Posljednje proljeće

Panicno ga je trazila. Ustala se iz kreveta, gledala gdje je.
A onda se sjetila i to ju je pogodilo jos vise, izgubila ga je prije nekoliko mjeseci.
Bacila se ponovo na krevet i naslonila suze na jastuk. Vrijeme je teklo. Tihi otkucaji sata su odzvanjali u tisini sobe.
Prisjecala se sto se nakon toga dogodilo. Prisao joj je i rekao da moraju pricati, ona je panicnim glasom odgovarala , pokusala pobjeci. Pustio ju je neka ide. I oprostio joj. Ali nikad zaboravio.
Radije bi da joj nije oprostio, da vise nikad nisu pricali, da ju je mrzio. Ovako je zaprljala njegovu ljubav, a i svoju. Njena ljubav bila je kajanje, a njegova prezir, znala je to, osjetila bi to kad bi ju pogledao.
Voljela bi da zna da se je promjenila, ali kako ce znati kada mu nitko ne moze reci da svaki put obori glavu kad se nasmije nekoj njegovoj sali koje se s vremena na vrijeme sjeti.

Pogledao me je i pozdravio, ali nije mi prisao. Jer kako god bi netko otisao netko drugi bi se ubacio i stalno je bio okruzen sa minimalno dvoje ljudi koji su mu, kako sam kasnije saznala, pricali svoje ljubavne probleme i slicno, ipak je bilo valentinovo. Ne znam koliko je bilo proslo kad ih se napokon rijesio, a ja sam ga cijelo to vrijeme cekala.
Kad ih se rijesio prosao je pokraj mene, ne znam je li ista rekao, i izasao van.
Nisam znala sto da mislim...
Pogrijesila sam, priznajem... Bila sam s drugim. Kad se vratio unutra..."
Legla je na bok i zasutila, uzela jastuk i sakrila njime glavu, grleci ga, stezuci ga. Nogama je gurala stvari, koje je istresla iz torbe, koje su joj sada smetale. Pustila je jastuk i posegnula rukama prema vratu trazeci lancic. Pokusavajuci napipati privjesak kojeg je dobila zajedno sa lancicem od Kristijana. Jedan keltski krizic sa zelenim kamenom u njemu.
Nije ga bilo.

To ne bi bio problem da on nije bio u obicnoj majici, dok sam ja bila obucena za u grad, u jakni, i cekala prijateljice da krenemo. Kad je doslo vrijeme da krenemo ja sam ga poljubila. Nas prvi poljubac...
Uopce nije kao u filmovima, onako dugacak, strasan, kao kad se dvije zaljubljene osobe nakon dugo vremena ponovo srecu.
Bio je bas suprotno, kratak i ukocen, poljubac dviju osoba koje se toliko vole da se boje jedno drugoga. Taj bjedni, skrti poljubac nam je znacio sve. I ja sam morala ici...
To mi je bila mana. Kazu da sve sto je dobro se isplati cekati, ja to nikad nisam znala.
Taj mjesec je slomio ruku, kasnije se salio da za svako dobro neko zlo.
Ta mu godina nije bila bas najbolja. No, doci cemo do toga.
A onda tocno na valentinovo usljedila je jos jedna rođendanska zabava.
Kao sto sam rekla strpljenje mi nije bila vrlina. Jos sam kasnila na zabavu. Kad sam dosla on je sjedio i pricao sa nekim ljudima.

A ja sam sjedila za stolom i razmisljala. Glupo je kad razmislis, sjedili smo pet metara cjedno od drugog i razmisljali o onom drugom.
Kao sto sam rekla, razmisljela sam o njemu, brinula sam se zapravo,izgledao je kao da mu je netko umro. Mozda usporedba nije na mjestu. Ali tad se jednostavno sve promjenilo u meni. Kao da su neki djelovi mene napokon nasli svoje mjesto. Mislim da sam tad shvatila kako je osjecati nesto dublje za nekoga. A najgore od svega je bilo to sto nisam znala kako da mu to kazem. Nisam poznavala te rijeci. 'Volim te' - nije postojalo u mom rijecniku, ni u mom zivotu. Do tad sam znala samo za dodir, u tome i je bio problem. On nikada nije bio dovoljno blizu i ja sam pokusavala tuđim dodirima nadoknaditi nedostatak njegovih.
Tako su mi prolazili vikendi. Dok pocetkom prvog mjeseca bili na rođendanskoj zabavi dvojice nasih prijatelja. Ja sam bila izgubila nausnicu i to mi je bilo krivo, a on je stajao vani, pravio mi drustvo.

Samo je zahvalio. Isvina, vise n nije bilo isto, ali to se nije moglo promjeniti, pricali smo, to je zasad bilo najvaznije.
Pitala sam ga bi li mi dao da vidim njegove pjesme, nije se bunio, imao je stvarno prekrasnih pjesama, neke sam citala kroz suze, ali tek kad mi je dao drugio dio njegovih pjesama sam shvatila koliko mi je znacio. Sto mi je znacio sam shvatila na prijateljicinom i prijateljevom rodjendanu.
Nije vazan datum kada je bio rodjendan, a i zabava je bila ko zabava, pilo se, plesalo, pjevalo. Dan je bio subota i nebo se crvenilo i kisa je lagano sipila. Sjedio je na terasi, kisnio i pisao nesto na mobitelu. Kad je usao u kucu tad sam ga prvi put vidjela kako treba te veceri. Bio je sav u crnom i mokar, pramenovi mokre kose su mu padali preko lica, jesam li ti rekla da ima dugu kosu? Ne? Eto, sad znas.
Pogledao me, jednostavno ne mogu ti to opisat... Dotle je jedan iz razreda njegovog brata nesto trckarao oko mene i moje frendice. On je prosao kraj nas i otisao u hodnik, kasnije su mi rekli da je cijelo to vrijeme sjedio na stepenicama.

... a vise je od prijateljstva. I da dok se nesto tu ne promjeni, dok ili on mene preboli ili njega zavolim da je najbolje da ne pricamo. Dani su prolazili, a i mi jedno kraj drugog poput stranaca. No ne mozes nekoga tek tako preboliti, to sam tad naucila. I tako je dosao i kraj veljace.
Ne znam tocno kad, ali tako oko kraja tog mjeseca je bio skolski maskembal, tu vecer sam bila sa jednim deckom nevaznim za ovu pricu... nevazan opcenito.
Oko devet ili pola deset je svirao neki bend. Kristijan im je svirao bass gitaru, dobro su svirali, najbolje se sjecam jedne pjesme, zove se 'Tisina'. Tad je sjeo na rub pozornice, ispred njega su bili ljudi iz njegovog razreda, jedna mu je djevojka bila stavila nekakav sesir na glavu, ali to nije vazno. Ja sam stojala u publici ravno ispred, nekih dva metra od njega. Indiskretno sam buljila u njega. Pogledao je bio prema meni i spustio glavu, pravio se da se smije ili nesto, a pogledom bi samo presao preko publike da vidi jesam li jos tamo. Shvatila sam tad da smo pretjerali, moram priznat cak mi je nedostajao, ali mu to nisam mogla reci. Umjesto toga prekinula sam sutnju i poslala mu poruku, istina sadrzaj poruke je bio beznacajan, cestitala sam mu na odlicnoj svirci, ali nakon vremena nepricanja sve je bilo znacajno.

Ja sam se zurila kuci, nesto mi je bio naporan dan, on je stajao na uglu, gdje smo se oprostili, jos neko vrijeme, gledao zamnom, onda se i on okrenuo i otisao.
Prolazili su dani, vidjali bi se u skoli, pricali. Neke su me "prijateljice" vec zezale zbog njega.
Joj, cudna je to prica, mislim da mi je rekao da mu se sviđam, ja sam mu rekla da ne mozemo biti zajedno...
Da, nisam imala decka, ja sam ti takva, hoces me sad pustiti da pricam!?" - u sobi je par sekundi vladala tisina i onda je nastavila.
"Pa sam mu rekla da vidi sto on hoce od ovoga i da mi kaze odgovor. Dan nakon toga mi je namjeravao dati odgovor, ali sam zurila, problemi sa roditeljima, a on nije imao snage. Nekih pola sata kasnije nakon sto smo pricali stigle su mi dvije poruke od njega. Znam da je jedan dio prve glasio 'Nikad ti nisam lagao zato necu ni sad.' dalje se ne sjecam kako je tocno isla, ali rekao je nesto u smislu da ne moze glumiti mi prijatelja jer osjeca nesto za mene...

Iskreno i meni je bilo. Kad smo sjeli na kavu u jedan kafic u centru grada, preko puta parka, odmah sam mu rekla da ja ne mogu imati decka. Nije me preispitivao zasto, jednostavno je to prihvatio, time i mene ovakvu kakva jesam. Rekla sam mu da je najbolje da idemo polako. Ne sjecam se sto je odgovorio...
Ali sjecam se da mi je rekao da pise i da bi me cak uzeo za lika. To me podsjeca na onaj film, samo bez hollywoodskog happyenda, pisac se zaljubio u djevojku i ona u njega.
Sjedili smo i pricali, o svemu, o profesorima, o glazbi, pjesmama, bojama... A dotle je vani padao snijeg, pahulje krupne kao perje vio je vjetar. Pogledao je van, nasmijao se i pitao kako cemo kući. Nisam htjela da me prati kuci, ali inzistirao je barem dio puta da me otprati. Sakrili smo se pod moj kisobran, naravno, on ga je nosio, i otpratio me do jedne ulice, mislim da je tad vec snijeg prestao padati.