? Iz više razloga: jedan je ljubav. Volimo SF! Ali, također želimo priznanje i novce. Prvo ulažemo ljubav, zatim smo netko-i-nešto pa ulažemo priznanje, a na kraju i novac. Tu moramo zatvoriti konstrukciju radi čega to sve radimo: studiramo radi novca, radimo radi novca, pa i hobijem se bavimo radi novca. Ali, uživamo u tome! Kroz to uživanje moramo međusobno izgraditi da SFera bude priznata i poznata jer će se time OTVORITI TRŽIŠTA! Otvorit će se tržišta da plasiramo svoje radove i otvorit će se mogućnost da nam dođu novi članovi sa svježim idejama i s više slobodnog vremena. To je klasično pitanje smjene generacija! Dok smo mi bili studenti, imali smo mnogo više slobodnog vremena. Zatim dolazi posao, obitelj - vremena imaš sve manje. Ali imaš nešto drugo: ugled, autoritet, pristup izvorima financijske moći, društvene moći, političke moći, pa svatko na određeni način pridonosi tome. To je ono što SFeri u ovom trenutku nedostaje i što Sfera mora učiniti da bi napravila taj ključni iskorak koji je potreban i znanstvenoj fantastici u Hrvatskoj i SFeri kao temeljnoj hrvatskoj udruzi za znanstvenu fantastiku!
Dobro, a kako bi to trebalo učiniti?
U svakoj povijesti američkog SF fandoma - on je najjači, tu nemamo što razgovarati! - svaki će vam od tih starih majstora koji su stvorili science fiction onakvim kakav je danas, svaki od njih će vam reći da je SF stvoren jednom spregom fandoma i autora, ljubitelja i pisaca. Oni su jedni druge uzdizali i sami sebi stvorili tržište! sami su sebi stvorili business! Mi smo sad ponovno došli u fazu da to napravimo. I ako to ne učinimo, polako ćemo zamirati...
Najljepša Vam hvala!

| 17:05 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

AMERI, JAPANCI I RUSI!

Kina vrte, Čubi recenzira:
Evo nam tri nova filma, tek toliko da ne ispadne da smo u kolovozu i rujnu prikladno (ljetno) plandovali!


AMERI, JAPANCII RUSI!
Piše: Aleksandar Žiljak
_____________________________________________
The Island

Michael Bay je jedan od onih režisera koga svi pljuju, a filmovi mu mlate pare. Populist, što bi se reklo. Među (ne)djelima po kojima ga pamtimo svakako je najrazvikaniji bio Pearl Harbor, Armageddon, te praznoglavi, ali atraktivni i zabavni akcići poput Bad Boys i The Rock. U principu, kad se ide gledati film Michaela Baya, može se računati na bučni, hiperkinetički spektakl za američke infantilce.
E sad, da je to neka preporuka, baš i nije. Pa sam nakon gledanja filma The Island iz kina izašao znatno zadovoljniji nego li sam očekivao da ću biti kad sam ulazio.
Otok ima zanimljivu premisu: Grupa ljudi živi u zaštićenoj i izoliranoj zajednici, u nekom tornju. Život im je nadziran i reguliran, mozgovi poprilično isprani, a radi se o rijetkim preživjelima nakon što je zagađenje konačno pobijedilo zagađivače. Sistem je oličenje korporativnog totalitarizma, nešto poput fašizma, samo se ne pokazuje dokle je narastao kukuruz. Svatko spava u svom sobičku, diže se sa sretnim mislima, jede za zajedničkim stolom ono što mu stave na tanjur i radi zaglupljujući posao koji mu se ni ne trude objasniti. Svi nose na dlaku istu bijelu odjeću, seks je strogo no-no, a ima nešto večernje zabave u borbenim video igrama i sličnim glupostima. Ako se tko buni, tu su momci u crnom da podsjete na norme ponašanja i zabilježe prekršaj.
Jedina je nada stanovnicima ove “utopije” lutrija, u kojoj je zgoditak odlazak na famozni Otok, posljednji još nezagađeni kutak na Zemlji, gdje se čovječanstvo obnavlja.
E sad, naš junak (Ewan Mc Gregor), mučen nimalo sretnim snovima, malo-po malo uviđa da nije sve onako kakvim se čini. Nakon što iz prikrajka promatra ubojstvo jedne svoje kolegice s posla, doslovno grabi za ruku djevojku u koju je zaljubljen (Scarlett Johansson) i bježi s njom, zbunjen i ne znajući ni sam kuda ni kako.
Ispostavlja se, naime, da su stanovnici kolonije klonovi moćnih, bogatih i utjecajnih ljudi, koje uzgaja moćna korporacija s ciljem da originalima pribave potrebne organe za transplantaciju. Po cijenu života, naravno. A kako je cijeli posao zapravo ilegalan, a sponzori kompanije moćni, bogati i utjecajni, za našim bjeguncima kreću uvježbani lovci na ljude.
Ono što spašava Otok je prikaz same kolonije. U tim je trenucima film blago rečeno zastrašujući, jednostavno zato jer je to način života koji ni po čemu nije neobičan, nemoguć i dalek. Štoviše, predstavlja malo benignije oličenje svih onih totalitarističkih snova o strogo nadziranom i uniformiranom društvu kakvih smo se imali prilike nagledati u zadnjih sto godina, a mnogi ih u ovom ili onom obliku sanjaju i danas. Doduše, ima u drugoj polovici filma scena u kojoj više dobitnika na lutriji “putuje” na Otok, koja pak opako podsjeća na ona neka mjestašca skrivena od znatiželjnih pogleda u poljskim pejzažima, tamo negdje u prvoj polovici četrdesetih.
Zanimljiva je i ideja uzgoja ljudskih bića radi organa, ne radi same ideje, nego zato što je to nešto što je u ovom trenutku tehnološki sasvim blizu, a moralna pitanja koja se nameću nisu i vjerojatno ni neće biti razriješena. S druge strane, neke su stvari pomalo problematične, poput za rasplet vrlo bitne postavke da klonovi obnavljaju i uspostavljaju sjećanja svojih originala, što je nešto na što smo već dizali obrve, mrštili se i češkali se po glavi još kod npr. Alien Resurrection.
Kad krene bijeg, onda film postaje tipični Michael Bay Movie s puno jurnjave, razbijenih automobila i helikoptera i pucnjave. Problem je i to što, kad se sve razgrne, film nije ni malo originalan. U suštini, radi se o hibridu Loganovog bijega, Freejacka i Šestog dana. Stavljeno u šejker i pošteno prodrmano.
Međutim, kad se sve zbroji, oduzme i podijeli, Otok je jedan od boljih SF-akcića ljetne sezone i pogledati ga i nije neki gubitak vremena. A i Scarlett je baš slatka s pištoljem u ruci. Pištoljem za zabijanje dvadeset centimetarskih čavala, da budem jasan.
_______________________________________________________________________________
Howl's Moving Castle

Lik i djelo japanskog majstora animacije Hayao Miyazakija, nadam se, ne treba posebno predstavljati. Pa je jasno da je njegov zadnji film Howl's Moving Castle nešto što se ide gledati prvom mogućom prilikom. A prilika je bila nedavna revija azijskog filma održana u Zagrebu.
Međutim, Howl's Moving Castle mi je, osobno, ispao razočarenje. Da se razumijemo, vizualno je film fascinantan, animacija je savršena, pozadine prelijepe, gleda se u dahu, pršti detaljima svake vrste, i tako sve u superlativima. Ali...
Ali, film ima ozbiljnih pripovjedačkih slabosti. Najkraće prepričano, Sophie je skromna djevojka koja radi šešire za dame i stjecajem pomalo jezovitih okolnosti sretne i zaljubi se u mladog čarobnjaka Howla, čuvenog po svom pomičnom dvorcu. Iste večeri, upadne joj u radnju vještica iz Pustošije i baci na nju strašnu čaroliju: mlada se djevojka tjelesno pretvori u smežuranu staricu. Bježeći u brda, uz pomoć začaranog strašila naleti upravo na Howlov čarobni dvorac u kome se zaposli kao sluškinja...
Ovo zvuči zanimljivo, zar ne? I jeste. Međutim, problem je u tome što, kad se film odgleda, imate dojam da ste gledali središnji dio neke mini-serije. Naime, ni u kom slučaju nije jasna motivacija ni Howla, ni vještice iz Pustošije, ni dvorske vještice Sulimanove. Da stvar bude gora, oko naših junaka bjesni rat. Priča se, naime, odigrava u nekoj idealiziranoj srednjoj Evropi s kraja XIX stoljeća (tematski, crtić je steampunk s magijom), po kostimografiji otprilike bečka opereta križana sa Zatočenikom dvorca Zenda. Ali, rat koji se vodi nije nimalo operetski: tu se bez pardona uništavaju čitave flote, a noću bizarni ornitopteri drezdeniziraju gradove. Ne možemo se oteti dojmu da je rat itekako povezan s konfliktom između čarobnjaka i vještica, ali kako, nije sasvim objašnjeno. Također, kraj je strahovito zbrzan i neuvjerljiv. Ni sam dvorac nije do kraja iskorišten. Sve u svemu, čovjek ima osjećaj da je ili nešto propustio ili da fali pola filma, a to nije mala stvar, jer i ovako stvar traje puna dva sata.
Konačno, što reći o najnovijem Miyazakijevu uratku? Mislim da čovjek ima malo problema u zadnje vrijeme. Već je i Spirited Away, uz svu raskoš animacije, narativno bio pomalo nejasan, bez jasno razlučenog bitnog od nebitnog i bez prave dramske kulmincije koja bi logično dovela do raspleta. Taj se problem ponavlja i ovdje, samo još izraženiji: Kao da Miyazaki ima premalo filmske trake i vremena da ispriča cijelu priču onako kako bi on to htio. Pa ono što vidimo odgovara po prilici zapletu. A za podrobno razjašnjavanje i motivaciju likova, kulminaciju i rasplet fali još bar toliko. Možda da čovjek počne raditi trilogije, poput Matrixa ili LOTR? Publike za to ima, a ne sumnjam da bi mu bolje ispalo.
Ovako kako je, možda će nam nešto postati jasnije nakon ponovnog gledanja. Jer, Howl's Moving Castle je, uz sve nedostatke, zaslužio da ga se gleda.
_______________________________________________________________________________
Nightwatch

Za kraj nešto sasvim svježe, iako se radi o filmu o kojem se već dugo govorilo i najavljivalo ga se. Film je Nočnoj dozor ili, u američkoj distribuciji Nightwatch, Timura Bekmambetova, možda prvi ruski film fantastike koji smo imali prilike vidjeti u zadnjih 20+ godina.
Činjenica je da gotovo i ne znamo što se zapravo događa sa SF-om, fantasyjem i horrorom na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. Neke filmove se još dalo vidjeti na televiziji sredinom 80-tih, a odonda (osim Tarkovskog, tko ga ima) vlada rupa, rupetina. Još je gore s književnošću, a neki uvid u njihovu ilustraciju se mogao dobiti na zadnje dvije FUTURE. Imao sam prilike vidjeti još neke knjige u jednom antikvarijatu koji povremeno uveze nešto ruske produkcije: očito je živa, pišu se SF i fantasy serijali, a ilustracije naslovnica su da se čovjek na mjestu smrzne.
Dakle, Nightwatch. Ukratko prepričano: Među nama oduvijek žive oni Drugi, različiti: čarobnjaci, vještice, vampiri, vukodlaci, ta svojta. Sile Dobra i Zla su se pograbile prije tisuću godina. Kad se vidjelo da će bitka dovesti do potpunog uništenja, glavešine su se dogovorili. Svatko sam bira na koju će stranu, a uspostavljaju se Noćna Straža (nadzire zle) i Dnevna Straža (nadzire dobre). Tako se stvara ravnoteža koja traje i do danas.
Vrijeme današnje: Noćna Straža koristi fasadu moskovske Elektre. Ekipe jure okolo u velikim žutim ZIL-ovim kamionima, s rotirkama i plamenom što suklja iz ispušnih cijevi. Love vještice i vampire za koje procijene da su prekardašili, sve po paragrafima. Cijeli sustav, naime, nepogrešivo zaudara po staroj dobroj ruskoj birokraciji. Hoćeš biti vampir? Nema problema. Samo, Noćna Straža ti mora izdati licencu. Netko iz Noćne Straže ubije vampira? Dnevna Straža piše žalbu i postavlja pitanje nadležnosti i zakonitosti. Zabrljao si nešto prije petnaestak godina i sad kukaš kako nisi ti i nisi mislio i nisi tako htio? Ništa zato, imamo mi zapisnik s očevida, pa da vidimo. Koliko smo moralno čvrsti? Pa... Hoćemo li žrtvovati koga ako mislimo da ćemo tako spasiti tisuće drugih? Bez da trepnemo. Hoće li davno predskazani Veliki odabrati pravu stranu, stranu Dobra? Je, a onda ne bi bilo nastavka...
Film, da budemo jasni, nije nešto veliko i za odvaliti se. Međutim, zanimljiv je s obzirom na to odakle dolazi. Ruski je pečat nepogrešiv, već i u gore navedenim detaljima (koji ne mogu, a da ne izmame osmijeh, bar nama koji smo tome bili bliže nego li, npr. Ameri), kao i u prikazu urbanog, socijalnog i infrastrukturnog rasapa današnje Moskve. Odabrani glumci su veliki odmak od holivudske ušminkanosti (Constantine je najbliži za usporedbu), a likovi koje tumače nipošto nisu ni nepogrešivi ni bezgrešni. Režija je videospotovska, što ponekad umanjuje razgovijetnost scena, ali s druge strane itekako izmiče gledatelju tlo pod nogama. Efekti i vizualnost su na nivou, stvar nije budžetski nabrijana kao Hollywood, ali je svejedno adekvatna za postavljene zahtjeve. Da se Bekmambetov malo manje vezao na videospot, bilo bi još i bolje. I naravno, očekujemo nastavke. S obzirom da je film u Rusiji navodno rasturio, i da se radi o ekranizaciji jednog od romana iz trilogije (mislim da sam vidio na ruskom u jednoj našoj knjižari), za pretpostaviti je da će ih i biti.
A kakav je Nočnoj dozor? Recimo, solidni tri plus. U svakom slučaju pogledati, nije ni izdaleka tako glupo kao neki mnogo razvikaniji i

| 17:00 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

DAJE SE NA ZNANJE!


___________________________________
NATJEČAJ ZA ISTRAKONSKU ZBIRKU 2006. GODINE

1. Na natječaj se mogu slati samo neobjavljene SF ili fantasy priče, do 5 kartica dužine (do 9000 znakova, uključujući i razmake, ni znaka više), pisane na hrvatskom jeziku.

2. Tekst mora biti otipkan ili isprintan u jednom primjerku, na pisaćem stroju ili PC-u, a obavezno je priložiti i disketu. Svaki autor može poslati najviše tri priče.

3. Natječaj je anoniman.

4. Rad mora biti obilježen šifrom. Rješenje šifre - puno ime i rezime, adresu i broj telefona, te eventualno e-mail adresu, treba priložiti u zasebnom i zatvorenom pismu.

5. Dodjeljuju se tri novčane nagrade:
- Prva nagrada u iznosu od 1.500,00 kn
- Druga nagrada u iznosu od 800,00 kn
- Treća nagrada u iznosu od 500,00 kn.

6. Ocjenjivački odbor zadržava pravo ne dodijeliti nagrade ako tekstovi ne zadovolje kvalitetom ili uvjetima.

7. Krajnji rok za slanje radova je 15. 01. 2006. godine. Radovi se šalju poštom na adresu:
PUČKO OTVORENO UČILIŠTE U PAZINU (za Istrakon)
Šetalište Pazinske gimnazije 1
52000 P A Z I N

8. Nagrade će biti uručene u ožujku 2006. godine na Sedmoj istarskoj konvenciji fantastike i SF-a "ISTRAKON 2006" u Pazinu.

9. Posebna nagrada dodijelit će se za priču koja najbolje obradi neku istarsku temu.

10. Ako prosudbena komisija veći broj pristiglih radova ocijeni iznimno kvalitetnima, odabrane priče objavit će se u zajedničkoj zbirci kratkih SF priča.

________________________________________________________________

U čast istarskog vampira Jure Granda
ORGANIZACIJSKI ODBOR 5. FESTIVALA FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI U PAZINU
OGLAŠAVA

NATJEČAJ ZA VAMPIRSKE PRIČE

Ovim se natječajem traže priče iz žanrovskog spektra znanstvene fantastike - fantasyja - nadnaravnog horrora, koje na bilo koji način obrađuju ili koriste vampirsku tematiku.
Primaju se priče napisane na hrvatskom jeziku, duljine do 10 novinskih kartica (18.000 znakova, uključujući i razmake). Poželjno je da priče budu što kraće, ali to nije uvjet.
Priče koje se šalju na natječaj moraju biti originalne tj. neobjavljene. Neobjavljenom se pričom smatra priča koja još ni na koji način nije pružena na uvid javnosti u tiskanom ili u elektronskom mediju (uključujući i internet).
Priče treba slati u jednom primjerku otisnute na papiru, potpisane imenom i prezimenom autora, s detaljnim podacima o autoru u prilogu, uključujući kontakt-podatke, te kraći životopis i bibliografiju (materijal za "bilješku o piscu"). Priče ne treba potpisivati šifrom. U koverti s pričom otisnutom na papiru, OBVEZNO treba priložiti i disketu ili CD s pričom u elektronskom obliku (u .rtf datoteci, bez posebnih formatiranja teksta).
Priče treba slati na adresu:
Pučko otvoreno učilište u Pazinu (za vampirske priče)
Šetalište Pazinske gimnazije 1
52000 Pazin
Rok za slanje priča je 1. travnja 2006. godine.
Prosudbena komisija odabrat će najbolje priče za objavljivanje u zajedničkoj zbirci, koja će biti predstavljena na 5. Festivalu fantastične književnosti koji će se održati u Kringi i Pazinu, 11. i 12. kolovoza 2006. godine.
Priče odabrane za objavljivanje u zbirci se ne rangiraju i ne nagrađuju posebnim nagradama. Autori čije se priče odaberu za zbirku bit će pozvani da svoje priče predstave na spomenutom Festivalu.
Ukoliko se s vremenom ukažu mogućnosti da se, zahvaljujući nenadanoj naklonosti sponzora, neke priče ili autori ipak nagrade posebnim nagradama, takve će odabrati ista prosudbena komisija koja bira priče za objavljivanje.
Za ovaj natječaj i za ovu zbirku vampirska tematika je obavezna. Obavezno je i poštivanje propisane duljine od 10 kartica. Poželjno je, ali nipošto nije uvjet, da je vampirska priča radnjom smještena u Istru, i da se u njoj pojavljuje Jure Grando.

| 16:55 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

JULES VERNE MONDIAL

Obilježavanje stote obljetnice smrti Julesa Vernea između 19. i 27. ožujka ove godine u Amiensu, Nantesu i Parizu okupilo je piščeve štovatelje iz cijelog svijeta

JULES VERNE MONDIAL
Piše: Davor Šišović
___________________________________________

"Ma vi ste svi ludi!", zaključila je mlađahna Celine Giton nakon što je tjedan dana svjedočila intenzivnom druženju poklonika lika i djela Julesa Vernea, znamenitog francuskog pisca, oca znanstvene fantastike, čija je stogodišnjica smrti ovog proljeća obilježena brojnim manifestacijama u njegovim gradovima Amiensu, Nantesu i Parizu. Takav komentar mlade Francuskinje ne bi bio neobičan da ona nije zaposlena u ustanovi Centre International Jules Verne u Amiensu, dakle profesionalno se bavi ovim piscem, i podatke o njegovu životu i djelu već godinama naizust ponavlja posjetiteljima Centra, kako stručnjacima, tako i običnim turistima. Čak je, dakle, i jednu profesionalnu vernologinju (vernologicu?, op. ur.) uspjelo frapirati to prvo svjetsko okupljanje nekoliko stotina ljudi koji zajedno predstavljaju zbir skoro cjelokupnog svjetskog znanja o Julesu Verneu.
Za takvo okupljanje zasluge za organizaciju ima spomenuti Centar, ustanova koja se donedavno zvala Dokumentacijski centar Jules Verne, i služila je kao logistička potpora nekoć prilično malobrojnim publicistima i istraživačima, koji su uglavnom u specijaliziranim književno-povijesnim časopisima objavljivali neka svoja nova vernološka otkrića. Druga je adresa na webu, i glasi http://jv.gilead.org.il - riječ je o siteu kojeg je 1996. godine, zajedno s mailing-listom "Jules Verne forum" pokrenuo Zvi Har'El, profesor matematike na sveučilištu u Tel Avivu u Izraelu. Upravo su kontakti i razmjena informacija uspostavljeni preko ovog sitea doveli do osnivanja društava Julesa Vernea u Nizozemskoj, Poljskoj, Njemačkoj, pa i Jules Verne Kluba u Pazinu, čime je svjetska vernološka scena koju su dotad činila samo društva Julesa Vernea u Francuskoj i Americi, uvelike dobila na živosti. Još prije dvije godine počelo se na ovoj listi raspravljati o mogućnosti održavanja "svjetskog kongresa" na stotu obljetnicu Verneove smrti, i doista, Mondial u Francuskoj naišao je kao prilika da se ljudi, koji su se tijekom skoro desetljeća virtualne komunikacije upoznali i sprijateljili, prvi puta napokon sretnu i uživo.
Inače, Francuska je "svoga" Julesa Vernea pomalo zaboravila, pa je približavanje stogodišnjice piščeve smrti, i na Internetu vrlo vidljiva aktivnost vernijanaca iz cijelog svijeta, uočena kao prilika da se znamenitog pisca izvuče iz zaborava. Centar u Amiensu promijenio je ime, postao je "internacionalni", i u suradnji s gradovima Nantesom (gdje je Verne rođen) i Amiensom (gdje je proživio posljednja desetljeća i umro 1905. godine), te s brojnim francuskim kulturnim ustanovama, osmislio bogat cjelogodišnji program, čiji je vrhunac trebao biti osmodnevni Mondial u ožujku.
Kako je pozivnicu za Mondial dobio i pazinski Jules Verne Klub, na Cvjetnicu eto i mene u Amiensu. Prvi jutarnji susret s ostalim sudionicima, pred turističkim uredom odakle je počinjao zakazani obilazak grada, napokon je pripojio nepoznata lica imenima godinama poznatima s Interneta. Profesor Zvi Har'El vrlo je srdačna osoba, i osim vernologije, zanima se još za mnogo štošta. U vernijanskom svijetu jedno od najpoznatijih imena je i mladi Nizozemac Garmt de Vries, čovjek s tri završena fakulteta koji osim Julesa Vernea za pasiju ima i - grčku tragediju. Među Amerikancima bio je i jedan stari prijatelj - Jean-Michel Margot, predsjednik Northern American Jules Verne Society, koji je već dvaput pohodio naše Dane Julesa Vernea u Pazinu, a stari poznanici s 'neta uobličili su se još u lica Kanađanina Andrewa Nasha, Amerikanaca Dennisa Kytassarija, Briana Tavesa (voditelja odjela za restauraciju filmova u Kongresnoj biblioteci), Nijemaca Volkera Dehsa, Bernharda Krautha i drugih. Naravno, u društvu je bio i niz zanimljivih Francuza, a u vernijanskom svijetu vrlo je ugledno i ime Piero Gondolo dalla Riva, talijanski grof iz Torina, kojeg sam ovom prilikom po drugi put sreo: upoznali smo se prije pet godina na jednom manjem vernološkom simpoziju u Dinardu u Bretanji.
Domaćini su nas prvog dana proveli kroz gradske znamenitosti, a pozornost objektiva "ludih vernijanaca" privlačio je svaki objekt, znak i putokaz koji nosi Verneovo ime. Službeni kulturni program Mondiala svečano je otvoren četverosatnim spektaklom u gradskom cirkusu. Ovdje je cirkus ono što je kod nas koncertna dvorana, recimo Lisinski. Zanimljivo je da je njegova lijepa kružna građevina nastala u Verneovo doba, a on je kao član gradskog poglavarstva bio i zadužen za njeno funkcioniranje. Program u Cirkusu je počeo nekom vrstom performansa, zatim su puhački orkestri i zborovi iz Nantesa i Amiensa izveli poduži glazbeni program, nakon kojeg je glumac maskiran u Julesa Vernea kazivao Verneov inauguracijski govor iz vremena prvog otvorenja cirkusa, a veliko finale predstavljala je praizvedba simfonije Put u središte Zemlje, izvrsnog glazbenog djela uz čije se zvuke jako lako mogu zamisliti avanture Verneovih junaka.
Prvi dan Mondiala završio je posjetom znamenitoj Verneovoj kući s tornjem, kući gdje je najduže živio i napisao najviše svojih djela (ali nije umro u toj, nego u drugoj, u istoj ulici). Kako se kuća upravo rekonstruira da bi jednim svojim djelom postala muzej, vidjeli smo samo prizemlje, u kojem su bili blagovaonica, biblioteka, glazbeni salon i radna soba. Građa Centra, koji čuva pedesetak tisuća dokumenata iz piščeve ostavštine, bila je zbog radova sklonjena na drugo mjesto, a osim prostorija uređenih za posjetitelje, u predvorju je i mali butik koji prodaje knjige, razglednice i svakovrsne suvenire.
Drugog dana domaćini su nas poveli na more, u mjestance Le Crotoy, gdje je Verne živio pet godina prije konačnog dolaska u Amiens, i odakle je kasnije često polazio na plovidbe svojom jahtom Saint Michel III. Dio puta prošli smo uskotračnom parnom željeznicom, a na plaži u mjestu Mers rekonstruirali smo jednu od poznatijih obiteljskih fotografija obitelji Verne, snimljenu prije stotinu i dvadeset godina na istom mjestu. Simpozij pod nazivom "Jules Verne - svjetski pisac" počeo je trećeg dana Mondiala, i protegnuo se na četvrti dan. Predavanja su, na francuskom i engleskom uz simultano prevođenje, održavana paralelno u dvije konferencijske dvorane, a u zgradi je osim tog glavnog programa održavan i niz okruglih stolova, radionica, predstavljanja knjiga, izložbi i sajmova knjiga. Među pedesetak tema predavača iz osamnaest zemalja širom svijeta, bila je i moja prezentacija naslovljena "Jules Verne i Pazin, Istra i Hrvatska", i sudeći po reakcijama publike i kasnijim razgovorima, osim znanaca s liste "Jules Verne Forum", postojanje i aktivnosti pazinskog Jules Verne Kluba i veza Pazina s Verneovim romanom Mathias Sandorf još uvijek nisu dovoljno poznati, pogotovo među Francuzima.
Na samu obljetnicu Verneove smrti, 24. ožujka, rijeka ljudi uputila se ka gradskom groblju Madeleine, gdje je uz prigodni koncert (kasnije se saznalo da je izvedena kompozicija iz 1880-tih godina, prvo djelo ikad napisano za orkestar saksofona) i komemorativne govore, odana počast velikom piscu. Među nazočnima je bilo i dvoje Verneovih prapraunuka i nekoliko drugih članova obitelji. Svatko od gostiju Mondiala se, naravno, poželio slikati uz Verneov grob, a po svršetku ceremonije otputovali smo superbrzim vlakom (Francuzi ga zovu TGV, izgovarajući to te-že-ve) za piščev rodni grad Nantes.
Amiens je za zapadnoevropske pojmove gradić, od oko sto pedeset tisuća stanovnika, vrlo ugodne atmosfere, lijepih ulica, na nevelikoj rijeci Sommei. Nantes je pak triput veći od Amiensa, od davnina je to razvijeni industrijski i lučki grad na velikoj plovnoj rijeci Loirei. Sivlji je od Amiensa, viših i sivljih zgrada. Podsjeća me na Rijeku. Tu smo najprije obišli prigodnu izložbu u gradskoj knjižnici, gdje se čuvaju i originalni Verneovi rukopisi, a među izlošcima zapazio sam i naslovnicu rukopisa romana Mathias Sandorf, s originalnim naslovom Mediterane. U gradu postoji i Muzej Julesa Vernea, u zgradi podignutoj nakon piščeve smrti, ali je i on zbog rekonstrukcije bio zatvoren, a njegova je građa ionako "gostovala" na drugim izložbama u Nantesu, Amiensu i Parizu. Idućeg dana provedeni smo kroz grad i vidjeli sva bitna mjesta iz Verneova djetinjstva, mladosti i književnog sazrijevanja, u gradskom Planetariju pogledali smo i jedan trash film inspiriran Putom na Mjesec, a poslijepodne smo vjerojatno najmanjim trajektom na svijetu, na koji stane jedva osam automobila, preko široke Loire prevezeni do mjestanca Chantenney, gdje je bio ljetnikovac Verneovih roditelja. Ponovno vožnja TGV-om do Pariza, gdje nam je u programu bio posjet izložbi "Jules Verne i more" u Pomorskom muzeju na Trocaderu, i zatim večera u restoranu Altitude 95 na prvom katu Eiffelovog tornja. Nada da će nas domaćini voditi u čuveni restoran Jules Verne na drugom katu tornja nije se ostvarila - ipak je riječ o najskupljem pariškom restoranu gdje se na mjesto čeka i po tri godine!
Intenzivan i vrlo nabijen program dugoročno je napunio dojmovima poklonike Julesa Vernea koji su na Mondial došli iz mnogih krajeva Francuske, kao i nas "izvana", iz Njemačke, Poljske, Nizozemske, Rusije, Velike Britanije, Izraela, Brazila, Kanade, SAD, i naravno Hrvatske. Mondial se pokazao izuzetno važnim za svjetski vernološki pokret, koji već nekoliko godina intenzivno nastoji revalorizirati djelo ovog pisca, ističući ga ne samo kao pisca za djecu nego i za odrasle, istraživanjima potkrepljujući teze o Verneovom utjecaju na književnost, umjetnost, znanost i opći razvitak čovječanstva, pa i "obarajući" legende koje su se uvukle u opću kulturu i svjetsko javno mnijenje. Takva bi okupljanja, jednodušni su bili sudionici Mondiala, trebalo periodično ponavljati, seliti ih i u druge zemlje gdje djeluju društva Julesa Vernea, pa tako nije nerealno ni očekivanje da će se neki od budućih Mondiala dogod

| 16:50 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

PREGLED ZNANSTVENOFANTASTIČNIH DJELA U SRBIJI I CRNOJ GORI U 2004

Dugogodišnji poznavatelj europske SF scene, Mića Milovanović ustupio je ovaj popis znanstvenofantastičnih radova objavljenih tijekom protekle godine u Srbiji i Crnoj Gori

PREGLED ZNANSTVENOFANTASTIČNIH DJELA
U SRBIJI I CRNOJ GORI U 2004
. GODINI
Piše: Mića Milovanović
___________________________________________________________

Napomena urednika: u slučaju periodike, numeracija i mjeseci izdanja ostavljeni su u izvorniku


priče:
Sebastijan Adanko - Poslednja ("Emitor" 446)
Ilija Bakić - Lepi Nanko i klikeraši ("Politikin zabavnik" 2730, 4. 6. 2004.)
Ilija Bakić - Sad na izletu ("Emitor" 447)
Ilija Bakić - Gnoj
Ilija Bakić - Novi prilozi za biografiju Flaša Gordona ("Ulaznica", Zrenjanin br. 191-192, avgust 2004.)
Lidija Beatović - Ljubav kao glad ("ZNAK SAGITE" 13)
Ivan Bevc - Kraj leta ("Emitor" 446)
Ivan Bevc - Selo ("ZNAK SAGITE" 13)
Miloš Cvetković - Zid ("Politikin zabavnik" 2737 23. 7. 2004.)
Miloš Cvetković - Meso ("Emitor" 448)
Vasa Ćurčin - Božićna priča ("ZNAK SAGITE" 13)
Dragan R. Filipović - Čovek je dao imena svim životinjama, davno, u početku ("Emitor" 448)
Dragan R. Filipović - Konjska reka ("Politikin zabavnik")
Zoran Jakšić - Vertikalne igre ("Politikin zabavnik" 2723, 16. 4. 2004.)
Tihomir Jovanović - Mars u opoziciji ("Ulaznica", Zrenjanin br. 191-192, avgust 2004.)
Boban Knežević - Kineski kikiriki i srpska šljivovica ("Emitor" 449)
Vladimir Lazović - Muzika srca ("Emitor" 442)
Tamara Lujak - Monog ("Ulaznica", Zrenjanin br. 191-192, avgust 2004.)
Aleksandar Marković - Rešenje ("Emitor" 445)
Damir Mikloš - Odbrambeni mehanizam ("Emitor" 446)
Ivana Milaković - Vetar iz Hamala ("Emitor" 449)
Ivan Nešić - Stoper koji je lečio pregažene životinje... ("ZNAK SAGITE" 13)
Dejan Ognjanović - Neumrli ("Politikin zabavnik" 2726, 7. 5. 2004.)
Oto Oltvanji - Retka krvna grupa ("Emitor" 445)
Oto Oltvanji - Sardonični komšija ("ZNAK SAGITE" 13)
Oto Oltvanji - Tilt ("Politikin zabavnik" 2757, 10. 12. 2004.)
Vasa Pavković - Flaš, Dejl, Zarkov ("Ulaznica", Zrenjanin br. 191-192, avgust 2004.)
Petar Petrović - Samo reci kada, Gospode ("Emitor" 449)
Uroš Petrović - Međustanica (zbirka Priče s one strane, Znak Sagite)
Uroš Petrović - Gospođa bubamara (zbirka Priče s one strane, Znak Sagite)
Uroš Petrović - Levitron (zbirka Priče s one strane, Znak Sagite)
Uroš Petrović - Trag Edija (zbirka Priče s one strane, Znak Sagite)
Uroš Petrović - Predavanje (zbirka Priče s one strane, Znak Sagite)
Uroš Petrović - Lutka i perla (zbirka Priče s one strane, Znak Sagite)
Uroš Petrović - Haljina (zbirka Priče s one strane, Znak Sagite)
Uroš Petrović - Projekcija (zbirka Priče s one strane, Znak Sagite)
Đorđa Pisarev - Oh, zašto je samo Dejl pošla u supermarket ("Ulaznica", Zrenjanin br. 191-192, avgust 2004.)
Marko Pišev - Obožavam te ("Emitor" 450)
Ratko Radunović - Nepotizam ("Politikin zabavnik" 2725, 30. 04. 2004.)
Ratko Radunović - Zahvalno oko ("Emitor" 450)
Goran Skrobonja - Još jedno veče sa Džerijem ("Ulaznica", Zrenjanin br. 191-192, avgust 2004.)
Spomenka Stefanović - Kosjenka u vrtu ("Emitor" 447)
Jovan Stojadinović - Petak je dan za sredu ("Politikin zabavnik" 2728, 21. 5. 2004.)
Konstantin Tezeus - Tenkovi Kalenije ("Politikin zabavnik" 2739, 6. 8. 2004.)
Darko Tuševljaković - Krstarenje ("Politikin zabavnik" 2714, 13. 2. 2004.)
Darko Tuševljaković - U pećinama ("Emitor" 450)
Milan Urošević - Draconian ("Emitor" 444)
Jelena Vučetić - Misteriozni geni (zbirka Misteriozni Geni, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Amandu (zbirka Misteriozni Geni, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Doček Nove godine 2500-te (zbirka Misteriozni Geni, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Kuća za izdavanje (zbirka Planeta predaka, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Iz dnevnika dve Ane (zbirka Planeta predaka, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Planeta naših predaka (zbirka Planeta predaka, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Ogledalo (zbirka Planeta predaka, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Ko su oni (zbirka Planeta predaka, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Mašta ili stvarnost (zbirka Planeta predaka, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Spasioci (zbirka Planeta predaka, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Šapati svemira (zbirka Planeta predaka, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Između sna i jave (zbirka Planeta predaka, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Čudni budistički manastir (zbirka Planeta predaka, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Korov uništava plemenite biljke (zbirka Planeta predaka, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Plava planeta (zbirka Planeta predaka, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Sećenje na mladost (zbirka Planeta predaka, Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Najbliži svemirski susedi (zbirka Planeta predaka, Energoprojekt)
Ivan Zorić - Bočica vilinskog praha ("Emitor" 442)
Aleksandar Žiljak - Električni safari ("Politikin zabavnik" 2734, 2. 7. 2004.)
Zoran Živković - Telefon ("Politikin zabavnik" 2717, 5. 3. 2004.)

novele
Borislav Torbica - Pobuna večno mrtvih (Akademska misao)
Darko Tuševljaković - Uspon planinom pogrešnih postupaka ("Emitor" 444)
Jelena Vučetić - Misteriozni geni (Energoprojekt)
Jelena Vučetić - Umiranje zvezda (Energoprojekt)
Zoran Živković - Vagon (Polaris)


romani:
Ratko Radunović - Mi nismo bolesni (Narodna knjiga)
Zoran Grbić - Mreža (SKC - Novi Sad)
Zoran Živković - Četiri priče do kraja (Polaris)

| 16:45 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #


BIBLIOGRAFIJA HRVATSKOG SF-a (VI. dio)

I još priloga za bibliografiju. Zahvala Igoru Tabaku(i opet!) za prebacivanje u elektronički format.

BIBLIOGRAFIJA HRVATSKOG SF-a (VI. dio)

Sastavio: Živko Prodanović
____________________________________________________________
Prilog poznavanju hrvatske znanstveno-fantastične književnosti - građa za bibliografiju hrvatske znanstveno-fantastične proze /pripovjetke, romani, novele i romani/ objavljene u tjednicima, časopisima i magazinima do 1945. godine.

II. Abecedno kazalo pisaca

1. ANONIM
1. AUTOMATI
Zagreb 1938. "Svijet 7 dana". God. I. /XIII./ br. 2 /28/.
2. IZGUBLJENI GRAD
Zagreb 1945. "Zabavnik". God. III. br. 91.
3. MUMIJINA RUKA
Zagreb 1940, "Cinema". God. XIV. br. 4.
4. NEOBIČAN POKUS DOKTORA UTE
Zagreb 1940. "Cinema". God. XIV. br. 10.
5. NEPROBOJNI PNEUMATIK
Zagreb 1938. "Oko". God. IV. br. 25.
6. PODIVLJALI ROBOT
Zagreb 1938. "Cinema". God. XII. br. 2
7. PODIVLJALI ROBOT
Zagreb 1941. "Novela". God. I. br. 21.
8. S.O.S.PSI.NADVLADAJU.AMERIKOM
Zagreb 1930. "Cinema". God. IV. br. 24.
9. SPAS PAPIRA
Zagreb 1939. "Cinema". God. XIII. br. 4.
10. USKRSNUĆE
Zagreb 1941. "Novela". God. I. br. 5
11. UŽAS U PRAŠUMI
Zagreb 1937. "Svijet". God. XII. br. 12.
12. X I Y
Zagreb 1938. "Oko". God. IV. br. 32.

2.ANONIM /MONTEGUE GRIEG/
1. RAKETA /Montegue Grieg/
Zagreb 1934. "Cinema". God. VIII. br. 1.
2. RAKETA /Anonim/
Zagreb 1941. "Novela". God. I. br. 2.

3. ANONIM /I.B.VELIUS/
1. TAJNA /Anonim/
Zagreb 1931. "Cinema". God. V. br. 21.
2. PILOT SMRTI /Anonim/
Zagreb 1937. "Oko". God. III. br. 48.
3. PILOT SMRTI /I.B.Velius/
Zagreb 1939. "Svijet 7 dana". God. II. /XIV./ br. 40.
4. TAJINSTVENI ZRAKOPLOV /Anonim/
Zagreb 1944. "Zabavnik". God, II. br. 60.

4. ANTHOS
1. CVIJET GROZOTE
Zagreb 1935. "Svijet". God. X. knjiga XX. br. 8.

5. BARKOV S
1. LEGENDA 25. STOLJEĆA
Zagreb 1932. "Svijet". God. VII. knjiga XIII. br. 2.

6. C.O.
1. EKSPERIMENT PROFESORA BERTHIERA
Zagreb 1937. "Oko". God. III. br. 32.

7. C.R.
1. UMORSTVO U STAKLENIKU
Zagreb 1937. "Oko". God. III. br. 34.

8. CESAREC A.
1. POSJETA IZDALEKA
Zagreb 1931. "Literatura". God. I. br. 6.
2. SAN DOKTORA PROSPERA LUPUSA
Zagreb 1930. "Književnik". God. III. br. 9.

9. F.B.
1. AMERIKANAC JE UBIJEN
Zagreb 1936. "Oko". God. II. br. 46.

10. FRIED D.
1. OTROVNI PLIN NAD ZAGREBOM
Zagreb 1930. "Cinema". God. IV. br. 18.

11. GENČEK
SVEMIRSKI PUT BOBBY-A I BIBBY-A
Zagreb 1937. "Svijet". God. XII. br. 2.

12. GORSKI B.
1. NEOBIČAN IZUMITELJ "SMRTONOSNIH ZRAKA"
Zagreb 1943. "Pokret". God. II. br. 23.

GRIEG MONTEGUE vidi Anonim/Montegue Grieg/

13. HACO
1. ZAGONETNI STROJ
Zagreb 1930. "Svijet". God. V. knjiga 10. br. 6.

14. HOLM, BUDA
1. AMORA
Zagreb 1932. "Svijet". God. VII. knjiga XIV. br. 11.

15. HORVAT, MLADEN
1. MURI MASSANGA
Zagreb 1927. "Svijet". God. II. knjiga III. br. 1 do 13 i 15 do 26 i god. II. knjiga IV. br. 1 do 5 i 7 do 11.

16. HUENE L.V.
1. NAPITAK MLADOSTI
Zagreb 1933. "Cinema". God. VII. br. 11.

17. J.J.
1. GOSPODIN X
Zagreb 1937. "Oko". God. III. br. 3.

18. JURJEVSKI, DOBROSLAV
1. DVJESTA KILOMETARA ISPOD ZEMLJE
Zagreb 1931. "Mladost". God. XI. od br. 4 do 9-10.
2. DVIJESTA KILOMETARA ISPOD ZEMLJE
Zagreb 1938. "Naša zora". God. 1. br. 2 i 3.

19. KADIĆ, REŠAD
1. POSLJEDNJI PLES POGANSKOM BOGU
Zagreb 1936. "Svijet". God. XI. knjiga XII. br. 8.

20. KALENS
1. REFORMATOR
Zagreb 1933. "Cinema". God. VII. br. 12.

21. KARME S.V.
1. GOSPODAR MILIJUNA
Zagreb 1920. "Zabavnik". God. III. br. 1 do 18.

22. KULUNDŽIĆ, JOSIP
1. REZIGNACIJA KRALJA ROLLONA
Zagreb 1925. "Vijenac". God. III. knjiga V. br. 10.

23. L.S.
1. ALIBI
Zagreb 1937. "Oko". God. III. br. 14.

24. LOTNEM L.
1. KUGA NA OTOKU "M"
Zagreb 1934. "Cinema". God. VIII. br. 2.

25. LY-TAI-FU
1. IZLET NA MARS
Zagreb 1931.-1932. "Krijes". U 1931. od br. 1 do 4, u 1932. od br. 5 do 9.

26. MAJER, VJEKOSLAV
1. U UTROBI ZAGREBAČKE GORE
Zagreb 1941. "Savremenik". God. XXVIII. knjiga III. br. 1.

27. MAROUCHEVSKY, MICHEL DE /M-Y, MICHEL DE/
1. ČOVJEK U CRNOM PLASTU /Michel de Marouchevsky/
Zagreb 1944. "Pokret". God. III. br. 64.
2. 24 SATA U GODINI 2047. /Michel de M-y/
Zagreb 1944. "Zabavnik". God. II. br. 61.
3. KATASTROFA /Michel de M-y/
Zagreb 1944. "Zabavnik". God. II. br. 64.
4. NOVO SUNCE
Zagreb 1944. "Zabavnik". God. II. br. 81.
5. TAJNA OGAMANA
Zagreb 1944. "Zabavnik". God. II. br. 71.

28. MESARIĆ, KA
1. SUMPORNI OBLAK NAD GRADOM
Zagreb 1926. "Vijenac". God. IV. knjiga VI. br. 8-9.

29. MINTAS, VLADMIR
1. NAUTOSTRADA
Zagreb 1935. "Svijet". God. X. knjiga XX. br. 1

30. MRDJENOVIĆ, VELJKO
1. GENIJ PROFESORA APPLETONA
Zagreb 1934. "Svijet". God. II. knjiga XVIII. br. 12.

M-Y, MICHEL DE vidi Marouchevsky, Michel de/ M-y, Michel de/

31. OREŠKOVIĆ, MLADEN
1. 67 GR. ZLATA
Zagreb 1932. "Svijet". God. VII. knjiga XIV. br. 15.


32. V.M.
1. U DOLINI PAKLA
Zagreb 1937. "Svijet". God. XII. br. 41.

VELIUS I.B. vidi Anonim/I.B.Velius/

33. ZLATARSKI, JOSIP
1. ELIKSIR BLAGE SMRTI
Zagreb 1931. "Svijet". God. VI. knjiga XII. br. 1.

35. ZYR XAPULA
1. DR. VUDRONOV
Zagreb 1927. "Svijet". God. II. knjiga III. br. 14.

| 16:43 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

Sljedeći mjesec >>



Copyright © Parsek - Design touch by: Tri mudraca




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se