srijeda, 30.05.2007.

ISTINA KOJA ĆE ZAPANJITI SVIJET





-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Mnogo je onih koji su za Larry Rogersa i Curta Robinsona čuli iz novina. Članak koji se pojavio povodom pedesete godišnjice slučaja Roswell objavljen je 6. srpnja 1997. godine a objavio ga je Cincinnati Enqurer. Spisatelj Jim Knippenberg je napisao članak u kojemu iznosi kako su dvojica inženjera nastanjena u tom gradu otkrila fantastične tajne, koje će zapanjiti svijet. Radi se o otkriću istine o incidentu u Roswellu.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Od trenutka objave članka o Roswellskoj tajni, Larry Rogers i Curt Robinson ne žele se medijski eksponirati. Naravno, njih dvojica su se susreli sa mnogo znatiželjnih ljudi, među kojima je bilo i dosta ozbiljnih UFO istražitelja koji su prvo istražili tu njihovu istinu. Nisu mnogo razotkrivali, nego su i dalje inzistirali na tome da dio onoga što su doživjeli mora ostati u tajnosti. Obojica stvaraju temelje za objavljivanje djela «Pad ledenog čovjeka».

Zbog čega su nazvali knjigu «Pad ledenog čovjeka»? Postoje dvije osnovne stvari koje povezuju ovu knjigu u cjelinu. Prva je o nepoznatim događajima i tajanstvenim zbivanjima koje su im se događale, a druga je povijesni slijed. Naslov knjige je zapravo šifra.
Kurt i Larry djeluju vrlo otvoreno i pošteno. Ipak, prikrivanje Roswella se nastavlja, zato jer je netko provalio u njihove prostorije, slijedili su ih ili su im slali prijeteća pisma. Oni tvrde da dobro spavaju i da panika ili strah nisu sastavni dio njihovog života. Oni govore da vide stvari iz potpuno druge perspektive.
Tvrde da će se u njihovoj knjizi naći za svakoga ponešto, te da se u knjizi ne nalazi ništa što bi trebalo eksplozivno širiti paniku…a to možda i nije baš točno.

Njihova je potraga izvedena u tajnosti, gotovo neprimjetno.
Provodili su sate i sate u knjižnicama, sakupljajući staru evidenciju o istražiteljskim postupcima, opetovano putovali iz Cincinnatija u Roswell u Novom Mexicu.
Složili su se i dogovorili zakon šutnje…sve do sada.
Objavili su kako su našli na zapanjujuće otkriće misterije koja je okružila ovaj slučaj. Larry Rogers je iz Terre Haute u Indiani, rođen je 1950. godine smjer elektroinženjerstvo. Curt Robinson je iz Michigana, rođen je 1946 i postao je inženjer diplomiravši na Michigan sveučilištu . Oženjen je 30 godina i ima četvero djece. Zanimljivo je pogledati što ih je navelo na istraživanje ovog slučaja. Curt kaže da je prva znatiželja probuđena nakon što je pročitao knjigu o Roswellu. Shvatio je da ga zanima ta neobična tema i sada je njegova vlastita biblioteka krcata raznolikih knjiga takve tematike.
Kurt kazuje: «jednog sam dana sa prijateljem Larryjem popričao o tome, što se tamo dogodilo, ili što mislimo da se tamo dogodilo. U svakome slučaju planirao sam obiteljski izlet u Costa Ricu, i zapitao ga nebi li i on pošao sa nama. Putem se zbilo to da smo cijelo vrijeme pričali o Roswellu, tamo također.»
Nabavljali su knjige i sva dostupna izdanja. Jednoga dana Larry je rekao da bi bilo bolje otići osobno tamo, te vidjeti kako to sve izgleda u stvarnosti. Hodati onim tlo, disati tamošnji zrak – bilo bi to drukčije nego o svemu tome samo čitati. Tako smo napustili Costa Ricu i otišli smo u Roswell. Djeca su bila razočarana, no ipak smo krenuli. Tako je sve otpočelo. Ipak, do otkrića tajne ih očekuje dugi put. Prvi izlet u Roswell obuhvatio je posjet u muzeju, no nitko nije sanjao o pisanju knjige o tome. Ipak, povratak iz Roswella bio je popraćen njihovom zbunjenosti. Larry dodaje da su se šalili na račun muzeja, u kojemu su navedena različita mjesta udesa. Isto tako, ispred muzeja su se prodavali slatkiši i kokice. Tek je drugi izlet probudio ideju da sve neobično što primijete zapišu u datoteku.
Tijekom listopada 1996. godine ponovno su otišli tamo, jer su željeli vidjeti mjesto pada izvanzemaljske letjelice (NLO-a), a vlasnik zemljišta ih je htio tamo odvesti.
Činilo im se previše slučajno da muzejska uprava organizira izlet svojih posjetitelja na mjesto udesa u nacionalni prostor gdje ne treba dozvola vlasnika zemljišta. Željeli su čuti obje strane priče. Tako su na drugom izletu pozvali vlasnike zemljišta čije su podatke bili našli u knjizi Randles i Schmidta. Vlasnici zemljišta su bili Hub i Shella Corn. Mjesto pada NLO-a nalazilo se oko 11.5 kilometara od ceste 285 sjeverno od Roswella. U međuvremenu ih je mučila znatiželja, činilo im se da tu nešto ne štima.
Početak putovanja bio je na učilištu Novog Mexica, točno u sredini zemljovidne mape koju su imali. To im se činilo zabavnim, a i praktičnim. Ucrtavali su sve značajno. Cijeli su dan kopirali mape nabavljene u meteorološkom i u geološkom centru. Na kraju dana su ih smotali, umotali u tuljce i otišli. Proveli su noć u Alburquaqueu. Tada su se susreli sa Sheilom Corn koja ih je odvezla na mjesto na kojem su odmah zamjetolo udubinu i užad, kako bi posjetitelji mogli u redu promatrati mjesto pada NLO-a.
Na stjenovitom postolju je smještena američka zastava. Taj su prizor vidjeli nebrojeno puta na raznim TV programima i emisijama. Tu su navodno umrli izvanzemaljci. O samom mjestu udesa svi se slažu da se na Coroni nešto zbilja dogodilo. Podstavlja se pitanje što se dogodilo? 57 kilometara jugoistočno nalazi se ranč Cornovih, a 40 kilometara dalje je Capitan Mountain gdje je Ragsdale muzej.
Podudara se ovo: Socorrow i Palins Sv. Augustina leže na 34. paraleli, na istoj liniji kao i Corona. Postoje mnoge teorije, neki ljudi govore da se objekt raspao na dijelove, te da su ostatci letjelice popadali na različita mjesta. To je zbunjujuće. Kako prihvatiti sve te teorije kao istinite kada su sve tako različite? Larrya i Kurta ne muči broj izvanzemaljskih tijela, nego se pitaju što se tamo zbilja dogodilo, i kako? Kako je Barney Barnett kazao da je vidio ovo u Ragsadelu, a Trudy je dio nepoznate letjelice našla negdje drugdje? Nešto tu nije u redu…osim ako se neradi o cijelom nizu NLO-a koji su se obrušili u krajolik. Njih su dvojica pročitali mnogo knjiga, a sve te knjige su nudile drugačije navode i drugačije čimbenike. Postavlja se upit zašto se netko, Barney na primjer lagao? Zašto bi u Ragsdaleu lagali? I tada im se upalila lampica…što ako svi od njih govore istinu?
Ubrzo se pokazalo da su sakupili popis lokacija, raznolike ispovijesti i sve elemente je trebalo povezati te sastaviti globalni uvid. Nije bilo motiva za laganje, nitko od onih koji su bili dali izjave nije profitirao. Niti Ragsdale, niti Mac Brazel, niti Barnett, niti ljudi iz zrakoplovne baze. Larry i Kurt nisu bili na ničijoj strani, oni su samo bili uvjereni da nitko od njih ne laže. Sigurni su da se tamo nešto srušilo. Nema sumnje u to. Od početka istraživanja događale su im se jako čudne stvari, čini se da ih je to poticalo na nastavak istraživanja. Tako su oni krenuli na planinu. Bili su u podnožju planine no željeli su se popeti i vidjeti panoramu i Alberquqe, barem još jednom. Možda su očekivali nekakvu promjenu, dokazati sami sebi da Ragsdale navodi nešto drugo, dokaze da se udes nije tu dogodio. Radili su raznolike matematičke proračune, pokušavali objasniti sve sa znanstvene točke gledišta, te odrediti događaj koji se zbio na ovom mjestu. Tako su se u velikom džipu vozili uskom planinarskom cestom i molili Boga da im tko ne naiđe u suprotnom smjeru. Bilo je očajno hladno. Osjetili su psihički naboj…kao da se nešto poremetilo u trenutku o kojem nerado govore. Naime, njih su dvojica pronašli neki predmet, o kojem ne žele govoriti, barem ne za sada. Nakon svega toga su otišli u restoran. Bili su u potpunosti šokirani. Larry se tresao od šoka kazuje Curt koji je isto bio preplašen, no želio se još jednom vratiti ondje. Bilo je to doista bizarno. Larry je samo ponavljao da nema šanse da se ponovno vrati na ono mjesto. Ipak su otišli. Ragsdale je mjesto sa jedinstvenim stjenjakom punim pukotina. Proveli su negdje oko sat vremena na jednom mjestu sakupljajući uzorke tla i nastavili put penjući se prema vrhu.
Pokušavali su se sjetiti lokacije velike stijene. Isprva su imali konturnu mapu i trebalo je oko sat vremena obilaženja da je nađu. Bilo je potrebno vidjeti ga, da bi znali da je to to. Upravo je čudno što su ga našli, jer ga mnogi ne uspijevaju naći.
Sjeli su na planinu, upisali bilješke i razgovarali. Mjerili, gledali u kompase. Iznenada je začuo neobičan zvuk, te su isprva mislili da se radi o dolasku nekakve životinje. Kao da je pao s neba, pred njima se pojavio oznojeni čovjek, trčeći prema nama držao je Muzej Ragsdale knjigu, kao i oni kada su prvi put bili u muzeju. Vikao je: «Aha, to je to mjesto!!! Mislim, tražimo isto» - govorio je lošim engleskim jezikom, sa jakim njemačkim naglaskom. Istrčao je iz grmlja, gotovo nevjerojatno. Bio je Nijemac, vozio je 80 kilometara na sat iz Roswella i nakon pet minuta razgledavanja jednostavno je otrčao dalje i nestao. Oni su tamo proveli nekoliko sati.
Predvečer nisu mogli sakriti svoje čuđenje jer su ga sreli blizu parkinga u bijelom buicku.
Zašto je kroz grmlje gledao stijenu, gledao je nekoliko sekundi i vratio se dolje, sjeo u auto, ne znaju. U autu je sjedio 2 sata, neobično bizarno zar ne? Činilo im se kako ovo nije pravo mjesto zbivanja, no trebali su sami sebi to dokazati. Curt je mislio, kada bi bila istina da se ovdje nešto dogodilo, tada bi sve bilo očišćeno, ne bi bilo nikakvih čudnih pojava i materijala. Bilo je to previsoko mjesto. Odlučili su sići dolje. Pregledavali su kamenje, kao da su na mjesečevoj površini. Iznenada se ponovno dogodilo nešto čudno. Njih dvojica spominju kako su opet pronašli nešto bizarno, no opet ne žele reći što. Kažu da su se vratili pod velom tajne. Ušli su svojim vozilom u Roswell, bilo je već kasno. Otišli su u restoran, bilo je oko 22 sata. Obojica su bili umorni i smatrali su taj dan već završenim. No počeli su razgovarati o svojim predmetima koje su pronašli i razmišljali o tome da ih vrate tamo gdje su ih našli. Larry je imao neki loš predosjećaj da ne smije taj predmet iznijeti iz Novog Mexika…jednostavno ga se želio riješiti, i to je postala gotovo opsesivna misao. On govori: «jednostavno ga nisam htio imati uz sebe.» zanimljivo je da njih dvojica u potpunosti odbacuju priču o vremenskom balonu i tvrde da je to čisto prikrivanje bez ikakvih dvoumljenja. Bilo je to prikrivanje projekta Mogul. Ipak; Curt je tajanstven: «nisam 100% siguran da svatko od nas mora znati što se zbivalo u Roswellu.
Nismo sigurni da ljudi moraju to znati. Mislim da smo riješili misteriju, nešto smo pronašli, ne možemo pronaći granice, ali smo sastavili neke elemente i saznanje je veće.»
«Knjiga koju oni pišu može nečije izjave npr. riječi generala Ramseya dovesti u pitanje, oni su toga u potpunosti svjesni. Kazuju da su izjave prvih svjedoka točne, da oni nisu ništa našli čime bi se dokazalo da su ljudi lagali.
Kurt i Larry nisu spisatelji. Krenuli su krivim putem, bez iskustva. Mislili su da ako imaju priču da mogu očekivati izdavače, no to se nije dogodilo.
Bili su vrlo naivni, i to sada priznaju- - kada su shvatili da se to neće dogoditi, susreli su se sa nekoliko izdavača koji su ih na neki način naučili pravilima izdavateljstva.


| 19:03 | Komentari (1) | Isprintaj | #

Svjedoči : George A. Filer





• Zovem se George Filer III. (...) Umirovljeni sam djelatnik obavještajne službe i pilot s gotovo 5000 sati u zraku. Nisam vjerovao u NLO-e sve dok nismo dobili poziv Londonske kontrole leta u zimi 1962. god. koji je glasio : "Hoćemo li ganjati jednoga ?" Odgovorili smo : "Svakako !" Spustili smo se s 9000 metara na 300 metara visine na kojoj je lebdio NLO. Oštro smo zaronili i zapravo presjekli putanju letjelice. Prilično je opasno ganjati NLO-e. U svakom slučaju, uspio sam uloviti NLO na radaru udaljen od nas otprilike 60 km te smo primijetili svjetlo u daljini. Što smo se više približavali, dobivali smo jači povratni signal na radaru. Radarski signal bio je vrlo jasan i konzistentan, što je upućivalo na to da je riječ o nekakvom metalnom predmetu. Kad smo se približili NLO-u na otprilike dva kilometra, samo je obasjao cijelo nebo i odjurio u svemir. Prizor je bio sličan uzlijetanju svemirske letjelice. Kasnije sam radio u obavještajnoj službi. U Vijetnamu sam izvještavao generala Browna o NLO-ima. Kad sam bio u 21. Postrojbi ratnog zrakoplovstva u zrakoplovnoj bazi McGuire, izvještavao sam generala Gowa o aktivnosti NLO-a iznad Teherana u Iranu 1976. godine. U jednom je izvještaju stajalo da su dva zrakoplova tipa F-4 poletjela iz iranske baze ratnog zrakoplovstva i pokušala presresti NLO. Čim su uključili sustav za nadzor naoružanja, električni su se sustavi ugasili te su se morali vratiti u bazu. To je osobito važno jer je ista stvar zamijećena i na satelitima. 18. Januara, 1978. ujutro, na putu prema bazi na dnevni sastanak sa zapovjedništvom, primijetio sam neka svjetla u daljini na kraju piste. Kad sam stigao u zapovjedni stožer, viši narednik me izvijestio da su NLO-i bili u koridoru cijelu noć, da ih se vidjelo na radaru i u kontrolnom tornju. Pristigla su izvješća da je jedna letjelica sletjela ili se srušila u Fort Dicksu nedaleko od baze McGuire. Ovaj je slučaj sličan onome u Roswellu. Iz letjelice je izašao svemirac te je u njega pucao vojni policajac. Izgleda da je bio ranjen i da je krenuo prema bazi McGuire. (….) Pripadnici naše sigurnosne policije izašli su van i na kraju piste našli mrtvog svemirca. Rekli su mi da o ovome izvijestim glavno zapovjedništvo, generala Toma Sadlera na jutarnjem sastanku u osam sati, no pomislio sam da to i nije tako dobra zamisao. General nema baš dobar smisao za humor a i sam nisam vjerovao u ovo. Malo sam išao provjeravati i istraživati, zvao sam 438. zapovjednu jedinicu i svi su imali podjednaku priču. Sljedeće jutro, prije sastanka na kojem sam trebao podnijeti izvještaj o ovom događaju, svi su bili zabrinuti i rekli su mi da ne spominjem ništa jer je pitanje preosjetljivo. Nakon ovih događaja počeo sam se baviti NLO-ima. Voditelj sam ogranka Zajedničke mreže za NLO (MUFON) istočne obale, te između Nacionalnog centra za prijave viđenja NLO-a Peter Davenport i organizacije MUFON tjedno primimo stotinjak prijava viđenja NLO-a od ljudi diljem SAD-a. Ako krenete provjeravati, uvjerit ćete se da su oni negdje tamo, i to prilično nisko tako da ih se može vidjeti. Ljudi ih neprestano viđaju. (...)


| 07:00 | Komentari (0) | Isprintaj | #

utorak, 29.05.2007.

Fantomska kuća





Geoff i Pauline Simpson i Lan i Cynthia Gisby putovali su automobilom kroz Francusku na praznike u Španjolsku. Navečer su odlučili pronaći hotel u kojem bi mogli prespavati i večerati. Došli su do hotela Ibis, ali sve su sobe bile zauzete, pa su tako krenuli dalje. Nakon kratke vožnje došli su do dugačke dvokatnice okrenute pročeljem prema autoputu. Putnici su se parkirali, a Len Gisby je prvi ušao u hotel. Našao se u dugačkoj prostoriji u kojoj je bio smješten bar. Onda se pojavio patron i rekao im da ima slobodnih soba.

Hotel se parovima učinio dražesno, gotovo smiješno, starinski. prozori nisu imali stakla, plahte su bile od teškog platna, a umjesto jastuka podmetači. Sve je bilo uredni i čisto. Nakon večere - biftek, pommes frites i pivo - pošli su na spavanje.

Ujutro su doručkovali, a u hotel su ušli žena s psom i dva policajca. Žena je imala dugu haljinu, a policajci su nosili gamaše, plašteve i visoke šešire. Uniforme su bile različite od onih koje su viđali putem kroz Francusku.

Račun ih je šokirao, ali u pozitivnom smislu. Bio je nevjerojatno malen. Za večeru, pivo, noćenje i doručak za četiri osobe, platili su svega 19 franaka (manje od 2 funte). Ne vjerujući takvoj sreći nastavili su prema Španjolskoj. Na povratku su se parovi opet tamo zaputili. Prošli su istom cestom, kraj hotela Ibis, isto onako kao i prije petnaest dana, ali ovog puta kao da je čitava zgrada nestala.

Tri puta su se provozali tom cestom, ali ni traga hotelu. Morali su se zadovoljiti hotelom blizu Lyona koji ih je stajao 247 franaka - realna cijena za 1979, ali trinaest puta veća od one koju su platili u onom ljepšem hotelu, a sada, čini se, tajanstvenim.

Tjedan dana kasnije, kad su filmovi iz aparata vratili s razvijanja, parovi su se još više začudili. I Geogg i Len su sigurni da su slikali žene na prozorima tog hotela, ali tih slika nije bilo. Nije bilo ni praznih kvadrata na filmu i brojevi su tekli bez prekida. Slika koji su slikali u tom hotelu nije bilo. Nestale su. Jesu li oni nekako otputovali u prošlost?

Cynthia kaže da su joj mnogo ljudi govorilo da rupe u vremenu postoje i da se to baš njima dogodilo.

1983. Gisbyjevi i Simpsoni vratili su se u Francusku kako bi organizirali temeljitu potragu za nestalim hotelom. O tome su obavijestili mjesno turističko društvo. Njihov predstavnik je pročešljao čitavo područje i obavijestio da je našao kuću koja donekle odgovara njihovom opisu. Vlasnicu su M. i Mme Judges i ,premda to nije hotel, znali su primati putnike. Kasnije se taj predstavnik odvezao s jednim istraživačem, a on je zapisao da su išli istim putem kao i parovi. Zaustavili smo se kod benzinske pumpe i on mi je pokazao zgradu s druge strane ceste, koja se nije poklapala s opisom parovima. A ako je ovo ta kuća, gdje je onda odmorište i kameni zid koji bi morao nasuprot.

Na ta su nam pitanja dali odgovor vlasnici benzinske pumpe. Pumpa je tek nedavno podignuta, a cesta je znatno proširena prije dvije godine.

Ušli su unutra i počeli proučavati unutrašnjost kuće. Par je rekao da je kameno stubište s desne strane, a bio je u sredini između dvije prostorije. Na katu su bile dvije spavaće sobe s prozorima bez stakla, kupaonica s metalnim drškama za sapun, točno kako je bilo 1979. Što se tiče smiješno malog računa, Mme Judges rekla je da vole pomagati i da ne vole biti sami, pa naplaćuju samo neznatnu, simboličnu svotu.

Tada su bračni parovi povedeni u kuću, ali su oni nakon pričanja s vlasnicima i razgledavanja zaključili da to nije hotel u kojem su proveli noć, te se vratili u Englesku, a misterija je i dalje ostala neriješena.

Ako se dokaže da hotel u kojem su proveli noć ne postoji, to će biti jedan od najzanimljivijih slučaja u analizama psihičkih istraživanja.

Ako se, pak, hotel pronađe, bit će to još jedan slučaj "dislokacije", odnosno kad vidimo neko mjesto, a poslije ga ne možemo pronaći.


| 22:03 | Komentari (1) | Isprintaj | #

Svjedoči : Graham Bethune





Zovem se Graham Bethune. Umirovljeni sam mornarički zapovjednik i pilot. Imao sam pristup strogo povjerljivim podacima. Prije pedeset godina, 10. Veljače, 1951. godine letio sam s Islanda prema Newfoundlandu. Bila je noć i mrak. Petstotinjak kilometara udaljeno od Argentine, primijetio sam svjetlo na vodi. Izgledalo je poput obasjana grada. Kad smo se približili tom svjetlu, razabrali smo jezivi krug bijelih svjetala na vodi. Neko smo ih vrijeme promatrali, a onda su se svjetla ugasila i na vodi više nije bilo ničeg. Sljedeća stvar koju smo vidjeli bila je mala žuta aureola, mnogo manja od onoga otkud je dolazila. Objekt je bio 25 kilometara udaljen od nas. Naglo sam povećao visinu. Zbog njegove putanje odbacio sam spremnik za ulje, zaronio nosom letjelice kako bih uspio proći ispod tog objekta. Ispod sebe sam začuo buku. Pomislio sam da se zaletio u nas. Vidio sam da se nekoliko članova posade saginje. Neki od njih bili su i ozlijeđeni. Odjednom se objekt pojavio s naše desne strane, polako se izmaknuo i letio s nama. Još nije bio dosegao našu visinu, no mogli smo mu razlučiti oblik. Imao je kupolu te je emitirao onaj svjetlosni kolut. (....) U pilotskoj kabini je otkazalo četiri ili pet uređaja; između ostalog magnetski kompas, elektromagnetski efekti i pokazivači smjera. Radar je otkrio letjelicu koja se kretala preko 2000 km na sat. U našem je zrakoplovu bio 31 putnik, te liječnik psihijatar i članovi posade od kojih su svi vidjeli ovaj prizor u različitim trenucima.


| 10:19 | Komentari (2) | Isprintaj | #

Iznad Havaja viđen NLO





STANOVNICI Honolulua vidjeli su svjetlost iznad Pacifika koja je izgledala poput zvijezde repatice, no za razliku od takvih zvijezda, Havajčani su naknadno svjedočili da je nepoznati svjetleći objekt mijenjao smjer nekoliko puta i "letio okolo", prenosi KHON-TV iz Honolulua.
Stanovnik Honolulua Peter Hollingworth rekao je da nije jedini svjedok čudnom kretanju nebeskog tijela koje se pojavilo na oko 45 stupnjeva iznad horizonta.
"Izgledalo je jezivo i kao da nas može ubiti", rekao je Hollingworth, koji je surfao sa svojim sinom kada se pojavila svjetlost.
Čudno je to što niti Nacionalna meteorološka služba nije očitala ništa na svom radaru, a Federalni ured za avijaciju također tvrdi da nisu registrirali ništa neuobičajeno. No televizija KHON-TV snimila je svjetlost, te ju pokazala stručnjacima kako bi oni izrekli svoje mišljenje.
"Radi se zbilja o neidentificiranom letećem objektu - leti po nebu, a mi ne znamo što je", rekao je havajski profesor astronomije Gareth Wynn-Williams, koji je i dalje skeptičan oko NLO-a, te tvrdi da se najvjerojatnije radi o tragu aviona koji je tuda proletio.


| 10:16 | Komentari (3) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 28.05.2007.

Djevojčicu ubio grom ili NLO?





U Gornjim Živinicama, poginula je 11-godišnja Abdurahmana. U prvi se tren mislilo da ju je pogodio grom, no na mjestu nesreće trava nije spaljena, a u zemlji ima više rupa.

Na igralištu je bilo dosta djece. Vrijeme je bilo oblačno, ali niti je sijevalo, niti grmjelo.

"Kada je nešto tresnulo, učinilo mi se slično eksploziji kasetne bombe. Nije mi prvi put da vidim udar groma, ali ovdje nema spaljene trave, a puno je rupa dubokih 20-ak centimetara", svjedoči Zoran Mišić, direktor škole i trener nogometne ekipe, u kojoj je bila i nesretna djevojčica.

Dječak Adem Handanović vidio je svijetleći objekt koji je šišteći udario Abdurahmanu u rame. "Pala je i dozivala prijateljicu Sadiku, a zatim je zašutjela", preplašen je ispričao Jasmin Handanović. Odnio ju je, kaže, do potoka kako bi iz nje 'izvukao elektricitet'.

"Kad sam je uzeo u naručje, nešto me streslo u lijevu ruku, a Abdurahmana je bila sva crna i teška kao da ima 200 kg. Pozvao sam prijatelja Agu da pomogne, ali i on ju je jedva nosio", ispričao je Jasmin za Večernji list. Inspektori su našli tragove djevojčičine kose, ali malo koji drugi tragovi ukazuju da je riječ o udaru groma.


| 21:07 | Komentari (1) | Isprintaj | #

nedjelja, 27.05.2007.

TELEPORTACIJA






Let kroz paralelne svjetove
Mogu li se čvrsti objekti dematerijalizirati i ponovo pojaviti na nekom drugom mjestu? Neki slučajevi to potvrđuju, ali je pitanje kako ih objasniti.
Ujutro 6. maja 1878. Johan Celnar, profesor fizike i astronomije na univerzitetu u Lajpcigu, sjedio je sa Henrijem Slejdom, američkim medijem, u sobi za eksperimente iz parapsihologije. Niko drugi nije bio prisutan. Iznad stola za kojim su sjedili, Celner je držao obje Slejdove ruke. Minutu kasnije okrugli drveni stolić koji je stajao u blizini počeo je da se ljulja tamo-amo a gornja daska se podigla iznad ruba stola za kojim su sjedili, zatim je okrugli stolić polako kliznuo ka ovom stolu, malo se nagnuo unazad i skliznuo ispod njega.
Sljedećih minuta se ništa nije dešavalo i Slejd se upravo spremao da objašnjava svoje "duhovne kontrolore" o tome šta treba da očekuju, kad je Celner bacio pogleda ispod većeg stola i sa zaprepaštenjem otkrio da je okrugli stolić netragom nestao. Zatim su njih dvojica pretražili sobu, ali stolić nisu našli! Kao da je u zemlju propao.
ZACUDJUJUCA POJAVA
Celner i Slejd su zatim ponovo zauzeli svoja mjesta, stavivši ruke iznad stola. Slejd nije mogao napraviti nikakav neprimijećen pokret. Nakon pet minuta Slejd je vidio svjetlosti u zraku, kao što se to obično dešavalo prije nego što su mu se događali paranormalni fenomeni. Ni Celner niti bilo tko od njegovih kolega nisu nikada vidjeli ova svjetla kad su bili prisutni sesijama sa Slejdom. «Dok sam okretao glavu, slijedeći Slejdov pogled prema plafonu iza mojih leđa», sjeća se Celner, «iznenada sam primijetio na visini od 1,5 metra onaj okrugli stolić kako se sa nogama okrenutim naviše spušta na sto za kojem smo sjedili…»
Ovo nevjerojatno svjedočanstvo opisuje teleportaciju - iščezavanje materije i njeno ponovno pojavljivanje na istom ili drugom mjestu. Ovaj je fenomen, navodno, usko povezan sa ostalim sličnim fenomenima - prolaskom jedne materije kroz drugu i vezivanjem čvorova bez ljudske pomoći, o čemu izvještavaju mnoga svjedočanstva iz prošlosti.
I druge sesije sa Slejdom, kojima je prisustvovao Celner, rezultirale su "nemogućim" kretanjima predmeta: u nekim slučajevima sami od sebe su se vezivali čvorovi na vrpci, koži ili čak svinjskom crijevu dok ih je Celner držao ili ih jednostavno samo promatrao. Jedna seansa čija je namjera bila da se povežu dva drvena prstena nije uspjela - ali se seansa završila tako što su ta dva prstena balansirala «na nemoguć način" na središnjoj nozi okruglog stolica čiju smo teleportaciju već opisali.
Kad se taj događaj zbio, stolić je bio izvan Slejdovog domašaja. Da bi se ti prstenovi navukli na nogu stola, bilo je potrebno rastaviti sto na dijelove pa da ga ponovo sastaviti!
ČUDESNE MOĆI SAI BABE
Celnerovo djelo o parapsihološkim fenomenima sastoji se od nekoliko debelih svezaka, ali je samo neznatan dio ovog materijala dostupan javnosti. U njemu se nalazi i izvještaj objavljen 1932. godine u časopisu «Journal» američkog Udruženja za parapsihološka istraživanja. Izvještaj je napisao V. Batn, tadašnji predsjednik Društva, koji je prisustvovao eksperimentima medija Marđeri Kandon.
U tim eksperimentima duh Marđerinog umrlog brata, Voltera, navodno je stavljao i vadio male predmete iz raznih vrsta kutija, najčešće kartonskih, zatvorenih samoljepljivom trakom, te čvrsto zaključanih drvenih i metalnih kutija. Ovo je rađeno više puta, a za to vrijeme Marđeri Kandon je bila vezana za stolicu. Kad su ti predmeti teleportirani iz kutije u kutiju bilo je lako provjeriti tu činjenicu.
Godinama kasnije, Uri Geler je tvrdio da je uspijevao teleportirati ne samo manje predmete nego cak i ljude i životinje, ali to nikada nije i znanstveno potvrđeno. Ipak, mnogi uglednici bi se zakleli da se jedne prilike Geler iznenada pojavio na ostakljenoj verandi svog prijatelja Andrije Puharica u Osining, u državi New York, nakon što je trenutak prije šetao Menhetnom, koji je od Osininga udaljen jedan sat vožnje automobilom.
Indijski guru Sai Baba je posebna priča. Njegova specijalnost je materijaliziranje malih predmeta; najuobičajeniji poklon je sveti prah vibhuti, praškasta siva supstanca, koja se koristi za liječenje. Zapadnim parapsiholozima koji su ga posjetili nikada nije dozvoljeno da mu nametnu neku kontrolu. Međutim, Karlis Osis i Erlendur Haraldson uspjeli su, navodno, da prekontroliraju jednu od Babinih haljina i nisu našli na njoj džepove ili neka druga skrovita mjesta. A nije bilo ni znakova vibhutija niz rukave, što bi se moglo očekivati ako ga je Baba istresao iz rukava u ruku.
INTELIGENTNI PROJEKTILI
Primjeri očiglednih teleportacija, prenošenja materije kroz materiju, poznati su i kao "slučajevi kućnih duhova" u kojime se u zatvorenim sobama dešavaju nevjerojatne pojave, najčešće kamenje ili drugi predmeti pristižu iz - niotkuda. Ponekad nisu vidljivi sve dok ne udare u neki predmet. Možda se najpoznatiji slučaj ove vrste dogodio 1903. Neki geolog, V. F. Grotendik, izvodio je geodetska mjerenja na Sumatri. Jedne noći dok je spavao u kolibi pokrivenoj debelim slojem lišća, odjednom ga je probudila «kiša» kamenja koje je padalo po njemu i svuda oko njega.
To se ponovilo i sljedeće noći dok je ležao budan. Očito, kamenje je dolazilo s krova ali on nije mogao naći rupe u lišću kroz koje je kamenje prolazilo. Uz sve to, kada je treću noć pokušavao da uhvati poneki kamen, on bi istog trenutka promijenio pravac! To se ponovilo nekoliko puta.
"Inteligentni projektili" ove vrste nisu neobični u "slučajevima kućnih duhova". Ali, u velikom broju slučajeva dešavalo se da određeni predmeti misteriozno iščezavaju, mada postoji samo jedan kratki znanstveno obrađeni izvještaj koji potvrđuje istinski nestanak nekih predmeta.
NEPOZNATE DIMENZIJE
Dogodilo se to nekoj gospodi Kogelnik u Londonu 1922. godine čije je kućanstvo mjesecima uznemiravano raznim nestašlucima "kućnog duha". Ali jednoga dana zbilo se nešto krajnje nevjerojatno. Njen muž priča:
"Kad je moja žena vidjela kako joj sjekira nestaje pred očima izašla je iz sobe. Sve se ovo dogodilo između 10 sati i podneva."
Može se navesti znatan broj prilično uvjerljivih slučajeva teleportiranja - iščezavanja i ponovnog pojavljivanja – različitih predmeta. Postoji sve više dokaza da nam se to dešava u svakodnevnom životu. Telepatija se javlja mnogo češće, ali ni teleportacije zasigurno nisu tako rijetke kako bi se moglo pretpostaviti na prvi pogled.
Šta sve ovo znaci?
Odgovor leži, kažu neki parapsiholozi, u činjenici da prostor ima i četvrtu dimenziju, ili cak i više nama nepoznatih dimenzija. Drugim riječima kad se predmeti pojavljuju ili iščezavaju, oni se tada kreču četvrtom ili jednom od tih dimenzija.
Ovo je savršeno razumna hipoteza, ali naravno postoje i dodatna objašnjenja. Jedna hipoteza kaže da predmeti postaju nevidljivi samo privremeno. Ali, ona ne bi mogla da objasni izlazak predmeta iz zatvorenih kutija. S druge strane, halucinacije - jedno drugo cesto ponuđeno objašnjenje - ne mogu objašnjavati slučajeve u kojima se odvija trajna strukturalna promjena - kao što su čvorovi na Celenrovim vrpcama. Tamo gdje je materija prošla kroz drugu materiju u običnom trodimenzionalnom prostoru, ona je možda rastavljena, prenesena atom po atom i opet ponovno sastavljena. Ili su možda dotični atomi učinjeni "pasivnima" i nekohezivnim, tako da nisu djelovali jedni na druge dok su prolazili jedan kroz drugi?!…
PARALELNI SVJETOVI
Neki znanstvenici teleportaciju objašnjavaju "kvantnim provođenjem", u kojem jedna atomska cestica na "nemoguć" način prodire kroz barijeru energije: cestica se vidi kao da se probija kroz neku barijeru koja je suviše visoka da bi se preskočila. Možda bi se moglo i prihvatiti da je transport materije kroz materiju fenomen "kvantnog provođenja" ali se tada postavljaju mnoga druga pitanja na koja znanost još uvijek nema racionalne odgovore.
Ako četvrta dimenzija uistinu postoji ona otvara zapanjujuću mogućnost postojanja beskonačnog broja drugih dimenzija – koje cine neograničen broj univerzuma paralelnih sa našim. A to već prelazi u – znanstvenu fantastiku!


| 14:15 | Komentari (3) | Isprintaj | #

utorak, 22.05.2007.

Svjedoči : Clifford T. Stone





Zovem se Clifford Stone. Bio sam vodnik u vojsci SAD-a. Imao sam tajni pristup nuklearnom osiguranju. Mogao sam dobiti potrebno dopuštenje za bilo koju radnju potrebnu u posebnim operacijama kad su me na njih pozvali. Pod posebnim operacijama podrazumijevam situacije u kojima smo pregledavali letjelice koje su se srušile. U nekim letjelicama pronašli smo tijela, a neka od njih bila su i živa.
Dok smo sve to radili, govorili smo američkoj javnosti da takve stvari ne postoje. Svijetu smo govorili da vanzemaljci ne postoje. No najvažnija je stvar to što smo cijelo ovo vrijeme uvjeravali američki narod da ne postoje stvari poput NLO-a. Sudjelovao sam u operacijama u kojima smo iz letjelica izvlačili vanzemaljska tijela. Dok sam bio stacioniran u Virginiji 1969. godine, dogodila mi se jedna takva situacija. Otišli smo u Indian Town u Pennsylvaniji. To mi je bio prvi zadatak koji je uključivao srušeni NLO. Kad smo stigli na mjesto događaja, ondje je već bila jedna ekipa. Mi smo bili pričuvni tim, i trebali smo biti osigurani protiv nuklearnog, kemijskog i biološkog materijala jer se u letjelici navodno trebao nalaziti nuklearni materijal. Kasnije je većini ljudi bilo rečeno da u letjelici nije bilo ničega, da se samo srušio jedan od naših zrakoplova. Ja sam znao da to nije istina jer sam bio jedan od onih koji se približio letjelici držeći Geigerov brojač na kojem se očitavala radioaktivnost. Bio sam prvi koji je pristupio letjelici i vidio da se u njoj nalaze tijela. To je bio prvi od približno 12 takvih događaja. Nesreće NLO-o nisu događaji koji se zbivaju svakodnevno. Rijetke su. Znam da nismo sami u svemiru. (...)


| 19:40 | Komentari (1) | Isprintaj | #

nedjelja, 20.05.2007.

Mutanti





Sve do pedesetih godina prošlog stoljeća najveći dio svjetske javnosti bio je uvjeren da mutanti i himere uistinu egzistiraju na našoj planeti.
Tome su uvelike doprinosile i čudovišne kreature koje su posjetioci mogli da vide ispod golemih šatora najpoznatijih svjetski cirkusa: Polu čovjek – polu majmun, Čovjek - lav, Čovjek - slon, Čovjek - gusjenica, Čovjek sa tri noge... Cijela jedna galerija nevjerojatnih nakaza sa čijim se tijelima i sudbinama priroda grdno poigrala.
Doduše, bilo je i onih koji su sami "proizvodili" monstruozna čovjekolika bića. Ali, nijedan od njih,
čini se, nije znao od svog posla napraviti spektakl kao sto je to znao Amerikanac Phineas Taylor Barnum (1810 - 1891). On je 1841. godine u New Yorku otkupio glasoviti Američki muzej i - zahvaljujući svojoj "kolekciji" čovjekolikih kreatura - pretvorio ga u najpopularniji zabavni park. Ljudi su hrlili iz cijele Amerike kako bi vidjeli divljake sa Bornea, enormno debele žene, žive skelete, albinose, bradate žene, žive kanibale, patuljke, hermafrodite...
Barnum se prepustio svojoj razigranoj suludoj masti: publici je nudio čudovišna ljudska tijela, prilagođena svojim neobičnim zamislima. Malo nepravilnih točkica na koži i... evo dječaka-leoparda na sceni!
Na sličan su način nastale "žena sa glavom mule", "djevojčica kamila", "žena-macka", "dječak-kornjača", "muškarac-aligator"...
Godine 1868. Američki muzej je izgorio u požaru. To, međutim, Barnuma nije bacilo u očaj. Organizirao je novu firmu - Barnumov muzej, menažerija i cirkus - u kojoj će najznačajniju uloge imati klaunovi, trapezisti i nakaze. Poslije smrti Barnuma, firma će dobiti ime Ringling Brothers, Barnum and Bailey Circus i sve do pedesetih godina 19. stoljeća bit će to najveći cirkus na svijetu.
Ali, svijetom su krstarile i istinske kreature, najčešće osobe koje su rođene sa teškim tjelesnim deformitetima ili su u ranom djetinjstvu oboljele od teških i neizlječivih bolesti o kojima tadašnja medicina gotovo da nije ništa znala. Uostalom, pogledajmo tko su bila ta nesretna bića na čijim su sudbina spretni i beskrupulozni menadžeri zgrtali goleme zarade...

Sara Baartman: Fat bum!
Jadna Sara! Čim bi se pojavila na ulicama Londona, obijesni bi dječaci kretali za njom i podrugljivo dovikivali: "Fat bum! Fat bum!..."
Godina je 1810. i mlada Afrikanka iz plemena Hotentota privlači pažnju svojom ogromnom pozadinom, koja nije ništa drugo do pozamašne naslage masnog tkiva na stražnjici i butinama, vrlo cesta pojava kod žena njenog naroda. Zbog toga je dječaci i zadirkuju dobacujući joj "Fat bum! (Velika guzica!)..."
Dva probisvijeta su je otkrili u Južnoj Africi, njenoj domovini, i u njoj vidjeli način dobre i lake zarade, pokazujući je za nekoliko novčića znatiželjnim Englezima. Senzacionalna najava objavljena u listu "Morning Post" "Otkrijte Veneru Hotentota!" bio je dovoljan da Londonci nahrupe u cirkus.
Međutim, uskoro su počele glasine o lošem postupanju sa djevojkom. Afrički institut podnio je žalbu za zaštitu njenog dostojanstva. Iznenađenje sudaca bilo je veliko kada je Sara izjavila da se dobro osjeća i da je zadovoljna načinom kojim zarađuje za život. U stvari, ni trenutni "menadžeri", ni oni kojima je bila preprodana nisu joj plaćali ni jedan novčić. No, ni jedni ni drugi nisu škrtarili na alkoholu, tako da je Sara uvijek bila polupijana.
Godine 1814. kada se londonska publika zasitila afričke senzacije, Sara odlazi u Pariz gdje će završiti u rukama nekog pokazivača medvjeda. No, tada joj je zdravlje već bilo podosta narušeno. Ni godinu dana kasnije, u noći 29. decembra 1815. godine, ona umire u jednom zahodu na periferiji francuske prijestolnice.
Čuveni francuski zoolog Baron Cuvier motrio za je života na Saru, koju je - zamislite - uspoređivao sa velikim majmunima. Nakon smrti, dodatno ga interesira njeno tijelo, kako bi i autopsijom dokazao rasističku teoriju tadašnjih europskih znanstvenika da su bijelci superiorniji od crnaca. Uzeo je nekoliko organa iz njenog mrtvog tijela, oslobodio skelet i napravio odljevak od obojenog gipsa, koji je godinama bio izložen u Muzeju čovjeka u Parizu.

Maximo i Bartola: Izmišljeni Azteci
Dva neobična djeteta za koja se danas pouzdano ne zna da li su uistinu bili brat i sestra, kako to tvrdi legenda, patila su od teške bolesti, mikrocefalije (mozak manji od normalnog), patologije koja im je dala krhko tijelo i zakržljalo mentalno ponašanje. Neki ih je španjolski avanturista otkrio u Salvadoru. Prodao ih je jednom američkom varalici koji je lansirao debelu izmišljotinu da su Maximo i Bartola potomci slavnog srednjoameričkog naroda, Azteka, i da ih je pod neobičnim okolnostima našao zatočene u starom aztečkom gradu Iximayau.
Da bi u svojoj izmišljotini bio sto uvjerljiviji, skretao je pažnju posjetilaca na neobičnu sličnost između ovo dvoje sirote djece i nekih prastarih kamenih skulptura sto su poticale iz vremena Maja i Azteka. Bilo je to dovoljno da zainteresira neuke Amerikance.
Kada su 1849. godinu prvi puta pokazana američkoj publici izazvala su pravu senzaciju. Zbog toga su uskoro uslijedile turneje po Engleskoj, Francuskoj, Belgiji... Po povratku s turneje, Barnum ih angažira u svom Američkom muzeju. S vremenom, interesiranje publike je splasnulo, pa se oko 1890. godine sirotim maloumnim nakazama gubi svaki trag.

Jack Earle: Div iz Teksasa
Sredinom dvadesetih godina, student Sveučilišta u Teksasu, Jack Earle, kome su razuzdani hormoni rasta odredili neobičnu životnu sudbinu, posjećuje Ringling Brothers and Barnum and Bailey Circus. Ugledavši tog dugonju od 2,30 m, vlasnik cirkusa, izvjesni Clyde Ingles, prilazi mu i bez okolisenja kaže: "želite li biti div?" Časak kasnije, posao je bio zaključen.
Prema legendi cirkusa, Jack Earle se preobratio u prvorazrednu cirkusku atrakciju. Istini za volju, on je do tada već snimio nekoliko filmova, kao sto su "Hansel i Gretel" (1923) ili "Jack i čudotvorni grah". Četrnaest godina nosit će najneobičnije kostime, prije nego sto se bude povukao u penziju.

Lucia Zarate: žena lutka
Liliputanka Lucia Zarate nije prva liliputanka koja je napravila unosnu karijeru. Od egipatskih faraona do naših dana, patuljasti ljudi fasciniraju publiku. U Rimu su ih cak proizvodili, maltretirajući novorođenčad kako bi spriječili njihov rast. Ni europski kraljevski dvorovi nisu mogli bez njih: kraljica majka Katarina de Medici imala ih je pet, a njen sin sarl IX, čak - osam!
Lucia Zarate je bila uistinu posebna. Po svemu sudeći, ona je bila naj minijaturnije ljudsko stvorenje koje je ikada živjelo na našoj planeti. Rođena u Meksiku, nije prešla 50 cm u odraslom dobu - veličina bebe - ni težinu od 2,26 kg - koliko je teška prosječna macka! Suprotno najčešćim oblicima bolesti patuljastosti, kao sto je akondroplazija, vezana za nenormalan razvoj kostiju, ona je imala savršeno proporcionalno tijelo, sto je od nje napravilo pravu živu lutku. živahna i uvijek dobre volje, imala je smisla za biznis: pokazivala se za 20 dolara na sat, sto je za ono doba bila prilično visoka tarifa. Godine 1890. prelazeći vozom snježne planine Rosez, tragično se prehladila. Umrla je u svom kupeu, ne dočekavši da proslavio svoj 26. rođendan.

Stefan Bibrovski: čovjek s licem lava
Još kao dijete, mali Stefan Bibrovski, rođen 1890. godine u poljskom gradu Wilezagori, imao je lice prepuno dugih dlaka, sto je bio prvi znak da boluje od ekstremnog oblika bolesti zvane hipertrikoza. Uskoro mu je glava bila potpuno kosata, pa su ga vrlo rano počeli pokazivati u mnogim europskim gradovima. Dobio je i novo, prikladnije ime: "Lionel, čovjek s lavljim licem"!
Kada je njegova majka bila trudna, pričali su prvoklasni bjelosvjetski lazovi, doživjela je traumu gledajući kako njenog muza na jednom safariju u Africi razdiru krvoločni lavovi. Upravo taj šok i preveliki strah, odredili su, navodno, izgled njenom još nerođenom sinu, koji se - kakve li laži - rodio sa lavljom grivom.
Nakon kratkotrajnog prolaska kroz šatore čuvenog cirkusa Barnum, Lionel će najveći dio svog života provesti u Europi. Umro je u Italiji 1930. ili 1932. godine. Za razliku od svoje hiperdlakave brače, nikada nije prihvatio ulogu divljaka. Naprotiv, kada je pozirao fotografima, najčešće je oblačio najmodernija odijela. Možda je to bio način da podsjeti da, ispod maske cirkuskog stvorenja, živi osjećajan čovjek koji govori pet jezika.

Krao: Izgubljena karika
Zvali su je "Krao, izgubljena karika", iako bi joj bolje pristajalo ime - "žena s bradom"! Rođena u Laosu 1876. godine, ova je nesretna žena još od prvih godina svog života patila od hirsutizma, ženskog oblika pretjerane dlakavosti. Njeno lice i tijelo bili su pokriveni dugim dlakama, pa je već sa nepunih šest godina sudjelovala u svom prvom nastupu pred cirkuskom publikom.
Umrla je 1926. godine kao, navodno, živi dokaz Darwinove teorije o evoluciji, predstavljajući "izgubljenu kariku", stvorenja koje nije bilo ni majmun, ni čovjek, mada je imalo osobine i jednog i drugog. Do kraja života naučila je engleski, francuski i njemački, i s nevjerojatnom ravnodušnošću se nosila sa svojom neveselom sudbinom.

Daisy i Violet Hilton: Sijamske blizanke
život sijamskih bliznakinja Hilton bio je po mnogo čemu jedinstven. Rođene su 1908. godine u Brajtonu (Engleska), s tijelima sraslim ispod kičmenog stuba. Ne mogavši se o njima brinuti, majka ih je prodala ili poklonila svojoj poslodavki Mary Hilton, koja je odmah skučila korist koju može imati ukoliko ih bude pokazivala u cirkusima ili na čestim sajmovima. Sa četiri godine, djevojčice putuju po Njemačkoj, a sa pet ih već čeka unosna turneja po australijskom kontinentu. Gdje bi se god pojavljivale izazivale bi prvorazrednu senzaciju. Uostalom, kako i ne bi, kada su izvanredno plesale, pjevale, svirale klavir, klarinet, violinu...
Kada s njima ne bi bila zadovoljna, gospoda Hilton bi ih strogo kažnjavala, najčešće tukla. Nakon njene smrti, situacija se pogoršala, jer je njena kćerka s njima postupa još strožije. Najčešće bi djevojčice zatvarala i držala izvan kontakta sa bilo kim.
Nesretne Daisy i Violet Hilton postat će slobodne tek nakon dugog i kompliciranog sudskog procesa, posto su dokazale da se o sebi mogu same brinuti. Desilo se to 1931. godine, u 23. godini njihova života. Tek nakon toga doživljavaju pravi uspjeh. Nastupaju na pozornici i na filmu, a slavu postižu nakon snimanja čuvenog filma "Nakaze" ("Freaks") Toda Browinga, u kome, pored njih, nastupaju Johny Eck i princ Randian. Uskoro se obje udaju, ali bračne veze nisu potrajale.
Nakon zanosnih tridesetih godina, nastupaju teška vremena. Turneje postaju sve rjeđe, a njihov bankovni konto postaje sve tanji. U Majamiju otvaraju trgovinu hamburgera, zatim, posto su potpuno osiromašile, kreću put Kalifornije, gdje dobijaju posao blagajnica u supermarketu. Godine 1969. nakon sto su teško oboljele od gripe, Daisy i Violet su pronađene mrtve u svom stanu.

Princ Randian: Čovjek gusjenica
Većina posjetitelja Barnumovog cirkusa sjećaju ga se kao nezaboravnu atrakciju: Čudovišni princ Randian, Čovjek bez nogu i ruku, nazvan - "Čovjek-gusjenica"! Neobična ljudska kreatura, rođena bez nogu i ruku, uspijevala je javno, pred publikom, da savija cigarete i pali ih samo uz pomoć usana! Brijao se na isti način. No, u privatnom životu, izgleda, princ Randian nije bio lišen bas svih svojih udova, posto mu je njegova životna suputnica, princeza Sarah, podarila četiri zdrava i normalna nasljednika!

Joseph Merrick: Čovjek slon
Od svih nakaza i kreatura koje su u prošlosti prikazivane ispod cirkuskih šatora, najneobičniji je bio Joseph Merrick. Čovjek slon!
Postao je glavnim junakom mnogobrojnih novinskih serijala, zanimljivih knjiga, pozorničkih predstava, pa cak i filma, koji je snimljen 1980. godine u režiji Davida Lyncha. Svoju svjetsku slavu, Merrick duguje susretu sa doktorom Frederickom Trevesom, kirurgom u Londonskoj bolnici.
Godine 1884. Treves je u jednoj zabitoj daščari, kako je kasnije napisao, "otkrio najodvratniji primjerak čovječanstva sto ga je ikad vidio". Kupivši ga za samo dva novčića, zadovoljio je svoju medicinsku radoznalost. Joseph Merrick je imao ogromnu deformiranu glavu - 90 cm u promjeru - na kojoj je bilo vidljivo samo jedno oko. Na njegovom nakaznom tijelu visila je siva otromboljena koža; desna ruka poput čvoraste grane, na kojoj se ne može razlikovati gornji dio šake od dlana; užasno deformirani kukovi i noge...
Da još uvijek obavlja praksu, Frederick Treves bi danas otkrio sindrom "proteusa", rijetke genetske bolesti koja na ljudskom tijelu stvara ogromne tumore. Ali, taj radoznali znanstvenik iz XIX stoljeća morao se zadovoljiti kliničkim istraživanjem koje je obavio u bolnici. Nakon završenog ispitivanja, nakaznom je nesretniku dao svoju posjetnicu. Pune dvije godine nije mislio na njega. A onda se Joseph Merrick sam javio i sa puno povjerenja došao u Londonsku bolnicu. Nakon mnogih godina lutanja i bijede, zarađujući za život tako sto se pokazivao kao živi monstrum - njegova ružnoća izazivala je strah i gađenje - pa je, zahvaljujući dr. Trevesu, u bolnici dobio sobu na doživotno korištenje. Umro je u snu 1890. godine.

Francesco Lentini: Čovjek sa tri noge
Da, dobro ste pročitali. Ovaj Talijan, rođen 1889. godine na Siciliji, imao je tri noge. Dvije svoje i još jednu, parazita, na kraju kičmenog stuba. Kao glasovita Teksasanka Myrtle Corbin, "žena sa četiri noge", i nesretni Francesco Lentini je imao "nerođenog blizanca" čiji se samo donji dio tijela razvio i to, anarhično! Ta treća noga nije mogla biti iskorištena za hodanje, ali mu je sve do smrti 1966. godine služila kao prirodni tabure!

Johny Eck: Akrobata s pola tijela
John Eckhardt rođen je 1911. godine samo nekoliko trenutaka poslije svog brata, blizanca, Roberta. Između dvojice brace, postojalo je veliko savezništvo, ali je postojala i velika razlika: John je, naime, doslovno rođen kao – polu čovjek! Rast njegovog tijela u utrobi majke zaustavio se na kraju grudnog koša. Vitalni organi abdomena, na neki čudni način, bili su stisnuti u nedovršenom trupu i funkcionirali su potpuno normalno.
Kao mladić, postao je zvijezda cirkusa. Obučen u raznobojne svilene košulje, kakve je obožavao, izvodio je nevjerojatne akrobatske numere, imao nastupe na trapezu ili je uz muziku plesao na rukama. Kasnije, u zrelim godinama života, pravio je minijaturne modele cirkusa u kojima je nastupao i bavio se kampiranjem. Umro je 1991. godini, nekoliko dana prije svog osamdesetog rođendana.


| 07:00 | Komentari (1) | Isprintaj | #

subota, 19.05.2007.

Nad Kninom jučer viđen NLO?





U PETAK u ranim jutarnjim satima nad Kninom je viđen NLO. Vijest o spektakularnom viđenju objavljena je na engleskom Internet portalu life4tech.com na kojem je čak objavljena i fotografija nepoznatog letećeg objekta.
Na fotografiji se vidi svjetleći objekt koji je jutros oko 3.30 sati desetak minuta lebdio na nebu nad Kninom. Isti je objekt kasnije tijekom dana navodno viđen na području Engleske.
Britanski The Register na svojim Internet stranicama također izvješćuje o viđenju NLO-a koji su vidjeli piloti dvaju putničkih zrakoplova.
Isti izvor nažalost ne daje više podataka o viđenju nad Kninom, ali donosi prilično detaljan opis onoga što se događalo nedaleko obale otoka Alderneya. Najprije je jedan od njih svoje viđenje prijavio kontroli leta govoreći pri tom o ogromnom letećem objektu kakvog još nigdje nije vidio.
50-godišnji kapetan zrakoplova Ray Bowyer, pilot kompanije Aurigny, uočio je u zraku žarku svjetlost žute boje koja je nalazila na nebu 16 kilometara zapadno od Alderneya.
"Bio je to vrlo jasan, uzak žuti objekt koji je na sebi imao zeleno područje. Nalazio se na dvije tisuće stopa na kojoj je nepomično lebdio. Učinilo mi se da je od nas bio udaljen 16 kilometara, ali sam tek kasnije shvatio da je bio udaljen oko 60 kilometara. Najprije mi se učinilo da je velik kako Boeing 737 (oko 35 metara), ali zbog njegove velike udaljenosti siguran sam da je bio puno veći. Moguće je da bio velik oko kilometar i pol." - posvjedočio je Bowyer.
Nastavljajući let prema Guernseyu Bowyer je uočio drugi leteći objekt sličan objektu koji je vidio nekoliko minuta ranije. Objasnio je kako se radilo o objektu izgledom jednakom prvom NLO-u, ali koji se činio manjim jer je bio udaljeniji. Bowyer je pomislio kako se radi o svjetlosnoj refleksiji postrojenja vinarije u Guernseyu, no zaključio je kako bi takva refleksija brzo iščeznula, dočim je taj objekt bio vidljiv čak 9 minuta.
"Što sam mu se više približavao to mi je postajalo jasnije da je objekt opipljiv. Dvoumio sam se da li da letim prema njemu kako bih ga bolje promotrio, ali sam zbog njegove veličine odustao od toga. Prije svega sam morao misliti na sigurnost putnika. Ne tvrdim da se radi o nečemu s drugog svijeta, već samo kažem kako nikada u svim svojim godinama koliko letim nisam vidio nešto slično" - pojasnio je Bowyer.
On je svoje viđenje prijavio kontroloru leta Paulu Kellyju koji na svom radaru nije primijetio nikakvu neobičnu letjelicu, ali je slično izvješće o NLO-u dobio od drugog pilota koji je zrakoplovom kompanije Blue Islands letio prema Jerseyju.
Drugi je pilot dao sličan opis letjelice nevidljive radarima, a isto tako je izvještaj o njenoj poziciji i visini bio vrlo sličan onoj koju je nešto ranije dao pilot Ray Bowyer. Međutim, dvojica pilota su letjela na različitim rutama zbog čega je njihovo izvješće o viđenju NLO-a vjerodostojnije.


| 19:06 | Komentari (1) | Isprintaj | #

Što o misterijima misli Arthur C. Clarke:





TRI VRSTE ENIGMI
Misterije se pojavljuju
u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati.
Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo
misterijima prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što
nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja
protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave;
jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga.
Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, cak
užas. Nije je umio objasniti ni na koji način osim kao djelo
neke nadmoćne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad
Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da će nebo obilježiti svojim
znakom...Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati
potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo
mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili
kapljicama vode koje lebde na nebu...

Još veće strahopoštovanje od duge
izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo
svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih
cestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje
zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja
proučiti mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa
aurore nema više sumnje. Dakako - a to će vam spremno
potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno:
iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje
svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po
sebi?... Misterije druge vrste su nepoznanice koje još
jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Cesto je
neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve
zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine
podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je,
dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih
manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova
iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije,
lanac spremnih tumača niže se od totalnih luđaka do trijeznih
znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje
takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve
spremno priznala da golema neidentificirana morska bića možda
postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha)
cak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni,
jednog bismo dana to morali moći dokazati. Ako izuzmemo
zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i
prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je
naraštaj imao najveću sreću od svih dosadašnjih. Pronašli smo
odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na
pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne
druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim
događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema
načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da
gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i
posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici
su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze;
sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju
odgovor. Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se
može vrlo malo reci; neki skeptici tvrde da one cak ni ne
postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne
mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao
objašnjenja postoje teorije, ove su još zanimljivije od samih
»činjenica«. Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto
tako strašno da je - cak i kad bi materijal postojao - čovjek
radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je
neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima
mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini,
nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo
kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je cesto
doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa cak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek
tako lako sažeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva
da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna
ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih
bude? Manje je zaprepaštujuča, premda ponekad vrlo
zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog
doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju
paranormalni fenomeni biti poprilično skeptični, zato što
neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog
standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti
bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili cak
materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko
preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu -
preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve
ne paranormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno
pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja -
nagovještava da se neobične stvari ipak događaju...Ništa
nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog
događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim
otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke
prihvatljive teorije ili upotrebljive hipoteze koja bi pojavu
objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što
frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne
dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja. Ako doista
postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i
naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je
otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike
s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni
sastojci urana neprekidno emitiraju energiju. To otkriće nije
bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu
što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile
utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme
dovelo do prvoga pravog shvaćanja atomske strukture. Nema
sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja
uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek će biti nepoznatih
stvari, a možda i takvih koje ne možemo spoznati.

Arthur C. Clarke


| 07:00 | Komentari (0) | Isprintaj | #

petak, 18.05.2007.

Eksperiment Philadelphia





Sredinom 1943. godine američka mornarica eksperimentirala je u philadelphijskoj luci s namjerom da bi barem djelomično objasnila misterij Bermudskog trokuta.
Dr. Morris Jessup ostavio je dosta podataka. On navodi kako je iskušavao djelovanje magnetskog polja na brod i posadu. Pokus se izvodio na razaraču američke mornarice Eldridge D-173.
Da bi se postigao cilj koristili su generatore za proizvodnju magnetskog polja. Rezultati su sve iznenadili. Najprije se pojavila zelena izmaglica. Maglica je postajala sve gušća, a brod i posada slabije vidljiva sve dok se nisu posve izgubili.
Kasnije je javljeno da su razarač vidjeli u luci Norfolk, tisuću milja udaljen od Philadelphije, ali je i tamo nestao.
Jedan član posade tvrdi da je pokus uspio, a tome su zaslužne dvije zelenkaste izmaglice koje su se formirale na udaljenosti od stotinu metara sa svake strane broda.
Kako se snaga polja pojačavala neki su članovi nestajali. Drugi bi ih morali dodirivati da bi postali vidljivi. Mnogi iz takvih pokusa izašli su sa teškim traumama pa su završili u bolnici i umobolnici, a neki su umrli.
Oni koji su preživjeli, imali su pojačane psihičke sposobnosti, a zabilježene su i parapsihološke pojave. Neki bi nestajali na jednom mjestu, da bi se iznenada pojavili na drugom na opće čuđenje prisutnih.
Dr. Jessup počinio je samoubojstvo udišući ispušne plinove automobila 1959, a prije smrti objavio je knjigu The Case for UFOs (Dokaz za UFO). Eksperiment Philadelphia je naveo neke autore do zaključka kako u ''vražjim trokutima'' djeluju snažna magnetska polja kao rezultat djelovanja vremenskih neprilika, geofizikalnih poremećaja ili aktivnosti UFO, odnosno svih tih činilaca zajedno.


| 09:33 | Komentari (0) | Isprintaj | #

MARS NA PRODAJU






Tri muškarca iz Jemena koji su prije par godina htijeli tužiti NASA-u
jer su tvrdili da oni mogu biti vlasnici zemljišta na Marsu sada nude
na prodaju tla crvenog planeta zainteresiranim investitorima. Cijeli
je slučaj otpočeo prošlih godina, kada su muškarci optužili NASA-u
da je uzurpirala prostor njihovih davnih predaka na Marsu. Slučaj
je sud odmah odbacio, ali jemenci ne odustaju. Bez obzira na nisku
cijenu, ne zna se kako bi kupac mogao iskoristiti zemljište i uopče
saznati što kupuje. Muškarci su naravno, proglašeni ludima.naughty


| 09:28 | Komentari (0) | Isprintaj | #

Nevjerojatna slučajnost





Evo što sam neki dan našao na internetu
ima puno podudarnosti eeknaughty

John F. Kennedy & Abraham Lincoln:

· Abraham Lincoln je izabran u Kongres 1846 g.
· John F. Kennedy je izabran u Kongres 1946 g.

· Lincoln je izabran za predsjednika SAD-a u 1860 g.
· Kennedy je izabran za predsjednika SAD-a u 1960 g.

· Ime Lincoln sadrži sedam slova
· Ime Kennedy sadrži sedam slova

· Lincolnova žena je izgubila dijete dok je boravila u bijeloj kuci
· Kennedijeva žena je izgubila dijete dok je boravila u bijeloj kuci

· Lincoln je ubijen u petak
· Kennedy je ubijen u petak

· Lincoln je upucan u glavu
· Kennedy je upucan u glavu

· Lincolnova tajnica se zvala Kennedy
· Kennedijeva tajnica se zvala Lincoln

· Lincolnov zaštitar se zvao Johnson
· Kennedijev zaštitar se zvao Johnson

· Andrew Johnson, Lincolnov nasljednik, se rodio 1808
· Lyndon Johnson, Kennedijev nasljednik, se rodio 1908

· John Wilkes Booth, navodni Lincolnov ubojica, se rodio 1839
· Lee Harvey Oswald, navodni Kennedijev ubojica, se rodio 1939

· Both je poznat po njihova tri imena
· Oswald je poznat po njegova tri imena

· Boothovo ime je sastavljeno od 15 slova
· Oswaldovo ime je sastavljeno od 15 slova

· Lincoln je ubijen u teatru koje se zvalo "Kennedy"
· Kennedy je ubijen u marki auta "Lincoln"

· Both je istrcao iz teatra i uhicen je u skladištu
· Oswald je istrcao iz skladišta i uhicen je u teatru

· Booth je ubijen prije svog sudenja
· Oswald je ubijen prije svog sudenja

· Tjedan prije nego što je Lincoln ubijen bio je u Monrou, u Marylandu
· Tjedan prije nego što je Kennedy ubijen bio je u Marilyn Monroe.


| 08:04 | Komentari (3) | Isprintaj | #

četvrtak, 17.05.2007.

BISKUPI VJERUJU U IZVANZEMALJCE





Časopis Sunday Times je objavio da je istraživanje pokazalo kako 95%
biskupa vjeruje da život možda postoji na drugim planetima, a 42 %
biskupa tvrdi da se možda radi o inteligentnim bićima. Iako su ovi
rezultati iznenađujući zbog današnjih stavova crkve, mnogo svećenika
vjeruje da je život izvan planeta moguć bez obzira na raligiju kojoj
su posvetili svoj život.
Biskup iz durchmana kaže: -Bog je stvorio život.
Ako smo u mogučnosti otkriti život na drugim planetima, znači da se
suočavamo sa još većim Božjim remek-dijelom.-
Britanski ufolozi su sa oduševljenjem primili ovi promjenu stava
razmišljanja. Lionel Beer, član skupine BUFORA navodi da u skupini
djeluje i nekoliko svećenika. Neki od njih kazuju kako je Betlehemska
zvijezda iz Biblije izvanzemaljski objekt.
Kao što kaže biskup iz Knaresborougha: "Bog je neograničeni stvaratelj
i ne možete ograničiti njegovu kreativnost. život mora postojati i
drugdje, a to me oduševljava"


| 10:35 | Komentari (0) | Isprintaj | #

SVEMIRCI SU VEĆ DUGO MEĐU NAMA





--------------------------------------------------------------------
Ovu tvrdnju iznosi specijalist za leteće tanjure dr. Johanes Fiebag
u svojoj knizi "Die Andere" - "Drugi"
--------------------------------------------------------------------

S mnogo nestrpljenja, s mnogo milijuna uloženih dolara i s mnogo utrošenog
vremena, astrofizičari tragaju za izvanzemaljskom inteligencijom - bez
uspjeha.
Njemački specijalist za leteće tanjure dr. Johannes Fiebag, vjerojatno
se smije tim naporima. Naime prema njegovim saznanjima, svemirci već
odavno žive među nama. Ovu tezu on iznosi u svojoj knjizi
"Die Andere" - "Drugi"

No, ako je to tako,kako to da ne susrećemo svemirce? - glasi jedno
od mogućih pitanja. Dr. Fiebag odgovara: "Oni su u svome razvoju
na tisuće godina ispred nas i posjeduju mogućnosti komunikacije
koje čovjek uopče nemože niti zamisliti."
Teza da svemirci prebivaju među nama, nije nova. Prema mišljenju mnogih
istraživača bliskih susreta najrazličitijih vrsta, svemirci su boravili
na planetu Zemlja znatno prije potopa. Dapače, upozoravali su čovjeka
na tu opasnost. o tome postoje brojni tragovi širom svijeta. Jedan
od dokaza ovoj tezi u prilog su i Ezekielovi tekstovi iz Starog zavjeta,
nevjerojatno astronomsko znanje primitivnog plemena Dogon koje živi u
Atrici, kao i misterij piramida u Egiptu i na američkom kontinentu.
Prema dr. Fiebagu, tragovi boravka svemiraca na našem planetu prisutni
su i u srednjem vijeku. Srednjovijekovni tekstovi, naime, opisuju scene
koje bi mogli nazvati bliskim susretima. Jedan od njih govori o masovnim
otmicama sa "zračnim brodovima" iz "Magonije". Mnoga dijeca i trudne žene
bile su otete, kako se onda mislilo, od đavla. I danas neke žene tvrde da
su bile silom odvedene na neku svemirsku letjelicu gdje im je ukraden
fetus.
Očito, UFO-tematika naših dana vuče korijen iz srednjeg vijeka, kako to
dokazuje i dr. Fiebag u svojoj knjizi "Die Andere".
Prema najnovijim istraživanjima, svaki drugi Amerikanac vjeruje da
postoje leteči tanjuri. Mnogi, su dapače, uvjereni kako američka vlada
krije od javnosti mnoge činjenice što govore o tome. Slično je i
u njemačkoj, a i drugdje.
No, mnogi su još uvijek uvjereni kako su rasprave o letećim tanjurima
i o bliskim susretima besmislica dokonih ili zavedenih ljudi. O tome
dr. Fiebag piše: "Ismijavanjem i potcijenjivanjem problematike letećih
tanjura čovječanstvo si radi medvjeđu uslugu. Ovi fenomeni su dio našeg
svijeta, dio naše civilizacije čiji značaj još uvijeki nismo spoznali.
U međuvremenu je mnogo ljudi uspostavilo kontakte s došljacima iz
Svemira. Morali bismo otkriti što se krije iza svega toga i što svemirci
zapravo zele od nas!" zaključuje dr. Fiebag


| 09:57 | Komentari (3) | Isprintaj | #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se