Sve ružno ostavite iza sebe, sutra je ne samo novi dan već i nova godina!!!! Zato vam najsretnija i najljepša Nova, neka vas prati sreća i ljubav, hvala vam svima koji ste me posjećivali, svi ste mi pomogli.. ni sami ne znate koliko. Želim vam samo najbolje od života i puno snage i veselja, ostanite uvijek tako dobri i uvijek, baš uvijek imajte osmijeh na licu.
Spremanje počinje:)))))
31.12.2004., petak
SRETNA NOVA GODINA!!!!!!!!!!!
30.12.2004., četvrtak
Crveni ruž
Veselila sam se slavlju. 200 ljudi, glazba i veselje, nova godina koja odnosi ovu, punu promjena. Novi ruž za usne, stara haljinica, valovi u kosi, u ruci neko fino piće.. jer sutra ne vozim već me voze:). Novo mjesto, stari i novi ljudi. Zabava..
A onda mi je iznenada sve izgubilo smisao. I osjetila sam se krivom što se veselim. 100 000 ljudi? Tuga, nevjerica, smrt, strah, bolest.. koji ne odlaze s ovom godinom i čije će se posljedice osjećati bez obzira na to otkucava li ponoć ili ne. Siromaštvo.. tragedija koja se mogla spriječiti sa pola milijuna dolara, a sada ni milijarde nisu dovoljne da zakrpaju prazninu.
1 osoba. U kolicima. Jedna od onih akcija zbog kojih svako malo odvrtimo broj 060.. Kaže da joj se ispunila najveća želja, a ta je da uz pomoć motornih kolica postane samostalna. Akcija želi pomoći 88 ljudi. I onda vidim Jadranku Kosor kako se usiljeno smije sa svakog plakata, stupa, novina i kako podmuklo cilja na osjećaje ljudi.. na domoljublje, obitelj, karijeru žene, pripadnost i smuči mi se život. Koliko je kolica mogla kupiti umjesto što je platila 2500 i više jumbo plakata novcem koji nije sama zaradila niti bi to ikada bila sposobna učiniti. Novcem koji nije njen. I njeno ispeglano lice i crvena usta nasuprot svima onima kojima bi taj novac mogao život učiniti podnošljivijim, a ona ga rasipa nemilosrdno. Crvena usta, neiskren osmjeh nasuprot nenašminkanog lica i istinske sreće djevojke koja je dobila svoja kolica..
Ili Šeks koji priča kako treba smanjiti vanjski dug, nezaposlenost.. halo? Zar ti nisu mogli napisati nešto originalnije što ćeš reći? Nešto što ne zna i dijete u osnovnoj školi? Dokada ćeš primati previsoku plaću i prodavati jeftine fraze i ne činiti ništa? Tko si ti uopće da krasiš članke i minute u Dnevniku kad se ispod izvještačene fasade krije neznanje i godine prodavanja magle?
Mrzim politiku i političare, mrzim to što sam morala pisati o njima na ovom svom mjestu, mrzim to što su njihova lica na svakom stupu( osim na onom ispred moje kuće.. hvala ti tata:), a ne lica ljudi koji zaista rade, bore se za život, rade pravi posao, a ne nižu prazne govore i ne režu vrpce, mrzim to što svi znaju njihova imena, kako im izgleda kuća, koju su haljinu obukli.. mrzim to što im nije stalo do dobrobiti ljudi i što nemaju niti minimum poštenja niti iskrenog suosjećanja ( a ne naručenih suza).. mrzim to što sam zauzela post sa njihovim imenima i što se i ja ponekad uplašim očaja i bezizlaznosti ljudi s kojima se susrećem. Nemoguće je ne primijetiti da su ljudi nezadovoljni. Koga god izabrali. Kome god na trenutak vjerovali.
I obećavam da će me ovaj duh napustiti do sutra. I da će ovo biti prvi i zadnji post o politici na mom blogu. Ali neću zaboraviti da sam sretna jer se sutra mogu veseliti, smijati, plesati.. zaista sretna. Jer živim. Jer imam savjest. Oni ne samo da nemaju čistu savjest već savjest niti ne posjeduju.
28.12.2004., utorak
There's a lady who's sure all that glitters is gold
And she's buying a stairway to heaven
And when she gets there she knows if the stores are closed
With a word she can get what she came for...
And she's buying a stairway to heaven...
There's a sign on the wall but she wants to be sure
And you know sometimes words have two meanings
In the tree by the brook there's a songbird who sings
Sometimes all of our thoughts are misgiven...
And she's buying a stairway to heaven...
...............
Yes there are two paths you can go by
but in the long run
There's still time to change the road you're on...
Skoro pa je gotova..
Ova godina broji svoje zadnje dane. I drago mi je zbog toga. Nije mi se svidjela, ali je to godina koju ću još dugo pamtiti. Zaokrenula je moj život u drugom smjeru. Do ove godine imala sam plan, viziju kako bi moj život trebao teći.. a onda se plan, kako to planovi vole činiti, izjalovio. I vidjeh da je ispred mene more neizvjesnosti i promjena. A ova godina je označila početak te neizvjesnosti. Početak odrastanja. Ne, ništa do tada nije bilo odrastanje. Bila je to igra u kojoj nisam slušala upozorenja, igra kojoj nisam vidjela kraja, bila je sreća, a da je nisam bila ni svjesna. Bio je to ples, neobuzdan i zanesen. Nisam doticala zemlju. I sjećam se.. jednom davno sam rekla.. da ovoga trenutka nestanem, ne bi mi bilo žao, jer sam osjetila da sam ispunila svoju kvotu sreće za cijeli život. Nisam nestala. Nestao je san. A nastupila stvarnost. Nastupilo je ono od čega bježim cijeli život. Stvarnost.
Stvarnost u kojoj u jednom danu život izgubi preko pedeset tisuća ljudi. I to je za mene broj, slika, tragedija, ali je daleko i ne čini se stvarno. I čovjek plače zbog milijun nesretnih sitnica, i mrzi, zamjera, tuguje, bježi.. i ne shvaća i ne zna kako biti sretan. Jer je živ, jer su živi ljudi koje voli. Živi, a ne smije se.. I potrebno mu je dan, godina u kojoj će se sve promijeniti, udarac koji će ga prizemljiti. Koji će ga naučiti da cijeni sretne trenutke. Jer su dragocjeni. Jer sutra možda više ničega ne bude. A jedini trenutak u kojemu smo sigurni i u koji smo sigurni da postoji je ovaj sad. Baš taj.
I kada vas boli, kada ne vidite izlaza, kada je godina teška, kada iza nje slijedi još teža.. znajte da će i to proći. I to će proći.
24.12.2004., petak
Meni su ova dva trenutka uljepšala jučerašnji dan, a sigurna sam da svatko može naći jedan takav svoj trenutak.
1# Dok sam čekala sestru ispred škole sa mnom je počeo razgovarati preslatki dečkić ( jako me podsjetio na sina Renee Zellweger iz filma Jerry Maguire). Onako usput sam ga pitala je li možda zna moju sestru i kako to da ona još nije izašla. Nije ju poznavao, ali toliko me je iznenadila njegova spremnost da mi pomogne. Odrastao čovjek bi mi odgovorio i otišao. A ovo dijete je stajalo sa mnom pet, deset minuta dok mi sestra nije došla. I pričao je, ispitivao me.. i na kraju mi dao rukom izrađenu čestitku koju je taj dan dobio u školi na nekakvoj božićnoj tomboli. I to nije sve.. jer je pretresao džepove tražeći malene zvjezdice koje je također dobio. Jedna od njih mi je u autu.
2# U trgovini mi se učinilo da je u kolicima nekih ljudi bila beba ćelavica, no kad je zatreptala okicama shvatih da je to prelijepa curica nalik na lutku. Široki osmijeh koji mi je uzvratila, i te oči pune veselja ne želim nikada zaboraviti.
SRETAN BOŽIĆ!!!!!!!!!!
''Četiri su svijeće polagano gorjele. Bila je tišina i mogao se čuti njihov razgovor.
Prva je svijeća rekla:'' JA SAM MIR. Nažalost, ljudi me ne uspijevaju sačuvati, mislim da ću se ugasiti.'' I odmah se ugasila.
Druga je svijeća rekla:'' JA SAM VJERA. Nažalost, mnogi ljudi imaju površnu vjeru i ja ih ne zanimam. Nema smisla da i dalje gorim.'' Tek što je to izgovorila, puhnuo je lagani povjetarac i ugasio ju.
Treća je svijeća žalosno progovorila:'' JA SAM LJUBAV. Nemam više snage. Ljudi zaboravljaju na mene, i to koliko sam im potrebna. Oni ne ljube ni svoje najbliže.'' I bez oklijevanja se ugasila.
Odjednom je ušlo jedno malo dijete i ugledalo tri ugašene svijeće. ''Što je to?'', pitalo je dijete.
''Vi ste trebale svijetliti do kraja.'' I rekavši to počelo je plakati.
Uto je progovorila četvrta svijeća: '' Ne boj se, dok ja gorim, moći ćemo upaliti ugašene svijeće. JA SAM NADA.''
Djetetu su zablistale oči od radosti dok je s upaljenom svijećom vraćalo svjetlo ugašenim svijećama.
NEKA NIKADA NE PONESTANE NADE U NAŠIM SRCIMA. Neka svatko od nas bude sredstvo u rukama djeteta da bismo podržali nadu, vjeru, mir i ljubav u vlastitom srcu i u srcima naših bližnjih.''
Od srca vam želim.. da barem ta jedna svijeća uvijek gori u vašem srcu.. ona će sigurno zapaliti i druge. Mir i toplinu u srcu. Strpljenje i hrabrost. Što manje suza zbog stvari koje ne možete promijeniti. Što više smijeha i iskrene ljubavi. Zdravlje. Želim vam najljepši i najsretniji Božić!!
21.12.2004., utorak
Moja magnolija
Ona je Njemica koja je došla u Zagreb pisati diplomski o privatizaciji u Hrvatskoj.
On je gay koji se sprijateljio s njom i nakon par dana ju opljačkao i nestao.
Ona je žena koju je muž nakon deset godina zajedničkog života ostavio radi starije televizijske voditeljice/ urednice.
On je homoseksualac koji to ne želi biti, koji se želi oženiti( ženom) i imati djecu.
Njoj se ispunila želja.. čeka bebu.
On odlazi u Irsku.
Ona je iznenadno izgubila oca.
On je bivši policajac, danas privatni istražitelj ili mafijaš, nitko ne zna.
Ona je knjižničarka koja ne voli svoj posao ili život i iskaljuje se na ljudima.
On je slastičar koji od dana kada se oženio uz sebe ima i ljubavnicu.
Ona je dj i misli kako ju neka odjeća čini debljom, a zapravo je zabrinjavajuće mršava.
Učini li vam se ikada život poput onoga u filmu Magnolija? Ja često imam taj osjećaj. Osobito u ovo blagdansko vrijeme. Ulice bruje ljudima, poput mrava se sudaraju, žure, guraju se, šušte vrećicama.. a njihove sudbine su isprepletene, njihovi životi sjetni, sretni, tajanstveni, dvojbeni, zadivljujući, obični.. ipak.. kao da se kroz svaki život provlači nevidljiva nit tuge i iskustva. Kao da svojim primjerom dokazuju da život nema svoj smisao, jer ljudi često i ne znaju što je smisao ili smisao hladno odbacuju, već da je smisao, u tom sudaranju ljudskih sudbina, loših iskustava, promjena, neshvatljivih zaokreta, uhvatiti trenutak sreće. I držati ga čvrsto.. dok ga ne zamjeni neki drugi trenutak.
15.12.2004., srijeda
Pogledi
Lijepa večer, hladna.. lijepe pjesme, lijepi ljudi.. ali uvijek postoji nešto što će te upozoriti da je ovo ipak stvarnost. Nešto što će ti zamrznuti osmijeh na licu. Što ti neće dopustiti da se veseliš zbog jednog značajnog pogleda, osmijeha, stiha. I kada pomisliš da si daleko, kada se veseliš zbog trenutka u kojem si osjetila olakšanje, u kojem si plakala po prvi put želeći mu sve najbolje, želeći mu sreću, trenutak mira u kojem si shvatila da ga više ne voliš.. nešto te podsjeti da je pred tobom dug, trnovit put.
Stajale su u kutu i gledale me. Osjećala sam njihove poglede na sebi i šaputanja.. promatrala me je neprestano, dok sam se smijala, dok sam plesala. Zašto?? Ja sam izašla iz vašeg svijeta, ja sam netko tko nema veze s vama.. čemu to zanimanje za mene? Zar niste pobijedile? Vi ne znate tko sam. Nikada to nećete saznati. Niti vam je to bitno. Bitno je ono što ćete sutra prenijeti dalje. Da ste me vidjeli, kakva sam.. nećete reći ništa lijepo o meni.
U ljudima ima nešto zaista tužno kada im je zabavna tuđa tuga. I kolikogod bježiš.. od pogleda i riječi pobjeći ne možeš. I kao u pjesmi.. nestajem.
Nestajem jer za te ljude niti ne postojim. Postoji moje ime i ono što sam bila. Je li se itko zapitao: tko je zapravo ta djevojka?
Ne prenosite svoje znatiželjne poglede u moj svijet.. ja u svom svijetu ne želim izazvati ničije suze.
Ne gubi nadu, ne gubi san
bolje me nadji i pogledaj
jer sve potrebno imamo tu
jer sve potrebno imamo tu.
I kad me tugom zagrli dan
samo me samu ne ostavljaj
i uvijek mi ponavljaj
da smijehom se sve, bas sve, dobije.
Ne gubi nadu, ne gubi san
bolje me nađi i pogledaj
jer sve potrebno imamo tu
jer sve dobro je, dobro za nas.
I kad me tugom zarazi dan
samo me samu ne ostavljaj
i uvijek mi ponavljaj
da smijehom se sve dobije
13.12.2004., ponedjeljak
12.12.2004., nedjelja
Soba
Jedna prostorija. A u njoj ljudi koji su se voljeli godinama, budili se zajedno, smijali.. sanjali zajedno. A sada.. u toj su sobi stranci.. izmijenjenih snova, neizvjesne budućnosti. Drugi ljudi, koji su naučili mnogo, doživjeli puno toga.. svatko u svom svijetu, svijetu koji je nekad pripadao oboma. Između njih je ponor šutnje i razočaranja, krivnje i tuge.. I gotovo se može dotaknuti ta ljubav, ali oni ne mogu dotaknuti jedno drugo. I sada shvaćam da je istina.. najgori način da ti netko nedostaje je da sjediš pored njega i znaš da ga nikada nećeš imati. I tužno mi je kako život razdvaja ljude, kako si oni zbog ponosa i tvrdoglavosti nikada neće imati priliku reći ono što su željeli. Proći će život, a da si više ne upute niti jednu riječ.. a riječi je mnogo. I ti nagli rezovi, kada ti se jednog jutra promijeni život, a ti si nespreman i sam.. I lakše ja kada znaš da to nije bila prava ljubav, da nisi bio voljen već izigran. Imaš se za što uhvatiti, imaš način na koji objasniti, opravdati, okriviti. Jer ljubav nije bila obostrana. Ali kada je to bila ljubav prekinuta naglo zbog udaljavanja, glupe pogreške. Kako to objasniti? Ono što me najviše rastužuje je ta šutnja koja će možda trajati zauvijek, neizgovorene riječi i ti skriveni pogledi ljudi koji bi se možda najradije zagrlili.. i taj život u kojem ljudi žive, ali umiru u srcu jedni drugih.
11.12.2004., subota
PATENT
Lista želja.. još nije Božić, ali:
- kupanjac u kadi.. sa mjehurićima
- čitanje nečega u čemu ne postoji riječ kamata
- niti bilo koja druga riječ koja se tiče financija
- barem još 5 puta proći ispod onog prelijepog svoda nasred trga.. sa srcem na vrhu
- voditi sestru na Izbavitelje ili Shark Tale, a brata na Aleksandra Velikog
- sebe.. u zimsku šetnju
- snijeg
- lijep doček Nove godine
- zdravlje ljudima, samo da ih ništa ne boli..
- da budem pobjednička žabica koja ne čuje druge žabice kada joj govore da neće uspjeti
- mir u srcu
- spremljenu sobu
- lampice, svjećice, dekicu i dobre filmove
- dobru temu za diplomski
- veliki osmijeh u ponoć.. da pozdravim ovu godinu koja odlazi zauvijek
- anđela koji zna od čega me štiti
- sretne ljude.. sretne ljude.. drugi pogled na život
MOJ PATENT.. već 6 ljudi sam uvjerila da zažele želju ( koja mora imati veze s ljubavi, ne s novcem ,ispitom i slično) i u tom trenutku prođu ispod svoda od borovine sa srcem na vrhu.. prošli smo istovremeno.. i mislim da su svi jako željeli svoje želje i da su im želje ono najvažnije u životu. Izumila sam svod koji ispunjava ljubavne želje.. jer zašto bi inače bilo srce na vrhu? Kad bi barem svi ljudi prošli ispod njega i nasmiješili se, kao što su se smijali oni prolazeći.. kada bi barem moja ogromna želja da taj svod ispunjava želje ispunila njihove želje……..još malo će Božić. Uroti li se zaista čitav svemir ako nešto jako želiš da ti se to i ostvari?
08.12.2004., srijeda
Draga N.
Pišem ti jer si me jučer podsjetila na mene, jer znam kako se osjećaš, i jako mi je žao jer kada se sjetim kako je meni bilo.. to ne bi poželjela nikome (čak ni njemu koji me je toliko povrijedio), a pogotovo to ne želim tebi. I htjela bih ti pomoći, ali znam da ništa što ti netko drugi kaže ne može pomoći. Meni ništa nije pomagalo, ali s vremenom i ta tuga nekako postane dio tebe i naučiš živjeti s njom.. do trenutka kada opet ne osjetiš sreću. A ja vjerujem da dobri ljudi zaslužuju sreću. I kada ona opet dođe znati ćemo je cijeniti.
Moraš biti svjesna da je on izgubio više i ako je ta ljubav zaista tako jaka, tko zna što nosi budućnost. Iz ljubavi si spreman oprostiti i najgore, ali na kraju se zapitaš zašto.. i vidiš koliko malo poštovanja ta osoba ima prema tebi.. shvatiš da zaslužuješ nekoga tko bi se borio za tvoju ljubav, a ne nekoga tko bi te uzeo zdravo za gotovo i obezvrijedio sve ono što ti jesi.
Ja vjerujem da se ovakve stvari moraju dogoditi čovjeku kako bi shvatio koje su prave vrijednosti, kako bi naučio. I ti ćeš naučiti, ali i on jednog dana sigurno. To je život. I poželjela bih ti da te što prije prestane boljeti.. i da to razdoblje bude što kraće.
Ništa se ne događa bez razloga. Možda se ovo trebalo dogoditi jer će jednom naići netko tko će ti zaista pokazati što je ljubav. Usamljenost koja vodi do toga je teška, znam kako je to kada se navikneš na nekoga.. ali jedina osoba u koju se možeš pouzdati si ti sama i zato.. budi hrabra i pokušaj se što više smijati.. i nastavi sanjati..
02.12.2004., četvrtak
Ispit
Upoznale smo se na prvoj godini faksa. U ponedjeljak ćemo pisati zadnji ispit zajedno. Nadam se da ćemo ga zajedno i proći. A od onog trenutka kad smo sjele jedna do druge na predavanju dogodilo se puno toga. Danas smo, pričajući na telefon, došle do zaključka koliko smo se promijenile. I ja tu promjenu na sebi , na žalost, ne vidim dovoljno dobro. A ona kaže da sam postala odlučnija, da sada znam što hoću. Ali vidim promjene na njoj, pa tako mislim da možda i ima pravo kada kaže kako sam se i ja jako promijenila.
Promijenilo nas je vrijeme, ljudi.. došle smo na faks držeći se za ruke s našim srednjoškolskim ljubavima, ti isti dečki su nas pratili kroz faks, sve do zadnje godine kada se balončić u kojem smo bile raspuknuo, doslovno preko noći. Dotada smo bile u sigurnoj luci i to nam je davalo motiva da gradimo onu sliku koju smo imale u glavi- kako bi naša budućnost trebala izgledati. No jednog dana je to nestalo, nestalo je sigurnosti i mogućnosti da se tako jako oslonimo na nekoga. Došlo je, čini se , vrijeme kada smo se morale naučiti osloniti na sebe. To je ono što nas je promijenilo.
Istina je, kada gledam nju, ne vidim više pomalo nesigurnu i osjetljivu djevojku već nekoga tko je zakoračio prema životu. Tko će se znati boriti. I kada ju ne bude imao tko zaštititi.
Nadam se da sam i ja nešto naučila iz svega. Nadam se da sam se promijenila na bolje. Da sam izgradila balončić koji se neće raspuknuti ako sam u njemu samo ja. Nadam se i da nas život neće toliko promijeniti da zaboravimo tko smo. Ali najviše od svega se nadam da će nas onaj isti osmijeh koji nas je povezao kad smo shvatile da se isto zovemo pratiti još dugo, dugo.. do kraja.
