lav nikolajevič tolstoj

ponedjeljak, 22.10.2007.

Pomazio sam jaknu koja je dremala sklupčana na fotelji, nije joj se baš izlazilo u šetnju? Vetar je vršio strogi pretres roletni, oblaci se nadneli nad ulicu kao ružne tetke nad kolevku... Jedna Slovenska Noć, pomislih, ne znajući da objasnim zašto?

E moja "Slavonska Ateno", tužna i žalosna...
Dobra te je ekipa zakupila, nema šta?
Neprilagodivi, Šljam, Klošari, Pijanci... pretežno...

A ja sam te oduvek precjenjivao, ti mala uobražena varoši, pravio sam zvijezdu od tebe gde god sam stigao, ti si za mene bila nešto kao ono ogromno uskršnje jaje u izlogu slastičarnice, da, ja sam oduvijek naivno vjerovao da pripadaš tim krhkim, unikatnim eksponatima kraj kojih piše: "nije na prodaju", i kojima se možeš potajno diviti sa pristojne udaljenosti, ali ih nikad ne možeš imati...

Pa...

Vjerovatno je to razlog što se noćas na trenutke osjećam kao šmokljan koji je zaprosio Profesionalku, mada ne znam zašto mi je ipak pomalo neprijatno zbog toga?

Ma, ne...

Ti definitivno više nisi grad koji bi se mogao uvrijediti, moje BELIŠĆE...
I, nemaš pojma kako mi je krivo...
Jer, da sam se samo usudio pretpostaviti kako si bagatelan, ja bih te još odavno kupio za sebe...
I sad bi nam oboma bilo lakše...
To pokušavam reći...


Znajući da se vjetrovi najbolje love u krošnjama, pogledom sam obišao zamke koje sam postavio u granama Velike Vrbe i 2 najslađe trešnje na svijetu... moje dvorište... sve su mirovale... Volim ta stabla... od malena još...

jesen je već... I opet?

Ni godišnja doba ne pomeraju me kao nekad... Ali jesen me najviše mazila... Spuštala mi se na ramena nježno, kao tanani sveter obojen dimom spaljenog lišća, i učila me riječima kojima se priziva tišina, i koje se (ako ih pravilno zamisliš), rimuju sa rominjanjem kiše, i slade pod jezikom kao brašnjave mrvice pečenog kestena...

22.10.2007. u 22:33 • 10 KomentaraPrint#

subota, 20.10.2007.

I bilo bi veoma muški da sad izjavim da se više ne sjećam kako se zvala, ali to bi bila notorna laž...

Čekao bih je, uglavnom, na tom mjestu, i samo dotle bih je dopratio, dalje nije zgodno, govorila je. Čak i najveći dildoši zauvijek pamte ime svoje učiteljice, i ime One Sa kojom Su Se Poljubili Prvi Put...

Kao kad se ono na "Jednorukom Jacku" prevrću trešnje, limuni i zlatni zvončići. Zaustavilo se na dve prelepe modre šljive, te oči su definitivno dobitna kombinacija, kako to glupi momci nikada nisu ukapirali?

A taman sam poverovao da sam ja izumeo čežnju? Ništa, dakle, od mojih autorskih prava? Blago tebi, devojčice...

Čaša mi je ostala pre polupuna nego poluprazna, no bio sam dovoljno koncentriran da je ne ispijam bez veze... Posle prve ću poručiti drugu, posle druge ću početi da gledam tuđe ženske, posle treće ću se napadno ubacivati u okolne razgovore, a na pola četvrte ću nazvati Alex i pitati je ima li ona uopće namjeru da se pomiri(udaje) ili ne?

Treba li nam to, šta misliš?

20.10.2007. u 22:12 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.10.2007.

Bio je u pravu... još kako...

Ne samo zbog Drave, stadiona, kina, bokora zelenila, austrougarskih kućerina i "širokih ulica", već (i uglavnom), zbog pitomosti, zbog onog rijetkog osjećaja koji mi se javljao samo u naročitim gradovima, da bi tu i u tri poslije ponoći mogao prošetati s Onom Koju Volim, ne zazirući od debila i bolesnika koji nas usporavaju, i ne obazirući se na njih kad naiđu u susret... Puno je puta belišćanski zrak pirnuo pod svodovima naših pluća, svirala je tu ona ista muzika na koju i ja plešem ovaj život, mirni ljudi (većina), most, tijesne suknje, obala i osnovna škola, korzo i kazalište... sasvim dovoljno za pametnog čovjeka...
A opet...
Bojim se da taj gradić nikad više neću zamisliti onako kako ga se sjećam, nego onako kako mi se prikazao u sljedećoj Kuletovoj tišini, u onoj posljednjoj, najdužoj, koju nisam ni uspio odbrojati do kraja, jer je otišao nenadano, ne rekavši pozdrav... bio je netko kog su uvijek pitali kad o čemu treba presuditi... sigurno mu se Onaj Gore obradovao kao dragom rođaku… Kada mu je umoran zakucao na nebo…

08.10.2007. u 22:23 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 03.10.2007.

Kao kad bi za nas, recimo, neko malo prosušio vlažna i ledena ramena valova u čiji zagrljaj utrčavamo sa obale... I to je znači to, pitala me začuđeno? Pa da, mila, rekoh joj... To je, otprilike, to...

Podigao sam kažiprst, i na tren bio u iskušenju da ga njime pozovem sebi, ali sam joj na kraju ipak samo lagano pripretio, potiskujući nazad, u grudi, Želju koja se opirala drčno i vragolasto, kao onaj pajac-na-feder kad ga vraćaš u kutiju... Činilo mi se, naime, da ta mala može biti samo moja i ničija. Tako mi se bar nekako stiskala uz grudi, dok sam je one noći nosio, ljubio i grlio... kao nevestu...

Za kišu nema ništa gore nego kad joj usred noći neki neprijatni suhi grad zapljusne lice... Samo još jedna od onih noći kad ti baš ne ide... I to se negdje mora ispucati... Preslušao sam "sekretaricu", tri zadnje poruke bile su bez riječi, no, neke glasove i ne moram čuti da bi ih prepoznao... Laku noć, Ti Mala Breskvo, kako si samo mogla da pomisliš da te neću otkriti po načinu na koji zadržavaš dah? Mirno spavaj, moja mila, sanjaj da si perce na krilu galeba skitnice kog praskozorje zatiče nadomak obala Biševa...

Ja sam inače sasvim OK, ako si to htjela da saznaš? Ovih dana mi, doduše, svi govore da im delujem nekako umorno, ali ti znaš da je to kod mene pobrkano kao instalacije u ruskom soliteru, i da retko pokazujem ono što stvarno osećam, vrag da me nosi...

Eto... Postoji jedan nerešivi problem u Belišću... Oni koji te vole to ne znaju da pokažu, a oni koji te mrze to ne znaju da sakriju Ulazeći u Ofsajd, Dotični iz Karapetrićeve mi je uputio mrki neprijateljski izraz, mada se ne sjećam da sam ikad komunicirao s njim? Kraj njega sam prolazio kao kraj izloga pogrebne radnje, nije da sam baš prelazio na drugu stranu, ali uvijek sam pronalazio neki razlog da upravo tad skrenem pogled...

Izgledao je kao pljačkaš voza iz drugorazrednog "špageti vesterna"... Šmekao sam ga mirno, kontrolirano, mislim da je istog momenta shvatio da je moje ime ispisano krupnije od njegovog na špici tog filma, ali više nije imao kud...

03.10.2007. u 11:34 • 17 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (13)
Prosinac 2007 (14)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

...Moše Pijade...

...Darko Pančev, Danko Lazović, Boško Janković - Janez... to su moja tri drugara iz ulice... i tu smo gdje smo...

Jedna sa tašnom punom namirisanih stvarčica...

Kako se ranije nisam sjetio šta se ono radi kad te ostavi djevojka? E, pa... Nisu mene djevojke ostavljale baš toliko da bih mogao izdati priručnik na tu temu? Jedna, dve, OK, neka bude tri, ako ćemo baš sitničariti, mada je i Ta Treća odlično znala gdje me je ostavila, pa svraćala s vremena na vrijeme da provjeri da li sam još tamo...

i hvala...

Hvala tebi, Amose, mali mišu sa oboda mog šešira... na vrhu mojih vrata...