Oduvijek sam željela.. roditi se u doba krinolina, doba korzeta, u aleji s imenom nekog mirisnog cvijeća..
Oduvijek sam željela šetati se parkom, vrtiti suncobrančić žute boje, dok mi se grudi nadimaju između čipkastih volana..
Strepiti i osluškivati usplahireno srce..
Očekivati dogovorenog ženika.
I onda bi došao i vidjela bih jedinog muškarca svog budućeg života.
I svidjelo bi mi se to što vidim.
I ne bih mogla disati od uzbuđenja što je cijenjeni Gospodin (Darcy?:)) izabrao baš mene. Ili moje srce baš njega.
I on bi vidio u meni i stidljivost i ljupkost, nevinost, čežnju i dobrotu.
Ja bih vidjela čovjeka kojemu ću pripasti za cijeli život. Vidjela bih odanost.
I njega, koji će mi polagano, uz drhtaje, odvezivati korzet, dok mi se kosa bude presijavala uz svjetlost svijeća i padala niz ramena, polagano me spustiti na baldahin, učiniti me svojom.
I vrtiti ću se na plesnom podiju, dobivati ruže, voziti se u kočiji.. imati jedno odano i iskreno srce.. i pripadati mu cijelim svojim bićem.. i biti cijenjena i poštovana zbog toga.
I nikada neću saznati što znači biti iznevjeren. I slatko ću se nasmijati mašući lepezom kada mi netko usred piknika na travi kaže da će doći drukčije vrijeme. Vrijeme u kojem čovjek ni ne upozna pravu ljubav, a ljubavlju naziva ono što prolazi s treptajem oka.