Designed by 1971
 

VJEROVATI U PETRA PANA

 

 

 

21.09.2006., četvrtak

Glupost je neizlječiva!

Jučer i danas su mi dani totalne nenormalnosti i ludila. Kud me udario pms, sms i sos, ja si još dodatno radim bedastoće. Doslovno se klebarim cijele dane i izvodim takve gluposti da je to užas. Gledam neke mini clipove i ne mogu se obuzdati. Smijem se ko luda zeleno-ružičasta krava. Kolegice me na poslu blijedo gledaju, a onda se počnu smijati, zajedno sa mnom, meni! Jadne one kad moraju raditi s takvom prispodobom! Kaj ćeš!

I već nekoliko dana ja upadam u takav drek da ni sama nisam svjesna kako sam tamo došla, jesam li išla svjesno ili sam se nalila neke dobre žeste i slijedila žuto popločenu cestu. Dobro da nemam crvene cipelice jer bi tek tada bilo pravog sranja. Ja nisam to tražila, priznajem, ali život mi kuha neku masnu čorbu koju ću halapljivo požderati, a kasnije će mi od nje biti zlo i kiselo. Naravno, onda ću upet uzeti mobitel u ruke i poslati:

Diiii si sad??? Trebam te! Opala sam u govna! Kaj delaš? Zakaj te nemaaaaaa????
Ona će na to, naravno, odgovoriti:
Bježim od govna, ali za tebe sam tu!


Danas, recimo, forwardiram neke poruke tražeću utjehu. Dobivam odgovor:
Ohohooooo!
Ja sam ladna ko špricer i ne obazirem se na opako potpikavanje, ne u stilu pik-pik jer je to upravo ono kaj te uvali u drek, nego u boc-boc verziji, popraćeno s ogromnom količinom smijeha (ne vidim je, ali znam da mi se ceri)! S tim pikanjem sve počinje, vjerujte mi! I onda dolazi „utješna“ poruka:
Hahaha
(rekla sam vam da sam znala da se ceri ko Broj 1.)!
Toneš, mila, toneš…


Ja sam se tako glasno počela smijati u tramvaju da me ekipa gledala ko da imam neku prenosivu psiho-diziz! Skuliram se ja jer ja sam kulerica i pol (a trtarim ko zec u medinom krevetu (u tuđem krevetu je uvijek slađe))! Ali naravno, NARAVNOOOOO, sjetim se ponovo opakog sms-a i smijeh pronalazi put da opet izleti van. Sišla sam nekoliko stanica prije da se spasim neugode. Ah da, zaboravih se pohvaliti. Od te siline prvobitnog smijeha sam ušla i u krivi tramvaj! Koja sam ja budaletina!

I moram vam priznat, nisam opala cijela u drek. Negdje sam ušla do gležnja, šacam, ali…ne namjeravam još ići prati cipele! Ne još! Neka potraje pa dok traje dobro je (nije, al' ježit ga)!
Hm… mislim da ću si morat kupit vile ili tak nekaj! Jer ako se uvalim dublje, do grla, onda me bude trebalo čupati van. A mene ima! Ja joj ih fino kupim, zavežem na njih crvenu mašnicu i kad zagusti i ja stisnem poruku sadržaja:
Tooooooneeeeeem!!!
Nek zeme vile, napikne mene na njih i vuče! Poslije nek me slobodno hiti u Savu i odluči jel ima još snage trpit moje bedastoče!

Baš mi je bila mila i pametna kad je neki dan rekla:
Someone once asked me "Why do you always insist on taking the hard road?" and I replied "Why do you assume I see two roads"?


E, pa nek zna, sa mnom nema drugog puta! Odlučila je da će me voljeti u sve dane gluposti moje! So, darling, there is no other way!!!! Hehehe, ju ar sinking vit mi!!!!! Polako, ali sigurno!

- 22:53 - Komentari (28) - Isprintaj - #

17.09.2006., nedjelja

Život je more

Gluho doba noći. Zvono na vratima.
-Ej. Kaj ti radiš tu?
-Došao sam.
-To vidim. Kaj je bilo? Pio si?
-Da. Malo. Malo previše.
-Gdje si se uspio naliti usred tjedna?
-Ne znam.
-Ajde, upadaj. Ne izgledaš baš naj.
-Moram ti nešto reći. Ne znam kako. Jesam te probudio?
-Pa spavam inače u to doba. Nekaj nije u redu? Kaj se dešava?
-Gle, ne znam kako da ti to kažem…
Sjeo je nespretno na jogi koji se nalazio na podu u kutu sobe jer si kao student nisam mogla priuštiti krevet. Zagledao se u neku točku ispred sebe, pogledao u mene i spustio pogled.
-Ne izmotavaj se, nego reci.
-Ne znam kako.
-Očito da znaš kako kada si prošao cijeli taj put da mi kažeš nešto zbog čega, bojim se, neću biti presretna.
-Mala, nisam to planirao. Dogodilo se. Nije da je poznaješ, ali…
Šutke sam gledala u njega i neka neopisiva smirenost povezana sa sitnim molekulama bijesa prolazila mi je glavom.
-Nemoj mi više govoriti. Ne želim znati. Taj podatak neće promijeniti ništa. Kaj sad očekuješ od mene?
-Ništa. Znam kakav je kraj.
-Zaslužila sam takav kraj? Nakon svega? A? Reci mi, nemoj samo blesavo sjediti i šutjeti!
-Nisi. Nisam to planirao…
-I to bi me trebalo utješiti? Činjenica da nisi planirao? Kaj je s tobom? Kaj opet nije u redu? Znam da ovoga puta nije do mene.
Gledao me bespomoćno i bilo mi je jasno da ovoga puta neće pronaći onu riječ koja će nas smiriti.
-Ne znam. Zapravo… Do tebe je. Ovoga puta ipak je.
-Kaj sam ja to učinila da mi ovo radiš? To ne radiš nekome koga voliš, ako ga voliš.
-Radiš.
-Ne, ne radiš. A ako misliš da je to tako, onda ti i ja imamo različitu definiciju ljubavi.
-Gle, ja znam da ćeš ti otići.
-Neću.
-Hoćeš. Ti nemaš zašto ovdje ostati.
-Možda imam. Zapravo, mislila sam da ostajem ovdje zbog tebe.
-Ostaješ zbog faksa i kad s tim završiš ništa te neće više vezati uz ovaj grad.
-A ti? Ti me vezuješ uz ovaj grad protekle tri godine. Studirati moram, ali to nije jedini razlog. Vikende bih provodila negdje gdje zaista pripadam, a ne u ovom nepoznatom gradu.
-Ti ne bi ostala ovdje zbog mene. Znaš to i sama. Barem ne predugo. Vidi dokle si dogurala, a vidi gdje sam ja ostao.
-Za to si sam kriv. Ja ne mogu učiti i za tebe i nositi još i tvoje odgovornosti. Mislila sam da si prerastao tu djetinju fazu. Pa, ne možeš zauvijek svoje brige ostavljati drugima da ih rješavaju. Misliš da je lako sjediti iznad knjige? Nije. Nije ni očaravajuće svaki dan hodočastiti na predavanja i slušati zanimljive i do zla Boga dosadne profesore, a ti čak ni to nisi morao. Ali ja sam te voljela. Meni to nije bilo važno. Ja sam te voljela takvog kakav jesi.
-Voljela? Znači, više me ne voliš?
-Ne znam više. Voljela sam ono što si bio, ali sada mi se čini da gledam u neku posve desetu osobu. Kaj se tebi dešava?
-Ne možemo više o tome. Kasno je sad za to. Nisi ti kriva…
-Poštedi me svih tih hollywoodskih rečenica i fraza. Bljuje mi se od toga. I nakon svega nemaš obraza doći ovdje i reći mi sve u lice ko' čovjek, nego se moraš naliti da bi priznao? Nakon tri godine! Tri jebene godine! Toliko bijedno sam ti značila?
-Ti ne bi ostala. Ja znam da ne bi. Ti ne bi imala zašto ovdje ostati. Ja ti se ne bi svidio! Ti bi tražila nešto drugo! Znam da bi!
-I ovih godina sam tražila nešto drugo? Kako možeš biti tako sebičan. Radi se i o meni, a ne samo o tvojoj sebičnoj guzici. Mene si trebao pitati kaj ja to točno mislim o budućnosti i kakvu budućnost želim. I ja znam govoriti i misliti! Kaj sam ja ovdje? Neki jebeni otirač? Neka budala kojoj si dolazio svaki puta kada ti je u životu pošlo na gore? Znaš li ti koliko sam ja povukla za tebe? Ne za sebe ili za nas, nego za tebe??? I uostalom, odakle tebi pravo da mi govoriš o tome kako znaš što bih ja učinila nakon faksa? Odakle ti znaš kaj ja uopće mislim? Koje su moje želje? Nikada me nisi ni pitao. Pogledaj se. Pogledaj samo u kaj si se pretvorio. I ovo je bio način da mi kažeš? Tvoja djela su trebala nešto promijeniti? Otjerati me ? Trebala sam se uplašiti? Ja se tebe ne bojim, zlato moje! Ti se trebaš bojati sam sebe!
-Žao mi je. Znam da si u pravu, ali ja ne mogu ovako. Ja znam da ćeš…
-Ne seri! Prestani više srati! Ne mogu te ni gledati.
Razočarano sam zurila u tu osobu za koju sam još do malo prije bila spremna dati cijelu sebe. Hoću li se ikada ja tako u trenu promijeniti?
-Ostavi ključeve od stana u poštanskom sandučiću kada odeš. Javi mi se tek porukom kada dođeš kući da znam moram li kupovati odijelo za pogreb ako se slupaš negdje na cesti s tom količinom alkohola u krvi!

Naglo sam se okrenula, uhvatila jaknu i ključeve od auta i izletjela iz stana. Žalila sam zbog svake riječi zadnje rečenice koju sam izgovorila, ali bila sam previše povrijeđena i ljuta da bih se okrenula i rekla: Nisam tako mislila. Znala sam da budale Bog čuva.

Sreća je imati nekoga kome možeš otići u bilo koje doba dana ili noći. Ti dragi prijatelji šutke su me gledali i poštovali moju želju da sada ne objašnjavam ništa. Ona je ionako uvijek sve znala.

-Ok, stara. Ti tu sjedi i šizi, a mi ćemo gledati u tebe. Ok?
-Zabavljam vas, a?
-Pomalo- nasmijala se znajući da me njezine izluđujuće opaske nikada neće povrijediti.
Prošlo je podosta pa sam odlučila krenuti.
-Hvala na gostoprimstvu i pružanju utočišta za nezbrinute životinje.
-I drugi put, draga. Ali onda dođi zbog nekog drugog luđaka.
-Nema šanse, mila, ovaj je jedinstven.
-Pa trebalo ti je tri godine da to shvatiš.
-Izazivaš li ti mene da ti vratim opaskom psiholoških profila svih tvojih konjanika iz prošlog života?
-Jebote, ne, nikako. Ok, šutim. Bolja si.
-Kako kada, darling, kako kada.
Sjela sam u auto i vozila u pravcu istoka. Sunce se dizalo i osvjetljavalo slavonsku ravnicu.
-Kako volim ovaj tuđi grad- rekla sam više u sebi.

Stajala sam ispred zgrade i razmišljala kako bih voljela da ključ nije u sandučiću, da je on u stanu, da sniva snom pravednika, da se lagano buni kada se uvlačim u krevet i liježem pored njega.
Otvarajući ulazna vrata zgrade znala sam da je krevet prazan i da ključ nije u zadnjem džepu njegovih traperica.
Bio je to kraj.

……………

Sreli smo se još nekoliko puta u ovih par godina. Ja sam pronašla osobu koja je bila drugi dio mene, udala se i odlučila odseliti. Zadnji puta kada smo se vidjeli pokušali smo popiti neku prijateljsku kavu. Sve je bilo nekako nespretno i izigravanje prijatelja nakon ljubavi, patnje i poraza ne pali. Ne kod nas dvoje. Rekla sam mu da odlazim. Nakon što me pozdravio kratko me pitao:
-Je li tako da ne bi ostala? Sada kada znaš tko je čovjek tvog života i kada si spoznala što u životu trebaš. Sada kada znaš da te ja ne bih usrećio, ne bi ostala?
-Danas kada znam što me usrećuje i kada znam koju osobu ja mogu usrećiti… Danas znam da ne bih ostala. Barem ne predugo.
-Vidiš da sam bio u pravu.
-Mora da jesi.
-A znaš, volio sam te. I onda kada te više nije bilo i onda sam te volio.
-Znam.
-Ti si prevelik zalogaj za mene, mala.
Nasmijala sam se.
-Znam. Nikada me nisi mogao progutati!

Okrenula sam se i otišla. Od tada ga više nisam vidjela. Javio se ponekad. Rekao da se ženi, da misli kako je pronašao osobu koju će moći i koja će ga moći „progutati“. Ja se nadam da je uistinu tako. Ako za nikoga drugoga, za njega bih voljela da je sretan.

A ponekad se sa djevojkom koja me udomila one noći podsjetim svih naših zajedničkih trenutaka. Podsjeti me na sve štoseve koje je imao i s kojima nas je sve nasmijavao. Gledala sam slike neki dan. Svi smo se promijenili. Odrasli i otisnuli u nesigurno more života.

Želim vjerovati da smo na toj pučini ipak svi pomalo sretni. Možda nam se valovi isprepletu i nađemo se opet u nekom novom-starom životnom moru.

Ne kažemo bez veze da je perfekt glagolsko vrijeme kojim izričemo prošlost. On i ja smo pak priča pluskvamperfekta.

- 18:20 - Komentari (23) - Isprintaj - #

13.09.2006., srijeda

Zašto ljudi odlaze?

Nekako u zadnje vrijeme sve dolazi u znaku odlaska. Neki dolaze naprasno, neki očekivano, a neki se razvlače, iako znamo da je odlazak neizbježan.
Svatko se s tim nosi na svoj način. Netko lakše, netko teže, nekoga boli, netko preboli, netko brzo zaboravlja, netko ne želi zaboraviti, a nekome je posve svejedno jesu li/jesmo li ostali ili otišli. Meni je to normalno jer što drugo očekivati od života? Život je jedna velika prolaznost. Čim prije pustiš tim prije počneš disati punim plićima (iznimke su okorjeli pušači). Ali zašto odlaze blogeri?

To se nekako odvija iznenada. Svi negdje idu. Neki se i vrate. Poneki su i dalje ovdje, a da to zapravo nisu. Ja to ne volim. Iako, ja jako dobro razumijem odlazak i da je on ponekada potreban i nužan. Ja ne zabranjujem odlaske. Ja ih čak i podržavam. Ali mene odlasci bole. Poput malih rezova u mojoj, ajmo nazvat, duši.

Otišla je vakuumica. Kao utjehu isprintala sam sve njezine postove i uživala u onim prvima. Onima kada je još nisam poznavala. Ni u virtuali ni u reali. Tamo se neće vratiti. To znam. I boli me, ali kada si prijatelj onda bezrezervno podržavaš svaku odluku. Koliko god bolna i nepravedna bila. Mislim, ne krivim je ja, ali sam žalosna što je morala otići. Forza Fiume je isto tako nestao. Oni koji su ga čitali mogli su to nekako i očekivati. I on mi nedostaje.

Neki nisu otišli, ali ih nema. Štapić za uši nikako da se odluči želi li pisati ili ne. Kaj delaš, ženo???? Lege nema. Pojavi se nakon par mjeseci i nestane poput padajuće zvijezde. Odgovora na postavljena pitanja nema i onda se zabrinem. Nekako mi se čini da mu se dogodilo nešto loše. Samo sam htjela neki mali znak da je sve ok. Ništa. Holi je otišla u neke bolje susjedske blogosfere. Da, čitam je i tamo, ali nije to isto, drag moja. Serafina radiiiii i mislim da bi trebala uzeti stanku. Ne znam. Neki su se jednostavno odcijepili i žive svoj neki drugi blogovski život. Blogovske povezanosti često pucaju. Opet život, čini mi se.
Potaklo me na ovo pisanje post na blogu drage mi Old Soul. Ona piše o stvarnim i neizbježnim odlascima. One koje ne možemo promijeniti, one na koje ne možemo utjecati, one koje određuje život i sudbina. Neki se nikada više ne mogu vratiti. Čak ni da im, kako ona kaže, opsujemo i pitamo ih zašto su to učinili?! Neki nas više ne mogu čuti. Ni pročitati.

Zato se pitam… Zašto nestajete i iz ovog svijeta u kojem bi se tu i tamo mogli posjetiti? Zato što se ne poznajemo? Zato? Znači li vam išta činjenica da smo zavoljeli vaša slova i da je to postao neki izvor sreće i privrženosti? Rastanak, ma u kakvom on obliku bio, boli i ljudi su nezamjenjivi. Znam da svima nama treba predah, odmor i odmak. Ali to ne znači da ne bi trebali navratiti i mahnuti nam, namjestiti nam osmijeh na lice samom spoznajom da ste još uvijek tu negdje.
Zapravo želim reći… nedostaju mi svi kojih više nema…

p.s. svaka čast Frifolu kojem je odjeb bio plasiran jer je on već dovoljno izmasiran, ali vratio se! U svom svojem sjaju! Jupi-je za tebe, Fri!

- 21:53 - Komentari (27) - Isprintaj - #

11.09.2006., ponedjeljak

Bez emocija. To se danas broji!

Dobro je da je blog bio u nekom stanju neuro-psihoze pa me nije dočekalo previše drvlja i kamenja na moju opasku u posljednjem postu kako se danas seks bez emocija broji! Taj post bio je tek odbljesak toka svijesti i ulaska u način razmišljanja ponekih ljudi koje poznajem. Vi, koji me duže čitate, dobro znate kako sam emotivna osoba i da ljubav u mom svijetu predstavlja nešto sveto! Barem se nadam da sam takav utisak ostavila na vas.

Ono tamo spomenuto je iz razloga što se, slučajem okolnosti, svijet počeo vrednovati baš upravo na taj način. Ne mogu a da ne pomislim kako sam ja još jedna od onih endemskih vrsta i zbog toga neke stvari gutam teže nego drugi!

Seks danas predstavlja samo seks, nažalost. Možda i na sreću, ne znam. Seks za mene se nužno veže uz emocije, osmijeh na licu, radost u srcu i tugu kada dolazi kraj. Svaki taj kraj kod mene je mala sličica u albumu uspomena, osmijeha i suza. Svaka ta sličica ima svoju priču. Poput onih u crtićima kada neka nepoznata ruka otvara knjigu, ugledamo sliku, kamera se približava i slika najednom oživi. Priznajem, tužne slike na početku i ostaju tužne. Tek kada vrijeme prolazi i bol se ljušti, baš kao što zmija „presvlači“ kožu, slike postaju podsjetnik da je vrijeme da se osmjehnem, zagledam u poneki detalj, pomislim na određeni trenutak, promrmljam: hm, sklopim oči i zatvorim knjigu. I sve to uz osmijeh. Zašto bi sve prave ljubavi bile tužne? Možda i jesu. Možda nisu bile prave. Možda nisu bile ljubavi, nego tek odbljesci našeg odrastanja! (A možda smo u šumi!)

Zapravo, ljudi više ne vjeruju u taj emotivni svijet koji ja nužno povezujem sa spiritualnim. Mislim, većina njih ne vjeruje. To me rastuži. Ali nitko me ne može uvjeriti da to nije tako jer sam to osjetila. I danas znam da riječi: volim te, ne nose jačinu svih tih grafema, fonema, kako god to poželjeli sistematizirati. Danas se te riječi izgovaraju olako i bez razmišljanja koliko su „jake“ i koliki rez ostavljaju u ponekim dušama.

Ne želim zvučati patetično, zaista ne, ali danas se broji nešto drugo. Iako bi trebali brojati neke druge stvari koje bi u sveukupnom zbroju predstavljale jednoznamenkasti broj. Toliko su rijetke i toliko svete.

Ali da, veseli me vaša pobuna. To u meni upotpunjuje sliku o vama. Prekrasan mozaik, sastavljen od niza malenih, sjajnih sličica. Od kojih svaka ima svoju priču. Bajku. Vjerujte mi…

- 18:41 - Komentari (16) - Isprintaj - #

08.09.2006., petak

Pričala je...

Pričala mi je danas o sexu i o ludoj ideji. Danas je i sama luda. Pomalo napaljena. Ah, davno je bilo. Ja ju tješim. Kaže da je otkrila jednu divnu stvar koja će je dovesti do blaženstva. Priupitam je, je li možda otkrila čari obiju ruku koje ima i razgibavanje ispod plahte? Smije se. Kaže da je već to davnih dana apsolvirala. Onda se smijem i ja. Umiremo od smijeha. To je dobro jer ona u pravilu stalno plače. Ja joj ne želim dati da plače. Zato možda i stalno smišljam neke nove finte. Čak mi je i pošlo za rukom. Bravo ja!

Spominje auto, amortizere i svu neku čudnu opremu. Ja je razumijem. Meni može reći. Uvijek i sve. Iako ne volim seks u autu. Ali volim seks. Jako. No ona me šiša u toj ljubavi prema toj riječi koja sa sobom vuče čin! Šiša me već dugo i ja joj zavidim. Zavidim joj na blesavom smiješku kad kaže sex! Kladim se da je mnogi žele. Kladim se da i ona to zna. Kladim se da nikom ne da. Dala bi jednom, nekom tamo. Danas. Zapravo, idući tjedan. Jer ima za njega pregršt emocija. Ali ne i ljubav. A to je bitno. To se danas broji. I dala bi mu. U autu. Sto posto! Ali baš mu je danas pauk odvukao auto! Peh! Odmah se požalila. Naglo. A ne žalim ju. Znam da će je proći. Već sada je prošlo. Idući tjedan pauk će vratiti auto i ona će se opet smijati i opet će ju biti sram.

Danas je čudan dan. Napisala sam mužu ujutro poruku: volim te.
Javio se sa: i ja tebe. Šta me plašiš!

Jebote fakat, kaj ga plašim?!

- 11:38 - Komentari (13) - Isprintaj - #

04.09.2006., ponedjeljak

Pick me! Pick meeee!

Danas između hiperventilacije, za koju ne znam je li uzrokovao pauk koji me pokušao napasti bez ikakvog upozorenja ili zbog šugave ambrozije koja leti svuda po zraku (pčm joj, rekla bi ona), i pokušaja da sa sebe skinem hlače koje su se doslovno zalijepile za mene, dobila sam čudnu poruku. Iza nje još jednu. Naravno, požalila sam se osobi koja dobro shvaća poremećenost čovječanstva, ali nije mi dopustila skok s balkona ako ne pričekam da dođe da i ona skoči. Kako vremena imam uvijek malo, odustala sam od tog nauma jer se vjerojatno i ne bih ubila, nego samo dobrano polomila i kaj sam onda napravila? Boljelo bi me, bolnički troškovi bili bi enormni i samo po sebi se podrazumijeva da čovjek ne voli bolnice. Stoga odustah! Po tko zna koji put!

Pumpica je bila blagoslov, kao i svaki put, pa odgovorih na poruke. Zašto to sve pišem? Dosadilo mi je da me se promatra kao objekt požude (??? Moš si mislit'!) i nekoga na kome možeš liječiti svoje frustracije, a kad sam se pobunila u vezi s tim, dobila sam još goru pljusku- objašnjenje privlačnosti svega što posjedujem u glavi, jer nisam ja samo lijepa djeva, (pa, molim vas, ionako koristimo samo mali dio mozga) i svega onoga što mene čini osobom i koliko je moja inteligencija i brižnost, ahhhh, neponovljiva! Kaj sad? Moja paljba na tjelesni dio poruka i slijedi teorijski prikaz moje psihe, uzvišen, nadasve! Kaj ću sad? Odgovorih (ono što sam poželjela nekome drugome reći): Pusti priče, stari! Uzmi pivo!

Smirim se jer osoba koja mi je pisala hvalospjeve o meni kao da sam fucking Anabell Lee, a ja samo želim biti gavran koji ponavlja: Never More, nikada ne bi smjela obraćati se na takav način ma koliko predivan i pažljiv i iskren on bio! Puno je razloga zašto ne bi smio, ali neću sad u detalje. I nakon smirivanja krajičkom oka spazim ono njesra na Novoj „Žena iz snova“ ili „Djevojka iz snova“, kako god da se zvala ta noćna mora, ja sam ostala u nevjerici. Zakaj se ljudi javljaju na to? Kaj srodnu dušu ne možeš pronaći negdje IRL? Kaj je to postalo toliko zeznuto? Ok, slažem se da ne ide uvijek tako lako, ali… Ako sam uspjela ja, onda ima nade i za sav ostali puk! I kakvi snovi? Kakvi fucking snovi? Nitko od nas nije kao iz snova. Svi mi imamo svoje povremeno pomračenje uma i svoje divne i predivno ostvarene postupke u reali…

To me je nekako podsjetilo da sam baš danas pričala s kolegicom (ne po struci, ali po životnim nazorima da) i da nikako ne uspijevamo pohvatati nit ljubavi, privrženosti, odanosti i zašto uvijek mora boljeti? Sve što nam se desilo nekako smo sami tražili. Pogotovo mi koji ne tapkamo u mraku i čekamo da nam doleti neki udarac u glavu iza ugla! Neki od nas su svjesni i svjesno ulaze u sve to uz izgovor: dok traje, traje, ili: živim za trenutak, ili: jedan je život! Ma je, da, slažem se, čak ni ne ulažem žalbu na to, ali…mater mu, kaj smo ludi???? Zapravo ne, nismo ludi, lude smo. Od pete pa do one zadnje dlake koja nam neumoljivo strši iznad glave. Reći ćemo da je zbog elektriciteta, a zapravo se radi o najvišem stupnju tolerancije koji uspijevamo održati! Bedaste mi! Sram nas bilo!

Koliko mi je nerazumljivo da se ljudski životni putovi mogu prekinuti u sekundi i da se nitko čak ni ne obazire na to, toliko mi je neshvatljivo da ti netko opali dendaru (Holi bi rekla, volim to njezino) i onda se javi s jednim običnim:juhu! O čemu je riječ? Poenta je gdje? Koja, dovraga? Mislim da je razlog u tome što ne osjećamo svi isto u danom trenutku i da je trenutak istovremenog poklapanja s nekim zapravo ravan čudu! Neki zaista žive za trenutak i uspijevaju tako. Hoću li ja? Hoće li ona ikada to moći? Neće. Nažalost. A kad je gledam ne mogu a da ne pomislim kako je onaj neki tamo zgubidan propustio kroz prste nešto veličanstveno! I najgore od svega je to što to nije primijetio. Ni u jednom trenutku. Najlakše je otići. Dlanom skineš sve ružno sa svoga obraza i nastaviš dalje čak se ni ne upitavši kako je nekome zbog tebe! Ne čini drugima ono što ne želiš da tebi drugi čine. A ipak to radimo. Većina nas. I onda kažemo da smo nesretni. Tko nam je kriv? Bijedni mi! Iako, danas sam joj to rekla, ne razumijem da smo s nekom osobom toliko toga podijelili, a onda više nemamo ništa toliko zajedničko da bi progovorili nekoliko kurtoaznih slova? That's the way it is, things will never be the same… Povijest se ipak ponavlja, neke stvari se NEĆE i NE MOGU promijeniti, a ako netko čeka ponovnu pljusku, samo daj! Ja sam sa svojom porcijom premlaćivanja završila!

Ono što sada želim u životu je da bude sretna. Jednom. A znam da hoće jer je to i zaslužila, zaista je. Na kakvog će naletjeti? Ne znam. Nadam se na nekoga s dušom. Nadam se da smo i svi mi pronašli nekog takvog.

I, mila moja, jednom sam u obvezi svog srednjoškolskog života bila primorana čitati svašta, ali jedna rečenica je ostala uklesana u ono malo sivih stanica koje posjedujem. Leone Glembay rekao je (zapravo Krleža): Pljuni i pljusni, ali se ne ponizuj! I ne kucaj na tuđa vrata jer iza tih vrata za tebe nema nikoga!

Znam da boli, mila, i opet će. Sve do jednom. Jednom će prestati. Tako ja želim vjerovati. A ako nam ni to ne uspije, uvijek možeš doći k meni pa da se zajedno razljepimo u skoku s petog kata. Baš su nam stavili dolje friški asfalt!
OT

- 22:24 - Komentari (25) - Isprintaj - #

02.09.2006., subota

Neka predstava počne!

Dragi moji…
Kao što i najavih prije kojih mjesec dana, zbrisala sam s bloga. Razloga je bilo puno i ni jedan. Čovjek vjerojatno u jednom trenutku uvidi da ne može više i odluči se povući kako bi postao mrvicu pametniji i zreliji, a neće.

Što da vam kažem? Jesam li postala mudrija, zrelija i pametnija? Nisam. Ali sam postala svjesna puno toga i naučila podosta. Pa, hajmo onda izložiti mali Panterin referat!

-shvatila sam da je život zaista samo jedan.
-shvatila sam da je zdravlje krhko i da od malog problema nastaju oni veći.
-shvatila sam da kada nam zdravlje napreduje prema boljem, odmah zaboravljamo rizik i nastavljamo po starom.
-shvatila sam da neke zdravstvene probleme nikada nećemo pobijediti i da je pametnije se pomiriti s tim na vrijeme.
-shvatila sam da na ovome svijetu imam tri istinska prijatelja i da sam tim trima osobama istinski prijatelj. Iskreno prijateljstvo je ono u kojem se prikazuješ baš onakav kakav jesi, prihvaćaš druge sa svim njihovim manama i oni prihvaćaju tvoje.
-shvatila sam da su iskreni prijatelji rijetki, ali da sam sretna što ih imam.
-shvatila sam da mi neopisivo nedostaju moja studentska putovanja u raspadnutom autu s predivno-neorganiziranom osobom.
-shvatila sam da više nisam student i da su problemi postali ozbiljniji i da više ne mogu biti dijete.
-shvatila sam da je jedna osoba puno tužnija i nesretnija od mene, ali da upravo ta osoba uvijek ima snage, vremena i razumijevanja poslušati moj drhtavi glas i pogledati u moje suzne oči.
-shvatila sam da dobri ljudi najgore prolaze uz životu.
-shvatila sam da unatoč gore navedenoj činjenici, nikada neću moći biti loša, ali da ću u životu vjerojatno tako proći.
-shvatila sam da će mnogi zaboraviti sve one male činove dobrote koje su učinio za njih i sve one trenutke u kojima si ih uvjeravao da će biti bolje. Zaboravit će da si uvijek bio uz njih i onda kad im je trebala riječ podrške i uvjerenje da zaista vrijede i da su posebni sami po sebi. Zaboravit će te zato što im više ne trebaš.
-shvatila sam da kad si nekome nepotreban, završavaš poput starog ispita iz matematike, nažvrljanog na komadu trgovačkog papira kojega bacaš u koš.
-naučila sam da mudrost znači dobro razlikovati istinu koju ćeš izreći od one koju ćeš prešutjeti.
-naučila sam da će te neki ljudi povrijediti i da će na sve to reći samo: ok.
-naučila sam da velike riječi ne znače ništa i da se izgovaraju olako.
-naučila sam da je u redu da te ponekada zabole sjećanja koja samo tebi nešto znače.
-naučila sam da će se većina ljudi okrenuti i otići i nikada se ne zapitati jesu li te povrijedili.
-naučila sam da mnogi neće u datom trenutku reći: žao mi je, čak ako to i ne misle.
-naučila sam da se osmjehom postiže mnogo i da će ti biti uzvraćen.
-naučila sam da puno znači kada nesretnoj osobi ne daš da zaplače, nego se glupiraš u nadi da će se na tom tužnom licu nazrijeti crte osmijeha.
-naučila sam da je predivan osjećaj kada ti se razveseli osoba koju zapravo i ne poznaješ.
-naučila sam da zaspati na nečijem ramenu donosi sreću i smiren ulazak u san.
-naučila sam da tuđi sebični postupci bole, ali da ih vrijeme čini nevidljivima i da ih možeš zaboraviti.
-naučila sam da će me sve moje greške stići, ali da postoji vjerojatnost da ih više neću ponoviti.
-naučila sam da neke stvari više zaista nisu važne.

Važno je ovo ovdje. Važni ste vi i ovo bespuće slova i pobrkanih misli. Kad bolje promislim…nedostajali ste mi. Jako. Previše.

I da... Scar Face, falit ćeš mi ti, mila. Svima nama.

- 20:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Kolovoz 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (3)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (7)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (5)
Lipanj 2006 (8)
Svibanj 2006 (11)
Travanj 2006 (12)
Ožujak 2006 (15)
Veljača 2006 (11)
Siječanj 2006 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari Da/Ne

Opis bloga

zar ga mora biti?


dakle...

Danas je Mali princ dobio novog vlasnika, samo za privremeno. Ja sam dobio više, okusio sam nešto već odavno zaboravljeno. Ovo je definitivno moj dan, no ne bih mogao bez tebe, zato hvala ti. A sutra je tvoj dan i to je već definitivno.

"Naravno, ponekad je promjena i više no korisna. Nadasve osvježava i čini te poželjnijim/om. Ako je to tvoja promjena. Ukoliko je to promjena tvoga materijalnog, onda pak poželjnost je suvišna. Ukoliko je to promjena okoliša, opet si umješan/a u mix raspoloženja. Možda je samo drugačiji kut gledanja ili motiv koji te tjera da gledaš ovako ili onako. Ali ja to stvarno ne mogu znati."
pgreen


Dobro što nisam zapisala njegov broj telefona, što ne znam gdje stanuje, što ga mogu izgubiti, ne optužujući se da sam propustila priliku.
A ako se tako i dogodi, ako ga izgubim, bar sam dobila jedan sretan dan u životu. S obzirom na to kakav je svijet, jedan sretan dan gotovo je nalik čudu.


"Dva svijeta su se napokon našla. Na trenutak zaustavila svoju vrtnju i stvorila novi svemir!"



moja sjena
VAKUUM "I čudan je to virtualni svijet. Toliko čudan, da ne znam kako bi ga opisala jednom dragom biću, da se nekim čudom, nakon 15 godina kome, probudi. Možda je bolje nikada se ne probuditi iz svog sna. S naglaskom na možda."

Ljudi koji život znače

@
"Dobro je pomislih, jer se nisam želio prisjećati najmračnijeg djela moga života, djela života kada sam trebao živjeti punim plućima, kada sam trebao izlaziti, veseliti se, plesati, pjevati, ljubiti......"

aquaria
"Možda napišem priču o životu kojeg razumijem, ali ga ne želim živjeti."

Archie
"Onako ga ispijaš polako i groziš se okusu kave koju ostavljam na usnama, odveć gorka aroma jutra."

bobica
"zima stiže. pitam se što se dešava kad se magla u očima prepozna s maglom oko mene..."

candy
"jednom se živi, a ovako dobro samo ako imaš novaca."

carica vrta
"ako oklijeva, misli da nije vrijedno.
sve ostale činjenice nisu bitne.
(ali, i onako se ne bi složila sa mnom.)"

DragonFly
"Kolodvor snova… Da, vjerujem da smo svi na kolodvoru snova. Toliko mogućnosti, toliko novih prilika…. I makar ne vidim kamo vlak vozi i ne znamo kamo će nas uvijek odvesti. I da, možda završimo u nekom nepoznatom kraju… No zar je bitno? Možda nađemo prečicu ili novi skriveni kutak svijeta..."

feniks
"Jutro je svanulo..ptice drugačije pjevaju...sunce nekako drugačije grije/prži..
Jutros mi je netko stavio ljubičaste očale na oči!!! I za divno čudo još su tu!"

Forza Fiume
"Toliko puta sam
otišao slušajući
svoje strahove.
Ostavljajući dio
sebe i skrivajući
suze. Čekajući
ljubav, da odnese
hladnoću koja me
je izluđivala kao
ćup pun zlata na
kraju duge."

frifolčina
"Bježim od analiziranja svačega i svakoga,
nečega i nekoga, jer to je gladan bezdan koji nema kraja..."

gospon gajo
"Mislim dakle postojim! Jednom je to netko dobro rekel, makar je bil totalno konfuzan. Zgleda da je sve prešlo kvragu jer eto vidi se kak Vlada vlada…."

innah
"....dobrodošli na odmor u zemlju gdje altruisti postaju egzorcisti, a čudesa nisu rijetkost."

Lego kockica
"zagasil je čika te se ispruženim i od duvana žutim kažiprstom desne ruke lagano naklonio prema meni i hrapavim glasom zaustioo: znaš li ti dijete...?
mislio sam u sebi : e lega najeba si....."

miško
"Gledam u njene noge i uživam u njihovoj ljepoti, ne dozvoljavajući njihovoj glatkoći, koja toplo sijeva i blješti, da me još jednom prevari i povede na put sjećanja. Slatkog. I bolnog."

oldsoul
"Još ga zamišljam u polutami njegova ateljea ....
Budući da ga poznajem , potpuno sam mirna : znam da ne žali , znam da već misli na nešto drugo i da već novi likovi dobivaju svoje obrise .... I s nježnim i bolnim osjećajem ... znam da ni on nije zaboravio ............"

pjesma o jednoj mladosti
"Što reći djetetu? Zagrliti je, bez riječi, obrisati suzu ako kane... Pričale jesmo, neću poticati ponovo dok sama ne izrazi želju za razgovorom jer kod nas to bude naširoko i naveliko – da ne kopkam po svježoj rani. Baš me zanima što će ta mala reći..."

rilady
"Nismo mulci, nismo bez iskustva, nismo bez stavova, nismo bez znanja što želimo. Ne treba proći par godina da bih znala jel' to TO."

serafina
"Na meni je da povjerujem još jednom mome ocu i svemu u što je vjerovao i učio me.
Da se pomolim i ponovim «Hodaj, nebo strpljive voli, hodaj možda se ipak sve u dobro pretvori…»"

sklblz
"Pogrešno sinkronizirani glasovi ispred Kavkaza mi odvukoše misli.
Plavi dim cigareta i čaše na krovovima automobila

„Nisi na rođendanu?”
„Nisam. Otići ću kasnije. Nekoliko godina kasnije.”"


svjetioničarka
" Nekada mi se čini da pišući te poruke i odašiljući uokolo podsvjesno puštam svoju životnu poruku u boci. Često se osjećam kako se na taj način odričem svojih najljepših snova, odustajem od onog o čemu sam maštala, ispuštam iz ruku nešto što nikada nisam niti imala.
A opet, tko zna? Možda jednoga dana... Možda."

starcatcher
"U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?bIli se on bas u trazenju skriva?"

stereokemija
"Nema te nervoze koju djeca ne mogu da smire, nema te tuge koju djeca ne mogu da oraspolože, nema te boli koju djeca ne mogu da izliječe..."

Trill
"A ne. Ja imam neke druge brige. Planetarne, svemirske važnosti. Brine me raspored i status planeta. Želim red u svemiru.
I da nam vrate Pluton. On je naš. Kao nekad Trst."

zvončica
"Vjerujes li da svatko posjeduje barem jednu, malu zvijezdu?
Putujes li ikad na svoju?"



FROM HOLI...(16.01.2006.)

OBJAŠNJENJE

Sad shvatam:nismo došli zadovoljni ko trave,
Što niču da ih gaze nečije trapave zore.
Mi smo zvezde,što ludo u mrak se strmoglave
I zbog jednoga bleska ne žele da izgore.
Imamo ruke,dobre kao aprilske laste,
Da se grlimo plavo i gasimo u letu.
I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
U pupoljcima vida ponekome u svetu.
Prejeli smo se svega.I zubatog.I nežnog.
Sad svako pruža ruke i nova čuda traži.
A sve je smešno i tužno.I sve je neizbežno:
I ove istine dobre,i ove dobre laži.
Prejeli smo se kažem,i svako ume da sanja.
I svako ume da vrišti i ruši daljine glavom.
I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni smo da smo lepi,isto koliko i ružni,
Stigli smo gde se gnjura i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali.I znamo šta smo dužni.
I šta smo juče hteli.I sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo,al nismo postali pepeo sivi
Od koga bujaju žita i obale u cvetu.
Uvek smo bili živi,pa ipak:drukčije živi.
Od svih ostalih živih,na ovom zbunjenom svetu.
I najzad:tako je dobro što nismo samo trave,
Što talasanja svoja nijednom vetru ne damo.
Već smo zvezde što sjajem svo nebo okrvave
Željne da budu sunce,makar trenutak samo...



Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje, ako
More odnese Grudu zemlje, Europe je manje,
kao da je odnijelo nekakav Rt, Posjed tvoga
prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka
smanjuje mene jer sam obuhvaćen u
Čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono
Zvoni; Tebi zvoni.


92
LJUBAVI moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema zivota do ovoga koji zivimo.

Prah u zitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao plovece sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.

Ovu livadu na kojoj se nadjosmo,
o maleni beskraju, vracamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.

I kao što mje imala rodjenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje ili usne.

P.N.


od 1.6.2006.
Counters

Free Counter


Moram navesti da je 5.9.2006.
moja mila zračna bila 4000 posjetitelj ovoga bloga! :)


DJECA PONOĆI

Tko-što sam? Moj je odgovor: ja sam ukupni zbroj svega onoga što je bilo prije mene, svega onoga što sam bio-vidio-učinio, svega što su meni učinili. Ja sam svatko čije je postojanje na svijetu utjecalo na mene i sve na što sam ja utjecao. Ja sam sve ono što će biti kad mene više ne bude, ono čega ne bi bilo da mene nije bilo. Ponavljam posljednji put: da biste razumijeli mene, morat ćete progutat cijeli svijet.




-Tko je?
-Nitko, prijatelju. Samo koraci u noći.


Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dođe d-moll.

Spusti se k'o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i teško prođe sve to.

Jedan d-moll me dobije kako odeš ti. U sobi je.
Glupi d-moll uvek sazna kad je to.

Uhvati me čvrsto i ne popušta.
Lud je za tišinom, to ne propušta.
Vodi me u svoj plavičasti dom.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ponekad te nema i sasvim sam
izmišljam način da malo smuvam dan,
ali je lukav d-moll.

Pusti da se svetla svud priguše,
sačeka poslednje zvezde namiguše
- vuče mi rukav: "Idemo!"

Plaši me on, gde si ti? Hiljadu se stvari moglo desiti...
Glupi d-moll, za kim tuguje svu noć.

Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
i neke stvarčice od herendi porcelana.
I jedan pulover u kom si bila...

I ostala je ploča "Best of Ru Cooder"
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao željan,
dok me bude
moja mila...
























































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se