lav nikolajevič tolstoj

četvrtak, 17.01.2008.

...Oni koji se vole, ne govore puno...

... sve češće su me snalazila saznanja koja se sa mnom nisu slagala... neka riječ u razgovoru s prijateljima, rečenica u nekoj knjizi, neki stih u galeriji moje mašte, jedan red kod Goethea... silom bi me hvatali... usamljenosti, gubljenje svega meni vrijednog, gubljenje radosti, govorili su mi svojim grubim jezikom... u meni su se gnijezdili bolovi... samo dozivanja, samo opomene, svaka pojedinačno malo primjećena... ali sve su stalno pogađale u isto ranjivo mjesto... i sve je bilo protiv moga sna... shakespeare mu se rugao... kent ga je napadao, budha poricao... samo su me bolovi uvijek iznova vraćali k njemu... ne bi li se oni smirili i pobjegli ako bi jednom imao svoje utočište?... Ne bi li se san i glad, osmijeh i slobodan pogled, duboko disanje i želja za radom povratili, tamo, u pećini kraj potoka, kraj srca prirode, daleko od galame, daleko od gužve?

... sve je to išlo polako i u mnogim uskim spiralama i željeni san se sto puta opet pojavljivao... potok i jezerce su uljulkivali najprisnije snove boja... ali opomene su rasle, a prije svega bolovi, i često mi je izgledalo sve to tako stvarno...


"moj deda već dugo...
ore nebeske njive..."

17.01.2008. u 20:36 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (13)
Prosinac 2007 (14)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

...Moše Pijade...

...Darko Pančev, Danko Lazović, Boško Janković - Janez... to su moja tri drugara iz ulice... i tu smo gdje smo...

Jedna sa tašnom punom namirisanih stvarčica...

Kako se ranije nisam sjetio šta se ono radi kad te ostavi djevojka? E, pa... Nisu mene djevojke ostavljale baš toliko da bih mogao izdati priručnik na tu temu? Jedna, dve, OK, neka bude tri, ako ćemo baš sitničariti, mada je i Ta Treća odlično znala gdje me je ostavila, pa svraćala s vremena na vrijeme da provjeri da li sam još tamo...

i hvala...

Hvala tebi, Amose, mali mišu sa oboda mog šešira... na vrhu mojih vrata...