utorak, 07.11.2006.

SIMBOLIČNA

Okej, Njega valjda ne treba predstavljati.

SIMBOLIČNA
Darko Macan
_____________________________________________

Rođen sam s crvenom zvijezdom na čelu.
Svoju sam sreću mogao zahvaliti nanotehnologiji. Znajući u kakvim vremenima živimo naši roditelji nisu samo programirali željeni spol i fizičke karakteristike svoga prvog dvanaestočlanog legla, već su iskoristili nanobote da nas i prije rođenja promaknu u društveno podobne. Svijetla je budućnost meni i jedanaestorici moje braće i sestara bila zajamčena na staničnoj razini. Bar do prvih izbora.
A na tim se izborima tek pokazalo koliko su nam roditelji bilo dalekovidi. Oni sami nisu ih preživjeli, ali su naši nanoboti predosjetili promjenu klime i u ključnom trenutku crvenu zvijezdu zamijenili crnim slovom U. Kada su falange hrđavih bajuneta upale u vrtić, samo se nas dvanaestoro provuklo.
Do četrnaeste godine - godine naše punoljetnosti, glasačkog prava i polaska u vojsku - nanoboti su nam spasili kože barem tucet puta, pravodobno sluteći pobjedničku stranu. Pomogli su nam i na način kojeg naši roditelji nisu predvidjeli: kad smo ostali siročad, prodavali smo svoju krv - obogaćenu nanopodobnošću - svima koji su željeli biti sretni poput nas.
Svoj sam opstanak mogao zahvaliti nanotehnologiji.
Navršili smo četrnaestu, dali otisak prsta i zjenice, zadužili vlastitu bajunetu i mislili da smo spremni na sve. I bili smo. Na sve osim slobode.
Sloboda je stigla nenadano; neželjeno dijete predugog rata i ljudi umornih od biranja strana. Sloboda je imala ime za koje nismo hajali. Sloboda je imala ideale za koje nismo marili. Simbol! Jedino smo željeli znati koji će joj biti simbol! Morali smo znati koji će joj biti simbol!
Nanoboti su u našoj krvi divljali. Nisu se znali postaviti. Za ovo nisu bili programirani. Tko je vidio ljudima davati slobodu?! Utjehe nema u slobodi! Simbole, simbole nam dajte!
Poslije se sloboda okitila nekim već simbolom, ali za nas je bilo kasno. Izgubljeni, očajni nanoboti nasumce su nam po čelima ispisivali simbole iz svoje arhive, čas slova, čas znake. Pogledavali smo se, stežući hrđave bajunete, i nismo vidjeli braću iz legla, sestre s kojima smo odrasli: vidjeli smo crveno čelo kad je naše bilo crno; crno, gdje je naše bilo crveno.
Svoj sam život mogao zahvaliti nanotehnologiji.
Umro sam s crvenom ranom na čelu.

| 12:15 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

<< Arhiva >>



Copyright © Parsek - Design touch by: Tri mudraca