|
Kina vrte, Čubi recenzira:
Evo nam tri nova filma, tek toliko da ne ispadne da smo u kolovozu i rujnu prikladno (ljetno) plandovali!
AMERI, JAPANCII RUSI!
Piše: Aleksandar Žiljak
_____________________________________________
The Island
Michael Bay je jedan od onih režisera koga svi pljuju, a filmovi mu mlate pare. Populist, što bi se reklo. Među (ne)djelima po kojima ga pamtimo svakako je najrazvikaniji bio Pearl Harbor, Armageddon, te praznoglavi, ali atraktivni i zabavni akcići poput Bad Boys i The Rock. U principu, kad se ide gledati film Michaela Baya, može se računati na bučni, hiperkinetički spektakl za američke infantilce.
E sad, da je to neka preporuka, baš i nije. Pa sam nakon gledanja filma The Island iz kina izašao znatno zadovoljniji nego li sam očekivao da ću biti kad sam ulazio.
Otok ima zanimljivu premisu: Grupa ljudi živi u zaštićenoj i izoliranoj zajednici, u nekom tornju. Život im je nadziran i reguliran, mozgovi poprilično isprani, a radi se o rijetkim preživjelima nakon što je zagađenje konačno pobijedilo zagađivače. Sistem je oličenje korporativnog totalitarizma, nešto poput fašizma, samo se ne pokazuje dokle je narastao kukuruz. Svatko spava u svom sobičku, diže se sa sretnim mislima, jede za zajedničkim stolom ono što mu stave na tanjur i radi zaglupljujući posao koji mu se ni ne trude objasniti. Svi nose na dlaku istu bijelu odjeću, seks je strogo no-no, a ima nešto večernje zabave u borbenim video igrama i sličnim glupostima. Ako se tko buni, tu su momci u crnom da podsjete na norme ponašanja i zabilježe prekršaj.
Jedina je nada stanovnicima ove “utopije” lutrija, u kojoj je zgoditak odlazak na famozni Otok, posljednji još nezagađeni kutak na Zemlji, gdje se čovječanstvo obnavlja.
E sad, naš junak (Ewan Mc Gregor), mučen nimalo sretnim snovima, malo-po malo uviđa da nije sve onako kakvim se čini. Nakon što iz prikrajka promatra ubojstvo jedne svoje kolegice s posla, doslovno grabi za ruku djevojku u koju je zaljubljen (Scarlett Johansson) i bježi s njom, zbunjen i ne znajući ni sam kuda ni kako.
Ispostavlja se, naime, da su stanovnici kolonije klonovi moćnih, bogatih i utjecajnih ljudi, koje uzgaja moćna korporacija s ciljem da originalima pribave potrebne organe za transplantaciju. Po cijenu života, naravno. A kako je cijeli posao zapravo ilegalan, a sponzori kompanije moćni, bogati i utjecajni, za našim bjeguncima kreću uvježbani lovci na ljude.
Ono što spašava Otok je prikaz same kolonije. U tim je trenucima film blago rečeno zastrašujući, jednostavno zato jer je to način života koji ni po čemu nije neobičan, nemoguć i dalek. Štoviše, predstavlja malo benignije oličenje svih onih totalitarističkih snova o strogo nadziranom i uniformiranom društvu kakvih smo se imali prilike nagledati u zadnjih sto godina, a mnogi ih u ovom ili onom obliku sanjaju i danas. Doduše, ima u drugoj polovici filma scena u kojoj više dobitnika na lutriji “putuje” na Otok, koja pak opako podsjeća na ona neka mjestašca skrivena od znatiželjnih pogleda u poljskim pejzažima, tamo negdje u prvoj polovici četrdesetih.
Zanimljiva je i ideja uzgoja ljudskih bića radi organa, ne radi same ideje, nego zato što je to nešto što je u ovom trenutku tehnološki sasvim blizu, a moralna pitanja koja se nameću nisu i vjerojatno ni neće biti razriješena. S druge strane, neke su stvari pomalo problematične, poput za rasplet vrlo bitne postavke da klonovi obnavljaju i uspostavljaju sjećanja svojih originala, što je nešto na što smo već dizali obrve, mrštili se i češkali se po glavi još kod npr. Alien Resurrection.
Kad krene bijeg, onda film postaje tipični Michael Bay Movie s puno jurnjave, razbijenih automobila i helikoptera i pucnjave. Problem je i to što, kad se sve razgrne, film nije ni malo originalan. U suštini, radi se o hibridu Loganovog bijega, Freejacka i Šestog dana. Stavljeno u šejker i pošteno prodrmano.
Međutim, kad se sve zbroji, oduzme i podijeli, Otok je jedan od boljih SF-akcića ljetne sezone i pogledati ga i nije neki gubitak vremena. A i Scarlett je baš slatka s pištoljem u ruci. Pištoljem za zabijanje dvadeset centimetarskih čavala, da budem jasan.
_______________________________________________________________________________
Howl's Moving Castle
Lik i djelo japanskog majstora animacije Hayao Miyazakija, nadam se, ne treba posebno predstavljati. Pa je jasno da je njegov zadnji film Howl's Moving Castle nešto što se ide gledati prvom mogućom prilikom. A prilika je bila nedavna revija azijskog filma održana u Zagrebu.
Međutim, Howl's Moving Castle mi je, osobno, ispao razočarenje. Da se razumijemo, vizualno je film fascinantan, animacija je savršena, pozadine prelijepe, gleda se u dahu, pršti detaljima svake vrste, i tako sve u superlativima. Ali...
Ali, film ima ozbiljnih pripovjedačkih slabosti. Najkraće prepričano, Sophie je skromna djevojka koja radi šešire za dame i stjecajem pomalo jezovitih okolnosti sretne i zaljubi se u mladog čarobnjaka Howla, čuvenog po svom pomičnom dvorcu. Iste večeri, upadne joj u radnju vještica iz Pustošije i baci na nju strašnu čaroliju: mlada se djevojka tjelesno pretvori u smežuranu staricu. Bježeći u brda, uz pomoć začaranog strašila naleti upravo na Howlov čarobni dvorac u kome se zaposli kao sluškinja...
Ovo zvuči zanimljivo, zar ne? I jeste. Međutim, problem je u tome što, kad se film odgleda, imate dojam da ste gledali središnji dio neke mini-serije. Naime, ni u kom slučaju nije jasna motivacija ni Howla, ni vještice iz Pustošije, ni dvorske vještice Sulimanove. Da stvar bude gora, oko naših junaka bjesni rat. Priča se, naime, odigrava u nekoj idealiziranoj srednjoj Evropi s kraja XIX stoljeća (tematski, crtić je steampunk s magijom), po kostimografiji otprilike bečka opereta križana sa Zatočenikom dvorca Zenda. Ali, rat koji se vodi nije nimalo operetski: tu se bez pardona uništavaju čitave flote, a noću bizarni ornitopteri drezdeniziraju gradove. Ne možemo se oteti dojmu da je rat itekako povezan s konfliktom između čarobnjaka i vještica, ali kako, nije sasvim objašnjeno. Također, kraj je strahovito zbrzan i neuvjerljiv. Ni sam dvorac nije do kraja iskorišten. Sve u svemu, čovjek ima osjećaj da je ili nešto propustio ili da fali pola filma, a to nije mala stvar, jer i ovako stvar traje puna dva sata.
Konačno, što reći o najnovijem Miyazakijevu uratku? Mislim da čovjek ima malo problema u zadnje vrijeme. Već je i Spirited Away, uz svu raskoš animacije, narativno bio pomalo nejasan, bez jasno razlučenog bitnog od nebitnog i bez prave dramske kulmincije koja bi logično dovela do raspleta. Taj se problem ponavlja i ovdje, samo još izraženiji: Kao da Miyazaki ima premalo filmske trake i vremena da ispriča cijelu priču onako kako bi on to htio. Pa ono što vidimo odgovara po prilici zapletu. A za podrobno razjašnjavanje i motivaciju likova, kulminaciju i rasplet fali još bar toliko. Možda da čovjek počne raditi trilogije, poput Matrixa ili LOTR? Publike za to ima, a ne sumnjam da bi mu bolje ispalo.
Ovako kako je, možda će nam nešto postati jasnije nakon ponovnog gledanja. Jer, Howl's Moving Castle je, uz sve nedostatke, zaslužio da ga se gleda.
_______________________________________________________________________________
Nightwatch
Za kraj nešto sasvim svježe, iako se radi o filmu o kojem se već dugo govorilo i najavljivalo ga se. Film je Nočnoj dozor ili, u američkoj distribuciji Nightwatch, Timura Bekmambetova, možda prvi ruski film fantastike koji smo imali prilike vidjeti u zadnjih 20+ godina.
Činjenica je da gotovo i ne znamo što se zapravo događa sa SF-om, fantasyjem i horrorom na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. Neke filmove se još dalo vidjeti na televiziji sredinom 80-tih, a odonda (osim Tarkovskog, tko ga ima) vlada rupa, rupetina. Još je gore s književnošću, a neki uvid u njihovu ilustraciju se mogao dobiti na zadnje dvije FUTURE. Imao sam prilike vidjeti još neke knjige u jednom antikvarijatu koji povremeno uveze nešto ruske produkcije: očito je živa, pišu se SF i fantasy serijali, a ilustracije naslovnica su da se čovjek na mjestu smrzne.
Dakle, Nightwatch. Ukratko prepričano: Među nama oduvijek žive oni Drugi, različiti: čarobnjaci, vještice, vampiri, vukodlaci, ta svojta. Sile Dobra i Zla su se pograbile prije tisuću godina. Kad se vidjelo da će bitka dovesti do potpunog uništenja, glavešine su se dogovorili. Svatko sam bira na koju će stranu, a uspostavljaju se Noćna Straža (nadzire zle) i Dnevna Straža (nadzire dobre). Tako se stvara ravnoteža koja traje i do danas.
Vrijeme današnje: Noćna Straža koristi fasadu moskovske Elektre. Ekipe jure okolo u velikim žutim ZIL-ovim kamionima, s rotirkama i plamenom što suklja iz ispušnih cijevi. Love vještice i vampire za koje procijene da su prekardašili, sve po paragrafima. Cijeli sustav, naime, nepogrešivo zaudara po staroj dobroj ruskoj birokraciji. Hoćeš biti vampir? Nema problema. Samo, Noćna Straža ti mora izdati licencu. Netko iz Noćne Straže ubije vampira? Dnevna Straža piše žalbu i postavlja pitanje nadležnosti i zakonitosti. Zabrljao si nešto prije petnaestak godina i sad kukaš kako nisi ti i nisi mislio i nisi tako htio? Ništa zato, imamo mi zapisnik s očevida, pa da vidimo. Koliko smo moralno čvrsti? Pa... Hoćemo li žrtvovati koga ako mislimo da ćemo tako spasiti tisuće drugih? Bez da trepnemo. Hoće li davno predskazani Veliki odabrati pravu stranu, stranu Dobra? Je, a onda ne bi bilo nastavka...
Film, da budemo jasni, nije nešto veliko i za odvaliti se. Međutim, zanimljiv je s obzirom na to odakle dolazi. Ruski je pečat nepogrešiv, već i u gore navedenim detaljima (koji ne mogu, a da ne izmame osmijeh, bar nama koji smo tome bili bliže nego li, npr. Ameri), kao i u prikazu urbanog, socijalnog i infrastrukturnog rasapa današnje Moskve. Odabrani glumci su veliki odmak od holivudske ušminkanosti (Constantine je najbliži za usporedbu), a likovi koje tumače nipošto nisu ni nepogrešivi ni bezgrešni. Režija je videospotovska, što ponekad umanjuje razgovijetnost scena, ali s druge strane itekako izmiče gledatelju tlo pod nogama. Efekti i vizualnost su na nivou, stvar nije budžetski nabrijana kao Hollywood, ali je svejedno adekvatna za postavljene zahtjeve. Da se Bekmambetov malo manje vezao na videospot, bilo bi još i bolje. I naravno, očekujemo nastavke. S obzirom da je film u Rusiji navodno rasturio, i da se radi o ekranizaciji jednog od romana iz trilogije (mislim da sam vidio na ruskom u jednoj našoj knjižari), za pretpostaviti je da će ih i biti.
A kakav je Nočnoj dozor? Recimo, solidni tri plus. U svakom slučaju pogledati, nije ni izdaleka tako glupo kao neki mnogo razvikaniji i
|