|
Ukoliko se na nekoga može računati kako će napisati tvrdu SF minijaturu, onda je to Zoran.
Zoran Vlahović
3C
________________________________
"Dolazak!", Davidov režeći glas me trgnuo iz kunjanja na radnom mjestu.
"Što… tko?...", bunovno sam probavao istreptati drijemež iz očiju. Koga boga… još dva dana nije trebalo biti nikoga! Nesreća?
Provjeravao je senzore s orlovskom koncentracijom. David je oduvijek svoj posao shvaćao preozbiljno. Jes' da je danas uopće naći posao premija za sebe… Netko se možda može igrati ili zezati ili gledati 3-V po cijeli dan, ali iznenađujuća količina ljudi ne. Zašto onda spavam na poslu?... Pa biti će da je to nešto nepromjenjivo u ljudskoj prirodi.
Opsovao je i poslao signal oružnim orbitalnim stanicama, po svoj prilici budeći još kojih pedesetak ljudi.
Onda sam prepoznao obris teretnjaka i opsovao.
Iz veze je počela pristizati oko pola sata stara poruka.
"Halo, kontrola leta! Ovdje teretnjak Sizif. Tražimo koridor za prilazak! Urgentno!"
"Odjebi, Sizife", David je zarežao preko odašiljača, gotovo prije no je saslušao poruku do kraja. Jes' da će odgovor putovati malo ispod pola sata, ali čemu štedjeti na vremenu? "Došao si dva dana prerano. Samo priđi na deset parseka i raznje'ćemo te!"
Lice mu je bilo deformirano od srdžbe dok je s prezirom u holou odmjeravao moderni ogromni teretnjak koji se približavao orbiti, zajedno sa svojim ogromnim i bijelo isijavajućim rashladnim perajama i nazubljenim setovima sada već pregrijanih baterija.
Ma da je bio jedini...
"Žderite si svoje proklete baterije", promrmljao je David za sebe. Ne da sam ga krivio.
I ja mrzim prepametne pilote/vlasnike nadsvjetlosnih brodova i njihovu besplatnu energiju.
O, da. Prilikom postizanja brzine svjetlosti, materija ostavlja svoju energiju iza sebe i nestaje. Teoretski, a ponekad i praktično dokazano.
Kao što je bilo teoretski, a ponekad i ponekad praktično dokazano da osovina ne može dostići kritičnu brzinu vrtnje a da se ne raspadne pri postizanju rezonantne frekvencije... Prije no su praktičari (prljava riječ u ustima svakog teoretičara) napravili nadkritičnu osovinu, koja jednom, brzo pretjerana preko opasne zone ponovo dolazi u stabilno radno područje... Prije no se stigne raspasti.
Fizička masa ima dovoljno inercije da odgodi raspad tih par djelića sekunde... Tih par dovoljnih djelića sekunde...
A potom su isto par stoljeća kasnije napravili i sa motorima za postizanje C.
Putovanja su odjednom postala isplativa, pa jeftina, roba je letjela preko svemira praktično bez ograničenja, badava... A potom je došla i energija...
Nekada su filozofi-teoretičari dokazivali da bi ostvarenje perpetuum-mobilea ostvarilo zlatno doba, doba viška iskoristive energije, u kome nitko ne bi morao raditi ako to sam ne želi, u kome svatko ima priliku razvijati znanost i umjetnost, u kome je sve ostvarivo... ali te postavke nisu računale na jednadžbe ravnoteže.
Ne znam tko je prvi "otkrio", i priznajem da ni danas sasvim ne shvaćam logiku iza matematike koja to dokazuje, ali činjenica je da nakon prelaska "svjetlosnog zida" treba sve manje energije za daljnje ubrzavanje, u simetričnoj krivulji... a kada dođeš na 2C, voziš se doslovno bez ikakvog utroška energije.
Za idući korak im nije trebalo dugo... Je li netko slučajno pretjerao iz gluposti, ili pred pritiskom konkurencije, ili je naprosto morao znati sada više nije bitno. Daljnjim ubrzavanjem iznad 2C počinješ dobivati energiju.
Jednom izvedena, jednadžba je svima bila savršeno očita i razumljiva... Osim rijetkim skepticima poput mene koji i dalje fizikalno ne mogu shvatiti kako nešto može ubrzavati uvlačeći plazmu na repu. S druge strane, ja nikada nisam shvatio ni onu teoretsku foru da struja u stvari teče unatraške.
Jedina prepreka daljnjem ubrzavanju je eksperimentalno dokazana činjenica da pri 3C brod akumulira neograničenu količinu energije i samouništava se.
Što većina posada doista smatra nepraktičnim.
Ako je netko zloupotrijebio istu onu inerciju da pređe zid 3C, nije se vratio da nam to kaže.
I tako je sa nadsvjetlosnim brodovima dva stoljeća prije mog rođenja pristiglo Zlatno Doba filozofa. Besplatna energija ni iz čega za sve, u neograničenim količinama...
Svatko je imao sve što poželi, svatko je imao privatnu klimu, vlastiti elektrokopter, svo slobodno vrijeme koje je mogao poželjeti, mada velika većina nema pojma što bi sa njim… Dok entropija nije učinila svoje. U prirodi ne postoji besplatno. Cijena nije uvijek prepoznatljiva, ali uvijek postoji… Ne možeš neograničeno "pumpati" dopunsku energiju u zatvoreni sustav a da ga ne debalansiraš.
A ma što neki ljudi mislili o tome, svaki je planet zatvoreni sustav, kao i svaki zvjezdani sistem. Višak energije se uskoro više nije stigao disipirati u obliku topline ili zračenja…
Prvo je klima otišla do vraga… Nije da su ljudi marili, dok god je svatko imao svoju privatnu klimu i svoje obećano slobodno vrijeme…
Potom se atmosfera počela gubiti, što nije bilo strašno jer se dovoljno nove moglo sintetizirati sa dovoljno besplatne energije…
Potom su fizikalne konstante krenule za atmosferom...
Neograničene količine besplatne energije su prezasićivanjem deformirale samu ravnotežu prostor-vremena i entropije. Toplinska smrt svemira, nekada milenijima daleka, sada je puno bliža.
Drugi Sporazum iz Kyota je ograničio količinu dozvoljenog unosa energije po pojedinom sustavu, dozvoljenu količinu koju pojedini brod smije dostaviti u svaki sustav, ali pojedinci poput Sizifovog kapetana i dalje, iz gluposti ili inercije, ne mare. Samo da stignu brže, konkurentnije... S prepunjenim baterijama punim beskorisne besplatne energije.
|