"A cirkus ode"... Pa, ne baš pile... ode šatra... ode mađioničar, ode elefantuš, ode harlekin... Ali cirkus zauvijek ostane u ovoj varoši... Belišću... Ja stvarno ne znam šta ova Karašica misli?... Ako još malo opadne moraću da metnem točkove na čamac... Znate da ja ne ulovim više nego što treba... Ih, ne moram žuriti... sporo vrijeme ovdje prolazi... kod nas i Uskrs pada tek u srijedu... :-)
Brate! Da im nisi rekao! Sad ću te odvaliti ovim veslom... O jebem li ti i tetku i tetkinu kumu, i kuminu komšinicu preko puta s kojom tri mjeseca ne priča, pa ti si nisi normalan... Ja sve lijepo i zaobilazno, ne znam "izvini", pa ne znam "samo da nešto zamolim...", a ti? Kako te nije sramota? Takav momak, da pravo sidro nosi na tom lančiću oko vrata, a ovamo tračari kao besposlena bedinerka... Mora on sve da sazna... lijepo bi pukao da ne sazna...
Ma... pjesmama se još i može oprostiti kad slažu... s ljudima to već malo teže ide, ali neka i njih... da su onakvi kakvim ih je dragi Bog zamislio, i On i ja bi davno ostali bez posla... nije bezveze govorio moj stari prijatelj da dobra violina ima pet žica... četiri na čivijama, i jednu u srcu onog ko je svira... prosto im bilo, kolkogod da ih je u toj bandi...
... sve češće su me snalazila saznanja koja se sa mnom nisu slagala... neka riječ u razgovoru s prijateljima, rečenica u nekoj knjizi, neki stih u galeriji moje mašte, jedan red kod Goethea... silom bi me hvatali... usamljenosti, gubljenje svega meni vrijednog, gubljenje radosti, govorili su mi svojim grubim jezikom... u meni su se gnijezdili bolovi... samo dozivanja, samo opomene, svaka pojedinačno malo primjećena... ali sve su stalno pogađale u isto ranjivo mjesto... i sve je bilo protiv moga sna... shakespeare mu se rugao... kent ga je napadao, budha poricao... samo su me bolovi uvijek iznova vraćali k njemu... ne bi li se oni smirili i pobjegli ako bi jednom imao svoje utočište?... Ne bi li se san i glad, osmijeh i slobodan pogled, duboko disanje i želja za radom povratili, tamo, u pećini kraj potoka, kraj srca prirode, daleko od galame, daleko od gužve?
... sve je to išlo polako i u mnogim uskim spiralama i željeni san se sto puta opet pojavljivao... potok i jezerce su uljulkivali najprisnije snove boja... ali opomene su rasle, a prije svega bolovi, i često mi je izgledalo sve to tako stvarno...
"moj deda već dugo...
ore nebeske njive..."
...Ti ćeš na kraju početi proganjati me?
...ja ne, malena... Ali se nadam da će taj đavo koji te proganja već jednom posustati... i da ćeš naći svoje mjesto... čudo je kako velike stvari možemo izgovoriti deminutivima...
malo ću odmoriti ovo moje čudo od kompa... divim mu se... kako izdrži sve ovo... ne znam... da je ona neudata... ni ja ne bi bio neoženjen... ovako...
čujemo se jednom drugom prilikom... možda vas iznenadim nečim novim...
PUSA SVIMA....
...netko je jednom napravio pjesmu o Vasi... A zašto nitko ne napravi pjesmu... o djevojci... jedinici... koja je "negdje" imala više nego što ovdje može i da se izmisli... Imanja... koja ne mjere geometri nego kartografi... Stada... koja bi lakše bilo naslikati nego prebrojati... dukata, zlata... tri vagona štafira... a samo je skoknula u sedlo, odbacivši sve to kao kaputić u proljetni dan... Okvasila šlingu u Dunavu, osušila je na vjetru... spavala u sijenu, brojala zvijezde kroz krošnje i imele... Krala kisele jabuke kao Cigančica... Da bi bila s "onim koga voli"...
...e vidiš, taj isti autor bi mogao i sad napraviti takvu pjesmu... Ali nema kome... i tu u prostor prije posljednje rečenice ubacila se hladna rijeka tuge, i nestrpljivo me povukla od šarenog izloga maštanja... udahnem prekoredno, kratko, i nakon tog suhog, bezglasnog jecaja, nastavim disati u svom ritmu, ali već sam bio s ove strane stvarnosti...
...sanjam tog vranca koji će nositi moju Jedinušku...
...eh... ne smijem ni pomisliti... kad "umirem" za ovom koju nisam volio...šta bih tek radio za "onom koju volim"?
eto... u stvari se samo treba napiti kao onaj Cvrco sa bakinog sela, pa sjesti na bicikl... jer na sreću ćeš prije naletjeti nego je pronaći...
...stvarno sam pomislio kako se ona rodila s onim što sam ja naučio tek u dvadesetoj... i osjetio neku oplemenjenu nježnost, stoput jaču od svih nježnosti do tad... takvu nježnost, naravno, uvijek nekako osjeti i onaj kome je upućena... znaš, pile... ja te ni ne poznajem, takoreći? Ono... Malo... Što smo bili zajedno... Ništa je spram vječnosti koju sam samo... čeznuo za tobom... i onim pogledom koji je trajao milijun godina... po mom proračunu... sve ovo sam potpuno drugačije zamišljao... i to samo u svojim najsmjelijim maštarijama...
Eto... za početak ćemo otići do našeg parka, pod onaj hrast... pa nazad... to je najvažnije, malo uzbrdo... i tako jedno.. deset tisuća puta... O kako bi tek ta djevojka koja ovako izgleda u ravnim cipelama, nenašminkana, umorna, izgledala na večernjoj ljetnoj promenadi... a ta Lijepa Mlada, Pametna... bila je još ponešto... kad se malo zamislim... neovdašnji lijepa...
...a najljepše se zamisliti u onaj dio svitanja između odlaska noći i izlaska sunca...
...Pa sve i da je kraj... nije kraj svijeta... još ćeš ti naći nekog?... mislim da neću... ni tražiti... kako sam njih dvije volio... Ne voli se jednom u životu... tako se voli jednom u tisuću života... bio bih malo sebičan da očekujem da mi se to desi još jednom u preostalih... toliko i toliko godina... evo priče o jednoj od njih...
Kao da ti nikad nisi poželio nikog drugog?
Naravno da jesam... svaki normalan čovjek poželi tuđu djevojku... ali se, između ostalog, naziva normalnim čovjekom i zato što s tom željom umije izaći na kraj... za razliku od normalnog... šnaucera, na primjer?
Nazivaš li ti to mene... Kučkom?
Ne još... tako bih te možda nazvao da se nije umiješala i ljubav... kad se u želju uplete i ljubav... onda ništa od ovog što sam rekao o psima i ljudima više ne važi... Izvini..
Ti si kriv! Da, ti! Dao si mi previše slobode...
Malena, ti si mene potpuno zaboravila? Tko sam ja da dajem slobodu? Ja ti slobodu naprosto nisam uzeo... To je ipak nešto sasvim drugo... A tvoje shvaćanje slobode... shvatanje tvoje slobode.. I baš te briga što ta sloboda porobljava sve slobode oko sebe... no... izgleda da to tako i treba...
Priželjkivala je već dugo da se raziđemo, da se riješi mog cinizma, indolencije, nezainteresiranosti, ali na najteži mogući način otkrila je da je ona uzrok tog cinizma, da je indolencija u stvari zabarušena pomirenost, a da se iza nemarnog grma nezainteresiranosti kriju zvončići najistančanijih osjećaja, kao stručci đurđica u skrovitoj šumi jasmina...
Pa... zašto mi to dopuštaš?
...Priča se počinje vrtjeti u krug, malena... čini se da je trenutak za velike završne riječi... Već dugo nije riječ o tome što ti ja dopuštam... sad je već uveliko riječ o tome šta ti sebi dopuštaš, moja mila...
I pored svega što sam izgovorio, nije u tim riječima osjećala neprijateljstvo, i to ju je najviše poražavalo, i zaustila je da kaže bilo šta da me zadrži, ali ja sam bez sumnje o njoj razmišljao mnogo više nego ona o meni...
Nemoj malena.. Štagod da sad kažeš, slagat ćeš... a moraš se početi navikavati na to da više nemaš nekog tko će se uvijek praviti da ti vjeruje...
"Samo... Koja god nam djevojka dođe, morat će donijeti par čestitih tanjura, i nov escajg... Nas dvojica smo uglavnom jeli tako rijetku supu da smo morali zaljuljati lonac da vidimo ima li uopće čega u njoj? Davno smo ostrugali i tufne s tanjura... A kašike su nam sve izgrižene dopola... Imamo samo jednu skoro cijelu... Gostinjsku..."
sinoć sam rekao janezu da ću i njega pomenuti ovdje... pa ću malkice da vam ispripovijedam šta mu se jedared desilo, dok je kupovao u našoj trgovini na Oštrom Ćošku kod majstora Nagya... majstor Nagy je mađarskih korijena pa mu otud i ovakav izgovor:...
JANEZ: Molim miješanih bombona za sve novce…
majstor NAGY: Za sve novce!? U, jebemu! Ženiš se? Da vidimo… Mešane bombon… Za sve ove novce… Valjda ćemo imati toliko?! To ti je… Dva mešana bombon… Evo… Pa ti sam promiješaj, ako nije teško...
Janez pokunjeno kupi bombone, a u starom trgovcu vodi se teška unutrašnja borba…
majstor NAGY: Čekaj, Jankoviću! Šta je danas, srijeda? Prokletstvo, pa to je imendan od moj mačak, Sredoje, skoro zaboravio sam! Častim tebe jedna lilipop! Biraj… Crvena, ili žuta? Ali pazi: Ako uzmeš crvena, dobiješ za nagrada i žuta! Ali zato ako uzmeš žuta… Onda moraš da uzmeš obadve!
I?
momak, znaš već kako je u našoj ulici... Znaš da smo mi paori nepovjerljiv svijet… Kad cijelog vijeka zavisiš od neba, onda naučiš da nebo nikad ne možeš potpuno uzimati za prijatelja…
... da završim priču o serenadi i mome bratu prekoputa... Stari Ćole se pojavio na svome prozoru mirno pućkajući lulu, ali je tim dimnim signalima ipak dojavio da se društvo polako razilazi... svi smo pobjegli na svojim "biciklima" :-) :-), a daretov bicikl, na kom je i dalje on stajao kao zmaj na vikinškoj lađi, vještom rukom kavaljerski se povlačio unazad, sve dok Ivoška nije sklopila žaluzine, da bi se tada šestarskim zaokretom uputio biciklom za nama, prema svojoj matičnoj luci, kod RADOVANA :-)... Svjetla u Daretovoj sobi utihnula su prije posljednjeg tona naše uspavanke (jer smo mi ostali feštati pred Radetovom kućom), ali se Dare ponadao da će i neko sem njega još dugo ostati budan u mraku? e brate, šta kažeš?
...Znao sam ja da će mi Neka Valpovčanka umrsiti pertle…
...kao i u njenom zagrljaju, tišina svake noći kao galeb prenoći na površini rijeke, i neko tko umije da je sluša, zna da je ona tek na vodi na svom…
...Ali sad je drugo… Nisam više dječak koji krade kajsije kad nema nikog u komšiluku… Jedno je slomiti poneku grančicu, a drugo je slomiti srce… Dva srca… Sva tri srca… Jer to nije tamo neki stručak zumbula, nego jedna naročita ruža… Ruža njegovana da bi ostala divlja… A takvim ružama se diviš izdaleka… Njih ne diraš…
Sklepao sam jednu serenadu, onako… ni sam ne znam zašto… pa da to moj zaljubljeni brat otpjeva svojoj maloj vjeverici ako želi… Još ako me izabere za kuma? A novaca „imam“… Komotno mi možeš zašiti džepove, pa tri dana neću ni primijetiti… Eto tolko! Biće to prvi put da kum baci dječici novčiće pred Crkvom, pa onda krene da se i on s njima otima…
„Da od silnih briga Bog posustane…
Pa me zamoli… Da ga odmenim?
Ne bi bilo lepo da mu, dok ne ustane…
Svet na bolje promenim…“
Dare se oduvijek morao nagovarati da zapjeva, i to je bilo jedino što je brinulo Lazovića? Znao je da će ga lako naučiti riječi, melodiju još lakše, ali se pribojavao da na njegov prijedlog može samo zavrtjeti glavom, i ušutjeti, kao što se već tisuću puta dogodilo… Uspavanku koju je njegov brat Bobi posudio od Balaša i uvježbao sa svircima „ni sam ne znajući zašto“, odvela je Daretov bariton u tajanstvene donje odaje intonacije, i, možda baš zato, ta „otpjevana recitacija molitve“, propuštena kroz nepogrešive filtere tišine, i obogaćena efektima ponoći, zazvučala je u toj svojoj prvoj i posljednjoj izvedbi kako nikad više ne bi, pa sve da je neko od jedine trojice koja su je znala ikad i prelomio da je ponovno otpjeva…
…Nije ni Bogu lako.. Od njega tkogod stigne nešto ište i zanovijeta, a kad njemu šta zafali, nigdje nikog?... E vidiš, zato smo mi tu, moj braco… Da se Bogu uvijek nađemo pri ruci kad mu zagusti…
Ja?... Znaš mene… Ja sam se rodio zaljubljen… A večeras sam konačno saznao i u koga!... tajno sam posmatrao mladu ženu i maštao o njoj, ali ponekad nas ništa ne može uplašiti kao ostvareni san... uplašeno provirim prema bijelim panonskih oblacima, svaki od njih je ogroman i narogušen, baš onakav iza kakvih Bog najčešće viri da provjeri šta se događa dole…
Za razliku od njega, na tu misao sam se mogao i osmjehnuti... Hej, otkud sad to?... Brdo pijeska iscurilo je od onda iz pješčanih satova... ne tjeraj me da se penjem na tu planinu nakon svega...
Vidi... U nekog se zaljubiš, ali ne dospiješ da ga voliš... Posebno kad si mlad... Ne... to nije isto ako se netko pita... Barem meni nije isto... Zaljubiš se, jer... je to tebi potrebno... a voliš... jer je to potrebno nekom drugom... ne mislite?... Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko... a drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe... tek onda je to...
...Nisam u tom trenutku poželio prigrliti je, nego sam to poželio čim sam je ugledao... a u tom trenutku sam bio opasno blizu da to i učinim...no... vrlo dobro sam znao da u okolnoj gužvi ima bar dvoje njih koji bi time mogli biti neizlječivo povrijeđeni...
Lađarica… Mora biti da joj je lijepo… svaki put joj je druga slika pod prozorom kad se probudi… polja, bregovi, vinogradi… pa trska i palacke... onda neki tornjevi u daljini… opet žito… a ja kroz onaj svoj pendžerak vidim uvijek isti budžak neba… u koji se ni mlad mesec ne usuđuje… a o suncu da i ne govorimo…
Da, ali… zato nikad ne može dobiti pismo, recimo… njena kuća jednostavno otplovi kad joj padne na pamet… poštar bi morao plivati za njom… to je jedno… a drugo… nikad joj momci neće pevati serenadu pod ovim prozorom.. to je sigurno..
…ali onda snuždeno zaokrenu vratićem, otkrivši načas mali skriveni prostor iza uha, dotle neistražen njegovim pogledom…
…računao sam da ću se s vremenom već zaljubiti u nju, a da neću ni primetiti… ali ovih dana sam saznao da ne možeš a da ne primetiš kad se zaljubiš… o, primetiš… primetiš, još kako…
Pa… znaš kako se kaže, moj prijatelju… jebeš ljubav kad nije nesretna…
I šta sad da radim?... na takvu dilemu neko potroši čitav život, ali ljudi iz ravnice imaju neke svoje puteve, možda baš zato što sa svakog mjesta u ravnici uvijek možeš krenuti na sve strane?
...Ne vredi, neki se ne menjaju, na žalost…
…A neki se ne menjaju, na sreću…
| < | siječanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...Darko Pančev, Danko Lazović, Boško Janković - Janez... to su moja tri drugara iz ulice... i tu smo gdje smo...
Kako se ranije nisam sjetio šta se ono radi kad te ostavi djevojka? E, pa... Nisu mene djevojke ostavljale baš toliko da bih mogao izdati priručnik na tu temu? Jedna, dve, OK, neka bude tri, ako ćemo baš sitničariti, mada je i Ta Treća odlično znala gdje me je ostavila, pa svraćala s vremena na vrijeme da provjeri da li sam još tamo...
Hvala tebi, Amose, mali mišu sa oboda mog šešira... na vrhu mojih vrata...