VJEROVATI U PETRA PANA

31.07.2006., ponedjeljak

Farewell, dakle!

Rekla mi je danas Holi: kraj je kad se ili pomiris sa zivotom il se pomiris sa sobom...
ovo prvo znaci da si zrtva, a ovo drugo znaci - jebite se, ja tako mislim...
ja ne sudim...

dosta je bilo! malo mi se skupilo. pozdravljam vas sve. ljubim. grlim. pazite na sebe...

odlazim smirena pjevajući: "sada znam da je fajrunt..."

do nekog drugog vremena i nekog drugog slova... Farewell!

- 10:11 - Komentari (41) - Isprintaj - #

26.07.2006., srijeda

MOJIM plavim I tajnim LJUBAVIMA

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.

- 21:04 - Komentari (17) - Isprintaj - #

23.07.2006., nedjelja

Dedicated to Audrey...

Šest ujutro. Vrućina se lagano budi.
-Ajmo,mala, buđenje. Idemo!
-A? Kaj? Kam?
-Diži se. Ajde. Idemo u Osijek. Nećemo stići ako se budeš još dva sata razvlačila po krevetu.
-Uh! Osijek?
Mužić me povlači za ruku i vuče van iz kreveta.
Obukla sam se na brzinu. Uhvatila četkicu za zube. Vežem kist jer to uopće ne liči ni približno na rep i sva sretna trčim u auto.
-Sretna si mi, a?
-Joj, jesam. Ali, nekak me strah.
-Čega?
-A ne znam. Nečega. Ovo je ko vremenska kapsula koja me vraća unatrag nekoliko godina.

Ravnica. Polja. Sunce se lagano diže. Ne, ne može ovo nitko platiti. Slavonija. Moja Slavonija.

Vozimo se lagano. Više nisi ni siguran kuda moraš skrenuti. Kaj je moguće da čovjek zaboravi tako brzo? Prolazimo kraj naših prošlih života. I onda me presječe. Tuga koju sam osjetila bila je nemjerljiva u bilo kojim mjernim jedinicama. Prolazim kraj svog studentskog stana i sjetim se svoje drage Audrey. Roleta je bila spuštena. U tom stanu ona više ne živi. Sjetim se svih naših učenja, bundeve koja pada sa sedmog kata, naših pijanstava, naših riba, palačinki, sušenih banana, alarma u srednjevjekovnom liftu i mog psovanja „finoj“ teti u neko gluho doba noći… Bemu, mala moja, jesmo stare. Koliko je već prošlo? I znam, dok ovo čitaš, da se smiješ. Znam da i tebi pomalo nedostaje tvoj sobičak i stolnjak s medama na radnom stolu. Televizor koji se smio gasiti samo na daljinskom, brdo skripti, knjiga, cd-ova, medvjeda koji je smrdio luđački na cigarete onoga jutra prije kolokvija. Znam da se sjećaš i našeg snimanja, urlanja: juuuuhuuuu!, čarapa na rukama dok igramo tenis i tvog zaletavanja u zid kada si mi demonstrirala poznavanje borilačkih vještina. Ona drveća, koje smo svako morale pijane dotaknuti na putu do Sounda, još su uvijek tamo. Naše „premile“ breze. Huh, i to je gotovo, a? Sve dobro i loše.

Obavili smo sve što smo trebali i otišli na kavu. Drava je tekla kao da joj prolaznost vremena ne znači ama baš ništa. Ja sam sjedila i osjećala kao da mi je na leđa netko stavio kuću. Ma, kaj kuću, cijelo naselje.
-Jesi popila? Idemo?
-Ne. Ja ne idem.
-Daj, nemoj me zezat. Idemo. Nismo još ni pola toga obavili.
-Ja ne idem, jesi me čuo?
-Nemoj me zezat! Idemo.
-Ne želim ići, čuješ me? Ja ću ostati ovdje. Ne mrdam ni milimetar. Ustajem se samo ako mi obećaš da se ne vraćamo u Zagreb. Ako mi kažeš da i dalje radimo u Osijeku, da nam je u stanu i dalje vruće i da bojler zeza i da se ništa nije promijenilo. Ako mi to ne možeš reći, ja ne idem.
-Znao sam. Opet scene. Ajde. Čim uđemo u Zagreb…zaboravit ćeš na ovo.

Znala sam da neću. Bilo mi je teško, iako nisam bila nesretna onoga dana kada smo odlazili iz Osijeka zauvijek.

Ne znam na kaj sam se više rastužila. Jesu li to bila dobro poznata mjesta koja se u meni probudila sva ona sjećanja? Možda fotke na laptopu svih ljudi s kojima sam radila i nakon čega sam shvatila da ih vjerojatno više nikada u životu neću vidjeti? Je li to bila tuga koju osjetiš jer znaš da se taj period života više nikada neće ponoviti? Ne znam. Pokušavam to definirati i ovaj trenutak, ali ne uspijevam.

Ustala sam se i polagano se vukla za mužem. Sjela sam u auto, nabila šiltericu na glavu, stavila cvike i uzela knjigu u ruke. Nisam htjela vidjeti više ni jedan detalj toga grada. Čovjek se na razne načine miri s gubicima. Ovo je bio moj način.

Sada sam tu. Sjedim u stanu i ako malo pomaknem glavu vidjet ću Sljeme. Zato to neću učiniti. Napisati ću ovaj post do kraja, zakeljiti ga na blog, nasloniti se u stolicu, zatvoriti oči i vidjeti beskonačnu ravnicu, cestu koja vodi za Vukovar i oznaku: MINE! Znam da ovo zadnje i nije neki lijepi segment sjećanja, ali to je Slavonija. Onakva kakvu je ja pamtim.

- 20:50 - Komentari (27) - Isprintaj - #

11.07.2006., utorak

...neki ljudi ne smiju se sresti...

ooo ljubaaaaaaaaav
kaj je to?
hehehehe


Kada ujutro ustaneš iz kreveta, pogledaš i ugledalo i osmjehneš se sam sebi- to je ljubav.
Kada te netko poljubi prije nego ode na posao- to je ljubav.
Kada nekome uputiš lijepu riječ- to je ljubav.
Kada nekome zatajiš nešto- i to je ljubav.
Kada podigneš malog psa i gledaš ga kako te zahvalno promatra- i to je ljubav.
Kada te malo dijete drži za ruku i popušta stisak kada tone u san- to je ljubav.
Kada te netko gađa s jastucima- to je ljubav.
Kada radnim danom popiješ previše u lokalnoj birtiji i nasmijavaš sve prisutne- i to je ljubav.
Kada otvoriš vrata i propustiš nekog- to je ljubav.
Kada se naljutiš jer te netko povrijedio- to je ljubav.
Kada te boli, a ne možeš si pomoći, i nesretan si zbog nekog- i to je ljubav.
Kada zazvoni telefon i čuješ dobro poznati glas i nasmiješ se- to je ljubav.
Kada dođeš na gradilište i izuješ cipelice, podigneš suknju i prohodaš dostojanstveno po šljunku-to je ljubav.
Kada ti se ona nasmije jer si se zabio s bicom u žardinjeru- i to je ljubav.
Kada tužnu osobu uspiješ nasmijati do suza- to je ljubav.
Kada imaš osobu pored sebe koja te želi saslušati- i to je ljubav.
Kada pozoveš nekoga na sladoled- to je ljubav.
Kada očistiš akvarij za nekog- i to je ljubav.
Kada čitaš knjigu po stoti put koja te naučila nečemu- to je ljubav.
Kada izvališ nešto dok zezaš muža i šogor te podrži- to je ljubav.
Kada zatajiš svoje osjećaje- to je ljubav.
Kad nekog iskreno pogledaš- to je ljubav.
Kada gledaš Osijek i teško ti je- to je ljubav.
Kada Savu zavoliš kao Dravu- i to je ljubav.
Kad se sjetiš Umaga- to je ljubav.
Kada sjediš za kompom i promatraš sve ovo- to je ljubav.
Kada ugledaš komentar ili novi post i razveseliš se- i to je ljubav.

Sreća je ljubav.
Tuga je ljubav.
Bol je ljubav.
Prijateljstvo je ljubav.
Dodir je ljubav.
Zagrljaj je ljubav.
Plava kosa je ljubav.
Nasip je ljubav.
Prsten je ljubav.
Ruka u kosi je ljubav.
Ukradeni poljubac je ljubav.
Skrivanje je ljubav.
Osmijeh je ljubav.
Strah je ljubav.
Treptaj je ljubav.
Ona je ljubav.
Ti i ja smo ljubav.
Ti si ljubav.

Ali…definitivno…neki ljudi ne smiju se sresti…

- 11:17 - Komentari (35) - Isprintaj - #

05.07.2006., srijeda

"VJEČNOST" ne postoji...

I danas je nekakav žnj dan! Valjda ovo vrijeme nikako da se odluči hoće li biti hladno ili toplo. Mrzim biti negdje nigdje. U sredini. Baš nigdje. I valjda zbog tog nedefiniranog dana opet sam okretala s njom životnu filozofiju i umjesto da ja pomognem njoj, ona pomaže meni. Ali nije mala stvar, njoj sam priznala. Sve ono loše što posjedujem. One nekakve glupe fore koje imamo samo mi žene. Ko da je u paketu s nesretnim kromosomom došlo! I da sam muško poludjela bih! Poludim i od toga što sam žensko!
I ovo i ono i hoću pa neću. I danas pa sutra, nikad, možda sad. I nikako krenuti. Pa krene i bum! Ruke probiju monitor i uhvate me za ramena! Čitam:

mila
počni uživat u onome što imaš
znaš da ništa nije vječno
želim ti da uživaš, pa kolko traje....
ja se uvijek opterećujem unaprijed
kolko će to trajati, kako će na kraju biti…jebeš to


Znam da nije neki kraj posta, ali fakat…jebeš to!

- 15:55 - Komentari (32) - Isprintaj - #