Designed by 1971
 

VJEROVATI U PETRA PANA

 

 

 

09.12.2007., nedjelja

Plavo kao naranča

Anić mi tvrdi da je opsesija stanje onoga koji je opsjednut; opsjednutost, obuzetost (idejom, mišlju), dok je ljubav definirao u više značenja. Prvo je osjećaj strastvene privrženosti, duhovna i/ili spolna privlačnost jednog bića prema drugome. Drugo, ljubljena osoba. Treće, jaki osjećaji privrženosti što ga jedni za druge osjećaju članovi iste obitelji, ili zajednice. A četvrto ide direktno i bez opisa: jaka sklonost prema čemu.

Strast. To je prolazna beštija. Ugrize te kad se ni ne nadaš i drži te čvrsto, toliko čvrsto da na mahove boli. I jednog dana…više je nema. Prošla je. Otišla. Čak ni ostavila traga na koži po kojem ćeš je prizivati u sjećanje. Ostane samo neki davni obris i tužni, ili sretni, odraz na licu koji se pojavljuje izazvan nekom sjenom sjećanja.

No, postoji bezgranična strast. Ne prema ženi, prema čovjeku, muškarcu. Nego prema blatu, travi, kopačkama, dresovima, lopti, kiši, hladnoći, porazima, pobjedama, prema jebenom sebi!!

Nogomet.

Poznavala sam jednom takvu osobu. Više puta kroz život susretala fanove, ali ne i fanatike. On je bio fanatik. Čak u dobrom smislu riječi, ako je to moguće. Sve ono što mi je bilo suludo pokušao je objasniti bez puno filozofije. Tako je dobro sjelo. Toliko dobro da nonsens prihvatiš kako „sens“.

Eh, ja, da! Čitala sam knjige, tražila rezultate u bespućima weba, postavljala pitanja. Strpljivo je odgovarao. Pronikla u taj svijet i počela osjećati…nešto… Zaista na svijetu postoji nešto što možeš bez zadrške voljeti. I još uspjeti to objasniti nekom drugom.

Naravno, kada ga upitaš zašto se naguravaju s „drugom bojom“ kad i oni samo vole svoj klub, njegov pogled i uzdah su dovoljni da shvatim kako sam previše ušla u materiju i da nikada neću to razumjeti. I tu prestajem. Nogomet je tvornica, plava krv i bezbroj zastavica zakačeno na gomilu retrovizora po gradu, vlasništvo ljudi koji nikada nisu dotakli Sjever.

Nikada u svom životu nisam nešto voljela na taj način. Tako ne. Postoji samo šačica ljudi zbog kojih bi dala sve, cijelu sebe, moje postojanje, ako treba, ali nikada nisam voljela strastveno nešto ili nekoga da ga nikad ne bih pustila, da bih prešla preko svega lošeg, i uvijek se ponovo vraćala. Nikada dovoljno ispunjena takvim osjećajem. Ne znam zašto mi se to dogodilo, ili nije dogodilo.

Sjela sam i čitala. Željela razumjeti. Smijala se iskrenostima, logici, svjesnosti koliko je bedasto to što rade, ali da ne mogu protiv sebe. Da uvijek u sebi pronalaze onog dječaka od deset godina koji oponaša što stariji rade na tribinama. Djeci to ne stoji, ali djetetu s izrazom lica odrasle osobe to još može proći.Uvijek vjerni jednom, jednoj boji, jedni drugima. Kao psi. Baš kao psi…

I samo jedne, ne tako hladne, zimske večeri shvatiš da puštaš tog nekoga da ode, u svoju strast, k svojoj ekipi gdje zaista i pripada. Puštaš ga i ne pomišljaš da nije pošteno, da je trebao izabrati nešto drugo, da bi te netko drugi tim postupkom povrijedio, da bi većina njih ostala i da bi ti morala biti ta koja bi ih otpravila kućama. Ali ne, gledaš ga kako sjeda u auto, mahneš mu i sretna si jer znaš gdje odlazi i da…da je to ono jedino što iskreno voli. Ono čega se nikada neće odreći. I ne bi trebao. Jer on više ne bi bio on.

Možda voljeti nekoga znači pustiti ga da ode…

I kada posložiš sve kockice u glavi, nađeš se kako gledaš nešto što te uopće ne zanima, nešto što..nije da nisi volio ili si mrzio...već nisi našao taj šaraf u sebi koji bi sjeo u tu maticu, baš u tu i ni u jednu drugu. Uživljavajući se u to, u jednom trenu shvatiš apsurd, kako plavo može postati narančasto, a oduvijek je bilo plavo i nikako ne može promijeniti boju? Kada plavo postane druge boje, shvatiš da je svijet otišao k vragu!

Flash backovi nogometnog igrališta, tamo negdje u podravskoj zabiti, gdje se kričavi dresovi suše na ranojutarnjoj jesenskoj magli, teren je blatan, teren sedmoligaškog kluba, na kojem kokoši kljucaju crve, ograda hrđava, mjesta su stajaća, kao nekad u Engleskoj, i sve je apsurdno jer u startu vidiš kako je stvar izmakla kontroli…oni dresovi nikada neće biti suhi. Plavo ne može postati narančasto. Ne bi smjelo… A opet jest.

I suludo se nađeš u neko doba noći na benzinskoj pumpi, gdje umorni vozači ispijaju kavu i razmišljaju o svemu samo ne o obiteljima koje su ostavili tamo negdje, a ti sjediš u društvu troje ljudi kojima je sudbina nešto nepojmljivo. On, frajer, koji se zapravo boji svega. Ni u ludom ludilu ne bi došao da se nije obrijao i otuširao. A toliko je proziran u svoj priči da u njemu vidim samo uplašenog dječaka koji se hvali svim i svačim, a nije učinio ništa i samo mu nos viri iz mišje rupe. Zapravo, i djeluje pomalo mišasto. Druga skulptura je ona, majka dvoje djeca, s osmijehom od uha do uha, prstom uvijek podiže naočale i pita se koga vraga radi tu, ali joj je zabavno i ispija onaj svoj bljutavi multivitaminski sok, ne bi li se osjećala otpornijom. Treća karikatura je lik koji je bez kompasa, usamljen, ogorčen, tužan, povrijeđen, uplašen od života i konstantno gleda negdje u pod, u mramorne pločice, loše postavljene. Nasmije se tu i tamo, ako uhvati temu i ako primijeti da ga nećemo otkriti kako nas ne sluša. I naravno, ja. Zar o sebi trebam više išta reći? O meni znate sve. Dovoljno sigurna i dovoljno nezainteresirana da samo uskočim u traperice i stavim maskaru, tek toliko da se ne uplašim kada spazim svoje oči u retrovizoru dok vozim kroz napušteni grad. Šminka neće sakriti ono što jesam. Bio je to skup života!

Odabireš uvaliti se u prazan krevet, u kojem prošle noći nisi spavao, guraš sve što ne treba rukama na pod i okrećeš se na bok jer tako lakše dišeš. Zamišljaš ruke, zglobove u svojim rukama i opet se vraćaš na isto…

Nadati se ima kod mene, od nedavno, jedno posve novo značenje. To je ono kad pogaziš svoje „nikad više“, obučeš pristojni donji veš, uz sve radnje koje mu prethode da bi se osjećala privlačno, a muškarac tu večer napušta stol i tvoje ugodno društvo da bi išao povraćati u wc. No ti svejedno ideš dalje! A ja tako volim čuti onu tvoju „dotjerati stvar do apsurda“. Zapravo, volim te, neopisivo!... svijetlo na mobitelu se ugasilo…

I ne, ovo nije još jedna priča o meni. Ovo je još jedna priča u nizu koja će stajati u onoj knjizi koju sam odavno počela pisati… Možda… Ako plavo ostane plavo.

- 14:21 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Kolovoz 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (3)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (7)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (5)
Lipanj 2006 (8)
Svibanj 2006 (11)
Travanj 2006 (12)
Ožujak 2006 (15)
Veljača 2006 (11)
Siječanj 2006 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari Da/Ne

Opis bloga

zar ga mora biti?


dakle...

Danas je Mali princ dobio novog vlasnika, samo za privremeno. Ja sam dobio više, okusio sam nešto već odavno zaboravljeno. Ovo je definitivno moj dan, no ne bih mogao bez tebe, zato hvala ti. A sutra je tvoj dan i to je već definitivno.

"Naravno, ponekad je promjena i više no korisna. Nadasve osvježava i čini te poželjnijim/om. Ako je to tvoja promjena. Ukoliko je to promjena tvoga materijalnog, onda pak poželjnost je suvišna. Ukoliko je to promjena okoliša, opet si umješan/a u mix raspoloženja. Možda je samo drugačiji kut gledanja ili motiv koji te tjera da gledaš ovako ili onako. Ali ja to stvarno ne mogu znati."
pgreen


Dobro što nisam zapisala njegov broj telefona, što ne znam gdje stanuje, što ga mogu izgubiti, ne optužujući se da sam propustila priliku.
A ako se tako i dogodi, ako ga izgubim, bar sam dobila jedan sretan dan u životu. S obzirom na to kakav je svijet, jedan sretan dan gotovo je nalik čudu.


"Dva svijeta su se napokon našla. Na trenutak zaustavila svoju vrtnju i stvorila novi svemir!"



moja sjena
VAKUUM "I čudan je to virtualni svijet. Toliko čudan, da ne znam kako bi ga opisala jednom dragom biću, da se nekim čudom, nakon 15 godina kome, probudi. Možda je bolje nikada se ne probuditi iz svog sna. S naglaskom na možda."

Ljudi koji život znače

@
"Dobro je pomislih, jer se nisam želio prisjećati najmračnijeg djela moga života, djela života kada sam trebao živjeti punim plućima, kada sam trebao izlaziti, veseliti se, plesati, pjevati, ljubiti......"

aquaria
"Možda napišem priču o životu kojeg razumijem, ali ga ne želim živjeti."

Archie
"Onako ga ispijaš polako i groziš se okusu kave koju ostavljam na usnama, odveć gorka aroma jutra."

bobica
"zima stiže. pitam se što se dešava kad se magla u očima prepozna s maglom oko mene..."

candy
"jednom se živi, a ovako dobro samo ako imaš novaca."

carica vrta
"ako oklijeva, misli da nije vrijedno.
sve ostale činjenice nisu bitne.
(ali, i onako se ne bi složila sa mnom.)"

DragonFly
"Kolodvor snova… Da, vjerujem da smo svi na kolodvoru snova. Toliko mogućnosti, toliko novih prilika…. I makar ne vidim kamo vlak vozi i ne znamo kamo će nas uvijek odvesti. I da, možda završimo u nekom nepoznatom kraju… No zar je bitno? Možda nađemo prečicu ili novi skriveni kutak svijeta..."

feniks
"Jutro je svanulo..ptice drugačije pjevaju...sunce nekako drugačije grije/prži..
Jutros mi je netko stavio ljubičaste očale na oči!!! I za divno čudo još su tu!"

Forza Fiume
"Toliko puta sam
otišao slušajući
svoje strahove.
Ostavljajući dio
sebe i skrivajući
suze. Čekajući
ljubav, da odnese
hladnoću koja me
je izluđivala kao
ćup pun zlata na
kraju duge."

frifolčina
"Bježim od analiziranja svačega i svakoga,
nečega i nekoga, jer to je gladan bezdan koji nema kraja..."

gospon gajo
"Mislim dakle postojim! Jednom je to netko dobro rekel, makar je bil totalno konfuzan. Zgleda da je sve prešlo kvragu jer eto vidi se kak Vlada vlada…."

innah
"....dobrodošli na odmor u zemlju gdje altruisti postaju egzorcisti, a čudesa nisu rijetkost."

Lego kockica
"zagasil je čika te se ispruženim i od duvana žutim kažiprstom desne ruke lagano naklonio prema meni i hrapavim glasom zaustioo: znaš li ti dijete...?
mislio sam u sebi : e lega najeba si....."

miško
"Gledam u njene noge i uživam u njihovoj ljepoti, ne dozvoljavajući njihovoj glatkoći, koja toplo sijeva i blješti, da me još jednom prevari i povede na put sjećanja. Slatkog. I bolnog."

oldsoul
"Još ga zamišljam u polutami njegova ateljea ....
Budući da ga poznajem , potpuno sam mirna : znam da ne žali , znam da već misli na nešto drugo i da već novi likovi dobivaju svoje obrise .... I s nježnim i bolnim osjećajem ... znam da ni on nije zaboravio ............"

pjesma o jednoj mladosti
"Što reći djetetu? Zagrliti je, bez riječi, obrisati suzu ako kane... Pričale jesmo, neću poticati ponovo dok sama ne izrazi želju za razgovorom jer kod nas to bude naširoko i naveliko – da ne kopkam po svježoj rani. Baš me zanima što će ta mala reći..."

rilady
"Nismo mulci, nismo bez iskustva, nismo bez stavova, nismo bez znanja što želimo. Ne treba proći par godina da bih znala jel' to TO."

serafina
"Na meni je da povjerujem još jednom mome ocu i svemu u što je vjerovao i učio me.
Da se pomolim i ponovim «Hodaj, nebo strpljive voli, hodaj možda se ipak sve u dobro pretvori…»"

sklblz
"Pogrešno sinkronizirani glasovi ispred Kavkaza mi odvukoše misli.
Plavi dim cigareta i čaše na krovovima automobila

„Nisi na rođendanu?”
„Nisam. Otići ću kasnije. Nekoliko godina kasnije.”"


svjetioničarka
" Nekada mi se čini da pišući te poruke i odašiljući uokolo podsvjesno puštam svoju životnu poruku u boci. Često se osjećam kako se na taj način odričem svojih najljepših snova, odustajem od onog o čemu sam maštala, ispuštam iz ruku nešto što nikada nisam niti imala.
A opet, tko zna? Možda jednoga dana... Možda."

starcatcher
"U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?bIli se on bas u trazenju skriva?"

stereokemija
"Nema te nervoze koju djeca ne mogu da smire, nema te tuge koju djeca ne mogu da oraspolože, nema te boli koju djeca ne mogu da izliječe..."

Trill
"A ne. Ja imam neke druge brige. Planetarne, svemirske važnosti. Brine me raspored i status planeta. Želim red u svemiru.
I da nam vrate Pluton. On je naš. Kao nekad Trst."

zvončica
"Vjerujes li da svatko posjeduje barem jednu, malu zvijezdu?
Putujes li ikad na svoju?"



FROM HOLI...(16.01.2006.)

OBJAŠNJENJE

Sad shvatam:nismo došli zadovoljni ko trave,
Što niču da ih gaze nečije trapave zore.
Mi smo zvezde,što ludo u mrak se strmoglave
I zbog jednoga bleska ne žele da izgore.
Imamo ruke,dobre kao aprilske laste,
Da se grlimo plavo i gasimo u letu.
I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
U pupoljcima vida ponekome u svetu.
Prejeli smo se svega.I zubatog.I nežnog.
Sad svako pruža ruke i nova čuda traži.
A sve je smešno i tužno.I sve je neizbežno:
I ove istine dobre,i ove dobre laži.
Prejeli smo se kažem,i svako ume da sanja.
I svako ume da vrišti i ruši daljine glavom.
I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni smo da smo lepi,isto koliko i ružni,
Stigli smo gde se gnjura i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali.I znamo šta smo dužni.
I šta smo juče hteli.I sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo,al nismo postali pepeo sivi
Od koga bujaju žita i obale u cvetu.
Uvek smo bili živi,pa ipak:drukčije živi.
Od svih ostalih živih,na ovom zbunjenom svetu.
I najzad:tako je dobro što nismo samo trave,
Što talasanja svoja nijednom vetru ne damo.
Već smo zvezde što sjajem svo nebo okrvave
Željne da budu sunce,makar trenutak samo...



Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje, ako
More odnese Grudu zemlje, Europe je manje,
kao da je odnijelo nekakav Rt, Posjed tvoga
prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka
smanjuje mene jer sam obuhvaćen u
Čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono
Zvoni; Tebi zvoni.


92
LJUBAVI moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema zivota do ovoga koji zivimo.

Prah u zitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao plovece sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.

Ovu livadu na kojoj se nadjosmo,
o maleni beskraju, vracamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.

I kao što mje imala rodjenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje ili usne.

P.N.


od 1.6.2006.
Counters

Free Counter


Moram navesti da je 5.9.2006.
moja mila zračna bila 4000 posjetitelj ovoga bloga! :)


DJECA PONOĆI

Tko-što sam? Moj je odgovor: ja sam ukupni zbroj svega onoga što je bilo prije mene, svega onoga što sam bio-vidio-učinio, svega što su meni učinili. Ja sam svatko čije je postojanje na svijetu utjecalo na mene i sve na što sam ja utjecao. Ja sam sve ono što će biti kad mene više ne bude, ono čega ne bi bilo da mene nije bilo. Ponavljam posljednji put: da biste razumijeli mene, morat ćete progutat cijeli svijet.




-Tko je?
-Nitko, prijatelju. Samo koraci u noći.


Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dođe d-moll.

Spusti se k'o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i teško prođe sve to.

Jedan d-moll me dobije kako odeš ti. U sobi je.
Glupi d-moll uvek sazna kad je to.

Uhvati me čvrsto i ne popušta.
Lud je za tišinom, to ne propušta.
Vodi me u svoj plavičasti dom.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ponekad te nema i sasvim sam
izmišljam način da malo smuvam dan,
ali je lukav d-moll.

Pusti da se svetla svud priguše,
sačeka poslednje zvezde namiguše
- vuče mi rukav: "Idemo!"

Plaši me on, gde si ti? Hiljadu se stvari moglo desiti...
Glupi d-moll, za kim tuguje svu noć.

Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
i neke stvarčice od herendi porcelana.
I jedan pulover u kom si bila...

I ostala je ploča "Best of Ru Cooder"
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao željan,
dok me bude
moja mila...
























































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se