Paranormalno i ostalo

Evo primjera geneckog modificiranja...
stranica

Evo slike za prethodni post.
slika

Evo jedne fotografije koja je kružila Internetom.
slika
Pitanje je jeli grupa vojnika iz građanskog rata upucala ili našla pterodaktila ili što god to bilo na slici?
Ako to nije pterodaktil što je?

Ako kažemo da je čovjek sa slike visok negdje oko 180 cm, onda možemo izmjeriti da ptica ima raspon krila veličine oko 3 čovjeka to je oko 5.5 metara. To znači da mu je veličina jednog krila 2.75 metara. To je veće nego raspon krila najveće poznate nam ptice koji iznosi otprilike 2.2 metra.

Slika je dana na pretrage i ustvrđeno je da je nastala u periodu 1860-ih, način izrade je iz razdoblja građanskog rata.. Oko 1880-ih se taj način mijenja novim boljim načinom.

Slika je isto dana i stručnjaku za fosile pterodaktila koji kaže sa sigurnošću da je na slici pterodaktil. Isto za slučaj lažiranja koji je uzeo u obzir kaže da bi samo stručnjak mogao napraviti dobru kopiju i isto tako napominje da je prvi fosil pterodaktila nađen mnogo kasnije.

No to nije jedini slučaj viđanja pterodaktila. Ima mnogo svjedočanstava koja govore o neobično velikim pticama i šišmišolikim pticama koja lete u divljini.
Pisao sam čak i u nekim prošlim postovima o takvim slučajevima.
Ljudi se boje za svoju djecu i ne daju im da se idu van igrati zbog straha od tih čudovišnih ptica.

Evo jedna šala da ne kažete da je ovaj blog smrtno ozbiljan.
No ipak ova je dio ove šale istinit i razmislite malo o tome.
Neću sada objašnjavati da uništim šalu...

šala

Došlo je i to vrijeme, vrijeme kada ću proglasiti pobjednika. Treba prvo da vidimo rezultate glasovanja.

N-LOvac- je dobio 46.2% glasova- 6 glasova

Nlo i stvari je dobio 30.8% glasova - 4 glasa

al(i)en je dobio 23.1% glasova - 3 glasa

ukupno glasova: 13

N-LOvac je pobjednik. Molim javi se na mail sa svojim podatcima kako bi primio knjigu.

Ovo je izvod iz transkripta američke radio emisije "Coast to Coast", održane
02. studenog, 2003. Gost voditelja programa, Art Bella, bio je John Lear, kapetan američke avijacije. Lear je poznat po tome što je vozio preko 160 različitih tipova aviona i 17 puta obarao rekord u brzini, elitnim Lear-jet avionima, koje je inače konstruirao njegov otac. Svojevremeno je radio kao pilot za CIA-u, kao i neke druge agencije američke vlade. S obzirom da se radi o transkriptu dijela emisije, moram naglasiti da je na samom početku je došlo do neke vrste konflikta između Leara i Bella, nakon čega je Lear, pomalo indigniran, izvadio neku cedulju iz džepa i počeo da čita…

THE "DISCLOSURE"

John Lear, 2/11/2003
Art Bell Radio Show, Coast to Coast, 10pm-2am, PST

Mogući scenarij ukoliko bi Art Bell bio taj koji odlučuje da li će se informacije koje je američka vlada zataškavala sve do sada, javno objaviti...

John Lear :

Zamisli, prebace te limuzinom do Washington DC, do vladine zgrade i kada uđeš unutra, u tu lijepu građevinu, oni ti kažu : "Art, ti si jedina osoba koja to može uraditi. Ako nam ti to dozvoliš, mi ćemo javno objelodaniti sve što smo do sada skrivali od naroda u vezi vanzemaljaca. Ako ti kažeš : "Da", svim glavnim televizijskim mrežama otkrijemo sve aspekte tajne, koju smo do sada strogo čuvali. Nijedan dio informacije nećemo zadržati za sebe, ukoliko nam se obezbjedi imunitet od bilo kakvog sudskog postupka koji bi se eventualno pokrenuo protiv nas.
Evo šta se dogodilo, Art, koristiti ćemo naravno i par video snimaka u vezi svega ovoga.

Prvi put smo došli u posjed letećih tanjura još tridesetih godina, pa još par njih početkom četrdesetih, a onda se dogodio Roswell, o kome je i publika saznala. Zarobili smo dva vanzemaljca u Roswellu, jedan je umro kratko nakon nesreće, a drugi je živio sve do 1956.

Do sada, znamo da postoji 18 različitih vrsta vanzemaljaca, za koje nam je poznato da promatraju događaje na Zemlji. Neki od njih su dobri, neki su zli, a većina ih je neutralna.
Otkrili smo da smo mi, eksperimentalni produkt, jedne, da se tako izrazim, vanzemaljske rase, koju nikada do sada nismo sreli niti pouzdano znamo tko su oni, u stvari, niti kako izgledaju. Ono što nam je poznato, to je da su 'greyi' kibernetički organizmi, roboti, bolje rečeno, koji se upotrebljavaju od strane svojih vlasnika za interakciju s nama, u vidu obdukcija. Nikada nam još nije pošlo za rukom da saznamo o kakvom se eksperimentu, u stvari, radi, osim što su nas ovi korigovali već 65 puta, i zašto nas oni, vanzemaljci, nazivaju – 'kontejnerima'.
Postoje neke teorije kako su 'duše' koje naša tijela sadržavaju stvarni razlog tog eksperimenta, međutim, još uvijek ništa od toga nije dokazano. Od 1938. izgubili smo preko 200 aviona i oko 1000 vojnika u raznoraznim sukobima sa vanzemaljcima. Od tada pa do danas, bez traga i glasa nestalo je i nekoliko stotina tisuća civila, a nekoliko tisuća ljudi bilo je eliminirano i od naše strane, jer su previše znali, a mi si nismo mogli dozvoliti luksuz da se o tome javno priča. Nešto malo ružnije, to je onaj fenomen, poznat kao 'sakaćenje ljudi', koji se stalno dešava, slično kao i sakaćenje goveda, s tim što ljude pokupe s ulice, da se tako izrazim, a onda ih vrate nazad na isto područje nakon nekih 45 minuta do jednog sata, sa izrezanim rektumom, odstranjenim genitalijama, odstranjenim očima, - i bez kapi krvi. U svim ovim slučajevima čini se da je unakazivanje obavljano dok je osoba bila još uvijek živa i svjesna. Jedan od naših naučnika tvrdi kako je očigledno da ljudski primjerak mora da bude živ, da bi uzeti uzorci imali, za njih, neku vrijednost. Obdukcije se odvijaju svakodnevno u USA, otprilike 10% stanovništva se redovno otima.
Kada smo mi postali svjesni ovoga, protestirali smo jednom malom grey-u kojeg smo držali zarobljenog u objektu YY-2 u Los Alamosu, međutim, prethodno je već bio postignut sporazum između nas i njih da ćemo im mi dozvoliti da otmu jedan manji broj ljudi u zamjenu za njihovu naprednu tehnologiju, a u sporazumu je bilo i da nam oni, s vremena na vrijeme, daju spisak ljudi koje su oteli. Na kraju se ispostavilo da smo dobili mnogo manje tehnologije nego što smo se pogodili, a da je broj obdukcija milion puta veći nego što smo mi naivno dogovorili s njima. 1954. godine, Predsjednik Eisenhower susreo se sa predstavnikom jedne druge vanzemaljske rase u Meerok (!?)
Test Centru, koji se sada zove Edwards Air Force Base (Baza Zračnih Snaga).
Taj vanzemaljac nam je sugerirao kako nam oni mogu pomoći da se otarasimo greya, međutim, Eisenhower je odbio njihovu ponudu jer nam nisu nudili nikakvu tehnologiju. Tada, tj. u to vrijeme, svima nama koji smo učestvovali u tome, postalo je jasno kako ne postoji takva stvar kao što je bog, tj. bar ne u onom smislu kako to narod zamišlja.
Ono što je sigurno to je da ti vanzemaljci imaju neku vrstu kompjuterskog rekordera u kome imaju uskladištene informacije tj. imidže, te ih s vremena na vrijeme projiciraju narodu kao "čuda," kako bi uticali na određene religiozne skupove. Kada je Eisenhower to saznao, toliko ga je to iznerviralo da je na kraju stavio 'In God We Trust' na papirne novčanice i kovani novac, kako bi ojačao vjeru naroda u boga. Kratko nakon toga, na sastancima između USA i Rusije zaključeno je da je situacija toliko ozbiljna da se hitno mora započeti neka vrsta hladnog rata kako bi se odvukla pažnja naroda sa UFO-a prema nekoj novoj prijetnji, kao što je npr. atomski rat. Također je bilo odlučeno da se ovo čuva u tajnosti i od svih izabranih predstavnika u američke i ruske vlade, jer bi veoma dugo trajalo kada bi im se cijela situacija morala objašnjavati, a prevaru je mnogo lakše izvesti kada vrhovni službenici vlade ne znaju ništa o tome.
Krajem pedesetih godina, formirana je NASA, kako bi se informacije sa svemirskih platformi i brodova kompartmentalizirale, kontejnerizirale i sanitizirale. Narodu smo prodali laž kako će sve prikupljene informacije biti njegova svojina. U stvarnosti, ljudima je rečeno malo, veoma malo, a i to malo što im je bilo rečeno, također je bilo cenzurirano. Naš prvi zadatak bio je da sakrijemo od ljudi podatak kako je Venera veoma slična Zemlji, kao i to da je tamošnja populacija veoma slična nama ali mnogo tehnološki naprednija. Mi smo saznali dosta toga o njima, uz pomoć ruske "Venera 1" !?
i "US Mariner 2", narodu smo rekli kako površina Venere liči na topionicu olova, sa stalno aktivnim vulkanima koji izbacuju sumpornu kiselinu u atmosferu, čiji je pritisak 90 puta veći nego ovaj na Zemlji. Kao što se to u većini slučajeva dešava, i tu smo dobro pretjerali, tako da nas je na kraju čudilo kako nitko uopće nije ni postavio pitanje – kako je to padobran sonde uopće uspio izdržati tj. spustiti sondu na temperaturi od 800 stupnjeva !?
Osnovali smo i bazu u mjestu Pinegap, u Australiji, kako bi spriječili bilo koga da sazna bilo šta u vezi s našim planovima. Cijelo to vrijeme eliminirali smo sve one koji su pokazivali i najmanje nezadovoljstvo ili su imali nagon da javno pričaju u vezi
naših svemirskih misija, uključujući Mercury, Gemini, Apollo, Mariner, Voyager, Clementine, kao i sve ostale. Svi podaci su inicijalno stizali u Pinegap, a onda, nakon sanitarije, prosljeđivani u JPL ili drugdje. Jedno vrijeme imali smo malo problema sa radioamaterima, jer su otkrili kako da presreću naše signale, ali smo kasnije uspjeli i njima da stanemo u kraj. Kada se ruska prijetnja stišala, uveli smo Vijetnam, koji nam je služio za preokupaciju pažnje naroda tokom idućih 10 godina. Cijela ova operacija zataškavanja vremenom je postajala sve veća i veća, zahtijevala je sve više i više ljudstva, kao i mnogo novaca. Tako smo stalno morali povećavati budžet za obranu,
i kada nismo mogli dalje, onda smo se prebacili na biznis sa drogom. Kada ni to nije bilo dovoljno, opljačkali smo penzionere i kreditne fondove, što je imalo i određene implikacije na Wall Streetu. Sada smo došli u situaciju kada se stvar izmakla kontroli, mnogi od nas žele imunitet i da izađu iz svega ovoga. Međutim, sada je u svemu tome već toliko tajni, kojekakvih zaštitnih mehanizama, itd. da je veoma malo vjerojatno kako se sve ovo može rasformirati bez posljedica. I sada ako nam ti daš dozvolu da ovo javno objelodanimo, šta će biti ? Oni će reći, "da – zarobili smo leteći tanjur; da – bio je vanzemaljac unutra", i to je sve što će vam reći.
Hajde, Mr. Bell, uključi taj video. Evo, ovo što ovdje vidiš, to je kako izgledaju mutilacije ljudi. Ovo je bio muškarac, star oko 27 godina. Uh, ovo je snimak mrtvih vanzemaljaca koje smo izvukli iz olupine njihovog broda koji se srušio u 'Olantia' Kalifornija, pedesetih godina. Brod koji se ovdje vidi bio je prečnika preko 250, morali smo da ga zatrpamo na tom istom mjestu. Ovo je jedno mjesto u Utahu, blizu Dugway Proving Grounds. Objekt koji sada vidiš je 'Kecksburg Acorn' kojeg smo, sredinom šezdesetih, prebacili u bazu Wright-Patersson. Ono je Frank Drake, pokušava da iznudi informacije od onog bića svezanog za nosila. To biće je, navodno, bilo sa 'Tau-Ceti'. Snimci koje sada gledaš su građevine na Mjesecu. Ovo je toranj u regionu "Sidas-Medai" visok je preko 7 milja. A ovo je ono što mi zovemo Kolos sa Agurama, nalazi se na "Merica-Sium" !? Ne znamo čemu je služila, ali ta mašina je veća nego Brooklyn, u New Yorku. Ovo, sada, su video snimci kupola koje prekrivaju kratere. Kako vidiš neki od njih su u krajnjoj fazi raspada.
Ovo što sada gledaš su snimci 18 različitih vrsta vanzemaljaca, svaki traje po 5 sekundi. Ovaj je jedno od najružnijih bića koje postoji. Čuvare objekta u kome smo ga držali morali smo psihički pripremati, tokom nekoliko mjeseci, na ono što će vidjeti, pokazujući im slike sličnih bića. Tek nakon što se dobro aklimatiziraju, dozvoljavali smo im da zauzmu neku od pozicija obezbjeđenja tog objekta. Prije nego što smo počeli sa tim "aklimatizacijama" dvojica radnika obezbjeđenja umrla su od srčanog udara, kada su se neočekivano sreli s ovim bićem. Ovaj posljednji snimak je atentat na Kenedija. Sigurno si već čuo onu teoriju o drugom snajperisti. Vidiš, ovo je druga kamera koja pokazuje šta se točno desilo. Mi smo imali četvoricu snajperista. Stvar je bila u tome što je Kenedi morao da bude uklonjen, jer je htio da objavi narodu ono malo informacija koje smo mu mi dali, a htio je i da povuče trupe iz Vijetnama, kojeg smo mi koristili za odvlačenje pažnje naroda. Nakon Kenedija, nikada više nismo obavještavali predsjednike o ovome. Nixon je znao, jer je bio upoznat s tim kao VP, još 1952. godine. To je i zašto je znao gdje da povede Jackie Gleason, u Homestead Air Force, bazu, kako bi ona vidjela tijela vanzemaljaca koje smo tamo držali.
I to je to. Šta sada kažeš Art Bell, da li da kažemo sve ovo narodu... da ili ne !?
Kraj izvoda

Donna Hare je radila u aviokozmičkom centru Philco Ford od 1967. g. do 1981. g. kao tehnička crtačica. Izrađivala je dijapozitive lansiranja i slijetanja, projekcijske i operativne karte te lunarne karte za NASA-u. Jednom prilikom joj je slučajno u NASA-inom fotografskom laboratoriju, koji je bio nasuprot njenog ureda, jedan od tehničara skrenuo pozornost na NASA-inu fotografiju na kojoj se vidio NLO. Tehničar joj je objasnio da je to vrlo povjerljiv podatak te da se ovakve fotografije uvijek retuširaju prije nego što dospiju u javnost. Donna Hare se nakon toga odlučila raspitati i kod drugih zaposlenika. Jedan stražar joj je ispričao da mu je jednom rečeno da spali neke fotografije i da ih pritom ne gleda. Drugi stražar u maskirnoj odori nadzirao ga je dok je spaljivao fotografije. No iskušenje je bilo preveliko, pa je ipak pogledao jednu sliku.
Bila je to fotografija NLO-a. Odmah nakon toga dobio je od stražara udarac u glavu. Donna Hare je također ispričala kako joj je osoba koja je bila u karanteni s astronautima Apolla, mada u strahu, rekla da su astronauti ispričali kako su prilikom slijetanja na Mjesec na njemu vidjeli neku letjelicu. Astronautima je zabranjeno bilo kome govoriti o tome. Larry Warren je 1980. bio stručnjak za sigurnost u zračnoj bazi RAF-a Bentwaters u Woodbridgeu i nadzirao je američko nuklearno oružje (koje je u to vrijeme bilo pohranjeno ondje bez znanja britanske nacije). Opisao je kako su se iznad skladišta oružja tijekom tri noći pojavili NLO-i. Strani objekti prelijetali su preko skladišta oružja i prema oružju ispalili neobično tanke zrake svjetla koje su imale negativan učinak na njih. Ti su objekti tijekom dvije različite noći sletjeli na zemlju, a viđena su i druga živa bića. Zamjenik zapovjednika vojne baze povodom tog slučaja napisao je i memorandum s video i audio zapisima s lica mjesta u kojima je točno zabilježeno kretanje tih objekata i njihov nedozvoljen ulazak u naš zračni prostor. No, sve je proglašeno vojnom tajnom.

Zašto su američku vojsku brinuli NLO-i vidljivo je iz svjedočenja Roberta Salasa koji je služio u ratnom zrakoplovstvu (diplomirao je na Akademiji ratnog zrakoplovstva 1964). U Martu, 1967. godine bio je stacioniran u zrakoplovnoj bazi Malstrum u Montani kao časnik odgovoran za lansiranje projektila tipa Minuteman. 16. Marta, 1967. nalazio se
30 metara pod zemljom u kabini, prateći i nadzirući deset projektila s nuklearnim bojnim glavama, kad su ga pozvali stražari koji su zamijetili čudna leteća svjetla. Nije znao što bi počeo s tom informacijom, pa im je rekao da mu jave ako se dogodi nešto značajnije.
Ubrzo je uslijedio još jedan poziv. U glasu stražara koji je zvao, priča Salas, čuo se strah. Izvijestio je da ispred prednjih vrata silosa s projektilima lebdi sjajni blješteći crveni predmet ovalna oblika. Naredio je svim čuvarima da imaju spremno oružje i tražio od Salasa daljnje upute. Salas je probudio zapovjednika Freda Mywalda, danas umirovljena pukovnika. Dok mu je opisivao situaciju, nuklearni projektili počeli su jedan za drugim otkazivati. Dospjeli su u zakočen položaj u kojem ih se nije moglo lansirati. Od trenutka kada je primio poziv o NLO-ima koji lebde ispred glavnog ulaza za nekoliko minuta otkazalo je šest do osam projektila. Istoga jutra sličan se slučaj dogodio i kod oružanog sustava ECHO (Salas je radio na sustavu OSCAR), u sličnim okolnostima. Nakon što je NLO zamijećen iznad objekta za lansiranje, svih deset projektila je otkazalo. Salas je pokazao i dokumentaciju koju je dobio iz ratnog zrakoplovstva na temelju Zakona o slobodi informiranja u kojoj je točno opisan incident na oružanom postrojenju ECHO u kojem se spominje NLO. Među dokumentima je i teleks u kojem stoji : "Činjenica da se ne može naći niti jedan očigledan razlog za gubitak deset projektila izaziva duboku zabrinutost ovog stožera. " Salas je pokazao i potpuni izvještaj o vrlo sličnom događaju u Sjevernoj Dakoti u Augustu, 1966. godine kada se NLO također pojavio iznad silosa za lansiranje projektila.

U prvoj anketi na pitanje:
VJERUJETE LI U IZVANZEMALJCE vas je glasalo 92.

78 glasača ili 84.8% je glasovalo za da
14 glasača ili 15.2% je glasovalo za ne

Zbog grmljavine koja je bila u srijedu, spržen mi je modem.
Zbog toga nisam mogao ići na internet i morao sam odgoditi nagradnu igru.
Napravio sam jednu promjenu u određivanju pobjednika, pobjednik će biti
određen putem ankete. Naš zadnji natjecatelj se potpisao sa N-LOvac-

Kako i zašto su Maye završili vrijeme u 2012.?

Zašto su stari Maje ili oni prije njih izabrali baš 21. prosinac 2012. godine, za kraj svog dugovječnog kalendara? Ovaj članak pokrit će neka nedavna istraživanja. Znanstvenici su desetcima godina znali da je majanski ciklus od 13 baktuna, dugovječni sistem vremenskog održavanja, namješten tako da završi upravo na zimski solsticij, ovaj je sistem postavljen prije 2 300 godina. Ova zapanjujuća činjenica, da su promatrači neba starih srednjo-američkih civilizacija bili sposobni precizno odrediti zimski solsticij daleko daleko u budućnosti, nije bila proučavana od strane majanista. I zašto su izabrali godinu 2012.? U isti mah dobiva se utisak da se ovdje radi o nekoj vrlo nepoznatoj misteriji. Razradit ću podatke prema zaključcima epigrafkinje Linde Schele objavljenim u “Maya Cosmos 1994”. Ovaj članak, prirodna je kulminacija istraživanja koja se odnose na majansko dugačko računanje i na preciznost ravnodnevnice odnosno ekvinocija koji su istraženi u mojoj posljednjoj knjizi o Tzolkinu: Vizionarski obzori i kalendarske studije (Visionary Perspectives and Calendar Studies, Borderlands Science and Research Foundation, 1994.).

Majansko dugačko računanje
Prvo neke osnove, za početak. Maje su bili stručnjaci u promatranju neba. Njihov period, smatralo se, trajao je od 200. do 900. godine, no nedavni arheološki pronalasci još više rasvjetljuju Maje u Srednjoj Americi. Velika razrušena područja indiciraju visoku kulturu sa različitim ostatcima nekadašnjeg života koji su pronađeni u džunglama Gvatemale a datiraju još iz vremena prije Krista.

Čak i prije toga Olmek civilizacija njegovala je i razvijala sveto računanje od 260 dana koje poznajemo pod nazivom Tzolkin. Prvotne Maje prihvatili su dva različita vremenska sustava, “Kratko računanje” i “Dugačko računanje”. Kratko računanje potječe od kombinacije tzolkinskog, solarne godine i Venerinog ciklusa od 584 dana. Na taj način su stvoreni “kratki periodi” od 13, 52 i 104 godine. Na žalost, mi nećemo imati prilike zadržavati se na osobinama tzv. “Kratkog računanja”. Dugački sistem računanja je nekako više apstraktan, te se također odnosi i na određene astronomske cikluse. Osnovan je na “ugniježđenim” ciklusima dana koji se multipliciraju na svakom drugom stupnju pomoću ključnog majanskog broja – dvadeset.
Broj dana / izraz
1 / kin (dan)
20 / unial
360 / tun
7 200/ katun
144 000 / baktun
Primijetite da je jedina iznimka kod multipliciranja na razini tuna sa brojem dvadeset, a period uniala se umjesto toga multiplicira brojem 18 da bi se stvorio tun od 360 dana. Maje su upotrebljavali ovaj sistem računanja kako bi pratili neslomljivu sekvencu dana od vremena kada je stvoren. Majanski istraživač Munro Edmonson vjeruje da je dugačko računanje nastalo oko 355. godine pr.Kr.. To je moguće, ali najstarije dugačko računanje vremena koje je do sada pronađeno datira iz 32. godine pr.Kr. Pronalazimo datume izračunate tim načinom u arheološkim bilješkama koje počinje baktunskim vrijednostima i odvojenim točkama. Na primjer: 6.19.19.0.0 jednako je 6 baktuna, 19 katuna, 19 tuna i 0 uniala i 0 dana. Svaki baktun ima 144 000 dana, svaki katun 7 200 dana, i tako dalje. Ako bi dodali sve vrijednosti dobivamo da 6.19.19.0.0 iznosi da je prošlo 1 007 640 dana od Nultog datuma 0.0.0.0.0. Mnogo spominjani 13-baktunski ciklus završava 1 872 000 dana (13 baktuna) poslije 0.0.0.0.0. Ovo je tzv. “veliki majanski period” dugačkog računanja i iznosi 5 125.36 godina.

No, kako mi možemo ovo povezati sa računanjem vremena koje poznajemo? Kako se ovo dugačko računanje odnosi na naš gregorijanski kalendar? Ovaj problem povezivanja majanskog vremena sa “zapadnjačkim” vremenom mučilo je istraživače Maja od samog početka. Standardno pitanje kojem je bilo potrebno dati odgovor postalo je: čemu je 0.0.0.0.0 (početna točka dugačkog računanja) jednaka u gregorijanskom kalendaru? Dok se na ovo pitanje odgovori, arheološki zapisi bit će stavljeni u svoj pripadajući povijesni kontekst i kraj vremena 13-baktunskog ciklusa moći će se računati.

Nakon godina razmatranja podataka iz različitih područja kao što su astronomija, etnografija, arheologija i ikonografija, J. Eric S. Thompson odredio je da 0.0.0.0.0 odgovara julianskom datumu 584 283, koje je jednako kao 11. kolovoza 3 114. godine prije Krista u gregorijanskom kalendaru. To znači da krajnji datum 13.0.0.0.0 nekih 5125 godina kasnije jest 21. prosinca 2012. godine po Kristu.

Odnos između “dugačkog računanja” i “kratkog računanja” oduvijek je bio unutarnje konzistentan (oba su povlačila jedan drugog u neslomljivoj sekvenci još od prve ideje o njima). Sada je vrlo zanimljivo primijetiti da jedan aspekt “kratkog računanja”, nazivanog još i svetim Tzolkin računanjem od 260 dana, se još uvijek prati u visoravnima Gvatemale. Kao što istraživač Maja Munro Edmonson kazuje u knjizi : “Knjiga Godine” (The Book of the Year), ovaj zadnji preživjeli trzaj kalendarske tradicije stare nekih 3 000 godina podupire Thompsonovu korelaciju 584 283. Edmonson, nadalje, tvrdi da je sistem “dugačko brojanje” bio usavršen barem 200 godina prije tog datuma.

Točka interesa ovih ranih astronoma čini se da je bila projicirana upravo na završetak vremena 2012. godine, prije nego na početak vremena u 3 114. pr.Kr. Kako su odredili krajnji datum 2 012. godine (iz razloga koje ćemo uskoro saznati) nazivajući je 13.0.0.0.0, tako su proglasili za sebe da žive u 6. baktunu “Velikog ciklusa”. Maje iz kasnijih doba pridavali su mnoge mitološke značajke početnom datumu, povezivajući ih sa rođenjima svojih božanstava, ali sada se čini da je sigurno da se “dugačko računanje” poklapa sa svojom izračunatom točkom završnog datuma. Zašto su stari srednjo – američki promatrači neba izabrali datum 2 300 godina u budućnosti i, ustvari, kako su točno pogodili zimski solsticij. Sa svim ovim razmatranjima možemo posumnjati da su, iz nekog razloga, stari novo-svjetski astronomi pratili precesiju.

Precesija
Precesija ekvinocija, također poznata kao Platonska godina, izazvana je polaganim podrhtavanjem Zemljinih polarnih osi. Upravo sada ove osi ugrubo ukazuju na zvijezdu Sjevernjaču, ali ovo se mijenja polagano kroz dugi vremenski period. Zemljino podrhtavanje izaziva stanje da se sezonski kvartali polako precesiraju pozadinom zvijezda. Primjerice, upravo sada, pozicija zimskog solsticija je u konstelaciji strijelca. No, 2 000 godina bila je u konstelaciji jarca. Od tada, procesirala je unatrag gotovo jedan cijeli znak. Generalno, smatra se da je grčki astronom Hipparchus prvi otkrio precesiju oko 128. godine prije Krista. Ipak, učenjaci indiciraju da je više drevnih kultura znalo za precesiju kao što su Egipćani i Babilonci.

Zaključio sam da čak i kulture sa jednostavnim astronomskim pogledima i usmenom predajom starom i sto godina, primijetile bi polagano podizanje “neba”. Primjerice, zamislite da živite u okolini prigodnoj za precizno razgraničavajuću obzornu astronomiju. Čak i da to nije slučaj, mogli bi podizati monolite do pogleda na obzor u kojem će najvjerojatnije biti svitanje zimskog solsticijskog sunca. Ova pozicija u odnosu sa pozadinom zvijezda može biti savršeno očuvana stihom usmene predaje ili mudrim učenjima, koje bi se prenosile dalje stoljećima. Kako će precesija promijeniti ove položaje prema procjeni, 1 stupanj svakih 72 godine, sa relativno kratkim vremenom od 100 godina nastupila bi primjetna promjena. Poanta ovog je jednostavna. Ranim kulturama, usklađenim sa suptilnim pokretima na nebu, precesiju ne bi bilo teško primijetiti.

Majama se ne pripisuje generalno znanje o precesiji ekvinocija, ali obzirom na sve ostalo što znamo o zapanjujućem sofisticiranju srednjo-američke astronomije, možemo li im realno negirati? Mnogi od još nedešifriranih hijeroglifa možda najzad opisuju precesijske mitove. Nadalje, kao što prikazujem u svojoj knjizi o Tzolkinu: Vizionarski obzori i kalendarske studije ( Visionary Perspectives and Calendar Studies), “dugačko računanje” je savršeno prigodno za predviđanje budućih sezonskih kvartala, neodređeno, i precesija je automatski uračunata. Neki od najnevjerojatnijih aspekata majanskih kozmo-koncepcija, upravo se otkrivaju. Kao što je bio slučaj sa egiptologijom u 1870–tima, još uvijek imamo mnogo za naučiti. Dodajem, majanisti kao što su Gordon Brotherston (Knjiga Četvrtog svijeta (The Book of the Fourth world )) smatraju da je precesijsko znanje za srednjo - američke narode više nego vjerojatno.

Sveto stablo
Još uvijek pokušavamo odgovoriti na ova pitanja: što je toliko važan zimski solsticij 2012., i ustvari, kako su izračuni tako precizni, obzirom na to da bi ih precesija trebala učiniti suviše kompliciranim? Ako bi učinili standardnu horoskopsku kartu za 21. prosinac 2012., ništa se neobično ne bi pojavilo. U ovom pravcu lutao sam dok mi Linda Schele nije dala trag knjigom Majanski svemir (Mayan Cosmos). Najvjerojatnije, najinteresantnija stvar u ovoj knjizi je njezina identifikacija astronomskog značenja majanskog “Svetog stabla”. Iz impresivne količine ikonografskog dokaza i velikodušnog pokazivanja procesa kojim je došla do svojih otkrića, pronađeno je da je 'Sveto stablo' ustvari točka križanja ekliptike sa pojasom Mliječnog puta. Zaista, čini se da Mliječni put igra veliku ulogu u majanskim slikovnim prikazima. Primjerice, jedna izbrazdana kost iz 8. stoljeća Tikalskim natpisom oslikava jedan dugi potopljeni kanu u kojem su razna božanstva.

To je slika noćnog neba, a kanu je Mliječni put, potapa se ispod horizonta kako postupno dolazi noć i nosi sa sobom božanstva koja simboliziraju obližnje konstelacije. Nevjerojatan majanski lokalitet Palenkve je pun motiva “Svetog stabla” i motiva koji se odnose na astronomske događaje. U svojoj knjizi “Šuma Kraljeva” Schele i Freidel sugeriraju na to da se “Sveto stablo” odnosi na ekliptiku. Naizgled, to je bio samo dio slike, no “Sveto stablo” koje Pakal uzdiže u smrt je više nego ekliptika, to su Sveta vrata u podzemni svijet. Točka križanja ekliptike i Mliječnog puta jesu ova vrata i simboliziraju Sveti Izvor odnosno Porijeklo. U sljedećem diagramu dobro poznate sarkofaške rezbarije, možemo primijetiti da Mliječni put služi kao produžetak Pakalovog pupka. Pupak je ljudski ulaz u život kao i ulaz u smrt

Prvo pitanje koje je meni dolazilo jest sljedeće. Kako je gospodin (Ahal) Pakal, putem božanskog kraljevstva ravan sa suncem, te je portretiran tako da “ulazi” u Sveto stablo na svom slavnom poklopcu sarkofaga, na koji dan sunce kreće okolo da dođe do konjukcije sa točkom križanja ekliptike i Mliječnog puta. To bi trebao biti jako važan datum. Na taj datum prije zore Mliječni put bi se trebao vidjeti na svodu kao luk koji prelazi preko područja Sjevernjače (nebeskog srca) i trebao bi ukazivati na mjesto izlaska sunca. Ovo ( i nužna posljedica 6 mjeseci poslije) je jedini datum kada sunce/gospodin može skočiti sa ekliptičnog puta i putovati Mliječnim putem gore i oko nebeskog luka do područja sjevernjače i tamo ući u “nebesko srce”. Trebalo bi napomenuti da prije 1 300 godina kad je Palenke bio na najvišoj točki slave, Sjevernjača (polarnica) je bila mnogo manje točno na polu nego što je sada. Schele dokazuje da nije samo polarna zvijezda prema kojoj su Maje kreirali mitove, bilo je to i nenaznačeno polarno područje koje simbolizira smrt i podzemni svijet oko kojeg se sve vrtjelo. Život se vrti oko smrti - karakteristično vjerovanje Maja. Datumi na koje je sunce u konjukciji sa “Svetim stablom” su prema tome, vrlo važni. Ovi će se datumi sa precesijom promijeniti. Schele nije slijedila ovu liniju razmatranja, štoviše, nije spomenula da bi ovi datumi mogli imati značaja. Ako se vratimo unazad u 755.god. nailazimo na to da je sunce bilo u konjukciji sa “Svetim stablom” 3. prosinca. Trebao bih istaknuti ovdje da je Mliječni put široki pojas i možda 10-dnevni raspon datuma trebao bi se uzeti u obzir.
Da započnem, kakogod, koristim točno središte Mliječnog puta koje se može pronaći na zvjezdanim kartama, poznato pod nazivom “galaktički ekvator” (ne zbunjujte se galaktičkim centrom). Gdje galaktički ekvator prolazi ekliptiku u strijelcu, tamo se nalazi crna rupa Mliječnog puta. Ovo je mračno račvanje u Mliječnom putu izazvano oblacima međuzvjezdane prašine. Promatračima sa zemlje pojavljuje se kao mračna staza koja započinje blizu ekliptike i proteže se duž Mliječnog puta, gore prema sjevernjači. Maje su danas vrlo svjesni ove pojave; Quich, Maje je nazivaju xibalba be (put prema Xibalbi) a Chorti Maje zovu je “camino de Santiago”. U prijevodu Popol Vuh Dennisa Tedlocka, pronalazimo da su je stari Maje zvali “Crnom Stazom”. Blizanci heroji Hunahpu i Xbalanque morali su putovati ovom stazom kako bi se borili sa Gospodarima Xibalbe (Tedlock 334, 358). Nadalje, što je Schele utvrdila jest, da je “Sveto stablo” bilo poznato drevnim Quich, jednostavno kao “Raskrižje”.

Ova nebeska pojava nije bila krajnja po mišljenju drevnih Maja i još uvijek je prepoznatljiva čak i danas. Prema načinima na koje je ova priča bila pretvarana u mit, čini se da kada planet, sunce ili mjesec uđe u crnu rupu na Mliječnom putu u strijelcu (koji biva centrom Mliječnog puta – galaktički ekvator) ulazak u podzemni svijet omogućen je i tada omogućava “putniku” da dođe do srca neba. Šamanistički vizionarski obredi bili su najvjerojatnije uključeni u ovaj scenarij. U Jukatanskim podzemnim pećinama nalazila su se ritualna mjesta koja su korištena za šamanska putovanja u podzemni svijet. Schele objašnjava da se “Majanska mitologija poistovjećuje sa Putem u Xibalbu prolazak kroz pećinu” (Stabla Kraljeva, 209. (Forest of Kings, 209)). Ovdje nailazimo na metaforičku referencu prema “mračnom rascjepu” na Mliječnom putu, putem kopije na zemlji, sinkretizam između zemlje i neba, koji je karakterističan za razmišljanje Maja. Povrh svega, ono što postaje očito iz zbirke majanskih mitologija o kreaciji jest da je kreacija, čini se, zauzela mjesto na nebeskom raskrižju – točka križanja ekliptike i Mliječnog puta.
Kako bismo razjasnili ovu “vječno rastuću” sliku, potrebno je stati ovdje te iznijeti neke karte. U dodatku detaljnih zvjezdanih karti Norton 2000.0 zvjezdanog atlasa koji mi omogućuje da istaknem točku križanja galaktičkog ekvatora i ekliptike upotrebljavam EZCosmos kako bi prikazao ove pozicije 3. Ono što pronalazim, odgovara na pitanje zašto su Maje izabrali baš zimski solsticij 2012., problem naizgled izbjegnut od strane astronoma i majanista. Istina je da je sunce u konjukciji sa “Svetim stablom” 3. prosinca 755.god., stoljećima je precesija izazivala da zimski solsticij započne konjukcijskim datumom. Pa, koliko smo blizu savršenoj konjukciji danas? Točnije, kada bismo mogli očekivati da sunce zimskog solsticija bude u konjukciji sa točkom križanja galaktičkog ekvatora i ekliptike – majanskog Svetog stabla?
Svaki astronom, rekao bi vam da sada mliječni put prolazi ekliptiku kroz konstelaciju strijelca i ovo je područje bogato maglicama i objektima visoke gustoće. U stvari, gdje Mliječni put prelazi ekliptiku u strijelcu također nailazimo na smjer prema galaktičkom centru 4.
Jedan dan prije ili poslije pomaknuti će sunce sa točke križanja. 21. prosinca 2012. god, (13.0.0.0.0 u dugačkom računanju) tako predstavlja ekstremno blisku konjukciju zimskog solsticijskog sunca sa točkom križanja galaktičkog ekvatora i ekliptike, što su Maje prepoznali kao “Sveto stablo”. Ustvari, ovo je događaj koji je postajao postupno rezonantan kroz tisuće i tisuće godina. Ono što astrološki može označavati ovaj događaj odnosno, kakvo “energetsko vrijeme” na zemlji izaziva, potrebno je tretirati kao zasebnu temu.

No, morao bih barem spomenuti u prolazu, da je izgleda ova nebeska konvergencija paralelna sa ubrzavajućim tempom ljudske civilizacije. Potrebno je uočiti da iz razloga što je precesija vrlo spor proces, slični astronomski položaji bit će vidljivi na datume zimskog solsticija 5 godina prije 2012. i 5 godina poslije 2012. Kakogod, preciznost konjukcije 2012. god. je vrlo zapanjujuća povrh bilo čega što se smatra da su drevni Maje računali i služi dobro predstavljajući savršen misaoni proces. Vratimo se izvoru “dugačkog računanja” i pokušajmo rekonstruirati što se možda bilo događalo.

zimsko solsticijsko sunce u konjukciji sa “Svetim stablom” u 2012.god.?
Prvo, Tzolkin - računanje vremena porijeklom potiče od Olmeka, uzmimo, iz 679.pr.Kr. (pogledaj Edmonson: Knjiga Godine – Edmonson: The book of the Year). Možemo pretpostaviti da su astronomske opservacije proizašle barem iz te točke. Tzolkin – računanje praćeno je neprekidno, uzmimo, još iz tog vremena, pa sve do današnjeg dana, demonstrirajući time veliki dar Maja za kontinuitet tradicije. Samim time, zvjezdani zapisi, položaji horizonta zimskog solsticijskog sunca i ostale značajne opservacije mogle su također biti brižljivo očuvane. Kao što je gore predloženo, precesija se može primijetiti putem jednostavne horizontalne astronomije u kratkom vremenu od 100 do 150 godina. (Hipparchus navodni “pronalazač” precesije među Grcima, uspoređivao je svoje opservacije sa podacima prikupljenim od samo 170 godina prije njegovog vremena). Slijedeći Edmonsona sistem dugačkog računanja mogao se pojaviti još u ranoj 355.godini pr.Kr. razlog primjene dugačkog računanja, što ću pokazati, je najvjerojatnije izračunavanje budućih datuma zimskih - solsticija.

Moramo pretpostaviti da čak i u ovoj ranoj točki srednjo-američke povijesti, točka križanja ekliptike i Mliječne staze, bila je shvaćana kao “Sveto stablo”. Kako je koncept “Svetog stabla” istinski vezan uz najstarije majanske mitove o kreaciji, to nije nevjerojatno. U najmanju ruku “mračni rascjep” bio je već prepoznatljiva stvar. Rani promatrači neba ove ere (355.pr.Kr.) bi tada promatrali sunce u konjukciji sa mračnim rubom na Mliječnom putu, na ili oko 18. listopada.
Ovo se moglo lako promatrati na nebu prije zore kao što je gore opisano: Mliječna staza ukazuje na izlazak sunca tog datuma. Kroz relativno kratko vrijeme, kako je svjesnost o precesiji rasla, vidjelo se kako ovaj datum polagano približava zimski solsticij, kritičan datum rane majanske kozmo-koncepcije. U ovoj točki, precesija i brzina precesije, bila je izračunata, dugačko računanje, bilo je usavršeno i uspostavljeno i prigodni zimski solsticijski datum 2012. pronađen je kroz dugačko računanje na sljedeći način.

dugačko računanje i sezonski kvartali
Počeci katuna dugačkog računanja će sekventivno združiti sezonske kvartale svakih 1.7.0.0.0 dana (194400 dana). Ovo je lako praćen interval dugačkog računanja. Počinjemo sa katunskim početkom 650.pr.Kr.:
Dugačko računanje – kvartal- godina
6.5.0.0.0 jesen 650 pr.Kr.
7.12.0.0.0 zima 118 pr.Kr.
8.19.0.0.0 proljeće 416.g.
10.6.0.0.0 ljeto 948.g.
11.13.0.0.0 jesen 1480.g.
13.0.0.0.0 zima 2012.g.
Uočimo da je posljednji datum, ne samo početak katuna, već i baktuna također. To jest, doista, posljednji datum 2012. Dugačko računanje je možda službeno započelo na specifičan datum 355.pr.Kr. kao što sugerira Edmonson, ali, moralo je biti formulirano, iskušano, isprobano i dokazano prije tog datuma. To je možda trajalo stoljećima i proces je bez sumnje paralelan sa otkrićem precesije. System dugačkog računanja automatski uzima u obzir precesiju u svojoj sposobnosti računanja budućih sezonski kvartala - osobina koju ne bi trebalo podcijeniti.

Zaključak
Ovo je bio moj pokušaj da popunim vakuum u proučavanju Maja, odgovor zašto i kako završava vrijeme 13-baktunskog ciklusa majanskog dugačkog računanja. Rješenje zahtjeva promjenu u onom što mislimo o astronomiji dugačkog računanja završnog datuma. Neobična činjenica koja se pojavljuje u zimskom solsticiju u isti mah pokazuje nam moguće astronomske razloge, ali oni nisu očiti.

Također, ne smijemo zaboraviti, često spominjanu činjenicu da je 13-baktunski ciklus od nekih 5 125 godina ugrubo - 1/5 precesijskog ciklusa. Ovo bi u svojoj biti trebalo sugerirati na dublju misteriju još od samog početka. Sa samo posljednjim potvrdama astronomske prirode “Svetog stabla” puzale su popunile praznine. I još jednom, ostajemo zapanjeni sofistikacijom i vizijom drevnih novo-svjetskih astronoma, potomaka koji još uvijek broje dane i promatraju nebo u zabačenim zaleđima Gvatemale.
Ovaj esej nije bio osmišljen na temelju površnih dokaza. U principu, baziran je na dvije činjenice:
1.) dobro poznati završni datum 13-baktunskog ciklusa majanskog dugačkog računanja koji jest 21. prosinca 2012.god.
2.)astronomske situacije na taj dan.
Baziran na samo ove dvije činjenice kreatori dugačkog računanja znali su i uračunali precesiju prije preko 2 300 godina. Ne mogu izvesti niti jedan drugi zaključak. Kada bi objasnio ovo kao oblik “slučajnosti”, samo bi zamračio ishod.
Za rane srednjo-američke promatrače neba polagano približavanje zimskog solsticijskog sunca “Svetom stablu” viđeno je kao kritičan proces, kulminacija, koju je zasigurno bilo vrijedno nazvati 13.0.0.0.0 krajem svjetskog doba. Kanal bi se tada otvorio kroz vrata zimskog solsticija gore prema “Svetom stablu”, postojanju Xibalbe, centralnom strujanju raja, srcu neba.

Bilješke:
1. Linda Schele i David Freidel, suprotno od mnogih majanista, nastavljaju podržavati rad Floyda Lounsbury-ja u promoviranju 584285 korelacije. Ona je dva dana udaljena od Thompsonove korelacije koju ja koristim. Presudan faktor u podupiranju Thompsonove korelacije 584283 je činjenica da se podudara sa tzolkin računanjem koje je još uvijek praćeno u visoravnima Gvatemale. Na račun neslaganja u svojim korelacijama Lounsbury tvrdi da je računanje bilo pomaknuto dva dana unatrag nekako prije osvajanja, na račun čega objašnjava njihovo sadašnje stanje. To znači da će svakako obje dati krajnji datum 21.prosinca 2012. god. Ipak, Schele i Friedel izjavljuju da je završni datum 23. prosinac 2012. radije nego 21., na nesreću, pogreška je razumljiva samo iz razloga jer oni nisu zainteresirani specifičnosti korelacijskih rasprava.

2. Istaknuti slučaj je misteriozno postojanje mitova koji očito opisuju precesiju u drevnim stihovima Kalevale, finskog nacionalnog epa. Ove mitove prenosili su od najranijih vremena pjevanjem. Mnoge od ovih priča su potpuno magične i pune nebeskog znanja. Finski jezik nije indo – evropskog porijekla i sve do kasnog 19. st. seljaci u Finskoj i sjevero-zapadnoj Rusiji imali su malo kontakta sa Evropom. Doista, njihovo narodno blago odaje više kontakta sa centralnom Azijom nego Evropom. Neke od priča Kalevale opisuju sveti mlin zvan Sampo (što potiče od sanskrtskog Skambha – pilar – stub) “prekriven mnogim šiframa”. Ovaj vrteći mlin je metafora za zlatno doba obilja i zvjezdanog neba koje se vrti oko sjevernjače poznate kao (eng. “the Nail of the north”). Mlin je u nekim djetlovima oštećen, njegov je klin izbijen i potrebno je izraditi novi. Ovo postaje posao prvotnih kovača. U ovoj legendi, drevno znanje o precesiji među nesofisticiranim seljacima koji su bili pored toga oštroumni promatrači neba, bilo je sačuvano kroz usmenu predaju gotovo sve do modernih vremena.

3. EZCosmos je grafički softverski paket koji može precizno iznijeti i animirati položaje planeta, zvijezda, maglica itd. za 14 000 godina. Vrlo dobro je prigodan ovoj istrazi jer izračunava precesiju u njenim pozicijskim kalkulacijama. To je također softver kojeg je koristila Linda Schele kako bi otkrila astronomska značenja majanskog “Svetog stabla”.

4. Ovdje ukratko ističemo ideje Terenca McKenna. U knjizi on je ko-autor sa svojim bratom Dennisom ( invisible landscape, Seabury Press 1975 and Harper San Francisco, 1993). Terence sugerira da je pozicija zimskog solsticijskog sunca unutar 3 stupnja galaktičkog centra u 2012. godini. Ovaj događaj može odrediti eshatologijsku završnu točku za ovu teoriju vremena zvanog Vremenski val Nula. Njegov završni datum uzet je iz povijesnih razloga i bilo je, naizgled, samo kasnije otkriveno da odgovara majanskom završnom datumu. McKennovi ističu da je ova neobična astronomska situacija bila primijećena, a primijetili su je i drugi pisci, poimence, Giorgio de Santillana i Hertha von Dechend u Hamletovoj vjetrenjači (1969.). Kao što ACS-ove publikacije američkog astronomskog kalendara pokazuju, u godini 2012. galaktički centar je u 27 strijelcu (unutar 3 zimskog solsticija). Time, McKenna pokazuje da će na zimski solsticij 2012. galaktički centar biti u spiralnom podizanju upravo prije zore, čime podsjeća na promatranja majanskog opisa posljednjeg pojavljivanja Venere kao jutarnje zvijezde.

5. Ovo ,u osnovi, slijedi “1 stupanj svakih 27 godina” – pravilo precesije. Na ovaj način, unazad 3 114. god. pr. Kr., sunce je bilo u konjukciji sa “Svetim stablom” na 10. listopada, koji je 72 stupnja ili 1/5 ekliptike od zismkog solsticija. Padajuće ekvinocijsko sunce bilo je u konjukciji sa svetim stablom oko 6 400. godine (1/4 precesijskog ciklusa). Drevne kulture Mezopotamije možda su prepoznavale ovaj položaj i zvali ga zlatno doba. Pad iz ovakvog položaja može biti odgovoran za izvorni -pad iz raja - mit koji je bio filtriran do židovske tradicije.

6. Dugačko računanje ima druge neobične astronomske osobine. Na primjer 13- katunski ciklus od 265 godina poznat je jukateškim Majama kao ciklus proročanstva. Vidimo da je spomenut u knjigama Chilam Balam. Astronomija upućuje na ciklus konjukcije Urana i Plutona, dva koja su jednaka 265 godina. Iz drugog kuta, 3 katuna jednaka su točno 37 sinodičkih ciklusa venere.

Biografske informacije o autoru
John Major Jenkins (4. ožujka, 1964. 21:19h, Chicago) student je majanskog vremena. Na nekoliko putovanja u Centralnu Ameriku u kasnim 80-tima, živio je i radio sa Quich i Tzutujil Majama u Gvatemali. Opažanja sakupljena na ovim putovanjima, objavljena su u lokalnim novinama Chicaga. Od tada, posvetio se studiranju majanske koncepcije svemira i matematičkih i filozofskih osobinama svetog kalendara. Više zanimljivih zamisli i ideja može se pronaći u njegovoj posljednjoj knjizi o Tzolkinu: Vizionarski obzori i kalendarske studije ( Borderlands science and Research foundation, 1994). Dodatne informacije o majanskom završnom datumu moguće je dobiti od autora na adresi Ahau Press: P.O. box 3; Boulder, CO 80306. Four Ahau
Autor: John Major Jenkins