Posljednje proljeće

Nadala se da ce doci oprostit se sa njom, da joj da priliku da makar u zadnji tren proba ispraviti stvari.
Pogledavala je cijelo vrijeme, na autobusnoj postaji, dok je cekala, hoce li doci.
I sjela je u autobus, u njemu su bili mnogi studenti poput nje. No za razliku od nje sretniji sto odlaze.
I nije htjela otici, a da ga ne vidi, ali autobus je vec kretao.
Gledala je kroz prozor, dok su joj posljednji traćci nade nestajali. Nije ga vidjela. Cesto se je pitala, ali nikad njega, je li dosao, je li bio tamo?
Jedino sto je primjetila je bila sjenka između dvaju stupova koji drze svod na autobusnoj postaji, i sjetila se njegovih rijeci:
"Uvijek sam s tobom. Ja sam sjena koja te cuva..."