Šta bi na ovo sve rekao Charles Darwin? Koji majmuni, moj amateru? Ljudi su izgleda postali od nekih drugih zvijeri...
...za sreću:
" I to nazivam srećom: nagnuti se na onu stranu, u prostranoj, večernjoj daljini ugledati plava polja i satima zaboraviti hladnu blizinu... To je sreća, nešto različito od onoga što je moja mladost mislila, nešto tiho i usamljeno, lijepo, a ipak neveselo... Shvaćam da predstavljam jedinstvo sa beskrajnom inteligencijom podsvijesti koja ne zna za prepreke, teškoće i odlaganja... Živim u radosnom iščekivanju najboljeg... Duboki slojevi moga uma reagiraju na moje misli... Znam da ništa ne može spriječiti podsvijest da uspješno završi ono što je započela... Stvaralačka mudrost djeluje kroz mene, ostvarujući sve moje planove i namjere... Sve što započnem, u stanju sam to uspješno završiti..."
...za strah:
" Svladat ću strah... Upravo ga svladavam... Treniram sa pouzdanjem i vjerom u sebe... Potpuno sam smiren i opušten... Danas, sve na svijetu radi za moje dobro... Ovaj dan je nov i čudesan, nikada više neće biti ovakvog dana... Neprekidno me usmjerava mudrost i vodi me u pravome smjeru... Sve što budem radio, biti će uspješno... Okružuje me i štiti ljubav Kvarteta Dragih Lica, povjerenje i moje samopouzdanje, i kroz život se krećem smireno i spokojno... Ukoliko mi pažnja i na trenutak skrene sa onoga što je dobro, istoga ću se trena vratiti razmišljanju o ljepoti, ljubavi i dobrobiti..."
Ja sam "magnet" koji privlači sve što donosi sreću... Svi moji današnji pokušaji biti će čudesno uspješni... Siguran sam da ću biti sretan!!!...Oni koji su doista naučili voljeti, najprije su uklonili sebičnost...
...za nju je provincija ovo sazviježđe... i ova predvidiva jajasta planeta, zajedno sa svime na njoj...
i na kraju... vidiš?
...Godine nas obrade različito...
...Nekom postane važno s kime će leći, a nekom s kime će se probuditi?
...Žalim stara...
...Nadam se da smo se ove noći zauvijek mimoišli?
...zvijezde su te večeri imale jedan doslovno briljantan nastup na razvedrenom nebu... Uletjevši u kuću kao u sklonište, okrenuo sam Njen broj ne čekajući na signal... Ako zazvoni i treći put, prekidam...
-Halo?
...Ipak se javila... Brzo sam spustio slušalicu i neizdrživu sekundu iščekivao da zazvoni i kod mene...
-Zvrrrc!
Tko bi to mogao biti u ovo doba?
-Molim?
...Sad je Njena slušalica pala, šifrirana poruka je uzvraćena:
Ćao mila, stigao sam. Stop. Ćao mili, dobro da jesi. Stop...
Puls mi se polagano vraćao kući, u srce, i samo bi se na trenutke u bradi i grlu još začuli odjeci njegovih sve tiših i mirnijih koraka...
Malena mi je nedostajala tupo, gotovo opipljivo, jedan otkinuti dio mene, pomislih, ne mogavši zamisliti koji...
........Era rezervnih bokova... Đ. Balašević.......
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što odšutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u oazi koja se u Sahari Žita priviđa samo onda kad se to njoj prohtije, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima... I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Riječi nepovratno odbjegne iz košnice misli, i u potrazi za novim mjestom sumanuto pokušava otkriti prečicu do najbližih zvijezda, ali zna se, još nitko osim prevejane skitnice pogleda nije uspio dospjeti do Tamo...
I onda, pred zoru, Vjetar probere najljepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nježno provuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose... I Neizgovorene Riječi ostaju treperiti u lišću starog drveta zauvijek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvijek?", pitala je uplašeno... O ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvijek" ne postoji...
Jednog dana, strovalit će se i to stablo, složit će se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Riječi...
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda prosijeda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati bijelog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i proljećem... i od onog malog Cigana ćeš začuti Neku Staru Dobru Nepoznatu Pjesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš... I donijet će ti netko svoje trešnje, izrasle s ljubavlju, najfiniji kolač koji postoji, a raste samo u jednom dvorištu u Belišću...
I zaplakat ćeš, istog časa...
I shvatiti kako sam te volio...
"kako da promijenim bajku koju sam pročitao stotinu puta, naučio ju napamet... da li se može ijedna rečenica reći bolje nego što ju Đole kaže?... To je njegova priča... a ja živim po toj priči... otpočetka do kraja... i neka kaže tko šta hoće... Kao da je Taj Čovjek godinama pjevao i pisao, pokušavao otkriti što volim... Sve što je na ovome blogu je izgovoreno iz usta "siromaha" koji je isto kao i ja izgubio mnoge gradove ratujući sa ratom... osim par Tolstojevih poruka..."
Pa opet... Proleti život za čas posla.. jel tako?... kao brzi voz... da bratko.. ali ne kao brzi.... prije kao teretni voz... voz koji satima čeka na sporednom kolosijeku... pred nekim glupim signalom... da bi onda najvećom brzinom projurio kraj najljepših pejsaža na svijetu... Naravno da mi je jasno da nisam Princ, ali u bajci baš i nije precizirano da li se uopće i netko prije Princa sjetio poljubiti Uspavanu Ljepoticu? Pa da... Taj dripac je možda i ušao u legendu naprosto zato što mu se posrećilo da naiđe prvi?
... iz srcastog ogledalca na vratima namignuo mi je jedan vragolasti deran kojeg zadnjih dana nisam viđao?...O, blago tebi, bobili... ne vrijedi mi se brinuti... sve je to zapisano tamo negdje gore, u zvijezdama... samo je rukopis malo nečitljiv?... ključ je u našim snovima... snovi su ti čudesni rezervoari naših budućnosti... isključiš se neprimjetno, kao ulična rasvjeta ujutro... i vratiš se svojim dobrim starim mislima...
... otac mi je pokazao da i sa lokalne stanice ponekad kreću vozovi za oblake... nikome dosad iz moga mjesta nije zasvirala himna, nitko nije omirisao barut Wembleya, San Sira, Delle Alpija... e brate, neću zaboraviti na svoj san... šta da pričam... nogomet je za mene nepovratno splasnuo kad su umjesto "gradskih" naših momaka, počeli da ga čukaju "seoski" kojekakvi momci, jaki i zdravi, ali sa nenadoknadivim nedostatkom asfalta u genima... zadnjih par mjeseci čitam ponekad sastav "Belišća"... navuklo se u ekipu čudnih prezimena na koja se prije nisam obazirao... takvih nekad nije bilo ni u sastavima gostujućih ekipa... vremena se mijenjaju, malo šta je kao što je bilo... e moje Belišće... što si otjerao svoje momke od sebe... ne kažem da bi postigli nešto više, ali bar bi svakom pojedincu ispunio njegov dječački san... pa bi im se otvorio put... bez njih izgledaš kao svatovska juha bez rezanaca... pogledaj ponekad prema tribinama... Na kraju ćeš preklinjati dečke da ti se vrate...e, uprava moja...vidjeli smo sebe na nekom dalekom stadionu, raširenih ruku, jato crvenih dresova kako polijeće prema nama, čuli golmana koji grdi svoju obranu na stranom jeziku, i žamor publike, što je najvažnije...izgleda da smo mi to sanjali bolje nego što smo igrali...ili....
Činilo mi se da nemamo dovoljno riječi ni vremena jedno drugome izraziti sve one misli koje su tražile oduška... Duše nam bijahu lijepo usklađene u istom tonu da je i najmanji dodir neke žice kod jednog, nalazio odjek kod drugoga... Uživali smo upravo u tom uzajamnom zvučanju različitih žica, što smo ih dodirivali u razgovoru... opet...
"a misli sve u ruskom štimu..." - ruski štim - način štimanja gitare u kom bećarac tužno zvuči...
Ako čovjek s idealom počini tisuću grešaka, siguran sam da čovjek bez ideala počini pedeset tisuća... Stoga je bolje imati ideal... I o tom idealu moramo slušati što više, sve dok konačno ne uđe u naša srca, u naše vene, sve dok ne prodre u svaku kapljicu naše krvi... Znanje se nalazi u nama... beskonačna biblioteka mašte nalazi se u našem vlastitom umu... Trenutak tišine u kojem nije bilo misli, želja ili osjećaja, nemojte ga propustiti... Vi ste želja, onaj koji želi i onaj koji želju ispunjava... "sada" je jedino vrijeme koje postoji... prošlost je sjećanje... budućnost je mogućnost...
Istina, moje zaljubljivanje nije trajalo dugo, ali u toj igri nema pravila... netko emocije troši polagano, kao mirišljavi sapun, a netko svoje srce ispali razuzdano, kao pun šaržer, pa u jednoj zimskoj noći odvoli za čitav život...
da vam se pohvalim... vjerojatno idem do Novog Sada... po knjigu koju sam naručio od Đoleta...
Pa ću tako, ponovno otići na Petrovaradinsku tvrđavu gdje se nalazi posebni, prepoznatljivi "pijani sat", na koji u prolazu uvijek pogledam... "Pijani sat"?... da, kazaljke su mu pobrkane, velika i mala, zato ga tako zovu... prava je panika za nekog tko ne zna štos, pa dok pogodi kol"ko je sati... čudo jedno...
Dakle? Koji broj jastuka nosiš malena? Imam jedan koji mi je mali, mislim da će biti taman za tebe... Taj jastuk je u posljednje vrijeme bio pun briga... Znao sam, iz osobnog iskustva, da u njemu ima i odličnih, evergreen snova, i ponadao sam se da neki od njih neće odoljeti maloj nepoznatoj glavici... Jer, bilo bi divno da mala ....., kad otvori okice sljedećeg jutra, duboko uzdahne, stavi ruku na srce, i tajno poželi da još poneki put sanjucka u mojoj sobi...
Eh... gore pomenuti san s tog istog jastuka, u kojem sam vidio tvoje usne... odjednom su se zacrvenile kao rijetke "bakine" rane višnje, koje sam obožavao, jednom davno... Zagrlio sam te najnježnije što sam znao... i pustio da me razmažeš onim višnjama... jao... takve haljine usuđuju se nositi samo zgodne curice... malena je imala osmijeh koji će joj biti dobra propusnica u životu....
"Samo sam htjela imati nešto tvoje... zauvijek!"...Zumirao sam kristalnu kap u njenom lijepom oku, koja je svjetlucala kao titrava rosa na malenom zvončiću đurđevka... sretan sam ja momak... neki režiseri potroše čitav život čekajući takvu scenu, i opet je ne uspiju snimiti... hajde konju... reci joj... osjetio sam da se uglovi usana izmiču kontroli... Želiš nešto moje? Zauvijek? - Da li bi prezime moglo poslužiti?
Pita me prijatelj; "Voliš li ti nju?"... Pa šta ja znam... Primjetio sam da mi i sat ubrza svaki put kad je netko spomene...
Što joj mogu pružiti, a on ne može?... Mogu se probuditi prije nje, a da ne zbrišem kući...recimo... Dobro, nije to Bog zna šta, ali... Mogu i da ne pizdim ako u ogledalu otkrijem "šljivicu" na desnom ramenu... eto... da se uopće ne nerviram... čak, mogu se još i praviti važan zbog tih detalja, tih sitnica... Mogu je poljubiti, u čelo, vjerovatno, da joj obrišem suzicu, i da ne treskam vratima, samo zato što mi je rekla da nije dobro izračunala "one dane" u mjesecu...
...Mi naivci uvijek imamo neke zašiljene djetinjarije u svojim pernicama...
...Vrijeme je razređivač koji uklanja sve žvrljotine sa fasade ove planete...
Đ. Balašević
Sanjao sam... čudo jedno...ovako je bilo...nosila je haljinu kakvu se usuđuju nositi samo zgodne cure...zna šta radi... Bila je cvijet svoga grada... Malena je imala osmijeh koji će joj biti dobra propusnica u životu... Jebeš ga, znao sam da ću se posvađati s nekim, ili naskočiti na tuđu žensku, ako popijem još koje, pa sam se preventivno prešaltao na esspreso... odustao sam od iluzije da ću sačekati slobodan stol... a i što bih s njim? san... eh... Da ne bude zabune, bila je ljepša nego ikad... osluškivala mi srce... radi li? znam da radi, mila... dobro je to srce... malo kasni, ali kucka tu i tamo... a naročito kucka tu... u tvojoj blizini...
Sve mi se više brkaju telefonski brojevi i datumi u glavi... ponekad tako kad ne mogu spavati, provedem čitavu noć pokušavajući sjetiti se bradatog stopera "Benfice", koji je u finalu lige prvaka, šezdeset i druge-treće, zamijenio povrijeđenog golmana... nisam nikad gledao tu utakmicu, ali pričali su o tom na tv-u...
Zabavljali smo se kratko...i kad smo bili zajedno, kao tih dana, samo smo se grlili i ljubili, kao pijani Rusi...
Ti šuti, malena... Onaj "berlinski zid" je obična ograda u odnosu na bedeme koje si ti srušila oko mene... Da, definitivno si me pomjerila... istina je...
Mnogo puta sam i ja izabirao suviše brzo... Povuče me izgled i ja uberem ružu, a zaboravim na trnje... Tada shvatim ironiju da ulogu moje djevojke podjednako dobro može da igra bilo koja druga ... Ne kažem da se kajem ... Sve te bodlje izazivaju slatko peckanje koje me ne može ubiti... Uostalom kao ni neuzvraćena ljubav ...
Da mogu osmisliti djevojku, da je kreiram za sebe i da joj udahnem dušu, da li bi išta bila drugačija ?
Da li to znači da ću napokon ODŽIVJETI a ne ODSANJATI svoj život ?
Bilo da osmijeh vidim uživo, čujem preko telefona ili pročitam u poruci, bitno mi je da ga memoriram u glavi i zapamtim do najsitnijih detalja, sa sjajem u njenim očima ili pauzom u njenom glasu dok je uzimala zrak između kikotanja... Zatvorim oči i zarobim tu sekundu negdje duboko u sebi...
I onda me je neko pitao: “Šta je momak, ti vjeruješ u bajke“ A ja sam mu odgovorio: “Ja ne vjerujem u bajke, ja učestvujem u njima“! Sada živimo u jednoj bajci koja nije lijepa, ali mora postojati neki epilog, neki izlaz iz svega ovog...Tako da ja definitivno vjerujem u bajke, ali znam da ih nema samo lijepih !
Da citiram svog omiljenog autora, Balaševića:“Zaljubiš se, jer je to tebi potrebno, a voliš nekog, jer je to potrebno nekom drugom“.
Zaljubio sam se u tog malenog anđela barem milijun puta...
Snivamo otada razne snove zajedno... no svi se čine tako dalekima, baš kao što je i Ona sada... daleko od mene, u stotinama godina starom gradu na sjeveroistočnoj obali Karašice... i iako mi strašno nedostaju neke samo njene sitnice, poput onog smješka, mirisa, usana, njene beskrupulozne jezičavosti te predivnih očiju, još uvijek se uspijevam jednakom strašću ludo i nepovratno zaljubiti u Nju, jedinu moju malu ludicu... i dok god to tako bude, mogu jamčiti da će nam se svi snovi približiti... i jednom čak, usuđujem se reći... i ostvariti...
Ma, hitni papuče u vis, žalosna Panonska Vilo...
...pa ponizi ovaj mrak tim svojim lucidnim sjajem...
Čovjek kojeg sam dugo smatrao davno izgubljenim bratom... a onda mu je izrasla brada i počeo je govoriti o lepojkama... legenda svoje vrste... Metuzalem....
danas me gađao sulicom od pikada, lebac mu jebem bezobrazni... pa se slomio dok mi je radio klizeći s dvije noge...za crveni karton... razbio Lazoviću garažu.... 3 hiljade kuna štete... počeo plakati...al proći će ga ...
Balašević ipak zvuči najbolje kad si zaljubljen, izgubljen tamo u nečijim očima... a nema mu premca kad je ta osoba do tebe... Balašević liječi rane nesretno zaljubljenih, a osnažuje veze onih sretno izgubljenih u nečijem naručju... u njegovim pjesmama svatko može pronaći utjehu, potporu, savjet, razumijevanje, a i jednostavno... veselje... Balašević je tu i stvara za sve nas...
Tip reče: "Ovde sam s dve fine ženice,
uuu, dve opake raspuštenice!"
Namignu mangupski: "Svi malo šaramo!"
Namignuh i ja, kao, "Naravno".
e ona fudbalerka iz našica mi rekla u subotu: .........“Bože”..............,a ja se nasmijem i kažem: “Ne treba ti on, jer sada sam ja pored tebe”.
| < | prosinac, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...Darko Pančev, Danko Lazović, Boško Janković - Janez... to su moja tri drugara iz ulice... i tu smo gdje smo...
Kako se ranije nisam sjetio šta se ono radi kad te ostavi djevojka? E, pa... Nisu mene djevojke ostavljale baš toliko da bih mogao izdati priručnik na tu temu? Jedna, dve, OK, neka bude tri, ako ćemo baš sitničariti, mada je i Ta Treća odlično znala gdje me je ostavila, pa svraćala s vremena na vrijeme da provjeri da li sam još tamo...
Hvala tebi, Amose, mali mišu sa oboda mog šešira... na vrhu mojih vrata...