|
Zbog grmljavine koja je bila u srijedu, spržen mi je modem.
Zbog toga nisam mogao ići na internet i morao sam odgoditi nagradnu igru.
Napravio sam jednu promjenu u određivanju pobjednika, pobjednik će biti
određen putem ankete. Naš zadnji natjecatelj se potpisao sa N-LOvac-
Kako i zašto su Maye završili vrijeme u 2012.?
Zašto su stari Maje ili oni prije njih izabrali baš 21. prosinac 2012. godine, za kraj svog dugovječnog kalendara? Ovaj članak pokrit će neka nedavna istraživanja. Znanstvenici su desetcima godina znali da je majanski ciklus od 13 baktuna, dugovječni sistem vremenskog održavanja, namješten tako da završi upravo na zimski solsticij, ovaj je sistem postavljen prije 2 300 godina. Ova zapanjujuća činjenica, da su promatrači neba starih srednjo-američkih civilizacija bili sposobni precizno odrediti zimski solsticij daleko daleko u budućnosti, nije bila proučavana od strane majanista. I zašto su izabrali godinu 2012.? U isti mah dobiva se utisak da se ovdje radi o nekoj vrlo nepoznatoj misteriji. Razradit ću podatke prema zaključcima epigrafkinje Linde Schele objavljenim u “Maya Cosmos 1994”. Ovaj članak, prirodna je kulminacija istraživanja koja se odnose na majansko dugačko računanje i na preciznost ravnodnevnice odnosno ekvinocija koji su istraženi u mojoj posljednjoj knjizi o Tzolkinu: Vizionarski obzori i kalendarske studije (Visionary Perspectives and Calendar Studies, Borderlands Science and Research Foundation, 1994.).
Majansko dugačko računanje
Prvo neke osnove, za početak. Maje su bili stručnjaci u promatranju neba. Njihov period, smatralo se, trajao je od 200. do 900. godine, no nedavni arheološki pronalasci još više rasvjetljuju Maje u Srednjoj Americi. Velika razrušena područja indiciraju visoku kulturu sa različitim ostatcima nekadašnjeg života koji su pronađeni u džunglama Gvatemale a datiraju još iz vremena prije Krista.
Čak i prije toga Olmek civilizacija njegovala je i razvijala sveto računanje od 260 dana koje poznajemo pod nazivom Tzolkin. Prvotne Maje prihvatili su dva različita vremenska sustava, “Kratko računanje” i “Dugačko računanje”. Kratko računanje potječe od kombinacije tzolkinskog, solarne godine i Venerinog ciklusa od 584 dana. Na taj način su stvoreni “kratki periodi” od 13, 52 i 104 godine. Na žalost, mi nećemo imati prilike zadržavati se na osobinama tzv. “Kratkog računanja”. Dugački sistem računanja je nekako više apstraktan, te se također odnosi i na određene astronomske cikluse. Osnovan je na “ugniježđenim” ciklusima dana koji se multipliciraju na svakom drugom stupnju pomoću ključnog majanskog broja – dvadeset.
Broj dana / izraz
1 / kin (dan)
20 / unial
360 / tun
7 200/ katun
144 000 / baktun
Primijetite da je jedina iznimka kod multipliciranja na razini tuna sa brojem dvadeset, a period uniala se umjesto toga multiplicira brojem 18 da bi se stvorio tun od 360 dana. Maje su upotrebljavali ovaj sistem računanja kako bi pratili neslomljivu sekvencu dana od vremena kada je stvoren. Majanski istraživač Munro Edmonson vjeruje da je dugačko računanje nastalo oko 355. godine pr.Kr.. To je moguće, ali najstarije dugačko računanje vremena koje je do sada pronađeno datira iz 32. godine pr.Kr. Pronalazimo datume izračunate tim načinom u arheološkim bilješkama koje počinje baktunskim vrijednostima i odvojenim točkama. Na primjer: 6.19.19.0.0 jednako je 6 baktuna, 19 katuna, 19 tuna i 0 uniala i 0 dana. Svaki baktun ima 144 000 dana, svaki katun 7 200 dana, i tako dalje. Ako bi dodali sve vrijednosti dobivamo da 6.19.19.0.0 iznosi da je prošlo 1 007 640 dana od Nultog datuma 0.0.0.0.0. Mnogo spominjani 13-baktunski ciklus završava 1 872 000 dana (13 baktuna) poslije 0.0.0.0.0. Ovo je tzv. “veliki majanski period” dugačkog računanja i iznosi 5 125.36 godina.
No, kako mi možemo ovo povezati sa računanjem vremena koje poznajemo? Kako se ovo dugačko računanje odnosi na naš gregorijanski kalendar? Ovaj problem povezivanja majanskog vremena sa “zapadnjačkim” vremenom mučilo je istraživače Maja od samog početka. Standardno pitanje kojem je bilo potrebno dati odgovor postalo je: čemu je 0.0.0.0.0 (početna točka dugačkog računanja) jednaka u gregorijanskom kalendaru? Dok se na ovo pitanje odgovori, arheološki zapisi bit će stavljeni u svoj pripadajući povijesni kontekst i kraj vremena 13-baktunskog ciklusa moći će se računati.
Nakon godina razmatranja podataka iz različitih područja kao što su astronomija, etnografija, arheologija i ikonografija, J. Eric S. Thompson odredio je da 0.0.0.0.0 odgovara julianskom datumu 584 283, koje je jednako kao 11. kolovoza 3 114. godine prije Krista u gregorijanskom kalendaru. To znači da krajnji datum 13.0.0.0.0 nekih 5125 godina kasnije jest 21. prosinca 2012. godine po Kristu.
Odnos između “dugačkog računanja” i “kratkog računanja” oduvijek je bio unutarnje konzistentan (oba su povlačila jedan drugog u neslomljivoj sekvenci još od prve ideje o njima). Sada je vrlo zanimljivo primijetiti da jedan aspekt “kratkog računanja”, nazivanog još i svetim Tzolkin računanjem od 260 dana, se još uvijek prati u visoravnima Gvatemale. Kao što istraživač Maja Munro Edmonson kazuje u knjizi : “Knjiga Godine” (The Book of the Year), ovaj zadnji preživjeli trzaj kalendarske tradicije stare nekih 3 000 godina podupire Thompsonovu korelaciju 584 283. Edmonson, nadalje, tvrdi da je sistem “dugačko brojanje” bio usavršen barem 200 godina prije tog datuma.
Točka interesa ovih ranih astronoma čini se da je bila projicirana upravo na završetak vremena 2012. godine, prije nego na početak vremena u 3 114. pr.Kr. Kako su odredili krajnji datum 2 012. godine (iz razloga koje ćemo uskoro saznati) nazivajući je 13.0.0.0.0, tako su proglasili za sebe da žive u 6. baktunu “Velikog ciklusa”. Maje iz kasnijih doba pridavali su mnoge mitološke značajke početnom datumu, povezivajući ih sa rođenjima svojih božanstava, ali sada se čini da je sigurno da se “dugačko računanje” poklapa sa svojom izračunatom točkom završnog datuma. Zašto su stari srednjo – američki promatrači neba izabrali datum 2 300 godina u budućnosti i, ustvari, kako su točno pogodili zimski solsticij. Sa svim ovim razmatranjima možemo posumnjati da su, iz nekog razloga, stari novo-svjetski astronomi pratili precesiju.
Precesija
Precesija ekvinocija, također poznata kao Platonska godina, izazvana je polaganim podrhtavanjem Zemljinih polarnih osi. Upravo sada ove osi ugrubo ukazuju na zvijezdu Sjevernjaču, ali ovo se mijenja polagano kroz dugi vremenski period. Zemljino podrhtavanje izaziva stanje da se sezonski kvartali polako precesiraju pozadinom zvijezda. Primjerice, upravo sada, pozicija zimskog solsticija je u konstelaciji strijelca. No, 2 000 godina bila je u konstelaciji jarca. Od tada, procesirala je unatrag gotovo jedan cijeli znak. Generalno, smatra se da je grčki astronom Hipparchus prvi otkrio precesiju oko 128. godine prije Krista. Ipak, učenjaci indiciraju da je više drevnih kultura znalo za precesiju kao što su Egipćani i Babilonci.
Zaključio sam da čak i kulture sa jednostavnim astronomskim pogledima i usmenom predajom starom i sto godina, primijetile bi polagano podizanje “neba”. Primjerice, zamislite da živite u okolini prigodnoj za precizno razgraničavajuću obzornu astronomiju. Čak i da to nije slučaj, mogli bi podizati monolite do pogleda na obzor u kojem će najvjerojatnije biti svitanje zimskog solsticijskog sunca. Ova pozicija u odnosu sa pozadinom zvijezda može biti savršeno očuvana stihom usmene predaje ili mudrim učenjima, koje bi se prenosile dalje stoljećima. Kako će precesija promijeniti ove položaje prema procjeni, 1 stupanj svakih 72 godine, sa relativno kratkim vremenom od 100 godina nastupila bi primjetna promjena. Poanta ovog je jednostavna. Ranim kulturama, usklađenim sa suptilnim pokretima na nebu, precesiju ne bi bilo teško primijetiti.
Majama se ne pripisuje generalno znanje o precesiji ekvinocija, ali obzirom na sve ostalo što znamo o zapanjujućem sofisticiranju srednjo-američke astronomije, možemo li im realno negirati? Mnogi od još nedešifriranih hijeroglifa možda najzad opisuju precesijske mitove. Nadalje, kao što prikazujem u svojoj knjizi o Tzolkinu: Vizionarski obzori i kalendarske studije ( Visionary Perspectives and Calendar Studies), “dugačko računanje” je savršeno prigodno za predviđanje budućih sezonskih kvartala, neodređeno, i precesija je automatski uračunata. Neki od najnevjerojatnijih aspekata majanskih kozmo-koncepcija, upravo se otkrivaju. Kao što je bio slučaj sa egiptologijom u 1870–tima, još uvijek imamo mnogo za naučiti. Dodajem, majanisti kao što su Gordon Brotherston (Knjiga Četvrtog svijeta (The Book of the Fourth world )) smatraju da je precesijsko znanje za srednjo - američke narode više nego vjerojatno.
Sveto stablo
Još uvijek pokušavamo odgovoriti na ova pitanja: što je toliko važan zimski solsticij 2012., i ustvari, kako su izračuni tako precizni, obzirom na to da bi ih precesija trebala učiniti suviše kompliciranim? Ako bi učinili standardnu horoskopsku kartu za 21. prosinac 2012., ništa se neobično ne bi pojavilo. U ovom pravcu lutao sam dok mi Linda Schele nije dala trag knjigom Majanski svemir (Mayan Cosmos). Najvjerojatnije, najinteresantnija stvar u ovoj knjizi je njezina identifikacija astronomskog značenja majanskog “Svetog stabla”. Iz impresivne količine ikonografskog dokaza i velikodušnog pokazivanja procesa kojim je došla do svojih otkrića, pronađeno je da je 'Sveto stablo' ustvari točka križanja ekliptike sa pojasom Mliječnog puta. Zaista, čini se da Mliječni put igra veliku ulogu u majanskim slikovnim prikazima. Primjerice, jedna izbrazdana kost iz 8. stoljeća Tikalskim natpisom oslikava jedan dugi potopljeni kanu u kojem su razna božanstva.
To je slika noćnog neba, a kanu je Mliječni put, potapa se ispod horizonta kako postupno dolazi noć i nosi sa sobom božanstva koja simboliziraju obližnje konstelacije. Nevjerojatan majanski lokalitet Palenkve je pun motiva “Svetog stabla” i motiva koji se odnose na astronomske događaje. U svojoj knjizi “Šuma Kraljeva” Schele i Freidel sugeriraju na to da se “Sveto stablo” odnosi na ekliptiku. Naizgled, to je bio samo dio slike, no “Sveto stablo” koje Pakal uzdiže u smrt je više nego ekliptika, to su Sveta vrata u podzemni svijet. Točka križanja ekliptike i Mliječnog puta jesu ova vrata i simboliziraju Sveti Izvor odnosno Porijeklo. U sljedećem diagramu dobro poznate sarkofaške rezbarije, možemo primijetiti da Mliječni put služi kao produžetak Pakalovog pupka. Pupak je ljudski ulaz u život kao i ulaz u smrt
Prvo pitanje koje je meni dolazilo jest sljedeće. Kako je gospodin (Ahal) Pakal, putem božanskog kraljevstva ravan sa suncem, te je portretiran tako da “ulazi” u Sveto stablo na svom slavnom poklopcu sarkofaga, na koji dan sunce kreće okolo da dođe do konjukcije sa točkom križanja ekliptike i Mliječnog puta. To bi trebao biti jako važan datum. Na taj datum prije zore Mliječni put bi se trebao vidjeti na svodu kao luk koji prelazi preko područja Sjevernjače (nebeskog srca) i trebao bi ukazivati na mjesto izlaska sunca. Ovo ( i nužna posljedica 6 mjeseci poslije) je jedini datum kada sunce/gospodin može skočiti sa ekliptičnog puta i putovati Mliječnim putem gore i oko nebeskog luka do područja sjevernjače i tamo ući u “nebesko srce”. Trebalo bi napomenuti da prije 1 300 godina kad je Palenke bio na najvišoj točki slave, Sjevernjača (polarnica) je bila mnogo manje točno na polu nego što je sada. Schele dokazuje da nije samo polarna zvijezda prema kojoj su Maje kreirali mitove, bilo je to i nenaznačeno polarno područje koje simbolizira smrt i podzemni svijet oko kojeg se sve vrtjelo. Život se vrti oko smrti - karakteristično vjerovanje Maja. Datumi na koje je sunce u konjukciji sa “Svetim stablom” su prema tome, vrlo važni. Ovi će se datumi sa precesijom promijeniti. Schele nije slijedila ovu liniju razmatranja, štoviše, nije spomenula da bi ovi datumi mogli imati značaja. Ako se vratimo unazad u 755.god. nailazimo na to da je sunce bilo u konjukciji sa “Svetim stablom” 3. prosinca. Trebao bih istaknuti ovdje da je Mliječni put široki pojas i možda 10-dnevni raspon datuma trebao bi se uzeti u obzir.
Da započnem, kakogod, koristim točno središte Mliječnog puta koje se može pronaći na zvjezdanim kartama, poznato pod nazivom “galaktički ekvator” (ne zbunjujte se galaktičkim centrom). Gdje galaktički ekvator prolazi ekliptiku u strijelcu, tamo se nalazi crna rupa Mliječnog puta. Ovo je mračno račvanje u Mliječnom putu izazvano oblacima međuzvjezdane prašine. Promatračima sa zemlje pojavljuje se kao mračna staza koja započinje blizu ekliptike i proteže se duž Mliječnog puta, gore prema sjevernjači. Maje su danas vrlo svjesni ove pojave; Quich, Maje je nazivaju xibalba be (put prema Xibalbi) a Chorti Maje zovu je “camino de Santiago”. U prijevodu Popol Vuh Dennisa Tedlocka, pronalazimo da su je stari Maje zvali “Crnom Stazom”. Blizanci heroji Hunahpu i Xbalanque morali su putovati ovom stazom kako bi se borili sa Gospodarima Xibalbe (Tedlock 334, 358). Nadalje, što je Schele utvrdila jest, da je “Sveto stablo” bilo poznato drevnim Quich, jednostavno kao “Raskrižje”.
Ova nebeska pojava nije bila krajnja po mišljenju drevnih Maja i još uvijek je prepoznatljiva čak i danas. Prema načinima na koje je ova priča bila pretvarana u mit, čini se da kada planet, sunce ili mjesec uđe u crnu rupu na Mliječnom putu u strijelcu (koji biva centrom Mliječnog puta – galaktički ekvator) ulazak u podzemni svijet omogućen je i tada omogućava “putniku” da dođe do srca neba. Šamanistički vizionarski obredi bili su najvjerojatnije uključeni u ovaj scenarij. U Jukatanskim podzemnim pećinama nalazila su se ritualna mjesta koja su korištena za šamanska putovanja u podzemni svijet. Schele objašnjava da se “Majanska mitologija poistovjećuje sa Putem u Xibalbu prolazak kroz pećinu” (Stabla Kraljeva, 209. (Forest of Kings, 209)). Ovdje nailazimo na metaforičku referencu prema “mračnom rascjepu” na Mliječnom putu, putem kopije na zemlji, sinkretizam između zemlje i neba, koji je karakterističan za razmišljanje Maja. Povrh svega, ono što postaje očito iz zbirke majanskih mitologija o kreaciji jest da je kreacija, čini se, zauzela mjesto na nebeskom raskrižju – točka križanja ekliptike i Mliječnog puta.
Kako bismo razjasnili ovu “vječno rastuću” sliku, potrebno je stati ovdje te iznijeti neke karte. U dodatku detaljnih zvjezdanih karti Norton 2000.0 zvjezdanog atlasa koji mi omogućuje da istaknem točku križanja galaktičkog ekvatora i ekliptike upotrebljavam EZCosmos kako bi prikazao ove pozicije 3. Ono što pronalazim, odgovara na pitanje zašto su Maje izabrali baš zimski solsticij 2012., problem naizgled izbjegnut od strane astronoma i majanista. Istina je da je sunce u konjukciji sa “Svetim stablom” 3. prosinca 755.god., stoljećima je precesija izazivala da zimski solsticij započne konjukcijskim datumom. Pa, koliko smo blizu savršenoj konjukciji danas? Točnije, kada bismo mogli očekivati da sunce zimskog solsticija bude u konjukciji sa točkom križanja galaktičkog ekvatora i ekliptike – majanskog Svetog stabla?
Svaki astronom, rekao bi vam da sada mliječni put prolazi ekliptiku kroz konstelaciju strijelca i ovo je područje bogato maglicama i objektima visoke gustoće. U stvari, gdje Mliječni put prelazi ekliptiku u strijelcu također nailazimo na smjer prema galaktičkom centru 4.
Jedan dan prije ili poslije pomaknuti će sunce sa točke križanja. 21. prosinca 2012. god, (13.0.0.0.0 u dugačkom računanju) tako predstavlja ekstremno blisku konjukciju zimskog solsticijskog sunca sa točkom križanja galaktičkog ekvatora i ekliptike, što su Maje prepoznali kao “Sveto stablo”. Ustvari, ovo je događaj koji je postajao postupno rezonantan kroz tisuće i tisuće godina. Ono što astrološki može označavati ovaj događaj odnosno, kakvo “energetsko vrijeme” na zemlji izaziva, potrebno je tretirati kao zasebnu temu.
No, morao bih barem spomenuti u prolazu, da je izgleda ova nebeska konvergencija paralelna sa ubrzavajućim tempom ljudske civilizacije. Potrebno je uočiti da iz razloga što je precesija vrlo spor proces, slični astronomski položaji bit će vidljivi na datume zimskog solsticija 5 godina prije 2012. i 5 godina poslije 2012. Kakogod, preciznost konjukcije 2012. god. je vrlo zapanjujuća povrh bilo čega što se smatra da su drevni Maje računali i služi dobro predstavljajući savršen misaoni proces. Vratimo se izvoru “dugačkog računanja” i pokušajmo rekonstruirati što se možda bilo događalo.
zimsko solsticijsko sunce u konjukciji sa “Svetim stablom” u 2012.god.?
Prvo, Tzolkin - računanje vremena porijeklom potiče od Olmeka, uzmimo, iz 679.pr.Kr. (pogledaj Edmonson: Knjiga Godine – Edmonson: The book of the Year). Možemo pretpostaviti da su astronomske opservacije proizašle barem iz te točke. Tzolkin – računanje praćeno je neprekidno, uzmimo, još iz tog vremena, pa sve do današnjeg dana, demonstrirajući time veliki dar Maja za kontinuitet tradicije. Samim time, zvjezdani zapisi, položaji horizonta zimskog solsticijskog sunca i ostale značajne opservacije mogle su također biti brižljivo očuvane. Kao što je gore predloženo, precesija se može primijetiti putem jednostavne horizontalne astronomije u kratkom vremenu od 100 do 150 godina. (Hipparchus navodni “pronalazač” precesije među Grcima, uspoređivao je svoje opservacije sa podacima prikupljenim od samo 170 godina prije njegovog vremena). Slijedeći Edmonsona sistem dugačkog računanja mogao se pojaviti još u ranoj 355.godini pr.Kr. razlog primjene dugačkog računanja, što ću pokazati, je najvjerojatnije izračunavanje budućih datuma zimskih - solsticija.
Moramo pretpostaviti da čak i u ovoj ranoj točki srednjo-američke povijesti, točka križanja ekliptike i Mliječne staze, bila je shvaćana kao “Sveto stablo”. Kako je koncept “Svetog stabla” istinski vezan uz najstarije majanske mitove o kreaciji, to nije nevjerojatno. U najmanju ruku “mračni rascjep” bio je već prepoznatljiva stvar. Rani promatrači neba ove ere (355.pr.Kr.) bi tada promatrali sunce u konjukciji sa mračnim rubom na Mliječnom putu, na ili oko 18. listopada.
Ovo se moglo lako promatrati na nebu prije zore kao što je gore opisano: Mliječna staza ukazuje na izlazak sunca tog datuma. Kroz relativno kratko vrijeme, kako je svjesnost o precesiji rasla, vidjelo se kako ovaj datum polagano približava zimski solsticij, kritičan datum rane majanske kozmo-koncepcije. U ovoj točki, precesija i brzina precesije, bila je izračunata, dugačko računanje, bilo je usavršeno i uspostavljeno i prigodni zimski solsticijski datum 2012. pronađen je kroz dugačko računanje na sljedeći način.
dugačko računanje i sezonski kvartali
Počeci katuna dugačkog računanja će sekventivno združiti sezonske kvartale svakih 1.7.0.0.0 dana (194400 dana). Ovo je lako praćen interval dugačkog računanja. Počinjemo sa katunskim početkom 650.pr.Kr.:
Dugačko računanje – kvartal- godina
6.5.0.0.0 jesen 650 pr.Kr.
7.12.0.0.0 zima 118 pr.Kr.
8.19.0.0.0 proljeće 416.g.
10.6.0.0.0 ljeto 948.g.
11.13.0.0.0 jesen 1480.g.
13.0.0.0.0 zima 2012.g.
Uočimo da je posljednji datum, ne samo početak katuna, već i baktuna također. To jest, doista, posljednji datum 2012. Dugačko računanje je možda službeno započelo na specifičan datum 355.pr.Kr. kao što sugerira Edmonson, ali, moralo je biti formulirano, iskušano, isprobano i dokazano prije tog datuma. To je možda trajalo stoljećima i proces je bez sumnje paralelan sa otkrićem precesije. System dugačkog računanja automatski uzima u obzir precesiju u svojoj sposobnosti računanja budućih sezonski kvartala - osobina koju ne bi trebalo podcijeniti.
Zaključak
Ovo je bio moj pokušaj da popunim vakuum u proučavanju Maja, odgovor zašto i kako završava vrijeme 13-baktunskog ciklusa majanskog dugačkog računanja. Rješenje zahtjeva promjenu u onom što mislimo o astronomiji dugačkog računanja završnog datuma. Neobična činjenica koja se pojavljuje u zimskom solsticiju u isti mah pokazuje nam moguće astronomske razloge, ali oni nisu očiti.
Također, ne smijemo zaboraviti, često spominjanu činjenicu da je 13-baktunski ciklus od nekih 5 125 godina ugrubo - 1/5 precesijskog ciklusa. Ovo bi u svojoj biti trebalo sugerirati na dublju misteriju još od samog početka. Sa samo posljednjim potvrdama astronomske prirode “Svetog stabla” puzale su popunile praznine. I još jednom, ostajemo zapanjeni sofistikacijom i vizijom drevnih novo-svjetskih astronoma, potomaka koji još uvijek broje dane i promatraju nebo u zabačenim zaleđima Gvatemale.
Ovaj esej nije bio osmišljen na temelju površnih dokaza. U principu, baziran je na dvije činjenice:
1.) dobro poznati završni datum 13-baktunskog ciklusa majanskog dugačkog računanja koji jest 21. prosinca 2012.god.
2.)astronomske situacije na taj dan.
Baziran na samo ove dvije činjenice kreatori dugačkog računanja znali su i uračunali precesiju prije preko 2 300 godina. Ne mogu izvesti niti jedan drugi zaključak. Kada bi objasnio ovo kao oblik “slučajnosti”, samo bi zamračio ishod.
Za rane srednjo-američke promatrače neba polagano približavanje zimskog solsticijskog sunca “Svetom stablu” viđeno je kao kritičan proces, kulminacija, koju je zasigurno bilo vrijedno nazvati 13.0.0.0.0 krajem svjetskog doba. Kanal bi se tada otvorio kroz vrata zimskog solsticija gore prema “Svetom stablu”, postojanju Xibalbe, centralnom strujanju raja, srcu neba.
Bilješke:
1. Linda Schele i David Freidel, suprotno od mnogih majanista, nastavljaju podržavati rad Floyda Lounsbury-ja u promoviranju 584285 korelacije. Ona je dva dana udaljena od Thompsonove korelacije koju ja koristim. Presudan faktor u podupiranju Thompsonove korelacije 584283 je činjenica da se podudara sa tzolkin računanjem koje je još uvijek praćeno u visoravnima Gvatemale. Na račun neslaganja u svojim korelacijama Lounsbury tvrdi da je računanje bilo pomaknuto dva dana unatrag nekako prije osvajanja, na račun čega objašnjava njihovo sadašnje stanje. To znači da će svakako obje dati krajnji datum 21.prosinca 2012. god. Ipak, Schele i Friedel izjavljuju da je završni datum 23. prosinac 2012. radije nego 21., na nesreću, pogreška je razumljiva samo iz razloga jer oni nisu zainteresirani specifičnosti korelacijskih rasprava.
2. Istaknuti slučaj je misteriozno postojanje mitova koji očito opisuju precesiju u drevnim stihovima Kalevale, finskog nacionalnog epa. Ove mitove prenosili su od najranijih vremena pjevanjem. Mnoge od ovih priča su potpuno magične i pune nebeskog znanja. Finski jezik nije indo – evropskog porijekla i sve do kasnog 19. st. seljaci u Finskoj i sjevero-zapadnoj Rusiji imali su malo kontakta sa Evropom. Doista, njihovo narodno blago odaje više kontakta sa centralnom Azijom nego Evropom. Neke od priča Kalevale opisuju sveti mlin zvan Sampo (što potiče od sanskrtskog Skambha – pilar – stub) “prekriven mnogim šiframa”. Ovaj vrteći mlin je metafora za zlatno doba obilja i zvjezdanog neba koje se vrti oko sjevernjače poznate kao (eng. “the Nail of the north”). Mlin je u nekim djetlovima oštećen, njegov je klin izbijen i potrebno je izraditi novi. Ovo postaje posao prvotnih kovača. U ovoj legendi, drevno znanje o precesiji među nesofisticiranim seljacima koji su bili pored toga oštroumni promatrači neba, bilo je sačuvano kroz usmenu predaju gotovo sve do modernih vremena.
3. EZCosmos je grafički softverski paket koji može precizno iznijeti i animirati položaje planeta, zvijezda, maglica itd. za 14 000 godina. Vrlo dobro je prigodan ovoj istrazi jer izračunava precesiju u njenim pozicijskim kalkulacijama. To je također softver kojeg je koristila Linda Schele kako bi otkrila astronomska značenja majanskog “Svetog stabla”.
4. Ovdje ukratko ističemo ideje Terenca McKenna. U knjizi on je ko-autor sa svojim bratom Dennisom ( invisible landscape, Seabury Press 1975 and Harper San Francisco, 1993). Terence sugerira da je pozicija zimskog solsticijskog sunca unutar 3 stupnja galaktičkog centra u 2012. godini. Ovaj događaj može odrediti eshatologijsku završnu točku za ovu teoriju vremena zvanog Vremenski val Nula. Njegov završni datum uzet je iz povijesnih razloga i bilo je, naizgled, samo kasnije otkriveno da odgovara majanskom završnom datumu. McKennovi ističu da je ova neobična astronomska situacija bila primijećena, a primijetili su je i drugi pisci, poimence, Giorgio de Santillana i Hertha von Dechend u Hamletovoj vjetrenjači (1969.). Kao što ACS-ove publikacije američkog astronomskog kalendara pokazuju, u godini 2012. galaktički centar je u 27 strijelcu (unutar 3 zimskog solsticija). Time, McKenna pokazuje da će na zimski solsticij 2012. galaktički centar biti u spiralnom podizanju upravo prije zore, čime podsjeća na promatranja majanskog opisa posljednjeg pojavljivanja Venere kao jutarnje zvijezde.
5. Ovo ,u osnovi, slijedi “1 stupanj svakih 27 godina” – pravilo precesije. Na ovaj način, unazad 3 114. god. pr. Kr., sunce je bilo u konjukciji sa “Svetim stablom” na 10. listopada, koji je 72 stupnja ili 1/5 ekliptike od zismkog solsticija. Padajuće ekvinocijsko sunce bilo je u konjukciji sa svetim stablom oko 6 400. godine (1/4 precesijskog ciklusa). Drevne kulture Mezopotamije možda su prepoznavale ovaj položaj i zvali ga zlatno doba. Pad iz ovakvog položaja može biti odgovoran za izvorni -pad iz raja - mit koji je bio filtriran do židovske tradicije.
6. Dugačko računanje ima druge neobične astronomske osobine. Na primjer 13- katunski ciklus od 265 godina poznat je jukateškim Majama kao ciklus proročanstva. Vidimo da je spomenut u knjigama Chilam Balam. Astronomija upućuje na ciklus konjukcije Urana i Plutona, dva koja su jednaka 265 godina. Iz drugog kuta, 3 katuna jednaka su točno 37 sinodičkih ciklusa venere.
Biografske informacije o autoru
John Major Jenkins (4. ožujka, 1964. 21:19h, Chicago) student je majanskog vremena. Na nekoliko putovanja u Centralnu Ameriku u kasnim 80-tima, živio je i radio sa Quich i Tzutujil Majama u Gvatemali. Opažanja sakupljena na ovim putovanjima, objavljena su u lokalnim novinama Chicaga. Od tada, posvetio se studiranju majanske koncepcije svemira i matematičkih i filozofskih osobinama svetog kalendara. Više zanimljivih zamisli i ideja može se pronaći u njegovoj posljednjoj knjizi o Tzolkinu: Vizionarski obzori i kalendarske studije ( Borderlands science and Research foundation, 1994). Dodatne informacije o majanskom završnom datumu moguće je dobiti od autora na adresi Ahau Press: P.O. box 3; Boulder, CO 80306. Four Ahau
Autor: John Major Jenkins
|
|
