Designed by 1971
 

VJEROVATI U PETRA PANA

 

 

 

30.10.2006., ponedjeljak

Duge noge i dupe koje im ne pripada- ZA / PROTIV

Ajmo u obrazlaganje. Laganini i natenane (nemam blage kak se ova riječ piše)!

Duge noge- ZA

1. hodaš puno brže, skraćuješ put.
2. nema smanjivanja hlača i ostavljanja 30 kn kod šnajderice koja uredno nekaj zbrlja i skrati previše.
3. dobro izgleda u štikli.
4. možeš nogom zatvoriti sva vrata iz sjedećeg položaja pa čak iz kreveta ugasiti tv bez ustajanja.
5. kad smo već kod kreveta, dugim nogama se vrlo lako zaustavlja krvotok pri nespretnom izvođenju sexualnih činova i partner koji kiksa dobiva nagnječenje u predjelu struka (moguća je i kombinacija s vratom).
6. nema pentranja na stol kada kreće raspašoj i lagano odbijate inzistiranje penjanja na istog iz razloga što prostor od gornje plohe stola do stropa jednostavno nije dovoljan da bi se ispravili i izbjegli frakturu lubanje.

Duge noge- PROTIV

1. prilikom hodanja po popločenim ulicama lijepog nam Grada, teško se izbjegavaju „fuge“ u kojima zapinje peta i u najgorem slučaju morate stati, izvaditi nogu iz cipele, kleknuti i svom snagom otuđiti cipelu koju si je prisvojio kameni blok. Umjetnost je učiniti to neopaženo i ignorirati smijeh ostalih prolaznika!
2. uvijek će se naći poneki ljigavci koji će se vrlo primjetno obliznuti i reći: uhhh! Što bih dao da me stisneš s njima! (uh, što bih dala da ti se prvom prilikom ne digne!!!)
3. nikada nećete moći pristojno držati noge pod uredskim stolom jer je prostor premalen i tada ste primorani lagano se opustiti, ispružiti noge ispod stola pazeći da ne povučete koji napojni kabel iz kompjutera i na taj način prekinete sve gluposti koje ste tog trena radili na kompu, a niste ih pohranili.
4. vezano uz prethodno navedenu točku, stvarate neugodnu situaciju kolegici koja se ustaje od svog stola u namjeri da napusti ured, potepa se o vaše noge i u svom stilu pada direkt nosom na pod (a tepih nije usisavan od strane spremačica već dobro desetljeće), a vi dobivate istegnuće krivo zaraslog ligamenta.
5. niti jedne hlače vam nisu dovoljno duge.
6. seks u autu dobiva novu izvedbu iz Kama Sutre.
7. ne možete voziti male aute jer mjesta za noge nema, volan je prenisko i primorani ste voziti s podosta raširenim nogama. Ako toga dana kojim slučajem nosite suknju, povratit ćete u život zadovoljne vozače kombija, džipova i kamiona koji vam dolaze iz suprotnog smjera.
8. svaka suknja, kada sjednete, a ako je kraća od „mrvicu iznad koljena“ je prekratka.
9. kada padate, padate sa stilom i s velike visine, a sve to bez tendencije zarađivanja love na glavnom trgu i pružanja cirkuske predstave za sveopći puk.

Dupe- ZA

1. ublažava pad. Pogotovo kada ste mladi i nadobudni i ne igrate se s lutkicama, nego nosite marte, vojničke majice, poderane traperice i vozite skejt po nekoj strmini. Skejt vam u jednom trenu izmiče kontroli i padate na guzicu tom snagom da vam se noge tresu još idućih sat vremena. Dupe je ublažilo pad i spriječilo pomicanje zdjelične kosti na mjesto štitnjače.
2. nije vam hladno iako nosite tange.
3. stolica ne treba imati tapacirung jer vas ne može žuljati ni u ludom ludilu.
4. vašem partneru olakšane su neke poze u ljubavnom zanosu i nema prigovaranja kako baš, eto, nešto, sad, ovaj tren, uh, žulja. Izgovor za vašu lošu izvedbu morat će potražiti negdje drugdje. Ako se mi trudimo izmisliti, neka se potrude i oni.
5. vrata možete zatvoriti jednim laganim trzajem boka, a sve to bez brige da ćete kasnije morati svratiti do kiropraktičara kako bi vas „namjestio“.

Dupe- PROTIV

1. ogroman osjećaj jada kada pokušavate zakopčati traperice od prošle godine i uviđate kako se zatvarač počeo preznojavati kada ste ga na jedvite jade uspjeli zatvoriti. Gumb otpada sam od sebe nakon max 2 minute.
2. oblačite mrežaste čarape i naglo se spuštate u uredski stolac, dupe se povećalo, mreža popušta i pucaju po sredini. Uskoro osjećate kako vam je jedna polovica pozadine led ledena. Hrabrost je izaći takav s posla, stajati na tramvajskoj stanici i čekati pola sata, a da ste pritom svjesni kako ćete se smrznuti i da ste baš na turi s antibioticima. Temperatura i bolovanje- zagarantirano (za sve ostalo upitajte vašeg liječnika ili ljekarnika).
3. tange više i ne stoje kao kada ste imali sedamnaest.
4. uske stolice su stvar prošlosti jer je ravnoteža neodrživa.
5. postoje sretnice kojima godine na licu neće ostaviti traga, ali će guza uvijek slikovito pokazati prolaznost vremena.


Kad se bolje pogledam… pa nije tako jako strašno. Ne još…

- 23:55 - Komentari (23) - Isprintaj - #

24.10.2006., utorak

Just a story...

-Zašto se ne javljaš na telefon?
-Sorry. Nisam čula ili namjerno izbjegavam zvukove.
-Standardno! Dođi k meni zapaliti.
-Super! Baš mi se paljucka nešto.

Ušetale su u stan. Zbrljale neki sok i sjele na balkon.

-Moram ti pokazati nešto.

Donijela je ogromnu kutiju prepunu dječje odjeće. Preplavile su je boje. Oduvijek je voljela boje.

-Pogledaj. Ovo je za mog malca.
-Odlično! Tako frajerski.
-A vidi ovo. Ovo je za malenu.

Gledala je u crvenu haljinicu koja joj je prekrivala dlan i najednom ju je preplavio neki nepoznati osjećaj. Nije to bila ljubomora, zavist ili bol, ali bilo je nešto sa čime se još nije susrela. Pomalo joj se steglo srce. Barem je ona tako locirala to mjesto. Hrpetina emocija pojurila je kroz njezinu glavu i na tren je shvatila kako je čvrsto zaklopila oči. Pomalo kao da je postala svjesna. Haljinica koju je držala u ruci bila je namijenjena njegovom djetetu. Malom anđelu dubokog pogleda. Uvijek su je oči njegove djece podsjećale na njega. Iako nikako nije shvaćala kako može posjedovati toliku ljubav prema djeci koja nisu njezina, prema malim stvorenjima čijeg je oca pomalo voljela.

Život je takav. Rečenice su se nizale u glavi. Realnost je ovoga puta bila nemilosrdna. Mrzila ju je. Proklinjala sve godine koje nije postojala kada je on radio svoje prve korake. Godine kada je ona bila previše mala da shvati što znači voljeti nekoga. Godine kada je on volio druge. Tješila se mišlju kako je ipak dotakla Auroru Boreallis. Ovoga puta to je nije smirilo. Znala je. Oduvijek je znala, ali priznanje nije bilo lako prihvatiti. Nikada ni neće.

-Sviđa ti se?
-Naravno.
-Misliš da će se i starcima svidjeti?
-Ah, kako da ne. Prekrasno je. Voljela bih i ja jednom imati curicu.
-Nikad ne znaš. Možda ako je dobiješ, proslijedit će ti sve ovo.
-Da… Neka ostane na prvotnom možda.

Znala je da je odabrala teži put. Put za koji nije znala da će je odvesti toliko daleko. Isplati li se sve ovo? Živjeti život koji to i nije jer ne posjeduje sve one segmente na koje je čovjek navikao? Kao da je vidjela sebe u nekim budućim godinama kako ostaje uz čovjeka koji ju voli, kojega voli, ali njihove duše su previše različite da bi bile slične onome što je netko drugi pobudio u njoj. Znala je. Rekao joj je više puta kako je samo njegova i da je on bez obzira na sve njezin. Znala je i to da tome i nije tako. Znala je kakva je budućnost. Bila je spremna pomiriti se s njom. Ostati do kraja ili otići zauvijek. Nije važno iz čijeg života. Svog, njihovog ili njegovog. No, ostala je. Realnost joj je više puta opalila pljusku posred lica i naučila je kako ostati na nogama, a da ne posrne od siline udarca. Bila je tvrdoglava i inatljiva. Preponosna. Oduvijek. Zauvijek. Znala je da će je to jednom koštati. Dug uvijek dolazi na naplatu. U svom svojem zastrašujućem obliku.

I sada kada me traži savjet, kada bespomoćno pokušava izmoliti odobrenje ili neki logični zaključak, ja šutim. Što da kažem? Nemam odgovor. Na kraju progovaram:

-Tako si birala.
-Tako ću i platiti?
-Vjerojatno.
-Srećom?
-Ponekada.
-Tugom?
-Gotovo uvijek.
-Isplati se?
-Hm… Jedna bi osoba rekla: Isplati se. Kako ne!... Ja sam se držala toga.
-Ti bi?
-Ne znam.
-Barem jednom? Patila zbog nečeg za što misliš da vrijedi?
-Ne razmišljaj o tome na taj način. Nećeš daleko stići.
-A sad sam kao negdje?
-Dobila si više nego većina ljudi u cijelom životu. Budi zahvalna na tome. Bez obzira na bol. Sve je rizik. Boljet će. Kasnije će proći, a kada budeš stara, imat ćeš se čemu nasmijati. Netko nema uspomene. Ti ćeš ih imati. Sačuvaj samo one dobre.

-Samo one dobre… - ponovila je.

Ustala je i otišla do kompa. Čula sam klikanje miša iza svojih leđa. Dobro prepoznatljiva melodija i zatim riječi: Volio sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem…

- 22:15 - Komentari (22) - Isprintaj - #

22.10.2006., nedjelja

Nisam povjerovala...

Rekli su mi: Vrijeme liječi sve rane…

Bojim se da ne vjerujem. Bojim se da ja više nikada neću biti ja. Bojim se da su moja uvjerenja umrla u meni. Zauvijek. Danas znam da te nitko ne može pripremiti na užase života. Danas gledam sebe i danas više ne vidim u ogledalu osobu koja sam bila jučer. I nikakve riječi ni savjeti neće promijeniti to.

Sve loše što se događa u svijetu i kada se indirektno susretneš s tim, kažeš: Strašno. Jadni ljudi… Eto kakav je život! Kada se tebi dogodi tada te ni pravda, koja je po svim zakonima zadovoljena, ne može zadovoljiti. Nema satisfakcije! Nikakve! Ne postoji ništa što će meni vratiti uspomene jer te uspomene sada imaju unakaženo lice. Ne postoji ništa na ovome svijetu što će ukloniti moj bijes i vratiti vjeru u ono u što sam vjerovala.

Bijes. Bijes je ono što raste u meni. Tuga je postala tek nuspojava. Ne zato što je u redu žaliti, već zato što je ne mogu izbjeći. Bijes je nešto što neće proći. On ne prestaje. Bojim se da se s vremenom pretvara u mržnju. Nisam nikada do sada mrzila. Ovih dana mrzim.

U tom promatranju sebe u ogledalu pomišljam isplati li se biti dobar i pošten? Zašto me žena u ljekarni začuđeno gleda kada joj kažem da mi je vratila sto kuna previše? Zašto??? To bi trebalo biti normalno, a ne na licima ljudi prouzročiti nevjericu! Trebalo bi biti normalno kada nekome kažeš da mu nećeš naplatiti svoj rad, a ne da ti odmah polažu ruku na čelo i mjere temperaturu. Trebalo bi biti normalno voljeti nekoga i osjećati i željeti. Trebalo bi… a nije.

Mislila sam da pripadam u onih 10% „normalnih“ ljudi. Mislila sam krivo. 90% ljudi i njihova razmišljanja su normalna. Moja nisu. Ja sam luda jer sam sanjar, jer volim, jer osjećam, jer želim dati sebe u potpunosti, jer smatram da čovjeku treba pomoći onda kada mu je pomoć najpotrebnija. Meni to ništa dobro nije donijelo. Samo sam ostala povrijeđena. Sada i uvijek. I puno prije toga.

Pitam se. Ja stalno postavljam pitanja. „To ste vi ljudi s puno škole“, rekao je jedan čovjek. „Vi stalno tražite neka objašnjenja i uzrok u svemu. Stalno se pitate- Zašto, zašto, zašto?! Mi, ljudi kojima život nije pružio toliko obrazovanja, živimo spokojnije. Mi se mirimo sa životom i prihvaćamo ga takvog. Bez puno pitanja. Nama odgovori ne trebaju. A vi ćete se uvijek mučiti. I sebe i druge. Vaš svjetonazor je puno širi i vas životni odgovori neće zadovoljiti. Zato ste nesretni. Zato tugu ne puštate od sebe.“ Zaprepastila sam se. Čovjek je bio puno mudriji od svih velikih znanstvenika i mudraca ovoga svijeta koje sam "upoznala". Nažalost, moja tuga i bijes su preveliki da bi me taj odgovor zadovoljio. Mogla sam samo požaliti što sam to što jesam.

Zašto sam takva? Koga da krivim? Nekoga moram…

Rekao je: Naučio sam da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane…

Želim vjerovati. U to. U nešto. U bilo što. Želim ponovo početi vjerovati…

- 21:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Nisam povjerovala....

Rekli su mi: Vrijeme liječi sve rane…

Bojim se da ne vjerujem. Bojim se da ja više nikada neću biti ja. Bojim se da su moja uvjerenja umrla u meni. Zauvijek. Danas znam da te nitko ne može pripremiti na užase života. Danas gledam sebe i danas više ne vidim u ogledalu osobu koja sam bila jučer. I nikakve riječi ni savjeti neće promijeniti to.

Sve loše što se događa u svijetu i kada se indirektno susretneš s tim, kažeš: Strašno. Jadni ljudi… Eto kakav je život! Kada se tebi dogodi tada te ni pravda, koja je po svim zakonima zadovoljena, ne može zadovoljiti. Nema satisfakcije! Nikakve! Ne postoji ništa što će meni vratiti uspomene jer te uspomene sada imaju unakaženo lice. Ne postoji ništa na ovome svijetu što će ukloniti moj bijes i vratiti vjeru u ono u što sam vjerovala.

Bijes. Bijes je ono što raste u meni. Tuga je postala tek nuspojava. Ne zato što je u redu žaliti, već zato što je ne mogu izbjeći. Bijes je nešto što neće proći. On ne prestaje. Bojim se da se s vremenom pretvara u mržnju. Nisam nikada do sada mrzila. Ovih dana mrzim.

U tom promatranju sebe u ogledalu pomišljam isplati li se biti dobar i pošten? Zašto me žena u ljekarni začuđeno gleda kada joj kažem da mi je vratila sto kuna previše? Zašto??? To bi trebalo biti normalno, a ne na licima ljudi prouzročiti nevjericu! Trebalo bi biti normalno kada nekome kažeš da mu nećeš naplatiti svoj rad, a ne da ti odmah polažu ruku na čelo i mjere temperaturu. Trebalo bi biti normalno voljeti nekoga i osjećati i željeti. Trebalo bi… a nije.

Mislila sam da pripadam u onih 10% „normalnih“ ljudi. Mislila sam krivo. 90% ljudi i njihova razmišljanja su normalna. Moja nisu. Ja sam luda jer sam sanjar, jer volim, jer osjećam, jer želim dati sebe u potpunosti, jer smatram da čovjeku treba pomoći onda kada mu je pomoć najpotrebnija. Meni to ništa dobro nije donijelo. Samo sam ostala povrijeđena. Sada i uvijek. I puno prije toga.

Pitam se. Ja stalno postavljam pitanja. „To ste vi ljudi s puno škole“, rekao je jedan čovjek. „Vi stalno tražite neka objašnjenja i uzrok u svemu. Stalno se pitate- Zašto, zašto, zašto?! Mi, ljudi kojima život nije pružio toliko obrazovanja, živimo spokojnije. Mi se mirimo sa životom i prihvaćamo ga takvog. Bez puno pitanja. Nama odgovori ne trebaju. A vi ćete se uvijek mučiti. I sebe i druge. Vaš svjetonazor je puno širi i vas životni odgovori neće zadovoljiti. Zato ste nesretni. Zato tugu ne puštate od sebe.“ Zaprepastila sam se. Čovjek je bio puno mudriji od svih velikih znanstvenika i mudraca ovoga svijeta koje sam "upoznala". Nažalost, moja tuga i bijes su preveliki da bi me taj odgovor zadovoljio. Mogla sam samo požaliti što sam to što jesam.

Zašto sam takva? Koga da krivim? Nekoga moram…

Rekao je: Naučio sam da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane…

Želim vjerovati. U to. U nešto. U bilo što. Želim ponovo početi vjerovati…

- 20:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.10.2006., četvrtak

Mali krug perfekcije...

Sve stvari u životu imaju svoj rok trajanja. Možda kada shvatimo prolaznost, možda je tada uspijemo i prihvatiti.
Pomislila sam prvo osvrnuti se na ovaj užasan događaj koji kod mene stvara neki čudan osjećaj u tijelu kada pokušavam zaspati i kada se podsjetim: njega više nema… Pomislila sam reći kako nisam sigurna u sve ono što su roditelji putem vjere pokušavali usaditi u mene. Pomislila sam čak i prokomentirati jednu mudru rečenicu koju mi je izrekao jedan vrlo običan čovjek o smislu života. Na kraju, pomislila sam i prokleti svu malograđanštinu i jadne života, ali neću to učiniti. Neću učiniti ništa od toga. Možda ću samo pokušati prikazati kako tvoj vlastiti život može promijeniti stvari kada te boli i kada si očajan, tužan, neutješan i sam. Možda ipak postoji nešto više od nas i ono kontrolira put života. Ono nam daje „životni trenutak“ koji nam pomaže da se lakše suočimo sa stvarnošću i da unatoč tome što je jedan život završio, drugi se nastavlja. Treba sačuvati sjećanje. Prihvatiti da bol neće odmah proći, da će praznina ostati, ali da ću se ipak jednom nasmijati. Iskreno.

Sjedila sam danas u tramvaju i po stoti put čitala Malog princa. Kao da očajnički želim shvatiti ljude, odrasle. Možda pokušavam shvatiti sebe zato što ipak više nisam dijete. Odrasli su zbilja neobični ljudi.

Nekako sam nakon dana u koji nisam mogla vjerovati da se dogodio i da sam jednostavno vidjela sebe kako stojim tamo u crnom i mislim da ni meni ni njemu tu nije mjesto, okrenula glavu od svoje realnosti i krenula negdje. Ne znam ni sama točno gdje, ali znala sam da ću tamo biti upravo ono što jesam. To je mjesto koje je stvoreno samo za mene, mjesto gdje sam važna ja, tamo će mene netko nasmijati i mene će netko gledati u oči. Ja sam konačno ukrala dva dana samo za sebe. Neponovljiva, nepogrešiva, neuhvatljiva i nepoznata.

Zapravo i ne znam opisati svu tu zbrku osjećaja i nerealnosti, a dodir je pod prstima itekako bio živ i vjerojatan. Ležeći na dvosjedu i zadubljena u svoje misli shvatila sam: ja već godinama nisam imala vrijeme za sebe. Ja sam nekako u dva dana uspjela vratiti svoj život natrag. Ja sam bila ono što jesam. Bila sam sretna. Nasmijana i bezbrižna. Naravno, to sve ne možeš biti sam. Potrebno je nešto više što zapravo i ne možeš uhvatiti, ali iscrtavanje kruga rukom usmjerenom prema nebu nužno shvatiš i osjetiš da si ipak dotakao nešto. Dodirnuo i promijenio vrtnju svih stvari prirode. Vrijeme je takvo da ću morati ruku priviti natrag uz svoje tijelo, ali pogled će ostati uprt negdje prema nebu i tražit ću, dok god me ima, neki pomak, kružnicu, magličasti trag savršenstva.

Krug se ne prekida, zapamti.


Poput malog mjehurića od sapunice. Savršen u obliku i u svim svojim bojama… Danas znam da u mojim očima neće prsnuti nikada…

- 12:21 - Komentari (16) - Isprintaj - #

14.10.2006., subota

...

Danas ujutro ubijena je osoba koju sam voljela. Nakon pakla života koji je živio, ljudi su mi rekli da mu je takva bila sudbina. Ja od danas u nju više ne vjerujem.

Stari moj, gdje god sad bio, nadam se da si na ljepšem mjestu, nego što je ovaj svijet.
Ostani mi u miru…

Do jednom...

- 13:56 - Komentari (21) - Isprintaj - #

12.10.2006., četvrtak

Kako otrovati dijete feferonama u korak-dva.


Danas je stvarno, ali stvarno bio prebukiran dan. Čudi se čak i my lady kako uspijem raditi, tipkati, trkeljati, čitati postove, ostavljati komentare, odgovarati na njih, izmjenjivati dva različita maila i ogovarati na sve u njima i još telefonirati i dati reply na sve sms-ove. Sad kad bolje razmislim, nemam ni ja pojma. Svestrana žena, kaj ćeš!

Dovukla se ja doma, što pješice, što tramvajem. Obavljam tam neke zamolbe ljudi iz podnožja zgrade, ulazim u stan, gulim sve sa sebe, spremam svinjac i delam klopu po željama svog nesuđeno-suđenog (i presuđenog). Zamijesi, provjeravaj, čisti, serviraj! O pa, bemu sve, da još i žvačem umjesto tebe????

Prođe sve to. Probavi se i krene u nastajanje celača, ali to nije sve. O ne. Zakaj bi tu bio kraj mog radničkog dana???

Zvrrrc, zvrrrc! Kaj sad? Ko je sad? Ne sad! Ja sad sabirem svoje misli. Ja sad glumim drugi život. Ne sad. Sutra! Prekosutra, samo ne sad! Milost! Milost, molim!
Mali patuljak od metar i žilet (doslovno) kaže: Ja bih išao kod tebe! No, ajde, ajde, dijete drago, odi. Samo je tebe teta čekala.

Malog cvrčka nemreš presvirat, on to bolje radi i iznosi konstataciju: Kak tu nekaj fino miriši! Kaj si to pravila za papat? I gledamo ponovo isti film. Podgrijavanje, rezuckanje na komadiće, puhanje u iste. Sad se već bojim da budem ovaj put ipak morala žvaknuti komadić! Žnjopamo on i ja. On ništa ne voli sam. Ja radim takvog norca od sebe da me je sram i pred samom sobom. Dijete je oduševljeno i ja skužim da sam si malo dala previše maha, uozbiljim se i kažem: Mačak, teta Pantera je malo pretjerala. Ona se samo šali. Znaš, ovo kaj si sad vidio da teta radi… molim te, nemoj to raditi u vrtiću. Dijete izbezumljeno gleda i pita: A zake? E sad. Budi pametan i objasni djetetu da si povremeno totalni moron koji gubi kompas i osjećaj za realu i da na taj način se čovjek rješava svih stresova u životu! A u sebi gajim nadu da se on nikada na taj način neće oslobađati stresa! Ko će ga takvog trpit? Za mene je lako. Ja sam bila pristojna i distancirana kada je za to bilo vrijeme. Onda kada je moj muž mislio kako dobiva Pandoru, a ne neku predivnu Pandorinu kutijicu koju ni u ludom ludilu ne otvaraš. Ja se otvorih sama. Hehehe! Nije važno. Odgojnu mjeru i prepravke neka obave roditelji. Ja sam tu da ga kvarim i da mu pokažem kakav u životu ne bi trebao biti bez obzira na to koliko to žudno želio! Pa i ja žudno želim neke stvari, a ipak jedem s vilicom i nožem (povremeno prstima, dok mi nekaj flikne u krilo pa se pravim da se ništ nije dogodilo)! Iako, priznajem, ne lepih žvakače ispod školskih klupa i po sjedištima HNK-a. Dobro, jednom. Možda dva puta. Ma pet puta, ono, ibera!

Prođe sve. Misija završena. Mali me navlači za kosu, za vestu, za grudnjak. Opsjednut je sisama od kad posjeduje malog bracu. Ali jadno dijete ne zna da u mom grudnjaku nema ničega. Ni za njega ni za kog drugog. Beš ga, skoro da sam ravna ko kreditna kartica!

Pokušavam udahnuti,ali ne ide. Umjesto udisaja i izdisaja kvocam i zvocam: papučeeee, ne vuci zavjesu, operi ruke, ne to, ne ovo, ne navlači me, ne štipaj me, papučeeee, ne prolijevaj, ne skači, ne van tako gol, obuci se, nemoj tetu, nemoj, nemoj, nemoj, ne, ne, ne, ne, ne, ne, i ne! Vidi, vidi, pa nije tak teško reći NE!!!

Glad! Opet glad! Hm, ostaje samo dio pizze na kojoj su bili feferoni. Rezuckam ja, upozoravam na ljutinu, ali za svaki slučaj me moli da provjerim jezikom jel ljuto. Ližem, balim po onome i kad mi je već jezik utrnuo od ljutine objavljujem zaključak da nemam pojma jel ljuto, ali da me grlo peče! Mali proba, napravi facu i sljedeća scena koju gledam je mrvač kojem pizza pada na bijeli tepih (uz njegov povik: Vidi kakva je ovo čarolija!!! Bemti čaroliju!!!!!) i njega kako krpom briše jezik! E sad je finish! Idemo doma. Maco, moraš ići spavati!

Šlapkam iza njega, odvodim ga k starcima, vraćam se i umorna se bacam ispred tv-a. Konačno udahnem, okrenem glavu na desnu stranu, položim ruku na njegovu i smireno kažem: Ne pitaj me danas više ništa. Danas više ne postojim.

I od tada je muk.

A moram priznati... taj "muk" bio je idućih nekoloko sati predivan. Samo ja i... riječi.

- 23:31 - Komentari (16) - Isprintaj - #

11.10.2006., srijeda

Važno je zvati se Ojla!

Pomalo nepoznati čovjek promatrao je moje riječi koje pokušavam utisnuti u ovu virtualu i na kraju upitao:
-Jesi li ti sretna?
-Jesam. Zašto me to pitaš?
-Čitam tamo one tvoje priče i čini mi se da nisi sretna. Previše su tužne. Previše je njih tužnih.
-Ma ne. Ima i sretnih. Ček da vidim…

Pomalo me zanitala činjenica da je zadnja moja zezantska priča zaista objavljena prije četiri mjeseca. Pomislila sam, djelujem li i vama ostalima tužna i razočarana u svijet? Potajno se nadam da nije tako. A što ako je to upravo prava slika mene, a ja je jednostavno ne raspoznajem i ne prepoznajem?

Kao što znate, volim se pravdati i da ne dam na sebe ni na druge, branim ono što jesmo, što jesam, ono što je moje, ali otvoreno iznosim svoje stavove, i bijesne i odobravajuće, pokušat ću ponovo napraviti istu stvar! E sad, znači li to upravo zavaravanje, ne bih tvrdila. Potvrdit će i presuditi netko drugi. Negdje tamo daleko, u nekom drugom svijetu, meni, kao nekoj posve drugoj osobi. Ali ajmo sad braniti mene!

Ja nisam mračnjak, zaista ne. Ja se smijem. Ponekada i do same granice gušenja. Možda sav moj smijeh i blesiranje usredotočim na onu osobu za koju mislim da joj to sada najviše treba, a onda tu polemiziram o smislu života, a on, najčešće, smisao nema. Pomislim povremeno da nisam sva svoja, da sam se posvađala s vlastitim mozgom i pokušavam otkriti odakle mi inspiracije da tako baljezgam. To moje prelazi neke granice normale. Dobro, dalo bi se raspravljati o tome što je to danas normalno. Ali, na primjer… U trenucima kada je posao obavljen, kada su knjige i papiri na potpuno drugoj strani uredskog stola, tako da ih ne mogu jednim pokretom dosegnuti, polažem prste na tipkovnicu i brljam. Pišem joj neke stihove, izobličim ih, promijenim riječi i ubacim „ncncncnc“! Znam, jako dobro znam, da neće razumjeti tu brljavinu slova i da će me pitati za njih. I naravno:

Mila, a kaj ti je to ncncnc?

Već se smijem, ali ozbiljno odgovaram:
To su ti stari hrvatski glasovi za pismeno objašnjavanje određenog ritma turbo folk izvedbe. Pokušaj to izgovoriti na glas.

Smijeh! Vidim je da se ceri i da joj ponovo suze cure i da skida naočale, da je shvatila kako to zvuči u originalu i osjećam se sretno jer sam je upravo ja barem na tren uspjela raspoložiti. Dakako, paralelno joj uništavam inteligentne zaključke! Ne namjerno, ali kad se već pača u moju struku, uzimam si za pravo klepiti je po prstima. Mulja, drlja i govori o Edipu i basnama. Vidim, vidim što radi i vidim kako lagano pada u moju zamku. Puštam je, ali ne zadugo:
Mila, mila, ej, ček, ček, stop, stani, ejjj, staaaani!

Odgovara:
A?

A ja važno tipkam i sva sam si bitna:
Mila? Edip? Basne? Edipov kompleks? Kralj Edip? Misliš li možda na Ezopove basne???

Bijesna je i to osjetim:
P**** jedna, uništi mi foru dana! Yebi se!

I tako to traje već mjesecima. Imamo neki svoj univerzalni jezik koji samo nas dvije razumijemo i na konto toga ostavljamo ljude zgroženima.

Zašto to pišem? Zato jer mislim da je moj smijeh i uveseljavanje nekoga trenutno potrebno njoj. I ja to radim s puno ljubavi. I s puno ljubavi je razumijem, podržavam i gurkam s mjesta. Ona nije stvorena za ovaj svijet, ali je, nažalost, primorana ostati ovdje.

Možda ne želim da netko drugi osjeti tu moju stranu i pomisli kako li sam skrenula, ali mene to čini sretnom. A možda si sa svakim drugačiji. Drugi te modeliraju. U današnje vrijeme postaviti nekome na lice osmijeh nije jednostavno. Pogotovo ne razveseliti nju. Ali kada je promatram i kada znam kakav je život prošla i da njezin put nije bio popločen with yellow brick road, da nije imala crvene cipelice, da bijeli zec s ogromnim satom ne živi u džepu njezinog kaputa i da je Petar Pan davno odletio, tada znam koliko znači jedan osmijeh na tom nježnom licu! Ne bismo li svi trebali tako? Biti zahvalni na sreći i spokoju? Sebična smo mi rasa. Sami prema sebi. Jedni prema drugima. Čovjek je čovjeku vuk.

I zato ne zamjerite na ponovo mračnom i dubioznom postu. Ja sam i dalje sretna i dalje se smijem i još uvijek prolazim ulicom i nasmijem se od srca iz samo meni poznatih razloga. Bez obzira koliko to god infantilno i nerazumno djelovalo. Ja želim živjeti ovaj život. Uzeti od njega i više nego što mi nudi. On je moj, samo jedan i ja ga ne pitam do kada će izdržati. Sa mnom mora! Ja tako želim i ja ne posustajem. Ne dam se. Ne još. Ni njoj ne dozvoljavam predaju i sretna sam kada vidim da me prati u tome.

No…
Možda vam jednom otkrijem zašto Pantera u subotu navečer nije htjela ići kući, zašto ju je ugrizao pauk, zašto ima ožiljak od meduze, zašto skuplja usne, zašto je šogor konstatirao da ima ogromno dupe, zašto je ocu rekla da joj se čini da ima šuplju glavu i zašto ga je pitala s koliko je žena bio prije mame, i zašto baš uvijek napravi neku notornu pizd**** na sveopće veselje majstora s bauštele. A možda onda, samo možda, vi shvatite da ste na totalno krivom blogu i da je pametnije nastaviti raditi svoj posao i ne trošiti svoje vrijeme i TUĐI novac na ovakve blesave životinje poput mene.

A do tada... tko vam kriv :)

- 23:46 - Komentari (18) - Isprintaj - #

05.10.2006., četvrtak

VJEROVATI U MOŽDA

Zbrkano vrijeme. Mjesto radnje nije ni važno. Ona se nije snalazila u vremenu i prostoru, ali se radnja odvijala.

Ležeći potrbuške na kožnoj garnituri i čitajući već sto puta pročitanu knjigu, razmišljala je zapravo o tome kako se dovela u ovu pat poziciju.

Zapištala je poruka i nervozno je prebacila knjigu na stol. Ustala se i pogledom potražila gdje li je ostavila to čudo. Pisalo je:

Solo si?
Nekako je automatski odgovorila:
Čini se.

Da, trebao je doći. Na tren. Ali minute su prolazile i ona je postajala nervoznija jer je imala neke dogovore. Nakon petnaestak minuta stigao je odgovor:
Želiš?
Glasno se nasmijala, uzdahnula i okrenula očima. Prsti su stvorili novu rečenicu:
Koji si ti sadista!


Nije dolazio. Nije mogao. Tako je barem rekao. Nije uopće razmišljala vjeruje li mu ili ne. To toga trenutka nije bilo važno. Okrenula je neki drugi broj, najavila da kreće i uletjela u auto. Odlučila je da nisu svi trenuci stvoreni za čekanje i da ponekada jednostavno ne ide. Čemu forsirati?

U jednom trenutku sve se promijenilo. Baš onako kao nam život poput naleta vjetra otvara sve prozore i u sobu pušta drugačiji zrak. Stala je. Ponovo me nazvala i tužno progovorila:
-Malena, ne izlazi još van.
-Ali već sam vani- pokušala sam odbiti sve ono zašto bih se morala vratiti unutra –Kaj je bilo?-
-Mila, poludjet ću. Ako ja ne obolim na živce ove noći, neće nitko.
-Ajde, doći ću ja po tebe.
-Nemoj.
-Ajde, ajde. Ja sad sjedam u auto i dolazim.
-Ok, možda bolje. Čini mi se da nisam u stanju logičnim slijedom prebacivati brzine.

Okrenula je auto i vratila se natrag. Ruke su joj se tresle na neki čudan način iz nekog neobjašnjivog razloga. Ušla je u garažu i u svoj toj ludnici počela se smijati sama sebi jer nikako nije mogla uparkirati auto. Smijeh je bio potreban, nužan i očekivan! Nikada ranije nije štekala s takvim banalnim stvarima kao što je auto. Bilo je to i razumljivo jer je ponekada znala čuti kako ipak ima muške šarafe u sivim stanicama. Udarila je dlanom po volanu i isti tren pomislila bi li se air-bag otvorio od siline udarca? Pomalo je gubila kompas.

Palo joj je na pamet da auto ostavi tamo usred garaže, otvori sva vrata, s ključem u bravi i ode. Kakve veze ima? Njoj auto ne predstavlja ništa! Tada je podigla pogled i u retrovizoru vidjela dobro poznatu majicu. Ovoga puta je nije nosila osoba kojoj je pripadala. Otvorila je vrata, nekako sagnula glavu i rekla:
-Imam jednu molbu…
-Koju?- njegov glas prostrujao je poput dobro poznatog početka, nekog dobro poznatog filma u crno-bijelom izdanju.
-Hoćeš mi sparkirati auto? Molim te…
-Ok. Kako? Unatrag ili?
-Svejedno je. Bilo kako. Ja ne mogu.
Nije se nasmijao. Dobro, možda i je, ali ona to nije vidjela. Tog trenutka joj je bilo posve svejedno hoće li je smatrati glupavom. Ona je bila ona, sigurna u sebe i ne opterećena svojim strahovima. Uvijek je naivno priznavala svako svoje stanje duha. Možda ovoga puta više to neće učiniti.
Njezinu želju ispunio je jednim potezom. Otvorio je vrata, ali se ona sagnula i jednom rukom pokušala skinuti prednju ploču radija. U tom trenutku osjetila je njegov dah na svom vratu. Lagano se povukla iz auta i ispravila. Već u drugom trenutku stajao je tik do nje i samo rekao:
-Haj…
Poslije toga je nestalo svijetla i tame, prostora u kojem su se nalazili. Nestali su njihovi životi, realnost koja ih je okruživala. Dodir je bio topao, nježan, strastven i baš onakav kakav je oduvijek željela. Pomislih da je taj tren pored njih protrčao bijeli zec s velikim satom u džepu i ukrao svo vrijeme svijeta i poklonio ga onima kojima je bilo najpotrebnije.
Pomišljam kako su mislili da čine ispravnu stvar jer ipak, svi mi volimo dramatizirati, život je samo jedan. Trenuci su nepromjenjivi, nenadoknadivi i nikada više ponovljivi. Sreća je i uhvatiti samo jedan takav trenutak.

Znala sam da je izgubila pojam o vremenu i da joj je vrijeme tada bilo jedini neprijatelj. Ipak sam je nazvala da sam stigla.
-Ej, mila, tu sam.
-Ok, stižem, minuta.
-Dogovor.

Napravila je još par koraka usporedno s njim, okrenula se prema njemu i zaželjela samo još jedan savršen trenutak mira, spokoja, nježnosti i strasti.
Jednom, ne tako davno, mi je rekla: Samo jednu minutu. Samo to tražim. I ako je dobijem, neću više nikada ništa zaželjeti.
Mi ljudi nismo skromni i laž je nužno sredstvo kojim izražavamo eksploziju vrhunca. Ne lažeš da bi nekoga povrijedio, nego da bi sebe spasio.
Kada se odmakla od njega, na tren je osjetila miris njegovog parfema i znala je da je vrijeme da ode. Rekla je da se ni ne sjeća je li ga pozdravila. Otrčala je samo uz stepenice i nestala.

Snažno je otvorila vrata moga auta i nasmijala se.
-Ajmo, vozi. Bilo kuda.
-Si ti dobro?
-Jesam. Ne pitaj.
-Reci mi samo da li si sretna?
-Sretna? Mislim da da. Što je sreća uopće, draga moja? Ajde, vozi.

Sjele smo i samo se nasmijala, lagano zavalila u stolicu, prebacila nogu preko noge, zapalila cigaretu, povukla dim, osmjehnula se i rekla:
-Ne pričaj mi ništa idućih pet minuta. Neću te čuti.

Bilo mi je jasno da je zaokupljena svojim mislima, dvoumeći se oko toga je li ispravno igrala ovu opasnu igru, zna li uopće pravila, može li ih poštovati?!

I sada dok sjedi ispred mene smijem joj se jer znam da se osjeća pomalo dječje, zbunjeno i poletno.
-Pazi da ne bubneš naglo na tlo.
-Bez brige- smije se –naučila sam kako se sigurno prizemljiti!
-Misliš?
-Aha. Znaš mene. Kad ide, nasmijem se, kada ne ide… progutam i nema tu neke velike filozofije. Stisneš zube i pretrpiš! Tko je rekao da će biti lako? Nitko! Nitko to nije ni tvrdio! Zašto bi i bilo? Čemu da uopće razmišljam o tome? Ajde, pusti…
-Jeste razgovarali onaj dan? Ako ste uopće imali vremena za razgovor- podmuklo sam se nasmijala i ugasila cigaretu značajno gledajući u njezine oči i usne koje su još bile crvene.
-Da. Zapravo, ovo je prvi put da sam bila nasamo s njim duže od pet minuta. Zanimljivo… A opet, ja kao da ga znam deset godina, kao da i inače sjedimo zajedno i razmjenjujemo sve ono što nitko ne bi trebao znati. Rekao mi je podosta. Nisam se iznenadila.
-Mislim, draga moja, da tebe više ništa ne može iznenaditi, osim tebe same, naravno.
-O da. Ja sam ja, ja sam luda i ja fakat nisam u onom postotku normalne populacije. Briga me. Dobro je i nek bude tako čim duže. Za sada je touch down pa da vidimo!
-Kaj si ti vidjela na njemu? Mislim, koliko je poseban? Je li uopće poseban?
-Poseban? Pa zar nismo svi mi posebni na neki način? Je. Poseban je. Inteligentan je, intelektualno potkovan, a nije baš sad da mjerim ljude prema tome. Ne znam. Od njega možeš puno naučiti. Volim ga slušati. Ne priča gluposti. Mogu nešto polučiti iz njegovih sentenci. Ali što može nekad filozofirati i zakomplicirati banalnost. No i to je umjetnost. Ne može to svatko!- sada je već doslovno umirala od smijeha. Zabavljala me njezina priča.- Nježan je, strastven! Uh! Ne mogu o tome, odmah mi je vruće, a i ti ćeš se još napaliti!
-Luđakinjo jedna! Je li rekao nešto povijesno?
-Misliš ono što se pamti?
-Tako nekako…
-Je… Rekao je nešto. Nešto zbog čega sam pomislila da nije siguran u ono što tvrdi…
-Kaj?
-Rekao je da se neće kajati. Nikada. A ja nisam sigurna. Njegov pogled je bio drugačiji. Djelovalo mi je više kao da želi uvjeriti sebe u to što je upravo izgovorio. Možda griješim. Ne znam.

Promatrala sam je i znala sam da u svojoj glavi zbraja sve dobre i loše poteze u životu. Vidjela sam da je postala svjesna kako je ušla u nešto predivno, ali i teško.

-Zaljubit ćeš se?- pitala sam je više radi toga da prekinem njezin nedefinirani pogled.
-Zaljubiti? Pitaš me ono što bi bilo pametno napraviti?
-Ne. Pitam te što će se dogoditi.
-Ne mogu ti odgovoriti. Čim duže mogu zavaravati sebe, tim duže nema tužnih misli. Razumiješ? Ja više nemam snage biti tužna. Ni vremena. Ja sam većinu svoga života bila tužna. Ti bi me trebala razumjeti bolje od ikoga. Ne mogu više, zaista.- uzdahnula je- Hajmo. Umorna sam- skupila je sve svoje stvari i kosu svezala u rep- Lijepo mi se odmori i naspavaj i ne misli o glupostima! Obećaj! I bez suza noćas, ok?
-Da, da, da- klimala sam glavom jer je još uvijek naivno vjerovala da će mi zaista jednog dana uspjeti pomoći. A ja sam bila svjesna da smo svi mi zarobljeni u svojem malom paklu s djelićima raja.

Sjela je u auto i zatvorila vrata. Prije nego je krenula, pogledala je u mene i prstima sam joj signalizirala da spusti prozor.

-Reci.
-A ti? Hoćeš se ti kajati?
-Kajati? Obećao je da će biti lijepo.
-A ti vjeruješ svima?
-Ne. Ja samo ne vjerujem sebi, a glupo i naivno vjerujem svima ostalima. Uostalom, pa to smo već znali! Ja sam ko crveni križ, darling, i to se nikada neće promijeniti.
-Koja si ti…
-A ne! Ne završavaj rečenicu! Gle, sretna sam, želim vjerovati da je i on bio sretan, da mu je pomalo i nešto značilo. Sve ostalo… nije važno.
-Nije?
-Za sada ne.

Mahnula sam joj, pogledala još jednom za svijetlima njezinog auta i zapitala se: Hoće li se zaista ikada kajati? Ona koja još uvijek tako dječje vjeruje u Petra Pana.

- 12:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Kolovoz 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (3)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (7)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (5)
Lipanj 2006 (8)
Svibanj 2006 (11)
Travanj 2006 (12)
Ožujak 2006 (15)
Veljača 2006 (11)
Siječanj 2006 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari Da/Ne

Opis bloga

zar ga mora biti?


dakle...

Danas je Mali princ dobio novog vlasnika, samo za privremeno. Ja sam dobio više, okusio sam nešto već odavno zaboravljeno. Ovo je definitivno moj dan, no ne bih mogao bez tebe, zato hvala ti. A sutra je tvoj dan i to je već definitivno.

"Naravno, ponekad je promjena i više no korisna. Nadasve osvježava i čini te poželjnijim/om. Ako je to tvoja promjena. Ukoliko je to promjena tvoga materijalnog, onda pak poželjnost je suvišna. Ukoliko je to promjena okoliša, opet si umješan/a u mix raspoloženja. Možda je samo drugačiji kut gledanja ili motiv koji te tjera da gledaš ovako ili onako. Ali ja to stvarno ne mogu znati."
pgreen


Dobro što nisam zapisala njegov broj telefona, što ne znam gdje stanuje, što ga mogu izgubiti, ne optužujući se da sam propustila priliku.
A ako se tako i dogodi, ako ga izgubim, bar sam dobila jedan sretan dan u životu. S obzirom na to kakav je svijet, jedan sretan dan gotovo je nalik čudu.


"Dva svijeta su se napokon našla. Na trenutak zaustavila svoju vrtnju i stvorila novi svemir!"



moja sjena
VAKUUM "I čudan je to virtualni svijet. Toliko čudan, da ne znam kako bi ga opisala jednom dragom biću, da se nekim čudom, nakon 15 godina kome, probudi. Možda je bolje nikada se ne probuditi iz svog sna. S naglaskom na možda."

Ljudi koji život znače

@
"Dobro je pomislih, jer se nisam želio prisjećati najmračnijeg djela moga života, djela života kada sam trebao živjeti punim plućima, kada sam trebao izlaziti, veseliti se, plesati, pjevati, ljubiti......"

aquaria
"Možda napišem priču o životu kojeg razumijem, ali ga ne želim živjeti."

Archie
"Onako ga ispijaš polako i groziš se okusu kave koju ostavljam na usnama, odveć gorka aroma jutra."

bobica
"zima stiže. pitam se što se dešava kad se magla u očima prepozna s maglom oko mene..."

candy
"jednom se živi, a ovako dobro samo ako imaš novaca."

carica vrta
"ako oklijeva, misli da nije vrijedno.
sve ostale činjenice nisu bitne.
(ali, i onako se ne bi složila sa mnom.)"

DragonFly
"Kolodvor snova… Da, vjerujem da smo svi na kolodvoru snova. Toliko mogućnosti, toliko novih prilika…. I makar ne vidim kamo vlak vozi i ne znamo kamo će nas uvijek odvesti. I da, možda završimo u nekom nepoznatom kraju… No zar je bitno? Možda nađemo prečicu ili novi skriveni kutak svijeta..."

feniks
"Jutro je svanulo..ptice drugačije pjevaju...sunce nekako drugačije grije/prži..
Jutros mi je netko stavio ljubičaste očale na oči!!! I za divno čudo još su tu!"

Forza Fiume
"Toliko puta sam
otišao slušajući
svoje strahove.
Ostavljajući dio
sebe i skrivajući
suze. Čekajući
ljubav, da odnese
hladnoću koja me
je izluđivala kao
ćup pun zlata na
kraju duge."

frifolčina
"Bježim od analiziranja svačega i svakoga,
nečega i nekoga, jer to je gladan bezdan koji nema kraja..."

gospon gajo
"Mislim dakle postojim! Jednom je to netko dobro rekel, makar je bil totalno konfuzan. Zgleda da je sve prešlo kvragu jer eto vidi se kak Vlada vlada…."

innah
"....dobrodošli na odmor u zemlju gdje altruisti postaju egzorcisti, a čudesa nisu rijetkost."

Lego kockica
"zagasil je čika te se ispruženim i od duvana žutim kažiprstom desne ruke lagano naklonio prema meni i hrapavim glasom zaustioo: znaš li ti dijete...?
mislio sam u sebi : e lega najeba si....."

miško
"Gledam u njene noge i uživam u njihovoj ljepoti, ne dozvoljavajući njihovoj glatkoći, koja toplo sijeva i blješti, da me još jednom prevari i povede na put sjećanja. Slatkog. I bolnog."

oldsoul
"Još ga zamišljam u polutami njegova ateljea ....
Budući da ga poznajem , potpuno sam mirna : znam da ne žali , znam da već misli na nešto drugo i da već novi likovi dobivaju svoje obrise .... I s nježnim i bolnim osjećajem ... znam da ni on nije zaboravio ............"

pjesma o jednoj mladosti
"Što reći djetetu? Zagrliti je, bez riječi, obrisati suzu ako kane... Pričale jesmo, neću poticati ponovo dok sama ne izrazi želju za razgovorom jer kod nas to bude naširoko i naveliko – da ne kopkam po svježoj rani. Baš me zanima što će ta mala reći..."

rilady
"Nismo mulci, nismo bez iskustva, nismo bez stavova, nismo bez znanja što želimo. Ne treba proći par godina da bih znala jel' to TO."

serafina
"Na meni je da povjerujem još jednom mome ocu i svemu u što je vjerovao i učio me.
Da se pomolim i ponovim «Hodaj, nebo strpljive voli, hodaj možda se ipak sve u dobro pretvori…»"

sklblz
"Pogrešno sinkronizirani glasovi ispred Kavkaza mi odvukoše misli.
Plavi dim cigareta i čaše na krovovima automobila

„Nisi na rođendanu?”
„Nisam. Otići ću kasnije. Nekoliko godina kasnije.”"


svjetioničarka
" Nekada mi se čini da pišući te poruke i odašiljući uokolo podsvjesno puštam svoju životnu poruku u boci. Često se osjećam kako se na taj način odričem svojih najljepših snova, odustajem od onog o čemu sam maštala, ispuštam iz ruku nešto što nikada nisam niti imala.
A opet, tko zna? Možda jednoga dana... Možda."

starcatcher
"U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?bIli se on bas u trazenju skriva?"

stereokemija
"Nema te nervoze koju djeca ne mogu da smire, nema te tuge koju djeca ne mogu da oraspolože, nema te boli koju djeca ne mogu da izliječe..."

Trill
"A ne. Ja imam neke druge brige. Planetarne, svemirske važnosti. Brine me raspored i status planeta. Želim red u svemiru.
I da nam vrate Pluton. On je naš. Kao nekad Trst."

zvončica
"Vjerujes li da svatko posjeduje barem jednu, malu zvijezdu?
Putujes li ikad na svoju?"



FROM HOLI...(16.01.2006.)

OBJAŠNJENJE

Sad shvatam:nismo došli zadovoljni ko trave,
Što niču da ih gaze nečije trapave zore.
Mi smo zvezde,što ludo u mrak se strmoglave
I zbog jednoga bleska ne žele da izgore.
Imamo ruke,dobre kao aprilske laste,
Da se grlimo plavo i gasimo u letu.
I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
U pupoljcima vida ponekome u svetu.
Prejeli smo se svega.I zubatog.I nežnog.
Sad svako pruža ruke i nova čuda traži.
A sve je smešno i tužno.I sve je neizbežno:
I ove istine dobre,i ove dobre laži.
Prejeli smo se kažem,i svako ume da sanja.
I svako ume da vrišti i ruši daljine glavom.
I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni smo da smo lepi,isto koliko i ružni,
Stigli smo gde se gnjura i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali.I znamo šta smo dužni.
I šta smo juče hteli.I sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo,al nismo postali pepeo sivi
Od koga bujaju žita i obale u cvetu.
Uvek smo bili živi,pa ipak:drukčije živi.
Od svih ostalih živih,na ovom zbunjenom svetu.
I najzad:tako je dobro što nismo samo trave,
Što talasanja svoja nijednom vetru ne damo.
Već smo zvezde što sjajem svo nebo okrvave
Željne da budu sunce,makar trenutak samo...



Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje, ako
More odnese Grudu zemlje, Europe je manje,
kao da je odnijelo nekakav Rt, Posjed tvoga
prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka
smanjuje mene jer sam obuhvaćen u
Čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono
Zvoni; Tebi zvoni.


92
LJUBAVI moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema zivota do ovoga koji zivimo.

Prah u zitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao plovece sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.

Ovu livadu na kojoj se nadjosmo,
o maleni beskraju, vracamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.

I kao što mje imala rodjenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje ili usne.

P.N.


od 1.6.2006.
Counters

Free Counter


Moram navesti da je 5.9.2006.
moja mila zračna bila 4000 posjetitelj ovoga bloga! :)


DJECA PONOĆI

Tko-što sam? Moj je odgovor: ja sam ukupni zbroj svega onoga što je bilo prije mene, svega onoga što sam bio-vidio-učinio, svega što su meni učinili. Ja sam svatko čije je postojanje na svijetu utjecalo na mene i sve na što sam ja utjecao. Ja sam sve ono što će biti kad mene više ne bude, ono čega ne bi bilo da mene nije bilo. Ponavljam posljednji put: da biste razumijeli mene, morat ćete progutat cijeli svijet.




-Tko je?
-Nitko, prijatelju. Samo koraci u noći.


Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dođe d-moll.

Spusti se k'o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i teško prođe sve to.

Jedan d-moll me dobije kako odeš ti. U sobi je.
Glupi d-moll uvek sazna kad je to.

Uhvati me čvrsto i ne popušta.
Lud je za tišinom, to ne propušta.
Vodi me u svoj plavičasti dom.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ponekad te nema i sasvim sam
izmišljam način da malo smuvam dan,
ali je lukav d-moll.

Pusti da se svetla svud priguše,
sačeka poslednje zvezde namiguše
- vuče mi rukav: "Idemo!"

Plaši me on, gde si ti? Hiljadu se stvari moglo desiti...
Glupi d-moll, za kim tuguje svu noć.

Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
i neke stvarčice od herendi porcelana.
I jedan pulover u kom si bila...

I ostala je ploča "Best of Ru Cooder"
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao željan,
dok me bude
moja mila...
























































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se