28.03.2005., ponedjeljak

Stakalca

Ponekad mi se neke priče poput stakalaca zabijaju u kožu. Je li danas samo takav dan?
Vidjeti ljude koje vidim jednom u tri mjeseca, jesti, pričati, voziti se autocestom dok vani paducka kiša, gledati kroz prozor i pokušati tolerirati grozan ukus za glazbu svog oca, mamino hihotanje nakon pola čaše vina, odgovoriti na bezbroj postavljenih pitanja koja u sebi nose samo dobre namjere (a znamo gdje dobre namjere vode..), dobiti vesticu koju je štrikala baka, a koja mi zapravo i nije loša, Fontana u ekstra velikom pakiranju, poziranje za fotografije triju generacija, didin čudan smisao za humor koji mi uvijek izmami osmijeh, sarma, lažna cola, prepirke koje nakon nekog vremena utihnu, nostalgija koja me uvijek obuzme kada prolazim kraj svog grada.. danas sam prvi put zaista shvatila što su to uspomene. Kada vidim most kojim nisam prošla od osnovne škole i vidim sebe, na biciklu, kako hrlim u nadi da ću vidjeti nekad veliku ljubav.. obrise grada na čijim ulicama, haustorima, klupicama u parkiću osjećam svoj trag… i trag nezamijećene sreće.

A stakalca.. njih osjetim svaki put kada se ne mogu pomiriti sa životom. Sa pričom o lijepoj djevojci koje više nema. Bila je, mislim, pratilja na nekom izboru za miss, udala se i dobila prelijepo dijete, malenu djevojčicu čokoladne puti koja se zove kao i parfem nad svim parfemima. O djevojci koja je cijeli život patila jer ju je majka kao malenu odbacila i ostavila s ocem, koja je cijeli život tražila njenu ljubav… ljubav osobe koja se nije zaslužila zvati majkom ni čovjekom. Djevojka je umrla od raka, nakon što je napokon našla sreću u svojoj maloj obitelji, vrlo mlada, ostavivši iza sebe Chanel. Majka joj nije došla niti na sahranu.

Poslovice mrzim… svaku koja kaže da ljudi dobiju ono što zaslužuju, da se dobro dobrim vraća, da sve ima svoj smisao i svoje zašto. Nema. Nema smisla u ovoj priči. Nema zato. Nema neke nevidljive pravde. Nemoguće je naći opravdanje. Jer te djevojke danas nema, a njena majka bezbrižno živi na drugom kraju svijeta. I možda će jednog dana dobiti ono što je zaslužila, a možda i ne.

Ljudi su zaboravili voljeti. Ljudi. Kakva su to bića skrojena bez osjećaja? I okružena djevojčicama u roza trenirkama koje trčkaraju naokolo vidim svjetlo, nadu, ali onda čujem nešto ovakvo i poželim da netko strese ta stakalca s moje kože i samo me zagrli…



- 22:38 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Design by: Barney