parliament

srijeda, 29.02.2012.

Satan Is Real




Charlie Louvin nam je u svojoj autobiografiji - Satan Is Real: The Ballad Of The Louvin Brothers - ispricao kako je jedne veceri, 1963. godine, njegov mortus-pijani burazer Ira, pokusao telefonskim kabelom udaviti svoju 3. po redu zenu. Nesretnica se, pak, uspjela docepati Irainog colta i pogoditi ga sa svih sest metaka. Nijedan od sest srebrenih metaka nije bio smrtonosan. Dvije godine kasnije Ira je poginuo u saobracajnoj nesreci, vozeci se u autu sa svojom 4. zenom. Time je i definitivno okoncana karijera najveceg country dueta svih vremena. A sve je pocelo desetak godina ranije sa fantasticnim lp-jem, country remek-djelom: "Tragic Songs Of Life", cije se je objavljivanje potrefilo sa dolaskom Elvisa Presleya na scenu. Iako slavljeni od publike, The Louvin Brothers dobijaju packe od maticne diskografske kuce (Capitol Records), koja bezuvjetno trazi da Louvini moderniziraju svoj "retro" zvuk i da Ira svoje banjo i mandolinu zamijeni sa pedal steelom i modernom elektricnom gitarom, kako bi i braca sjela na tada popularni rockabilly vlak. Iru su takvi besramni zahtjevi bacili u depresiju i da je imao priliku da ga stigne, Elvisa bi sigurno zadavio telefonskim kabelom. Utjehu je nalazio, uglavnom, samo u alkoholu. U januaru 2011, umro je i Charlie. Ako ima neke kosmicke pravde, bar je Charlie dozivio da vidi i cuje kako najveci, kao sto su Gram Parsons, Emmylou Harris, Dolly Parton, Kris Kristofferson, Lucinda Williams i Will Oldham, obradjuju njihove pjesme i trgaju ih iz zaborava. Nedavno je firma -Light In the Attic- objavila luksuzno izdanje na vinilu i cd-u, jos jednog remek-djela Louvina: "The Satan Is Real". Remasterizirani snimci iz 1959., upakovani u reprint originalnog omota Capitol Recordsa plus dodatak - knjizica u kojoj nekoliko country velikana navodi svoje Louvin favorite. Pjesme o ubojstvu, prokletstvu, grijehu i oprostu. Will Bonnie "Prince" Billy Oldham je izabrao "Kentucky" za sebi najdrazu, za koju je rekao, kako su je Louvin Brothers snimili "...in order to rope in such souls as mine.".


Satan Is Real

29.02.2012. u 12:18 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.12.2011.

Lopta

Ovdje na zapadu je sve puno kompliciranije nego što je nekada kod nas bilo. Evo, recimo, jedan banalan primjer:
Iako vam se u Njemačkoj ne može desiti da komšiji razbijete loptom prozor, jer je djeci zabranjeno igrati lopte u blizini naseljenih mjesta, može se hipotetički desiti da se prozor ipak razbije, dok čekaš druga da izadje iz kuce i pimplaš loptu kako bi ubijo vrijeme. U jednom trenutku ti ta lopta naleti na >>maj geri<< i opla, ode prozor. E sada ovdje nastaju problemi. Ti ćeš se, jel, kao vaspitan dječak otici izvinuti komšiji, a komšija će pozvati policiju koja će ti prvo uzeti sve podatke (o tebi i o tvojima). Onda će komšija zovnuti naskupljeg majstora ostakljivača u čaršiji koji ce to naplatiti jedno dvije milje ojra i poslace račun tati. Tata kao vaspitani imigrant ce sve fino platiti i poslati pismo svom osiguravajučem društvu koje mu je ponudilo policu osiguranja u slučaju ovakvih šteta. Osiguranje će prvo otaljavati sa isplatom jedno dva mjeseca, a kad tata popizdi onda ce mu poslati pismo u kojem traže dokaz od doktora da si normalno dijete. Kad tata prikupi sve dokaze, osiguravajuči zavod će opet jedno dva mjeseca čekati sa rješenjem, pa će tata angažirati i advokata, jer mu se isplati pošto ima i ono osiguranje da moze angažirati advokata besplatno koje je opet napravio kod onog istog osiguravajučeg društva. Tako ce se sve vrtiti fino u krug jedno godinu dana, s tim sto ce tata ostati loš još jedno dvije milje ojra koliko će ga doci i besplatni advokat. Greska u sistemu je, naime, ta da ti kao normalan djecak si morao znati da se lopta ne smije pimplati u naseljenom mjestu. Mujo bi sad reko Sulji kako je, u stvari, jedino važno da se lova vrti. Sranje u svemu je to što te godine, a i 3 naredne, kao i onih 10 prethodnih, necete imati para da odete na more u Palmademajorku, za koju je mama vec napravila trajnu frizuru, vec će te se sušiti kod babe na selu, tamo negdje 20 km od Rame. Na kraju ne treba nikako zaboraviti da te stari nije smio degenjačiti u Njemačkoj, niti bi to uradio na Palmademajorki.

Kod nas je nekada bilo skroz drugačije. Mogao si igrat lopte gdje ti duša hoće. I, naravno, dešavalo se da razbiješ komšijski prozor. Ovdje su bila dva razvoja dogadjaja moguća. Ako si bio nevaspitano dijete, onda bi, nakon što si komšiji razbijo prozor, ufatio se noge dok te komšija ne bi ufatio i zapuco ti jedan >>gum sau<< koji je nedavno vidio u kinu na Brus Liju. Normalno, kod kuce bi te stari jos jednom sašijo štosom i to bi bilo to. Druga varijanta bi bila u slucaju da si fino vaspitan dječak i odeš se izvinut komšiji. Ovaj bi te pomilovo po glavi i reko kako nema veze. Onda bi ti otišo do starog i ispricao sve kako je bilo, a stari bi trkno do komšije da pita pošto prozor. Komšija bi odgovorio kako ima još jedno staklo u podrumu i reko starom da odu zajedno popit jednu. Tata bi se vratio u neka doba kući, probudio te, sašijo štosom i pito te: Kako si mogo nako dobrom čojeku razbit prozor, barabo?

11.12.2011. u 13:14 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 07.07.2011.

Muskarci

Mene iskreno raduje svaki odlazak dole. Cini mi se da je Balkan mitsko mjesto gdje su muskarci jos uvijek muskarci. Tu ce me, zasigurno, svaki put, kad odem u kafic, docekati mrka lica nabildanih i na nulu osisanih mladica koji su jos uvijek spremni da mi jebu mater ako, npr., umjesto kave narucim kafu. Tu jos uvijek zive muskarci koji su spremni da namlate pedere, a i namlate zene, ako ove zasluze. Tu svijet jos uvijek nije okrenut naglavacke. Cak su i svecenici macho-likovi, koji se ne stide priznati da gledaju pornografiju i da znaju sve o seksu. I ja, sâm, se tri tjedna u godini osjecam povlastenim kao muskarac. Tri tjedna godisnje u bivsoj domovini. Nitko tu sa mnom ne razmjenjuje kulinarske recepte, nitko ne prica o tome kako dobiti mjesto u kindergartenu i nitko ne zna objasniti razliku u kroju sakoa izmedju onog iz 1999. i ovog iz 2011. godine. Pravi raj za muskarcine.

U Njemackoj, zene su preuzele sve muske domene. Citao sam kako je broj muskaraca, clanova neonacistickih udruga i stranaka, u posljednjih nekoliko godina pao za 14%, dok se onih zenskih popeo za 20%. I dok na jednoj strani svijetom dominiraju pametne i ljute zene kao Simone de Beauvoir ili Elisabeth Badinter, na muskoj strani glavnu ulogu igraju seksisticki klovnovi poput: Berlusconia, ocajnog svemocnog glupana Strauss-Kahna i strip-figure Schwarzeneggera, kojem ona silna muskulatura i brak sa zenom iz Kennedy-klana, pristaju kao piletu sise. Ustvari, muskarci su prisutni u medijima samo jos kroz svoju seksualnost. A ona je svima jako sumnjiva. Mogu biti siledjije ili pedofili, bez obzira sto je zvanicni broj silovanja u Njemackoj godinama u blagom padu. Muskarci su problem i tocka. Djevojcice i djevojke su po obrazovnim statistikama daleko uspjesnije u skoli nego decki. Ako se neki djecak potuce, odmah ce ga psiholozi proglasiti hiperaktivnim i zlocudnim, te ce mu Ritalinom ubiti svaku trunku muskosti u njemu. Zene se danas definiraju u futuru i jasno zapisavaju svoj teren u nadolazecim vremenima, dok muskarci zive od sjecanja na bolju proslost u kojoj su bili autoriteti i jedini koji su donosili novac u kucu. Muskarci nemaju pozitivni rollmodel. Oni su zakinuti prilikom razvoda, jer majke se bolje mogu brinuti o djeci. Muskarci se tetoviraju, ali ni to ne pomaze da budu muskarci. Svi, sigurno, znate barem jednog koji depilira noge i torzo. Ne postoje muske organizacije koje ce protestirati ili pisati pamflete o muskoj ugrozenosti u danasnjoj zapadnoj civilizaciji, nitko se ne bavi diskriminacijom muskaraca. Polako ih bacaju i na margine trzista rada, jer se zene kao kompetentnije i obrazovanije puno lakse zaposljavaju. I u pop-kulturi nema utjehe za muskarce. Oblast koju su muskarci izmislili i u kojoj su nekad bili apsolutno dominantni – danas je potpuno u rukama zena. Glamourozna feministkinja Lady Gaga, prirodna i zenstvena Adele, militantna M.I.A., princeza Beyonce, su sve rollmodeli po kojima se curice mogu definirat. Muskarci imaju jos samo blijedog deckica sa akusticnom gitarom i gangstarappera koji je dosao drito iz zatvora, uzima/dila drogu i prije svega je sexista. Dva ekstrema izmedju kojih se samosvjesna muskost izgubila. Dakle, ili nedorasli muskarac ili previse muskarca. Deckima koji se u ove dvije uloge ne uklapaju ostaje samo da budu bubuljicavi Nerdovi, pogrljbljenih ledja, koji preko kompjutorskih igara kreiraju sebi neki novi svijet. Sto je najgore, danasnjem muskarcu namecu da se uklopi u zenski klise. Kazu mu da je normalan ako je osjecajan i brizan. Treba da uci kuhati, da se brine o djeci i da je postedjen svakog karijeristickog stresa. Fudbalom i formulom 1, kao jos jednim, donedavno, neprikosnovenim muskim sportovima, dominiraju dva djecaka. Messi, koji vise lici na beckog djecaka, nego na fudbalera i Vettel koji reklamira sampon protiv peruti na tv-u.

U Njemackoj se trenutno odrzava svjetsko prvenstvo u nogometu za zene. A muskarci? Muskarci samo sto se ne utrkuju tko ce prvi javno izjaviti kako je zenski fudbal bolji od muskog. Nitko ni da spomene kako je ovaj macho-sport u zenskoj izvedbi uzasno spor, krut, da je svaki udarac na gol – gol, ne oni ce reci kako je to prava stvar. Nakon sto nam zene polako uzimaju i nogomet, ostaje jos samo pitanje hoce li nam ukinuti i pornografiju. Izgleda da muskarac ne moze biti dovoljno mekan, a da, opet, ne bi bio sumnjiv zenama. Pa i ako sam savrseno korektan prema zenama i brizan otac, za nagradu ce mi u supermarketu prici sredovjecna Njemica u leggingsicima duginih boja i reci - Na vama se odmah vidi da ste dobar otac. Zbog svega toga se radujem odmoru na Balkanu i sto cu tri tjedna opet biti pravo musko. Nemojte mi samo reci da i kod vas muskarci blago popustaju.

07.07.2011. u 12:39 • 12 KomentaraPrint#

subota, 16.04.2011.

Kemo

Tu oni rastu, slabunjavi i bledoliki,
ali otporni i svemu dorasli;
(Ivo Andric, Travnicka hronika)



Kemo je pred pubertet bio nizak i sitan djecak. U prvim razredima osnovne skole bio je jedan od onih malih djecaka kojega se obavezno moralo namlatiti. Iako to, pogotovo iz danasnje perspektive, nije nimalo moralno i kosi se sa svim etickim principima, u ono vrijeme je medju djecom bila jasno definirana granica slabosti. Svatko, od koga je Kemo bio jaci, je zasluzivao samo prezir, a postojao je nepisani kodeks da se takvi ne tuku, jer to nije imalo nikakvog smisla. Kakvi smo mi kao ljudi, ustvari, jasno se moglo vidjeti u proslom ratu, gdje nije postojao nikakav kodeks, pa su se ubijali i zene, starci i djeca. Manja djeca, nego sto je Kemo bio u cetvrtom osnovne. To je sve, opet, jedna druga prica. Ovo je moja prica o Kemi, tj. o onomu sto ja znam o njemu.

Kemu je uhvatio pubertet u sedmom osnovne, a s pubertetom i rast. Narastao je na kraju do nekih 190cm, ali je ostao mrsav. Od kada je poceo rasti, nitko ga vise nije istukao, osim cika Bate, sefa odjela za tehnicku robu u robnoj kuci, jer je uhvatio Kemu u kradji kasetofona.
Trenirao je neko vrijeme s nama rukomet i iako nije bio los igrac, brzo je to batalio. U skoli je znao tek toliko da prodje razred. U osmom razredu, kada je prvi put na tv-u vidio film "The Wall", obrijao je sve dlake na tijelu, ukljucujuci i obrve. Negdje u to vrijeme uhvatila ga je i furka da lovi macke po gradu. Neke je polijevao benzinom i spaljivao, a neke bacao sa vrha visokih zgrada i promatrao kako se pri padu docekuju na noge, naprave par koraka i uginu. Kada smo prije skole u necijem stanu gledali porno filmove, Kemo bi protestirao, jer su obicni pornici bili dosadni i neuzbudljivi za njega. Odnekuda bi donosio video-kasete sadistickih porno-filmova i onih sa zivotinjama. E to ga je uistinu i palilo. Puno je krao, uglavnom po samoposlugama i robnim kucama, pa je njegov ulazak u jednu od njih vec izazivao paniku kod osoblja. Uhvacen je i u obijanju trafike, a kada ga je milicija uhvatila govorio im je kako je samo htio procitati novi Start. Poslije je pricao da je dobro prosao jel’ ga nisu tukli u stanici. Za vrijeme ljetnog raspusta isao je sam na more. Pricalo se po carsiji kako Kemo ode sa pedeset maraka, a vrati se sa 100, a uz to si nabavi nove patike i farmerke. Kada bi ga netko pitao kakvu muziku slusa, odgovorio bi kako su mu jedino dragi Pink Floyd i Brel. Ja sam za Brela prvi put cuo u jednoj pjesmi Arsena Dedica. Kemi nisam bas vjerovao kad me je ubjedjivao da ima neke Brelove albume. Jednom me je pozvao da dodjem kod njega u stan da mi posudi par ploca. Do tada sam bio uvjeren kako Kemo zivi u prilicno nesredjenoj obitelji, a taj posjet njemu me je razuvjerio. Bila je nedjelja, njegovi roditelji su u prostranoj primacoj sobi pili kavu. Iz price s njima sam saznao da je Kemin otac sluzbenik, a mama profesorica u srednjoj skoli. Oboje su izgledali dosta moderno za svoje godine. Otac je nosio blijede 501 farmerke i sweatshirt s Levi’s aplikacijom. Kemina mama je bila zgodna cetrdesetgodisnjakinja i tada mi je palo na pamet kako ona nasa tradicionalna psovka: "Jebem ti mater!", u Keminom slucaju ima potpuno opravdanje. U nasem razgovoru mi uopce nisu postavljali ona uobicajena pitanja koja roditelji postavljaju. Nisu me pitali nista o Kemi. Pricali smo o muzici, stripu i filmu i pili zajedno kavu. Kemo je bez pardona, sa svojih 16 godina, pusio pred njima. Mene je kopkalo kako to da jedna profesorica dozvoljava da joj sin bude los u skoli, pusi, krade i ide sam na more. S djevojkama, Kemo, nije volio pricati. Iako nije bio ruzan, one su ga izbjegavale. Cini mi se da su ga se bojale. Hvalio bi se samo kada dodje s mora kako je guzio neke Cehinje i Svedjanke i te price, nikada dokazane, su bile njegovi najveci svalerski uspjesi. Nakon sto je zavrsio srednju skolu, otisao je u vojsku u septembarskoj klasi, a nakon mjesec dana su ga iz armije otpustili zbog psihickih problema. Nije upisao nikakv fakultet, a nije se ni zaposlio. Nastavio je zivjeti s roditeljima, a dzeparac zaradjivao sitnim kradjama. Slobodno vrijeme je trosio na igranje bilijara, poker-aparata i flipera. Posto je imao slab vid i nosio naocale, neki su ga zvali i Ćoro, a zbog izvrsnih refleksa kod igranja flipera dobio je nadimak Kemmy. Dok je u Bosni bjesnio rat, u nasem gradu je radila jedna piratska radio-stanica i vlasnik tog radija je angazirao Kemu kao moderatora. Kemo je tu pustao muziku, pricao s ljudima na telefon i dobro se zajebavao. Kada se pravo zakuhalo, shvatio je da je doslo vrijeme da pobjegne negdje. Otisao je "Putem spasa" u Hrvatsku i kao sitni lopov operirao po Istri. Tu je negdje upoznao i zenu svog zivota. Ne znam puno toga o njegovoj zeni, osim onoga sto sam cuo od ljudi. Ona je, navodno, kcerka nekog francuskog industrijalca, koja se je kao studentica ukljucila u rad humanitarnih organizacija i u sklopu njih dostavljala pomoc za bosanko-hercegovacke izbjeglice u Hrvatskoj. Proslo je od tada dosta vremena i o Kemi nisam vise nista cuo. Cak su i neki njegovi dobri prijatelji izgubili svaki kontakt s njim i znali samo za podatak da se je bogato ozenio u Francuskoj. I onda je stigao Facebook. Pored svih onih znanih i neznanih prijatelja, i ljudi koji su za mene ponovno uskrsli i ukazali se na internetu, jednom prilikom sam dobio i zahtjev za prijateljstvo od Keme. Na njegovom profilu mogu se pronaci fotografije na kojima se vidi Kemo kako se brcka u bazenu ili kako zagrljen sa svojim puncem, stoji ispred kucnog sanka u puncevoj kuci u Provence-i ili na terasi kuce na moru, gdje zavaljen u udobni liegenstuhl, pusi lulu i gleda nekud u daljinu. S ponosom je postavio fotografije svog slikarskog ateljea u Parizu. Na Facebook-profilu jos stoji da od skole ima "École nationale supériere des beaux-arts de Paris". Tu je i nekoliko fotografija sa Keminih vernissagea, a, naravno, i citava galerija umjetnickih slika za vidjeti. Kemini motivi su, uglavnom, cvjetici, identicnih i pravilnih oblika, nacrtani u raznim bojama. Jedan od komentatora Kemine umjetnosti je napisao ispod slike koja se zove "88 roses pour Tito" – samo rijec - "Drazesno!". Na pitanje o religijskim osjecajima, Kemo je napisao kako vjeruje u drvenu kocku koja se moze ubaciti kroz odgovarajuci kvadrat u kutiju za sortiranje geometrijskih tijela.

16.04.2011. u 11:58 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.03.2011.

Azra

A STA DA RADIM


Te 2005. godine, kada sam poceo pisati na ovom portalu, jedan od prvih upisa je bio "ekskluzivni intervju sa Johnnyjem" u kojem mi je cvrsto obecao da ce na proljece 2006. napraviti oprostajnu turneju po oslobodjenim teritorijama bivse zajednicke drzave. Kako to u zivotu ponekad biva, od obecanja nije bilo nista. Na radost svih onih koji Johnnyja podnose kao kugu.

Inace, nikada nisam uspio jasno definirati svoj stav prema doticnom gospodinu kao i prema opusu grupe Azra. Iako sam u Njemacku pored svih ostalih ploca dotjerao i onaj najvazniji dio Azrine diskografije (svi albumi do "Krivog srastanja"), nikada ih za ovih petnaestak godina nisam stavio na gramofon. Medjutim, stvar se po tom pitanju dramaticno promijenila prije nekoliko dana kada sam poslije obimnijeg shopping-toura moje zene zapjevao ukucanima stihove:
Mama, znas li kako ljubi,
znas li kako me guli,
skroz sam bankrot, mama.
Mojoj ´cerki se pjesma toliko svidjela da me je to natjeralo da joj ju pustim na gramofonu. I tako je u mene usao crv koji me je tjerao da ponovno preslusam sve ploce Azre koje imam:
Azra
Suncana strana ulice
Ravno do dna
Filigranski plocnici
Kad fazani lete
Krivo srastanje.
Gledajuci sve te jednostruke, dvostruke, trostuke albume cudio sam se sam sebi da sam to sve nekada kupio (osim "Krivog srastanja" i "Fazana" koje sam posudio od rodjaka na slusanje i nisam mu ih nikada vratio, a nije nikada ni trazio da mu ih vratim) i jos vise da sam sve to šlepao u svom tadasnjem Passatu-karavanu iz Bosne u Njemacku. Cudjenje je bilo jos vece, jer su me Johnny i Azra oduvijek blago zivcirali (osim mozda u onoj nekoj pocetnoj fazi) i to ne konkretno zbog Johnnyja i njegove muzike i prica, nego zbog svih onih dosadnih i neumornih fanova Azre. Ti likovi su Johnnyja smatrali vecim od McCartneya, Lennona i Strummera zajedno, a divili su mu se cak i u poznoj stvaralackoj fazi kada je furao i njegovao čergarski imidz (duga kosa i rijetka brada, sarena kosulja, prsluk, mrkva hlace i kaubojke) i pravio dozlaboga dosadne albume. Jedan moj drug koji je bio neprikosnoveni Azrin fan, a uz to i iznadprosjecno inteligentan, bukvalno je zivio Johnnyjeve stihove, znao ih napamet i tumacio ih kao da su prorocanstva Tarabica. Na nedavnim izborima u BiH, bio je nositelj izborne liste u stranci Fahrudina Radoncica. Mislim si, tako nisko moze pasti samo -die-hard- fan Azre i nitko vise.


KLINCI IH RASTURAJU ZBIJENI U GOMILE


Pojava Novog vala u Jugoslaviji je bila svojevrsni tsunami na muzickoj sceni koji je potopio sve one Smakove, Timeove, YU i Korni grupe. Jedino se na velikom valu odrzao Bregovic koji je snimio “novovalni” album, pa ga cak i potvrdio snimanjem jos jednog koncertnog u Kulusicu na kojem je svoje pastirske doskocice izveo u ska aranzmanima. Parni valjak se je puno bezbolnije i neprimjetnije prebacio na moderniji zvuk, Riblja corba se kuhala podalje od obale, pa ju nije ni zbrisao val, Buldozer i Lacni Franz su novom valu dosli kao kec na desetku i imali funkciju kakvu su imali otocni pub-rockeri tipa Ian Duryja ili Dr. Feelgooda, a Leb i sol su na albumu “Beskonacno” odali pocast novoj muzici kompozicijom "Skakavac" i dalje nastavili po svome. Karakteristicno za Yu-novi val je bio kratki vijek trajanja. Nakon prvih albuma, manje-vise, svi su snimili odlicne druge albume. Azra-"SSU", Film-"Zonu sumraka", Haustor-"Treci svijet", Kazaliste-"Crno-bijeli svijet", Idoli-"Odbranu i poslednje dane", El. Orgazam i Sarlo akrobata svoje prve albume (koji su opet uvjetno drugi ako se uzme u obzir "Paket aranzman"), a Pankrti-"Drzavne ljubimce". Preslusavanjem tih ploca stice se dojam da je punk/novi val u Jugoslaviji uskocio drito u eksperimentalniji post punk i nakon toga je netko samo ugasio svjetlo. Poslije tih albuma ostalo nam je samo mlatimudjenje i nesto kasnije pojava albuma "Dok cekas sabah sa sejtanom" kao zalutale zvijezde repatice.


VRIJEME JE ODLUKE


Prvi album Azre(****) mi je svojevremeno bio jako drag. Sjecam se i dan danas gdje sam ga kupio, za koje pare i na kojem sam ga gramofonu slusao. Johnny je vec tada srao po novinama kako je album lose snimljen, kako ga je Mlinarec upropastio i kako na njemu nije zapisana silna energija i trud koje su potrosili na snimanju. Cinjenica je da album nije snimljen normalno, ali to i jest najbolje na toj ploci. Kad god sam u zivotu ugledao omot ove ploce i kada mi je padala na pamet odmah sam imao u usima cudnu atmosferu te muzike. Suplji zvuk kao da izlazi iz metalne kante, ali opet jedinstven. Zanimljivo je da je i vecina tadasnjih rock-kriticara potvrdila Johnnyjeve rijeci i proglasila ovaj album tehnickim smecem, a da se nisu potrudili pristojno ga preslusati. Ja sam to opet uradio ovih dana i donio si konacni sud. Jedina zamjerka Draginoj produkciji je ta sto je na kraju stvorio zvuk koji bi vjerojatno stvorio i Arthur Lee da ga je netko natjerao da pokusa svirati punk-rock, pa se je plocom rapidno prosirila baza Azrinih obozavatelja i na hipi-nostalgicare, koje ni punkerskiji snimci uzivo sa Ravno do dna nisu mogli razuvjeriti u njihovoj konstataciji da je Azra samo slucajni produkt novog vala i da se tu radi o cistoj hipijaniji.
Uglavnom, nitko do tada nije tako kristalno cisto u jugoslavenske mikrofone uhvatio zvuk rimmshota, hi-hata i onih nenadjebivih pucketavih daira (u Graciji). Upravo ti zvucni detalji sluze ovoj ploci kao sto ugljicni dioksid sluzi sampanjcu. Ako se uzme u obzir da je Johnny prije Azre imao ideju da napravi neki kvazi sevdah band, ispada da smo, zahvaljujuci utjecaju punka/novog vala i Drage Mlinareca, dobili jugoslovenski Television umjesto Incredible String Banda. Izbor je na kraju ispao sretan.


VELICAM SVOJE PROBLEME


"SSU"(*****) je drugi album Azre i realno jedina ploca s prostora SFRJ koja je bila pandan "London Callingu". Mozda imam taj osjecaj i zato sto sam te dvije ploce kupio otprilike u isto vrijeme i paralelno ih preslusavao. Iznenadilo me je kada je onaj Horvat u Johnnyjevoj biografiji primjetio to isto. Jebiga, mazno mi teoriju. Na ovoj ploci gotovo da i nema lose pjesme. Koliko je moderno napravljena bila za to vrijeme moze se poslusati u pjesmi "Pametni i knjiski ljudi" gdje su instrumenti u stereo slici podijeljeni tako da gitara svira ritam u lijevom uhu, hi-hat susti u desnom, a bubanj prilicno suzen u sredini i ima zvuk kalasnjikova kad se prebaci na pojedinacnu vatru i tako nasumice puca. Sve minimalisticki napravljeno,a konacni efekat ne zaostaje puno za zvukom grupe The Police koji su referentna tocka iz koje se moze promatrati kako je trebao zvucati komercijalni novovalni band iz tog vremena. Johnny je probrao za ovu plocu, vjerojatno, najbolje sto je u tom trenutku imao u glavi i na papiru. Stih: "Strahovi su konjukturni od njih se dobro zivi" je danas aktualniji nego ikada, pa se covjek moze zaista pitati otkuda mu to u ono vrijeme. Plocu otvara "041", kratki song o Zagrebu koji izranja iz sna i koji vec u sljedecoj pjesmi postaje smrdljivi grad, mjesto u kojem se odvija radnja Johnnyjevog filma. Uloge su dodijeljene cudnim likovima - luzerima i anti-frajerima, zenama koje si nista uzbudljivije u zivotu ne nalaze osim da budu ljubavnice propalim umjetnicima/filozofima i samom Johnnyju koji je u ovom filmu i Fellini i jedan od fellinijevskih likova istovremeno. Sve se zavrsava urlikom – "Paranoja, kako grozan film!" -. Grozan film – odlican album.


JA SAM BRUTALAN I UVIJEK U SPIDU


Pojava trostrukog albuma "Ravno dno dna"(*****), snimljenog uzivo u Kulusicu je bila najveca diskografska drskost koju je netko na prostorima Jugoslavije do tada napravio. U to vrijeme, malo tko je mogao vjerovati najavama da ce takav album biti objavljen. Ovaj album je s jedne strane postao predmet sprdnje i dokaz da je Johnny lud, pa se i Boris Bele iz Buldozera zajebava s njim u poemi "In Memoriam", u kojoj zali za Johnnyjem koji se iz protesta zapalio, jer je morao zrtvovati svoj peterostruki album sa 157 kompozicija zbog jedne jedine. Salu na stranu, ali Johnny je probio led i omogucilo da i Buldozer kasnije objavi svoj (doduse samo dvostruki) album uzivo - "Ako ste slobodni veceras", na kojem je i snimljena "In Memoriam". Nakon sto je Film snimio svoj legendarni mini-album - Uzivo u Kulusicu, pa se onda tu prislepao i Bregovic sa svojom ekipom, Johnny je napravio trostruko cudo i pokazao “šupcima” kako to radi majstor. "Ravno do dna" jeste veliki album i kvantitetom i kvalitetom. Ako je "It’s Alive" od Ramonesa punk, onda je i "Ravno do dna" punk, a za ovu plocu i nema boljeg komplimenta. Snimak je dobar, sto je i bila karakteristika svih albuma snimljenih u Kulusicu. Sve se cuje, bubanj u svoj svojoj sirini kao najbolji instrument u bandu. Na ovom albumu su se nasle i sve one pjesme koje se do tada nisu mogle objaviti na prva dva studijska albuma. Sluzbena kontrola je ili popustila ili jednostavno vise nisu mogli pratiti Johnnyja u njegovom hiperproduktivnom ludilu i detaljno pretresati stihove. A Johnny vise nije imao samokontrole. Dopusteno mu je da se razmahne i to je iskoristio na najbolji moguci nacin. Kasnije ce pricati kako su u narednim godinama kriticari (placenici sluzbe) pljuvali njegove "Fazane" i "Krivo srastanje". Neki drugi pripadnici Sluzbe su ga polagano unistavali materijalno i odstranjivali fizicki. Bio Johnny paranoican ili ne, u vrijeme "Ravno do dna" bio je toliko jak da mu nitko nije nista mogao.


ONANIJA MI JE REDOVNA


"Filigranski plocnici"(***) je treci studijski album grupe Azra. U samo dvije i pol godine, Azra je snimila dva dvostruka, jedan trostruki i jedan obicni album. Omotnica "Plocnika" izgleda lijepo kao i omoti prethodnih ploca. Sadrzaj je malo razocaravajuci. Iskreno, u ona davna vremena samo sam mogao slusati dvije prve stvari: "Tko to tamo pjeva" i "`68". Imitacija Clashovskog krika iz "London Calling" na "`68", najdrazi mi detalj na ploci kao i pumpanje Hammond orgulja u strofi i jedan od najjacih refrena yu rocka (60 8 60 vratice se opet 8 60). Sve se zavrsava masnom E Street Bandovskom orkestracijom i saksofonom. Dok u prve dvije pjesme aranzmani funkcioniraju, slusajuci dalje album sve to postaje malo dosadnjikavo. Najveci zlocin koji covjek moze uraditi rock muzici je ubaciti flautu u aranzman. OK, sada kad slusam – "Volim te kad pricas", tu flauta i ne smeta toliko. Vuce na Drugi nacin, ali i daje neki touch proljeca, pa sve mogu i oprostiti. Pjesma "Ako znas bilo sto" je ljiga (valja znati i ljigu napisati) koja uz "Crnog leptira" i "Krivo je more" postaje najizvodjenija stvar uz logorske vatre na teritoriji Jugoslavije, a i najpozeljnija za stiskavce po kucnim tulumima. Bluz "Kao ti i ja", moze posluziti (dvjema osobama, ljubavnicima koji si nemaju vise sto reci i koji sjede u predvecerje sami sa sobom u polutamnoj sobi) kao impuls za (ili poziv na) ubijanje alkoholom. Politike ima na sve strane, ali ne vise tako sirove kao na prethodnim plocama. Klinci se svadjaju oko toga da li se Johnny u "Tko to tamo pjeva" obraca pokojnom predsjedniku ili nekom drugom. Neki ce vam i dan danas tvrditi kako su raskrinkali Stulica i kako je pjesma "Pavel" posvecena, zamislite, Pavelicu. Synthesizerski solo u "Pavelu" je s pocetka osamdesetih (u vrijeme carovanja elektro-pop zvuka) zvucao jako staromodno. Danas bi se reklo – vintage. Mene taj solo vuce u nostalgiju ili je mozda tako trebao zvucati cehoslovacki band iz ranih 80-ih na terasi jednog hotela u Karlovy Vary, na kojoj plešu češki kicoši i veterinari.



U MAJMUNOVOM VIDJENJU



"Kad fazani lete"(***) mi je bio naporan album za slusanje, tako da sam ga u ono vrijeme i preslusao samo jednom. Naravno, nisam mogao izbjeci slusanje pojedinih pjesama po tulumima i u kaficima. Sto je interesantno, nekoliko dobrih stvari sa ove ploce funkcioniraju odlicno ako se slusaju same bez ostatka materijala. Problem sa slusanjem citavog albuma lezi u jednolicnoj produkciji. Gitara cijelo vrijeme svira u istom presetu od efekata sto postaje jako naporno za slusat. Bubanj snimljen bezivotno, onako kako su ga u to vrijeme snimali i Novi fosili ili Srebrena krila. Na kraju albuma, pjesma "Plavi golub" (koja je najljepsa Stuliceva balada) sa ubijenom akusticnom gitarom, klavirom i skoro izbacenim bubnjem dolazi kao pravo osvjezenje na ploci. Naravno tu je i "Kao i jucer", pjesma koja je apsolutni highlight, mozda cak i citave Johnnyjeve karijere, a ne samo ove ploce. Najbolji disco ikada snimljen kod juznih Slavena. Mozda je malo bazobzirno dati samo tri zvjedice ploci koja ima tako jaku stvar, ali kad pomislim kako bi zvucale "Nebo iznad Trnskog", "Nemir i strast" i "Fazani" na "Suncanoj strani ulice", naprosto mi je zao sto su ovdje ovako snimljene. Losa produkcija i nekoliko dosadnih pjesama meni potpuno opravdavaju tricu.



ZBOG CEGA PRIMATIMA NIKAD NE ISKLJUCUJU ELEKTRIKU



Prava je sreca da album "Krivo srastanje"(****) nije snimljen zajedno sa "Fazanima" kao dupli, vec je snimljen nesto kasnije. Sreca, jer zvuci puno svjezije i punkerskije nego Fazani. Punkerskije, doduse, u smislu kako su punk shvacali i Pankrti u to vrijeme. Ploca je prozracna, a Johnny na vrhncu svoje moci. "No comment" je malo ujebana Yamahinim synthesizerom koji svira onu groznu imitaciju puhackih instrumenata. Johnny skoro da vise recitira, nego pjeva i dobro mu to stoji. Izvrsna disco obrada narodne "Klincek stoji pod oblokom" i jos bolja disco stvar "Duboko u tebi" koju kao da je snimio Moroder u sedamdesetim godinama. Snazne i odlicne "3N" i "MSP". Album se zavrsava sa kratkim instrumentalom "Nesto izmedju", koji je sve samo ne dosadan i sa pjesmom "Flash". Mozda je na "Balegarima" i "Balkanskoj rapsodiji" Johnny imao jos koju dobru stvar, ali sto se mene tice, kad je vec planirao da stane, trebao je stati s Flashom. Pjesma je toliko mocna da ju se slobodno moze staviti u sve glazbene anale prve polovine osamdesetih godina.



NI ŽIV, NI MRTAV, NI POMORAC



Azrine ploce nisam slusao u zadnjih dvadesetpet godina i iznenadjen sam da danas, nakon ponovnog preslusavanja, imam puno bolji sud o njima nego sto sam ga imao u vrijeme kada su bile napravljene. Ake se sa Johnnyjeve face skine sav onaj mit koji ga prati i guru uloga koju su mu obozavatelji dodijelili, ako mu se oprosti odlazak u Nizozemsku u kojoj se poseljacio, ostaje iza njega jedna hrpetina dobrih pjesama koje covjek moze s uzitkom slusati.

28.03.2011. u 10:35 • 19 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< veljača, 2012  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se