Čuvate li ponekad u mobitelu misli koje bi vas trebale podsjetiti na nešto, ohrabriti, ili jednostavno.. koje ne želite zaboraviti? Imam poruka koje su me usrećile, iznenadile, nasmijale, dirnule, rasplakale.. od ljudi koji mi znače, koji su ostali dio mog života. Iskrene poruke. I ne mogu ih izbrisati, svaki put kada pokušam, želeći osloboditi mjesta, nešto me zaustavi. Sve ostale su izbrisane, zaboravljene, jer ne volim ništa što nastaje i nestaje u trenutku, a ne dolazi iz srca. Ima i onih koje vrijedi zapamtiti, jer izmislili su ih ljudi koji su, valjda, znali bolje.
Ovo su takve poruke ( prikupljene sa raznih strana) koje više ni ne gledam tako često, ali tu su bile da bi mi nešto poručile i biti će dok ne odaberem opciju: brisati.
Onaj zbog kojeg plačeš nije te vrijedan jer da jest ne bi te nikada rasplakao.
Kako da ti oprostim kada u tebi više ne vidim ono biće zbog koga bi ti možda moglo biti oprošteno?
Ne bi mogao biti sretan ako bi morao biti okrutan.
Moraš li razmišljati voliš li nekoga, to znači da ga ne voliš.
Tišina je najglasniji krik.
Opraštanje onoga što se ne može oprostiti čin je nasilja prema samom sebi.
Vjetar koji zatvori jedna vrata, otvori druga.
Ljubav nikada nije spasila osobu koja se najprije nije spasila sama.
...i meni najljepša..
Radije ću biti duh i lebdjeti kraj tebe kao prokleta duša nego otići u raj. Kraj tebe nikada neću biti usamljeni duh.
18.02.2005., petak
sačuvati? brisati?
