<link rel="alternate" type="application/rss+xml" title="FANT vtc" href="http://blog.dnevnik.hr/paranoidvtc/rss.xml" /> <link rel="EditURI" type="application/rsd+xml" href="http://blog.dnevnik.hr/wlw/rsd.php?12730536" /> <link rel="shortcut icon" href="http://www.blog.hr/blog.ico" type="image/ico" /> <meta name="keywords" content="paranoidvtc,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" /> <meta name="description" content="blog.dnevnik.hr/paranoidvtc" /> <link type="text/css" rel="stylesheet" href="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/css/main.css?v=2012-09-27a" /> <script type="text/javascript" src="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/common/js/facebook.js?v=2011-09-30"></script> <script type="text/javascript" src="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/js/main.js?v=2012-09-27a"></script> <script type="text/javascript"> <!--//--><![CDATA[//><!-- var pp_gemius_identifier = 'p8ZF1D7vmeoe8Uuxwuq2j_TSLd8RN1sF.aREMenHvGT.i7'; // lines below shouldn't be edited function gemius_pending(i) { window[i] = window[i] || function() {var x = window[i+'_pdata'] = window[i+'_pdata'] || []; x[x.length]=arguments;};}; gemius_pending('gemius_hit'); gemius_pending('gemius_event'); gemius_pending('pp_gemius_hit'); gemius_pending('pp_gemius_event'); (function(d,t) {try {var gt=d.createElement(t),s=d.getElementsByTagName(t)[0],l='http'+((location.protocol=='https:')?'s':''); gt.setAttribute('async','async'); gt.setAttribute('defer','defer'); gt.src=l+'://hr.hit.gemius.pl/xgemius.js'; s.parentNode.insertBefore(gt,s);} catch (e) {}})(document,'script'); //--><!]]> </script> <!-- slowmetrics --> <script type="text/javascript"> /* <![CDATA[ */ (function() { var d=document, h=d.getElementsByTagName('head')[0], s=d.createElement('script'); s.type='text/javascript'; s.async=true; s.src='http://test-script.dotmetrics.net/door.js?id=' + (document.location.hostname.indexOf('dnevnik.hr')== -1? 610: 977); h.appendChild(s); }()); /* ]]> */ </script> <script type="text/javascript"> var _gaq = _gaq || []; _gaq.push(['_setAccount', 'UA-696110-50']); _gaq.push(['_trackPageview']); (function() { var ga = document.createElement('script'); ga.type = 'text/javascript'; ga.async = true; ga.src = ('https:' == document.location.protocol ? 'https://ssl' : 'http://www') + '.google-analytics.com/ga.js'; var s = document.getElementsByTagName('script')[0]; s.parentNode.insertBefore(ga, s); })(); </script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/prototype.lite.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/moo.ajax.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/frontend.js?=2"></script></head>







Udobno ste smješteni u blogu: FANT vtc. Navigacija su mali trokutići koji će se pojaviti kada mišem/kurzorom prijeđete preko ovog teksta.
Oprosti što nemam vremena
Smijala se. Mada sam ju rijetko vidjela kako se smije.
Najbolja – u rijetkim trenutcima opisala bih ju tako, ali ona jest i bila najbolja. Lišće opada, svom svojom težinom pada na tlo, ono prljavo tlo. Mijenja svoje boje, svoje kontraste, trune… nestaje. Baš je to lišće padalo po meni. I boljelo je. Nekako je gušilo, jer nije prestajalo, kao ni ti, kao ni ja. Ne znajući kuda ideš, mašta postaje previše slobodna. Dozvoljava si uzeti maha. I tama, gorka tama, jest… bila je gorka, grlu gorka. Pekla je, poput kiše koja je topila sjećanja. Tlo je činila smrdljivim, smrad se uvukao u odjeću, onaj neugodan miris kao da grliš leša. Bila sam leš. Blijed i surov čovjek sam po sebi je nauka, nauka čega? Rata, straha, tegobe, suza, što si ti od toga? Nosila sam križ, svoj križ podaren od Njega. Ne, nisam se bunila, ne smijemo se buniti, ti nisi imala prava na to. Kiša je saprala sve osim – mrzim te – nije dala da izblijedi. Klečim u blatu, zemlja je pre jednostavna da bih čovjek nad njom klečao. Biti prah, pomislih. Biti prah, srećo. Zašto ti svaki dan nisam rekla da te volim? Živim zbog tebe, ti mi dade to. – reče On za Nju. Da, ja živim, dišem, samo što je udisati teško. Teret slama, kida te na sve komade, baš kao što kida mene dok gledam u tvoje ime ispisano na ploči. Zar je to sve što ostaje od nas – pitam se. Pamtim te, pamti te moje dijete, pamti te on i oni. Pamtit ću te dok moje ime ne bude stajalo kraj tvoja. No, tko će onda pamtiti? Dok ne bude njega i njih. Tko će pamtiti nas? Treba li nas uopće pamtiti. Nije dobro pamtiti milo, sjećanja ubijaju, zato klečiš. – osjećam tvoj ogavni zadah dok se rukom pridržavaš za moje rame. Klečim i dalje. Nema smisla dići se i zagrliti zrak, kada si fikcija prošlosti. Onoga što si mi znala govoriti. Za nekoliko minuta noge se odaju i sve što mogu je leći kraj tebe. Noktima zatrebati zemlju, čvrsto u šaci stisnuti travu nadajući se da srce neće izdati. Mogu pustiti suze za poliju tlo. Ono je ionako beživotno. Tvoj mi križ sa datumom rođenja prekriva lice njegovom sjenom. Posramljeno ne mogu gledati u njega. Mada moje tijelo čini jačim, tek se u ovome trenutku bojim Njega.

„Znaš da te mama voli, zar ne?“
„Znam. Volim i ja tebe majko, volim te do neba, tamo gdje samo ljubav seže, volim te i preko toga, a cijenu toga, samo On razumije. Oprosti što ja ponekad, bojim se reći većinom, nisam znala razumjeti.“
„Jednoga dana imat ćeš i ti svoje dijete.“ – rekla bi mi.
Neka ono ima više vremena za me, nego što sam ja imala za te. Po posljednji put oprosti mi.

komentari posta, 8
III. poglavlje
Danas je ljubljenje kriza.


„Nije mi se dalo voljeti. Nisam imao vremena voljeti. Nisu bili vrijedni da ih volim, niti sam ja bio vrijedan da ih imam.“ – Zehi

Prije nego li je Zehi zavolio svoj mobitel, Zehi je volio Amru. Amra je imala ključ strasti i priznajem da smo svi poželjeli da ga iskoristimo.

Sjećam se večeri kada je Amra rekla da se seli, pili smo u 'Omladincu' posljednji put s njom. Zehi tu večer nije prozborio niti riječ. Čitavo je vrijeme šutio. Gledao je u mene, ali kroz mene, dok sam ga dozivao. Nije trzao, niti se osmjehnuo, niti jednom. Njegova Amra odlazi… znao je da ju tu večer gubi, posljednji put ljubi, posljednji put zove 'ljubavi'. Taman sam sjedio 3 metra od njega mogao sam osjetiti energiju težnje koja je njime zavladala. Amra je bila vesela, malo za reći vesela. Ta je djevojka imala previše energije. Upravo nam je njena energija najviše nedostajala. Imala je polu crvenu, polu crnu kosu, isto je bilo sa njenim šiškama. Imala je predivne zelene oči, velike oči, da sam se uvijek zamalo izgubio u njima. Bila je visoka i vitka, imala je male grudi, ali znala je to 'nositi'. Ne znam kako bi nazvao njen stil, voljela je kožu, čipku, sve što je u sebi nosilo djelić senzualnosti i seksipila.

„Zehi, reci nešto, bilo što!“ Trzala ga je Amra, voljela mu je to radili, tada bi se njegove duge plave lokne sudarale dok bi mu se ona smiješila sve dok se njegova usta ne bi razvukla u osmijeh. Zehi ju je samo gledao monotonim pogledom.
„Hajde, nabaci za mene jedan osmijeh. Nećeš valjda dopustiti da te pamtim kao takvog.“ Te su ga riječi zaboljele, 'ona odlazi' motalo mu se mislima i znao je da ne može promijeniti to.

Sve do toga dana Zehi nije vodio ljubav. Govorio je kako se seks ne bi trebao upražnjavati zbog potrebe. Svi smo shvaćali što time želi reći, ali on je ipak imao Amru. Djevojku zbog koje bi mnogi dali glavu na panj samo kako bi proveli jednu noć sa njom. Amri Zehi nije bio prvi s kojim je spavala. Tu je čast imao Vili. Nitko od nas nije volio Vilia.

„Tresle su mi se ruke iz dva razloga. Prvi je bio taj što ju trenutno imam, imam ju kao svoju još narednih sat vremena, a tada će joj se izgubiti svaki trag. U grlu mi se sušila slina na pomisao kako neću više dobiti njenu poruku za dobro jutro, kako više neću osjetiti njeni topli zagrljaj. Samo me je ona znala razumjeti, usprkos tome što sam imao Ninu, Vuxa, Gužvu i Aria. Ona je bila jedina koja je mogla shvatiti smisao, koja mi se nikada ne bi smijala. Koja je uvijek imala vremena i koja je u meni vidjela ono najbolje kada sam otišao skroz do dna. Ljubila me i grizla, baš kao da je posljednji put. Žmirio sam, udisao njen miris u sebe da ju na taj način sačuvam. Da ju zauvijek negdje duboko u sebi čuvam. Volio sam miris njezinih usana. Volio sam kada bi mi grizla usnicu, kada bi se ljubeći me nasmijala. Svlačila me dok sam ju promatrao, promatrao kako je lijepa. Pogledala me u oči, onim pogledom od kojega bi uvijek gubio dah. Nastavila se svlačiti do gola i dalje me gledala, bez treptaja, bez osmijeha, budila je u meni strah. Gledao sam u njene zjenice. Preznojavao se, u sebi paničario… želio sam pobjeći. Smiriti nekako svoje ruke s kojima sam ju dirao, prelazio preko njezinih grudi. Ljubeći njen vrat, prelazeći vrškom prstiju od trbuha nadolje odlučio sam se prepustiti. Umjesto bijega, podario sam joj sebe, dao sam joj da mi uzme sve… prva. To je bio drugi razlog zbog kojeg sam se tresao. Nisam toliku pažnju pridavao tome što kako bi Gužva rekao 'ulazim u nju'. Niti tome što ju još nikada do sada nisam vidio u ovakvom izdanju, što nikada do sada nisam toliko uživao u njezinim pokretima, što još nikada do sada mi nije pružila toliki užitak. Riječ 'nikada' poprimala je značenje riječi 'sada', osjetio sam ju onako u potpunosti. Gubio sam se negdje između jave i sna u njezinim dubokim udisajima, osjetio sam njen dah na mome vratu, milovao sam već tada njeno mokro tijelo. Vjetar je njihao njenu kosu i odnosio od nas njene uzdahe.

„Kraj predstave.“
„Predstave, kako to misliš Amra?“
„Ja odlazim Zehi, ovo… ovo je bio samo seks, oproštajni seks.“

I otišla je. Usput mi je rekla kako tamo gdje odlazi ima nekoga, nekoga tko ju je čekao dok me ljubila. 'To nije bila moja Amra', pomislio sam šećući mokrom, tamnom, ulicom. Pored mene prolazile su nepoznate djevojke, ali niti jedna me nije znala pogledati kao ona. Niti jednu nisam znao pročitati kao nju, nisam im mogao definirati izraze lica. Ta je noć bila gadna, previše gadna. Toliko gadna da me tjerala da proučim riječ – zaborav. Jedino što sam želio bilo je istuširati se, saprati ju sa sebe. Usprkos tome što nisam mogao osjetiti lije li po meni hladna ili vrela voda, usprkos tome što sam se sklonio od nje, saprao sa sebe sav njen znoj. Još sam ju uvijek mogao osjetiti, još uvijek osjećao sam njezin miris na sebi. Bože, ne dovodi mi ju u snove. Ne dozvoli da mi još dušu preotme. Moja Amra.“ – Zehi

Za koga noćas čuvaš dukat oko vrata i da l' jos ime moje tvoga srca vrata otvara?



komentari posta, 21
Poglavlje II
POGLAVLJE II
Samo jedno imam na umu, da me iz svog života tjeraš pogrešnim riječima uz lošu glumu.

Jeste li ikad imali nekoga za koga ste bili sigurni da ga volite, da ne možete bez njega? Dani bez te osobe bili bi suludi. Ne bi bili potpuni, bez te osobe jednostavno bi nešto nedostajalo. Jeste li ikada baš tu osobu izgubili? I onda tek shvatili kako ju ubiti ne volite. Vidite, ja jesam. - 6. 8. 2008.

„Vux, nedostaje li ti ikad Mapsi? Osjetio sam knedlu u grlu izgovorivši njeno ime. Uz riječ 'mama' riječ Mapsi također nije bilo poželjno. Imali smo zabranjene riječi, izbjegavali smo bol kako bi se osjećali moćno, neustrašivo. Vux me nije doživio, gledao je u asfalt i šutio. Naš je razgovor ispunila tišina, potpuna tišina. Znao sam da mu nedostaje, ali htio sam to čuti od njega. Otkako je Mapsi otišla, nije priznao da mu nedostaje. Bojao se to izreći na glas. Nino kaže da je u svakoj s kojom je bio tražio Mapsi. No, pronalazio je samo djeliće i iz tog razloga bi ih odbacivao. Još neko vrijeme gledao sam ga kako bulji u asfalt. Nisam ga mogao samo gledati, imao sam potrebu zagrliti ga. Njegovo srce kucalo je ubrzano, mogao sam osjetiti. Teško je disao i djelovao je odsutno. Makar sam mu htio reći kako se ono vrijedno vraća, ipak nisam bio siguran dali ga je Mapsi bila vrijedna. Pustio sam ga da šuti i nastavio zajedno s njim promatrati prljav asfalt.

What does it matter how many lovers you have if none of them gives you the universe? – 10. 8. 2008.

Predvečer sam krenuo k Gužvi.
Gužva je imao problem, problem koji se zvao 'mržnja'.

„Adri, jesi li ikada gledao mami u oči i rekao joj kako ju mrziš?“ Pitao me Gužva, trljajući dlan o dlan. „Ja jesam. U tom trenutku ne bi požalio, znači nije bilo jednom. Ponekad bi ju zbilja mrzio, budila je u meni gorčinu koja me izjedala iznutra. Pokazala mi je kako znam da mrzim, da mrzim iz dna duše. Dok sam ja većinom mrzio nju. Mrzio i volio u isto vrijeme. Tata kaže: „Za nju si najbolji i najgori čovjek istovremeno. To je takva žena.“ Zbog čega se osjećam kao najgori, zbog nje tjeram inat. I nikada nismo stali na 'mrzim te' često bi me udarila. Prije sam se bojao, bježao bi, doslovno bi pred njom cvilio kao pas. Dok bi se ona naslađivala, hranila bi se mojim suzama usprkos činjenici da mi je zapovjedila da prestanem. U njenim sam očima mogao vidjeti čistu ljutnju zbog koje sam se osjećao kao da ne zaslužujem postojati. Uz njezine riječi: „Ja sam te donijela na ovaj svijet, ja te imam pravo ubiti.“ Često sam znao pomisliti kako bi to bila dobra ideja. Do nedavno sam i ja nju počeo tući svaki puta kada bi podigla ruku na mene, više se nisam dao. Nisam se dao zato što sam znao da ne zaslužujem. Zato što sam bio svjestan kako nije ljuta na mene, već sam ja taj koji se našao kraj nje u trenutku kada je na nekoga morala izbaciti svoj bijes. Nikada mi nitko nije pomogao, tate većinom nije bilo. Šutjeli bi i slušali moj plač, ponašajući se kako ne postojim, kako zaslužujem da u tom trenutku ubije boga u meni. Za njih sam bio 'čudovište' tako bi me svaki put nazivali kada bi ona podigla ton. Neka mi oprosti Bog, ali ponekad sam ju uistinu mrzio.“

Kako izgleda ljubav kada ju pogledate u oči? Kakav osjećaj ona u vama budi? Zapisao sam to u svoj dnevnik nakon što sam došao kući. Gužvine riječi prijezira odzvanjale su mi u ušima. Zehi nam je često znao reći: „Prijatelji, tanka je granica između ljubavi i mržnje.“ Dok je Gužva vječito bio na sredini. „Bježi od FANT-a Gužva!“ Govorio bi mu. No, Gužva me nije slušao, nikoga nije slušao.

„Može li se mrziti na FANT-u?“ Pitao me Nino.
Prvo sam se zamislio, načinio neki tup pogled i zagrizao usnicu.
„Mrziš li ti Nino, ikada?“ Šutio je. Nino je znao da znam odgovor, znao je da znam da mrzi očuha. Da mrzi to što pije. „Njemu treba pomoć, Adri. Što ako jednoga dana budem kao on? Što ako mi prijeđe u naviku? Ako ne znajući što činim udarim Elie? Što ako tada baš kao i on odbijem pomoć?“

Nino je volio Elie, mada joj nikada nije rekao 'volim te'. Zehi je volio svoj mobitel. Gužva je čeznuo za ljubavlju. Vux je uzaludno tražio Mapsi. Dok ja… ja sam volio nju. Volio sam ju bez obzira na to što je postojala samo u mojoj glavi.



komentari posta, 5
FANT
P R E D G O V O R


Stojim na FANT-u.
Htio bi pokušati ispočetka. Volio bi kada bi se mogao vratiti nazad. Sve je bijelo. Dodiruju me samo duše koje prolaze, s pokojim: „Izvinite.“ Čak sam i za njih stranac između svjetova, mada poneka lica poznajem. Oni znaju kuda idu, oni znaju svoju misiju. Dok ja, stojim na FANT-u, jedino od boli u grudima trzam se. Stojim ovdje sam, dok svi oni prolaze, pred vratima raja stojim bez tebe.

Poglavlje I.


„Gledao sam u nju sve dok nije utonula u san. Htio sam ju poljubiti, uistinu, prije nego li nestane.“ 3. 8. 2009.


3. 8. 2008.
„13 i 40 je, Vux bi tebao doći ovdje svakoga trena!“ Rekao je Nino.
Zehi ga je samo zbunjeno pogledao i nastavio tipkati po mobitelu.
„Hej Zehi, imaš djevojku i nisi nam se pohvalio?“ Zezao ga je Gužva dok se navirao nad njim kako bi pročitao što Zehi tipka. „Daj, prestani! Ne budi glup Gužva!“ Derao se Zehi na njega i odguravao ga laktom. To su inače radili, na taj način bi funkcionirali. Bili smo veoma poznata ekipa 'Omladinac'-a. Imali smo rezerviran stol samo za nas, na kojemu čak niti šefica lokala nije sjedila u slobodno vrijeme. U 13 i 15 Likra bi svakodnevno na naš stol stavio 5 flaša piva. Zehi je bio 'Sprdačina', tako sam ga nazivao u svom dnevniku. No, ipak smo ga voljeli, mada je bio zbunjen, čudan, uvijek zamišljen. Ali taj je dečko bio uistinu kreativan, iznenadili bi ste se koje su sve ideje proizašle iz te čudne glavice. Gužva ga je najviše volio. Samo što je izgledalo da se preziru, uvijek bi se tukli. Govorili jedan drugome pogrdna imena, znali su se čak i gristi. Gužva bi ga lovio po cijelom 'Omladinc'-u i vikao bi: „Sprdačino, jadna li ti majka kad te dohvatim!“ Koliko su se ponekad mrzili toliko nisu mogli jedno bez drugoga. Zehi nije imao mamu, umrla je kada je on napunio 16. Nitko od nas to nije smio spominjati, riječ 'mama' bila je nepoželjna. Previše je boljela. No, Gužva je bio jedini s kime bi Zehi pričao o tome kada bi njima zavladala nostalgija. Gužvi je bilo dopušteno da spomene, bez obzira što je Zehi često bio plav od njega. Svi su se bojali Gužve. Gužva je bio visok momak, stasit, imao je dugu kosu koja mu je sezala preko cijelih leđa. Volio je pušiti travu, kao svi mi. No, Gužva je pretjerivao, on nije imao granica. Stalno smo ga upozoravali, a najviše za njega brinuo se Nino. Nino je bio duša. Brinuo se za sve nas, pravi prijatelj. Jedini od nas je imao dugu vezu, Elie je divna djevojka. Nije ni čudo što je Nino toliko nježan. Bio nam je svima uzor, znate. Tjerao nas je da ispravimo ocjene, da budemo odgovorni, učio nas je kako to biti samostalan, heh naš Nino. Pomalo smiješno s obzirom da smo mi ostali bili dvije godine stariji od njega. Dok nas je on naš mali, kako bi ga Gužva znao zvali 'Pinklec' morao učiti životu. Baš zato Ninu nitko nije smio dirati, za njega bi kidali glave, bez razmišljanja. „Gdje ste bando lopovska!“ Vikao je Vux tako da ga je čuo cijeli 'Omladinac'. Za Vuxom su se uvijek okretale djevojke, bio je panker, vrlo zgodan momak moram priznati. Preoteo nam je sve djevojke, ali nismo se ljutili. Vux nije bio za veze, bio je previše vrckast da bi mogao ostati na jednoj. Zbog toga Vux je izgubio Mapsi. Mapsi je bila djevojka od koje vam zastane dah, zbog koje vam se znoje dlanovi. Vux se pravio kako ju je zaboravio, kako ga više ne boli. Nosio je taj status 'muškarca od čelika' i nije želio da ga itko preuzme. „Adri, ljubavi, dolaziš kod mene večeras?“ Lupio bi me Vux po leđima. „Hej Vux, jesi li ispravio matematiku?“ Opet se po starom dobrom običaju brinuo Nino. „Budem Nino, obećanjem.“ Nino je znao da laže, ali svejedno je imao potrebu pitati. „Dečki, u subotu je metal night, dolazite?“ Pitao nas je Likra. Likra je bio naš najdraži konobar, a 'Omladinac' naš drugi dom. „Naravno da dolazimo!“ Veselio se Gužva. 'Omladinac' je bio mali, ali dovoljan za nas. Ondje smo ostavili dušu, uistinu. Jednog od njih tamo sam i izgubio, zauvijek.

Već smo okrenuli par rundi. Zehi je rijetko pričao, ali kada bi dobio dar govora ne bi prestajao. No, bilo ga je uvijek zanimljivo slušati. Ponekad bi njegove priče znao zapisati u svoj dnevnik. S ciljem kada jednoga dana osnujem svoju obitelj, da imam što čitati djeci prije spavanja. Htio sam da Zehia uvijek držim nekako pobliže k sebi. „Ima li itko za vikend ikakvih ideja?“ lupio je Gužva šakom o stol. „Opet si nabrijan.“ Odbrusio mu je Zehi. „Šuti, hipijevac!“ Svi bi se nasmijali. Taj dan bio je prekretnica svega, zbog tog smo se dana počeli rušiti. O tome ipak kasnije…

I da, ja sam Adri, drago mi je.

komentari posta, 13

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se