Designed by 1971
 

VJEROVATI U PETRA PANA

 

 

 

15.12.2006., petak

Dragi Blože...

sretan tebi i meni naš prvi rođendan...

izdrži još puno, puno godina i budi zahvalan, kao i ja, na svim ovim dragim ljudima i njihovim odbljescima misli...

- 20:31 - Komentari (50) - Isprintaj - #

09.12.2006., subota

As the years go...

Danas slavim šezdeset i osmi rođendan. Pomalo je drugačiji od svih ostalih do sada. Vrijeme je na meni ostavilo tragove i sada znam da sam dobru polovicu svega već proživjela. U mojim godinama dan je blagoslov. Svaki novi, svaki mudro i bogato ukrašen. U mojim godinama više ne možeš pustiti da dan prođe, a da u njemu nisam učinila nešto više, naučila nešto novo. Možda zato što znam da je vrijeme dragocjeno, možda zato osjećam da trebam ispričati priču. Jer možda sutra neću imati vremena. Možda sutra neće doći. Sada jedino sigurno imam danas.

Ne mogu reći da svoj život nisam proživjela sretno. Podigla sam na noge dvoje predivne djece koja su mi podarila unuke. U igri s njima proživljavam sve one moje trenutke i veselja kada su moja djeca učinila prvi korak ili kada im je ispao prvi zub. Djeca su blagoslov ovoga svijeta i bez njih ništa ne bi imalo smisla. Udala sam se podosta rano za ona vremena. Postala sam žena dobrom čovjeku, neiskvarenog srca i misli, ali posve različitog od mog habitusa. Nekako smo kroz život ipak prošli zajedno. Nadam se da je uz mene ipak živio sretno i smireno.

Sjećam se da sam kao mlada nekoliko gledala film Mostovi okruga Madison. Poentu svijeta, braka i života koja se skrivala u filmu shvatila sam tek kada sam se udala. Tada sam mogla razumjeti kako je teško ostati tamo gdje ti je određeno biti, a voljeti nekog posve drugog. Naravno, nisam znala da će mi se dogoditi posve ista priča.

Bio je podosta stariji od mene. Igrom slučaja desio se poljubac, a kasnije je i ljubav uplela svoje prste. Voljeli smo se potajno i strastveno. Bio je spreman na svaki trenutak i s puno volje ga je provodio sa mnom. Ponekada se teško prisjećam nekih stvari, ali svi sati provedeni s njim ostali su duboko zapisani u meni. Bio je oženjen i imao je dvoje prekrasne djece. Nikada se nismo sramili svojih osjećaja iako smo znali da je život težak i unatoč svemu tome ustrajali smo da naš „život" potraje dok god nas bude.

Tadašnja društvena uvjerenja i odanost obitelji nije nam dala da okrenemo leđa svima i započnemo svoj život negdje na nekom nepoznatom tlu, među nepoznatim ljudima, između novih zidova. Zajednički život ostao je živjeti samo u mašti kroz sve te godine. Patnju i bol kompenzirali smo zajedničkim satima i osmjesima. Bolno smo znali krenuti jedno k drugom, ali svjesni odakle smo krenuli i gdje se moramo vratiti. Dom je bio dom, ma kakav god on izgledao. Za davno obećane riječi nismo nikada našli snage pogaziti ih. Prisegli smo, ali nismo znali. Na to te nitko ne može pripremiti. Tužno je to, ali… dom je dom…dom si izabrao svjesno.

Zajedničke slike koje smo slikali tadašnjim čudom tehnike, digitalnim fotićem, danas više ne postoje. Tehnologija je uznapredovala i ova današnja računala ne podržavaju tadašnje vrijeme. No u mojim mislima još su uvijek bistre i oštre kao i onoga jutra kada nas je slikao…

Gledam se danas u ogledalu i pitam se je li tada znao koliko ću ostarjeti i kako će vrijeme ostaviti duboku brazdu na mome tijelu? Moje lice nije kao tada, ruke su postale mekane i drhte, ne služe me više najbolje, a staračke pjege su kao žigovi godina utisnuti za sve ostale generacije koje dolaze iza nas.

Jutro je. Sjedim na verandi naše male kućice u prirodi i slušam cvrkut ptica. Jesen. Drveće je na sebe navuklo sve one predivne boje. Bordo, žuto, narančasto, boju cigle… sve one boje koje je toliko volio. Preko koljena sam prebacila deku jer više ništa ne prepuštam slučaju i lagani hladni povjetarac dovoljan je da me slomi. Pitam se je li ikada zamišljao da ćemo starost dočekati zajedno, donoseći si papuče, masirajući vrati i pijući jutarnju kavu, pridržavajući se pri ustajanju? Ipak, sve smo to proživjeli zajedno u mislima. Danas nosim jedan detalj materijalnog na sebi i svakog jutra me podsjeti na njega. Toliko sitnica nosi njegovo ime…najljepše ime na svijetu.

Svoju tajnu podijelili smo s divnom osobom koja nas je pratila u svakom koraku i podržavala nas kad smo pokleknuli. Ovaj moj ostatak života nije dovoljan da joj zahvalim… Nemam više dovoljno vremena da zahvalim i njemu. Nemam dovoljno vremena promijeniti svijet i zavrtjeti ga u suprotnom smjeru… Ipak, imam dovoljno vremena voljeti ga… u ostatku ovoga i u svim narednim životima koji me čekaju, koji nas čekaju…


Da, danas mi je šezdeset i osam i mogu reći da sam imala predivan život... s njim u njemu…u sebi...

- 18:25 - Komentari (15) - Isprintaj - #

02.12.2006., subota

Da postoji snaga...priznali bismo...

Ona ne zna da je pronašla ono što već godinama tražim. Ona nije znala da se dijelovi tih rečenica vrte u mojoj glavi i nikako da se prisjetim cijelog teksta. Ona nije znala da me baš to diralo u srce i da su to baš one riječi koje sam toliko puta poželjela citirati. Ona nije znala da sam to prije tri dana po stoti put pokušavala pronaći na netu. Ona ne zna da mi je dala najljepši poklon jer sada znam da razmišljamo isto…
"...Događa se to u jesenjoj noći, kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema..."

Ona ne zna da sjedeći u tramvaju razmišljam o ljudima. Gledam ih skrivenim pogledom i postavljam im neizgovorena pitanja, a odgovor na njih odaju samo njihovi izrazi lica. Pitam se koliko dugo se poznaje nasmiješeni par koji se neumorno ljubio i smijao se. Pitam se koliko je tužna ili sretna majka kada maše sa stanice mužu i klinki i ostaje tamo toliko dugo sve dok tramvaj ne skrene u Držićevu. Pitam se kakav je zapravo čovjek koji ulazi u stanici nakon mene, a radi u uredu do i uvijek se pozdravimo samo na poslu, nikada u tramvaju. Pitam se prepoznaje li me uopće ili svoj lik prepoznatljivosti dobivam samo onda kada ulazim u ured. Pitam se što li je radio onaj lik obrijane glave koji je neumorno hrkao i spavao u tramvaju, a kada je otvori oči i uspravio glavu njegovo lice bilo je premoreno. Od alkohola, od droge ili jednostavno od života.

Nekako u zadnje vrijeme ih više ni ne gledam…

Samo tek ponekad pogledam u neku tamo plavokosu ženu i čini mi se da ima dvoje djece, da se razvodi, da joj život nije dovoljno pružio, ali da ona od svog života daje za druge zadnje atome snage. Prema toplini iz njezinih očiju, plavih, prepoznajem da je nježna i da je inteligentna, ponekada vedra i nadasve prokleti samaritanac koji u današnjem društvu samo pati. Pretpostavljam i to da to znaju samo rijetki. No, ako sam sve to pogodila, znam i to da će jednom u životu ipak biti presretna. Djeluje mi strpljivo i znam da čeka…

Još ponekad pogledam u nekog tamo… I za njega mi se čini da ima dvoje djece, da je život prihvatio kao konstantu, ali se nije pomirio. Da kod kuće ima dobru ženu, ali su izgubili zajednički jezik, čarolija je nestala i život sve nas ionako učini običnima. Prema sjaju u njegovim očima i zamišljenom pogledu koji bezuspješno prikriva naočalama doima se kao da voli nekoga tko nije uz njega i da mu je život priredio neku predstavu u kojoj su on i ona glavni likovi, odvojeni nužnom i propisanom daljinom. Čini mi se da krade od života svaki trenutak za sreću i spokoj. Vidim strah, ali i beskrajno ustrajanje i strpljenje. Čini se da mašta i ne dopušta reali da ga dotakne iako je uvijek prisutna i iako vjerojatno nikada neće biti neka druga reala, već upravo ta koju je odabrao prije deset godina. Čini se da će i to prihvatiti i da će naučiti živjeti s tim. Zajedno s njom…

Tada u izlogu spazim svoj odraz i zastanem, ali vrlo brzo odustanem i krenem dalje jer vidim sretnu i ustrajnu siluetu, ali umornu, koja jednostavno ne bi podnijela sva moja pitanja. Bojim se da mi ne bi znala ni odgovoriti…


…Ljudski je život svijeća na vjetru, zašto bi moj bio nešto više?...

- 17:34 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Kolovoz 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (3)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (7)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (5)
Lipanj 2006 (8)
Svibanj 2006 (11)
Travanj 2006 (12)
Ožujak 2006 (15)
Veljača 2006 (11)
Siječanj 2006 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari Da/Ne

Opis bloga

zar ga mora biti?


dakle...

Danas je Mali princ dobio novog vlasnika, samo za privremeno. Ja sam dobio više, okusio sam nešto već odavno zaboravljeno. Ovo je definitivno moj dan, no ne bih mogao bez tebe, zato hvala ti. A sutra je tvoj dan i to je već definitivno.

"Naravno, ponekad je promjena i više no korisna. Nadasve osvježava i čini te poželjnijim/om. Ako je to tvoja promjena. Ukoliko je to promjena tvoga materijalnog, onda pak poželjnost je suvišna. Ukoliko je to promjena okoliša, opet si umješan/a u mix raspoloženja. Možda je samo drugačiji kut gledanja ili motiv koji te tjera da gledaš ovako ili onako. Ali ja to stvarno ne mogu znati."
pgreen


Dobro što nisam zapisala njegov broj telefona, što ne znam gdje stanuje, što ga mogu izgubiti, ne optužujući se da sam propustila priliku.
A ako se tako i dogodi, ako ga izgubim, bar sam dobila jedan sretan dan u životu. S obzirom na to kakav je svijet, jedan sretan dan gotovo je nalik čudu.


"Dva svijeta su se napokon našla. Na trenutak zaustavila svoju vrtnju i stvorila novi svemir!"



moja sjena
VAKUUM "I čudan je to virtualni svijet. Toliko čudan, da ne znam kako bi ga opisala jednom dragom biću, da se nekim čudom, nakon 15 godina kome, probudi. Možda je bolje nikada se ne probuditi iz svog sna. S naglaskom na možda."

Ljudi koji život znače

@
"Dobro je pomislih, jer se nisam želio prisjećati najmračnijeg djela moga života, djela života kada sam trebao živjeti punim plućima, kada sam trebao izlaziti, veseliti se, plesati, pjevati, ljubiti......"

aquaria
"Možda napišem priču o životu kojeg razumijem, ali ga ne želim živjeti."

Archie
"Onako ga ispijaš polako i groziš se okusu kave koju ostavljam na usnama, odveć gorka aroma jutra."

bobica
"zima stiže. pitam se što se dešava kad se magla u očima prepozna s maglom oko mene..."

candy
"jednom se živi, a ovako dobro samo ako imaš novaca."

carica vrta
"ako oklijeva, misli da nije vrijedno.
sve ostale činjenice nisu bitne.
(ali, i onako se ne bi složila sa mnom.)"

DragonFly
"Kolodvor snova… Da, vjerujem da smo svi na kolodvoru snova. Toliko mogućnosti, toliko novih prilika…. I makar ne vidim kamo vlak vozi i ne znamo kamo će nas uvijek odvesti. I da, možda završimo u nekom nepoznatom kraju… No zar je bitno? Možda nađemo prečicu ili novi skriveni kutak svijeta..."

feniks
"Jutro je svanulo..ptice drugačije pjevaju...sunce nekako drugačije grije/prži..
Jutros mi je netko stavio ljubičaste očale na oči!!! I za divno čudo još su tu!"

Forza Fiume
"Toliko puta sam
otišao slušajući
svoje strahove.
Ostavljajući dio
sebe i skrivajući
suze. Čekajući
ljubav, da odnese
hladnoću koja me
je izluđivala kao
ćup pun zlata na
kraju duge."

frifolčina
"Bježim od analiziranja svačega i svakoga,
nečega i nekoga, jer to je gladan bezdan koji nema kraja..."

gospon gajo
"Mislim dakle postojim! Jednom je to netko dobro rekel, makar je bil totalno konfuzan. Zgleda da je sve prešlo kvragu jer eto vidi se kak Vlada vlada…."

innah
"....dobrodošli na odmor u zemlju gdje altruisti postaju egzorcisti, a čudesa nisu rijetkost."

Lego kockica
"zagasil je čika te se ispruženim i od duvana žutim kažiprstom desne ruke lagano naklonio prema meni i hrapavim glasom zaustioo: znaš li ti dijete...?
mislio sam u sebi : e lega najeba si....."

miško
"Gledam u njene noge i uživam u njihovoj ljepoti, ne dozvoljavajući njihovoj glatkoći, koja toplo sijeva i blješti, da me još jednom prevari i povede na put sjećanja. Slatkog. I bolnog."

oldsoul
"Još ga zamišljam u polutami njegova ateljea ....
Budući da ga poznajem , potpuno sam mirna : znam da ne žali , znam da već misli na nešto drugo i da već novi likovi dobivaju svoje obrise .... I s nježnim i bolnim osjećajem ... znam da ni on nije zaboravio ............"

pjesma o jednoj mladosti
"Što reći djetetu? Zagrliti je, bez riječi, obrisati suzu ako kane... Pričale jesmo, neću poticati ponovo dok sama ne izrazi želju za razgovorom jer kod nas to bude naširoko i naveliko – da ne kopkam po svježoj rani. Baš me zanima što će ta mala reći..."

rilady
"Nismo mulci, nismo bez iskustva, nismo bez stavova, nismo bez znanja što želimo. Ne treba proći par godina da bih znala jel' to TO."

serafina
"Na meni je da povjerujem još jednom mome ocu i svemu u što je vjerovao i učio me.
Da se pomolim i ponovim «Hodaj, nebo strpljive voli, hodaj možda se ipak sve u dobro pretvori…»"

sklblz
"Pogrešno sinkronizirani glasovi ispred Kavkaza mi odvukoše misli.
Plavi dim cigareta i čaše na krovovima automobila

„Nisi na rođendanu?”
„Nisam. Otići ću kasnije. Nekoliko godina kasnije.”"


svjetioničarka
" Nekada mi se čini da pišući te poruke i odašiljući uokolo podsvjesno puštam svoju životnu poruku u boci. Često se osjećam kako se na taj način odričem svojih najljepših snova, odustajem od onog o čemu sam maštala, ispuštam iz ruku nešto što nikada nisam niti imala.
A opet, tko zna? Možda jednoga dana... Možda."

starcatcher
"U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?bIli se on bas u trazenju skriva?"

stereokemija
"Nema te nervoze koju djeca ne mogu da smire, nema te tuge koju djeca ne mogu da oraspolože, nema te boli koju djeca ne mogu da izliječe..."

Trill
"A ne. Ja imam neke druge brige. Planetarne, svemirske važnosti. Brine me raspored i status planeta. Želim red u svemiru.
I da nam vrate Pluton. On je naš. Kao nekad Trst."

zvončica
"Vjerujes li da svatko posjeduje barem jednu, malu zvijezdu?
Putujes li ikad na svoju?"



FROM HOLI...(16.01.2006.)

OBJAŠNJENJE

Sad shvatam:nismo došli zadovoljni ko trave,
Što niču da ih gaze nečije trapave zore.
Mi smo zvezde,što ludo u mrak se strmoglave
I zbog jednoga bleska ne žele da izgore.
Imamo ruke,dobre kao aprilske laste,
Da se grlimo plavo i gasimo u letu.
I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
U pupoljcima vida ponekome u svetu.
Prejeli smo se svega.I zubatog.I nežnog.
Sad svako pruža ruke i nova čuda traži.
A sve je smešno i tužno.I sve je neizbežno:
I ove istine dobre,i ove dobre laži.
Prejeli smo se kažem,i svako ume da sanja.
I svako ume da vrišti i ruši daljine glavom.
I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni smo da smo lepi,isto koliko i ružni,
Stigli smo gde se gnjura i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali.I znamo šta smo dužni.
I šta smo juče hteli.I sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo,al nismo postali pepeo sivi
Od koga bujaju žita i obale u cvetu.
Uvek smo bili živi,pa ipak:drukčije živi.
Od svih ostalih živih,na ovom zbunjenom svetu.
I najzad:tako je dobro što nismo samo trave,
Što talasanja svoja nijednom vetru ne damo.
Već smo zvezde što sjajem svo nebo okrvave
Željne da budu sunce,makar trenutak samo...



Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje, ako
More odnese Grudu zemlje, Europe je manje,
kao da je odnijelo nekakav Rt, Posjed tvoga
prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka
smanjuje mene jer sam obuhvaćen u
Čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono
Zvoni; Tebi zvoni.


92
LJUBAVI moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema zivota do ovoga koji zivimo.

Prah u zitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao plovece sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.

Ovu livadu na kojoj se nadjosmo,
o maleni beskraju, vracamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.

I kao što mje imala rodjenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje ili usne.

P.N.


od 1.6.2006.
Counters

Free Counter


Moram navesti da je 5.9.2006.
moja mila zračna bila 4000 posjetitelj ovoga bloga! :)


DJECA PONOĆI

Tko-što sam? Moj je odgovor: ja sam ukupni zbroj svega onoga što je bilo prije mene, svega onoga što sam bio-vidio-učinio, svega što su meni učinili. Ja sam svatko čije je postojanje na svijetu utjecalo na mene i sve na što sam ja utjecao. Ja sam sve ono što će biti kad mene više ne bude, ono čega ne bi bilo da mene nije bilo. Ponavljam posljednji put: da biste razumijeli mene, morat ćete progutat cijeli svijet.




-Tko je?
-Nitko, prijatelju. Samo koraci u noći.


Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dođe d-moll.

Spusti se k'o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i teško prođe sve to.

Jedan d-moll me dobije kako odeš ti. U sobi je.
Glupi d-moll uvek sazna kad je to.

Uhvati me čvrsto i ne popušta.
Lud je za tišinom, to ne propušta.
Vodi me u svoj plavičasti dom.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ponekad te nema i sasvim sam
izmišljam način da malo smuvam dan,
ali je lukav d-moll.

Pusti da se svetla svud priguše,
sačeka poslednje zvezde namiguše
- vuče mi rukav: "Idemo!"

Plaši me on, gde si ti? Hiljadu se stvari moglo desiti...
Glupi d-moll, za kim tuguje svu noć.

Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
i neke stvarčice od herendi porcelana.
I jedan pulover u kom si bila...

I ostala je ploča "Best of Ru Cooder"
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao željan,
dok me bude
moja mila...
























































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se