<link rel="alternate" type="application/rss+xml" title="Parasitic" href="http://blog.dnevnik.hr/parasitic/rss.xml" /> <link rel="EditURI" type="application/rsd+xml" href="http://blog.dnevnik.hr/wlw/rsd.php?12693864" /> <link rel="shortcut icon" href="http://www.blog.hr/blog.ico" type="image/ico" /> <meta name="keywords" content="parasitic,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" /> <meta name="description" content="blog.dnevnik.hr/parasitic" /> <link type="text/css" rel="stylesheet" href="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/css/main.css?v=2012-09-27a" /> <script type="text/javascript" src="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/common/js/facebook.js?v=2011-09-30"></script> <script type="text/javascript" src="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/js/main.js?v=2012-09-27a"></script> <script type="text/javascript"> <!--//--><![CDATA[//><!-- var pp_gemius_identifier = 'p8ZF1D7vmeoe8Uuxwuq2j_TSLd8RN1sF.aREMenHvGT.i7'; // lines below shouldn't be edited function gemius_pending(i) { window[i] = window[i] || function() {var x = window[i+'_pdata'] = window[i+'_pdata'] || []; x[x.length]=arguments;};}; gemius_pending('gemius_hit'); gemius_pending('gemius_event'); gemius_pending('pp_gemius_hit'); gemius_pending('pp_gemius_event'); (function(d,t) {try {var gt=d.createElement(t),s=d.getElementsByTagName(t)[0],l='http'+((location.protocol=='https:')?'s':''); gt.setAttribute('async','async'); gt.setAttribute('defer','defer'); gt.src=l+'://hr.hit.gemius.pl/xgemius.js'; s.parentNode.insertBefore(gt,s);} catch (e) {}})(document,'script'); //--><!]]> </script> <!-- slowmetrics --> <script type="text/javascript"> /* <![CDATA[ */ (function() { var d=document, h=d.getElementsByTagName('head')[0], s=d.createElement('script'); s.type='text/javascript'; s.async=true; s.src='http://test-script.dotmetrics.net/door.js?id=' + (document.location.hostname.indexOf('dnevnik.hr')== -1? 610: 977); h.appendChild(s); }()); /* ]]> */ </script> <script type="text/javascript"> var _gaq = _gaq || []; _gaq.push(['_setAccount', 'UA-696110-50']); _gaq.push(['_trackPageview']); (function() { var ga = document.createElement('script'); ga.type = 'text/javascript'; ga.async = true; ga.src = ('https:' == document.location.protocol ? 'https://ssl' : 'http://www') + '.google-analytics.com/ga.js'; var s = document.getElementsByTagName('script')[0]; s.parentNode.insertBefore(ga, s); })(); </script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/prototype.lite.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/moo.ajax.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/frontend.js?=2"></script></head> <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
061726
*objavljeno: petak (08.11.2013.) u 00:07
Mrak.
I još uvijek poneki konopci s obližnjeg nasukanog broda udaraju o stare drvene grede što su izgubile svoju boju prošlog ljeta. Ptice. Ali još uvijek mrak.
Tihi dodiri nepoznate materije polako klizu niz kožu ostavljajući svoje staklenaste obrise. Prate linije vrata, ramena , ruke polako prema vrhovima prstiju. Materija se pretvara u kožu, a koža u ruku koja svojim sada već vrelim vrhovima prstiju prelazi preko hladnih linija i rastapa zaleđeno tijelo. Poput plesa, prsti se isprepleču, vrte, udaljavaju i izbjegavaju ,samo kako bi se spojili ponovno. Sva osjetila su zanemarena, i sav fokus se nalazi u dodiru što uspjeva opisivati više, od onog što možemo percipirati. No dodir nestaje, i ponovna staklena materija obuhvaća svaku poru na mom tijelu. Hladno je. Probudila sam se na balkonu.
Jutro.
Daleka blijeda i hladna jutarnja svjetlost pokušava otkriti prostranstvo neba. Nema ni jednog oblaka. Danas je sunčano, ne želim to. No svaki dodir sunčeve zrake me topi i pobuđuje želju za još.
Sjedeći dva sata na suncu i upijajući sve ono što nisam ovo ljeto, razmišljala sam o onoj vrlo samosvjesnoj izjavi Osobe kako možemo zanemariti svoja osjetila, izbjegavati i usredotočiti se na nešto drugo. Zaista, ako sjediš dugo na suncu ono ti neće smetati , osim ako ne promijeni svoj intenzitet. No možemo li isto učiniti dok prelazimo iz jednog ekstrema u drugi? Mogu li ostaviti kocku leda na suncu i očekivati da se neće ništa promijeniti? Ovisi o intenzitetu, pretpostavljam. Ne volim kemičare. (Ne volim ni sam taj naziv- inženjeri kemije zvuči bolje). No možeš li...otopiti led u samo nekoliko trenutaka ne koristeći toplinu, ne koristeći dodir već samo riječi? Možda, no iza leda se uvijek nalazi zid, no iza zida se ne nalazi prazno prostranstvo, već upravo još veća hrpa onog, što želimo ostaviti tamo. Trpajući razne predmete samo povisujemo zidove, toliko visoko da nemamo dotok svjetlosti, topline, zraka...
Ne mogu disati.
Ne vidim.
Povez. Oči koje gledaju, ali ne vide. Prepušten si osjetu i pojačavaš njegovu funkciju. Dodir. Nos, koža, dah, toplina. Gubim se.
-Preblizu.
-Dopuštam ti da se udaljiš, no ti si još uvijek blizu... Zašto?
Kap. Led je već otopljen. Nisam osjetila. Jesam li uspjela zanemariti to osjetilo ? Ili pak led nikada nije bio hladan. No znam da zid nikada ne može biti slomljen, jer je godinama građen, napravljen od najslabijeg materijala no, formuliran kao najčvršća masa. Ne može.
Hladni vrhovi prstiju prelaze preko vrele kože i klize poput kiše , neprimjetno no snažno. Dah postaje teži, a dodir sve lakši, mekši...i bolniji. Ne vidim zid, i ne vidim sebe. Osjet, ali ga nema. Nekakva nepoznata toplina i sila što upravlja svakom mojom stanicom u tijelu. Blizu. Toliko blizu da osjećam toplinu daha na vlastitoj koži. Toliko blizu da su sva osjetila zavarana. Postavljam zidove, no oni se ruše. Vjetar otpuhuje karte koje pokušavam poslagati u čvrstu piramidu. Ne mogu bježati. Ni kretati se, iako...iako... Želim ostati.

Kiša.

Tisuću vrelih kapljica kiše što ne ostavlja svoje tragove. Otopljen led i porušeni zidovi što za sobom ostavljaju samo prašinu svog postojanja. Prošlost i sadašnjost izmješana u nekoliko tisuća noževa što paraju moju kožu i pokušavaju izbaciti zarobljenu vatru. No ne smijem ju pokazati. Suzdržavam se i prepuštam. Pljusak zbog kojeg svi zvukovi nestaju , gubitak prostora i zaustavljeno vrijeme...
-Kako se osjećaš?
-Slabo.
Bespomoćno. No snažno. Svaka kap je prošla kroz moju kožu i pomiješala se s krvlju ponovno.Mogu disati, mogu vidjeti i mogu osjetiti... No ne previše.
Nikada, obećajem.




17090111
*objavljeno: petak (01.11.2013.) u 02:02
Pokušaj izbjegavanja sunčevih zraka je bio nemoguć tog dana. Stanica koja je na radiju uzastopno gubila signal dok se vozač probijao kroz promet , objavila je nadprosječne temperature , te da ne smijemo zaboraviti bocu vode zbog moguće dehidracije. Gledam kako posljednja kapljica klizi niz prozirnu plastiku i dodiruje mi koljena.
Kasnim. Sljedeći autobus dolazi tek za dva sata.
Izašla sam iz sive kutije metalnih djelova povezanih selotepom i krenula prema sljedećoj stanici. Sreća, prodavali su karte u autobusu, te sam stigla baš na vrijeme, pronašla sjedalo i zatvorila oči.
"Oprosti, je li slobodno?"
"Da." Okrenula sam glavu u pokušaju prizivanja svog staklenog zida kojeg postavljam između sebe i ostatka živih hodajućih tijela unutar autobusa.
Neuspješno. Nakon nekoliko trenutaka Sjena je uspjela proći kroz stakleni zid. Naravno , sjena nije biće, ona je samo nedostatak svjetlosti, te staklo ne stvara nikakvu prepreku.
Sljedeći put koristim snažniji i tamniji materijal.

1055 sati kasnije.

Lom. Krhotine stakla stvaraju beskonačne kružnice oko tijela te prodiru u dlanove što čvrsto ljube zemlju kako bi se mogla pripremiti za bijeg. Sada... Sada je vrijeme za bijeg. Još uvijek postoji šansa u kojoj možeš zaustaviti skretanje u onu hladnu i zatvorenu ulicu što promatraš već neko vrijeme. Vjetar je pojačavao pri svakom uzdisaju Osobe koja je bila blago naslonjena na tople i prašnjave stijene. Mjesto gdje smo se nalazili je odlomak materijalnog svijeta smješten unutar mog idealiziranog podsvijeta. Snažna energija valova pomiješana parala je nosnice svojim slanim naletima, dok je toplina stijena stvarala utočište i zaklon od vjetra.
"Trebaš prestati s tim."
Strijela. Zapovijed. I krvarenje unutar onog trulog mišiča koji ne može odraditi svoju funkciju. Ne mogu, ne želim i ne znam kako prestati.
"Zanimljiv si."
Zaista nije odgovor koji očekuje nakon brojnih neuspješnih pokušaja otkrivanja istine. No, odgovor koji nije neistinit, i samim tim ulazi u sastav same istine. Odgovor koji ne može biti poluistinit, već istinit u potpunosti, te ne treba dodatne provjere. Sud koji se pojavio nakon jednog minijaturnog pomaka ramena u autobusu što se prislonilo mom dok sam čitala skriptu o kategorizaciji znanstvenog istraživanja. Želim znati. Želim proučiti. Želim... ući unutar zida što zatvara tvoju materiju. Ne želim ostavljati tragove, mijenjati i dodirivati, želim vidjeti ono što ti vidiš, želim osjetiti ono što ti osjećaš. Moja uloga se ne može svesti na ulogu manipulatora što preuzima i mijenja samu formu. Moja uloga je da postanem i da nestanem. Da nestanem, ako dođem blizu vatre...
"Bojiš li se?"
"Da. Malo..."

No vatra je ono što predstavlja ovisnost. Gledanje u vatru , u jedan od savršenih činova ovog svijeta, tjera te da osjetiš ono istinsko, istinsku povezanost i želju za destrukcijom, kao i želju za beskonačnošću. Ja lomim, i ostavljam iza sebe. Odbijam, i zaboravljam. Okrećem se i ne vidim. No vatru nije potrebno vizualno vidjeti. Koliko god bježali od nje ona je uvijek za nama, prati nas i proždire dok se ne okrenemo, dok ju ne gledamo i dok joj se ne divimo. Želim dodirnuti vatru, osjetiti bol i jačinu gotovo beztežinskih atoma. Želim...preuzeti vatru i rastopiti te, otkriti sav tvoj bitak i svo tvoje značenje. Pomoći i sastaviti te. Želim ti pokloniti, nešto, što je potrebno za življenje...Ostaviti dio vlastite duše, kako bi zatvorila zid za sobom.

I nestati.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga
Nedovršena transformacija leptira.


Nekoć tdkk
Nekoć causasui
Arhiva

MRLJE
Posjedovanje
.
28010206
23032702
0
7
24012801
15022603
061726
17090111
859304
Putovanje u središte ormara
Naranče
Onaj...Treći...
Drugi Stadij Poluraspada
Prvi Stadij Poluraspada

Linkovi
Međusobno obožavanje

Ne volim kemičare

Djeva iz snova

Zubić vila


Protagonisti
Leptir
Srijeda
Nadčovjek
Iznadžena
Izgubljenožena
Kemičar
Layout coded by rainymartini. Adaptation by Beth. Picture in header by emma c.