Designed by 1971
 

VJEROVATI U PETRA PANA

 

 

 

27.06.2006., utorak

SAMO NEMOJ REĆI DA JE MOGLO BITI GORE

Jutro kao da je nosilo naslov: Od danas je sve po starom ili u prijevodu Od danas više ništa neće biti isto. I nije. I neće. I kaj sad? Baš nikaj. Ne kucam više na neka vrata jer iza tih vrata nema nikoga.

Pomirujući se sa činjenicom da je će se odigrati kako sam mislila, a ispalo je na kraju baš tako, gledala sam u ormar i razmišljala u čemu ću se danas manje kuhati. Naravno, nema toga! Možda da sam otišla gola iz stana i pravila se da je to kao normalno, ali onda bi nužno nastao nastavak priče: Car je gol! U ovom slučaju carica, iako nisam ni trunčicu takva dama. Ma nisam uopće dama. I baš mi fino. Glumim finoću kad se nasmijem i kad hoću profurati finjak. I ide mi!

Uopće ne gledam dok prelazim ulicu prema stanici. Cijelu noć nisam spavala i vidim ružičaste slonove. Još ako si malo dopustim mogli bi se pojaviti i bijeli miševi. No, ne brine me to. Ne cugam, ali nikad nije kasno.

Jednim dijelom svojski podnesem tramvaj i nakon par stajališta moje sive stanice odlučuju da im je dosta. Skuhat će se. I ja se brinem. Ipak ih je malo pa ajmo sačuvat tu manjinu u meni. Ako i to izgubim onda sam fakat potvrđena kao nekompletna osoba za "suđenje životu". Nisam baš ni kompetentna. Komunikativna da. Komplicirana pomalo. Kamuflirana nikako. Kompatibilna…e… Kombinirana sto na sat. Kultivirana podosta, čini mi se, nisu se građani bunili. I…u k**** podosta, ali ta riječ u hrvatskog stručnoj terminologiji ne postoji i nikako ne počinje na K pa se stoga i ne računa.

Hodam tak po gradu i doslovno bih skinula sve sa sebe jer više ne znam jel mi zakuhalo u glavi, duši, mobitelu, mp3-u, dlanovima… Uglavnom, kuham! Fini-mini kuhinja. Dođem do Trga i hodam nekim zamišljenim linijama koje su u hladu. Mislim da sam od početka trga pa do bankomata, do kojega inače treba tom putanjom pola minute, hodala pet minuta. Želim vjerovati da me nitko nije gledao i pomislio kako sam se posvađala i s mozgom i s nogama i s ostatkom svijeta. Jedva sam dogurala do posla. Stol pun papira. Telefoni zvone, a ja nemam pojma ni di sam ni šta sam ni šta tu radim. Greška možda? Teško. Što prije prihvatiš realnost to bolje. Dolazim do klime i crvenim noktićem pritišćem START. Hladnoća! Zrak! Hladni zrak! Pušući frižider!!! A ja tako zahvalna da više ne znam bih li ga poljubila, klanjala mu se ili samo zahvalno uzdahnula. Hm. Ljubiti klimu? Ne bih. Postoje bolji uređaji za to i pitanje jesu li ovome čistačice obrisale prašinu. Klanjati mu se? A kaj ako netko uđe? Neću, sram me. Da zahvalno uzdahnem? Ma, zadihala sam se dok sam došla do sobe. Znači, neću ni to. Samo ga lagano potapšam po sivoj plastici i namignem. Haha, čini mi se da je on uzdahnuo. Mora da se pali na mene, a ne na start uz pomoć struje. Uz mene se sve stvari, bića i pojave muškog roda počnu hladiti.

Sjedam za stol i rukom udarim po hrpi papira: Ajmo, lijepi moji. Sad sam vaša i nema šanse da izađete ispod mojih ruku u istom izdanju. Vreli i teški dan sa sobom donosi i neke iste takve trenutke pa tko pregura blago njemu! Sati prolaze. Malo se smijem, malo se ljutim, malo mi je teško, malo se rastužim i onda nakon svega se pomirim. Nema više, mala. Ajmo dalje. I kad padneš poput djeteta i rasječeš koljena uhvati se lagano za njih, lagano dotakni ranu i reci: Nije to ništa. Padala si i prije…

Zeznute su te ozljede, a kiropraktičara nigdje! Bum ga potražila, obećajem si.

Dosta je bilo. Sat pokazuje baš pravo vrijeme. I glazba s radija daje poznate stihove: Vrijeme je da se krene… E da, ajmo, vrijeme je, fakat je. Čini mi se da je i na mojoj strani i s moje strane ulice. Nema veze. Dobro je.

Izlazim van i male tajne velikih majstora kuhinje se ponavljaju. Hodam. Spotičem se. Slušam nekaj i umirem od smijeha. Trg. Tramvaj ili pjehe? Bemu. Tramvaj! Odlučna sam ovoga puta i neću se predomisliti. Neki tip mi se smješka. Pogledam u njega pa oko sebe i nije mi jasno. Nije ništa smiješno. Mora da se i njemu skuhao. Mozak, valjda. Gotovo. Tu sam. Blizu stana. I kaj da radim? Nisam gladna. Imam neki dogovor. Mogla bih odrezati kosu. Izbor pada na redni broj tri. Kasnije ću sve ostalo po redu pa do kuda stignem. Nekako mi se čini da ću daleko. Možda do Dugava bicom da s njom radim prekršaje…kojih je puno. I njezinih i mojih, ali su neponovljivi, naši i idealni. Glavno da se smijemo.

Smiješ se?

...

23:12 je. Moram napisati nastavak.
Oko 20 sati bojnica 356 bojne diže zelenu zastavicu i nemam druge nego navuči na sebe čim manje odjeće, spustiti se u garažu, izvući bic i ajmo- pravac Novi Zagreb. E sad, sve je bilo ok dok nisam došla do pola mosta i skužila da dalje nema biciklističke staze. Kaj sad? A ništ. Bic na rame i ajmo niz dvadesetak stepenica. Nisam ni znala da sam tak jaka. Srele se mi, a ja sam do našeg odredišta napravila još toliko prometnih prekršaja da mi ni dizanje pozamašnog kredita ne bi bilo dovoljno za otplatu kazni. Na kraju krajeva, tko bi meni dao kredit???

Sjedimo, pušimo, smijemo se, zabrinuto se gledamo, klimamo glavom i sve nam jasno. Žao mi je samo kaj je morala piti nekakav sok od iskuhanih crvenih čarapa. Pa kaj neće sve smislit. I onda se žalimo na zdravlje, a kao fiiiini voćni sokić sa 100% udjelom voća. Čega? Voća? Ma, molim vas!!!!

Došlo vrijeme da se krene, već je blizu 23 sata. Ja nemam blage gdje sam. Frka me mosta jer mi se čini da ispod njega nema rasvjete, ali preživjeh i tu hrabrost. Dolazim do Folnegovićevog (ili kak se taj čudni kvart zove) i eno ti murje! Psujem sve kaj znam opsovat i na svim jezicima koje znam. Nemam svjetlo. One "mačje oči" su davnih dana otpale, ne znam jel trebam imati onu katastrofalnu kacigu... Još prekršaja! Ne poštujem Zakon ni pod razno. Silazim s bica i pravim se da mi je pukla sajla, otpao lanac, probušila guma, ma bilo kaj samo da slažem. Hodam ja, hoda i bic, murjak se smije, smijem se i ja (al mi nije smješno). Prođem kraj njega i sve mu je jasno, a ja nabacila pozu kao: Nisam uopće ovdje, ti me ne vidiš i pričinjavam ti se. To nisam ja. Gledam ja nešto okolo, sve mi zanimljivo okružje i prođem ga! Pedesetak metara dalje događa se "čudo"! Bic doživljava samoizlječenje! Dokopam se Vukovarske. Tam je biciklistička staza tak spigana, a ja to ne vidim jer nemam svijetla i ulična rasvjeta ne pomaže jer je zakriljena žbunjem i ostalih hortikulturalnim čudesima. Nabila sam si dupe tak da ga skoro više i nemam. Da sam muško jaja bi mi bila već u grlu. Dobro, ne moraš nužno biti muško da ti istoimena završe tam, ali to je već tema za neki drugi post. Dolazim doma. Skupljam zadnje atome snage i podižem bic na štangu na kojoj inače visi. Trčanje u stan. Hladan tuš... Pikanje po kompu.

Ovo mi je trebalo. Osjećam se odlično. Grad je utihnuo i pomalo spava.

Ima li što ljepše od zvjezdanog neba (ok, oblačno je, ali oblaci kvare poetski izričaj, stoga ajmo zamislit da je bilo zvjezdano), ugodnog društva i umora pred san? Nema.

I kakav će biti kraj? Naravno: ISPLATI SE. KAKO NE...

- 23:45 - Komentari (31) - Isprintaj - #

25.06.2006., nedjelja

"Kaj je bilo?"..."Ništa..."

Spavala je jučer kad sam joj poslala poruku. Nije mi to rekla, ali sam naslutila da odmara svoju dušu punu tereta. Kada je izašla iz neke svoje utopije, javila se. Glas joj je bio smiren. Ne kao inače. Znam, glupo je suditi kakav je tko, a vidio si ga jednom u životu. Vjerojatno osjetiš da je tako ili želiš vjerovati da ispravno misliš. Svi volimo biti u pravu. Ponekada kamufliramo svoju grešku i nekako opet ispadnemo u pravu. Ja volim biti u pravu i volim da je moja zadnja. To je vjerojatno ono djetinjasto u meni koje će se provlačiti kroz cijeli moj život.

Kada sam je ugledala hodala je usporeno. Baš poput zeca koji u džepu drži sat. Ona je gospodarica vremena i čini s njim što želi. Naravno, to je samo u bajkama tako, ali ona je za mene poput nježne vile i kao takva živjet će u mojim mislima zauvijek. Kosa joj se pomicala na vjetru. Kažiprstom desne ruke povremeno je popravljala naočale. Njezin osmijeh je nešto najiskrenije što sam do sada vidjela. Govorila je tiho, samozatajno, kao da od sebe čuva tajne o kojima mi je pričala. Vjerovala je u mene i neizgovoreno podržavala sve moje želje. Ona je razumjela.

Nismo se poznavale. Ne previše, ali ona je u jednom trenutku uspjela zamijeniti sve one moje drage osobe koje su ostale živjeti u nekom drugom gradu, u nekom drugom vremenu, u nekom drugom životu. Mislila sam da to neću nikada prežaliti. I danas mi se u grlu nešto stisne kad ugledam neka meni draga mjesta. Suze su mi u očima kada odlazim u Slavoniju, iako znam da tamo više nikada neću stići. Ta priča je gotova. Ne postoji nitko tko bi joj želio napisati nastavak. Nastavka nema. Knjiga se zatvara i čovjek bi trebao postati svjestan da kraj nije tužan. Nostalgičan, možda. Ali nikako tužan. Još uvijek živim za tren kada ću pomisliti to isto i pomiriti se s tim. Smatrala sam da je odlazak normalan proces u životu i da se ništa ne mijenja, da sve ostaje isto. Zato bi asfalt na cesti, neke planine i rijeke promijenile svijet? One ne mogu promijeniti ljude, promijeniti ljubav. A nekako ipak, učinile su sve to. No, jedna osoba je stala ispred svih onih tužnih slika koje su mi ostale pred očima i kao da je rekla: Gledaj me! Nisi sama. Ja sam tu, samo moraš poželjeti i tuga nestaje. I wish, I wish, I wish…

Nekidan je osvanula jedna njezina rečenica: Trebala bih moralizirati i nije ispravno da ti ovo govorim, ali…život je jedan. Nekako sam uvijek vjerovala u tu sintagmu, ali sam isto uspješno pronalazila razloge zašto da ne vjerujem u to, zašto to ne bi trebalo imati smisla. Jučer oko podneva sam ipak shvatila da život i jest samo jedan.

I danas se promatram. Nekako sam se promijenila. Ali ne možeš se mijenjati sam. Postala sam nešto što nikada nisam bila. Samoj sebi se nasmijem i sa zakašnjenjem se upitam jesam li to ja? Ako jesam, gdje li sam bila do sada? Jesam li postojala? Ili je sve bila uvertira u spoznavanje same sebe? Volim se ovakvu. Volim kakva sam i osjećam se dobro. Bolja sam osoba. U meni ipak postoji nada za smijeh. Kako da zahvalim na tome? Kako da zahvalim na tome što sa svojim glupavim izjavama uspijevam izmamiti njezin smijeh? To je jedino što želim. Želim da ljudi koje okružujem budu sretni. Da zbog te sreće budem sretna i ja.

Zahvalna sam na svim ljudima koji me ispunjavaju ovom osjećajem. Zahvalna sam onoj koja popravlja naočale kad priča, onoj koja mi svakoga dana „kucka po tipkovnici sa crveno nalakiranim noktićima“. Zahvalna sam i njemu koji vozi kao zagrepčanin kada dođe u Split i kad se svi dalmoši deru: Tak se vozi doma po Zagrebu, kretenu jedan! Ovoga puta dalmoše su zamijenili purgeri. Sretna sam zbog nekoga tamo. Sretna sam i što ovdje imam vas koji živite u tom nekom mom tajnom vrtu.

A kad me život jednom sustigne, presječe mi put, zaustavi me i upita: Kaj je bilo? Pogledat ću ga u oči i reći: Ništa…

I? Jel se isplati? Isplati se. Kako ne…

- 21:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #

20.06.2006., utorak

Isplati se. Kako ne...

Bila jednom jedna...

Čekam je i nema je. Nema veze, pričekat ću još malo. Sigurna sam da će mi izletiti njezin osmijeh iz donjeg desnog kuta monitora. Ubrzo. Uvijek se osjećam kao da vježba moje strpljenje. To joj nekako i dobro ide jer sam strpljivija i kao da mogu dočekati.



Gledala sam te prošli tjedan. Iako znam da nije pristojno ne slušati kada ti netko nešto priča, povremeno su mi misli odlutale baš na tvoje lice. Znala sam da ti je teško i vješto si to skrivala, ali oči i osmijeh ne možeš natjerati da pokažu lažnu istinu. To nekako nikome ne polazi za rukom. Nekako ti se osmijeh u pola gubio i pretvarao se u neku gorku crtu koji ni sama ne podnosiš i ne želiš da je drugi vide i dožive.

Ne znam kako ti je. Znam da ti je teško, ali kako ti je to ne znam. Vjerojatno nešto što se mora istrpiti. I znam da se tome nisi nadala nakon toliko godina… I nitko te nije pitao želiš li to, želiš li takav ishod… Nitko. Da mogu, ponijela bih barem polovicu tereta koji sad imaš na leđima. Ali mi ne živimo u bajkama, čuda se ne događaju i ne nestaje sve ružno zamahom čarobnog štapića. No, mogu ti obećati da ću biti tu. Mogu ti priznati da, iako realnost u bajkama ne postoji i čarolije pripadaju svijetu imaginarnog, raspršila si u meni prah dobrote i ljubavi prvim tvojim osmijehom koji sam ugledala… Hvala ti na tome, neizmjerno.

Vrijeme ide. Ljudi se mijenjaju. Promijenila si se i ti. Navike su postale drugačije, želje veće ili manje, odgovornost podijeljena. Svatko gazi svojim putem i sve to treba moći preživjeti.

Vjerujem da najviše boli trenutak kada spoznaš da u osobi s kojom si željela provesti život više ne vidiš oslonac. Jednog jutra se probudiš i zapitaš: Što se to desilo? Jesam li to ja? Je li to on? To je to? Ovako bi nam trebalo biti do kraja? Ne, ja to ne mogu. Toliku hrabrost ipak nemam. Bolje sada nego kasnije.

Puno toga je danas poprimilo drugačiji oblik, zar ne? Ali ja vidim u tebi tračak nade. Ti se nadaš. Ti ipak vjeruješ da može biti bolje. Možda ne s osobom s kojom si provela sve ove godine, ali zašto ne s nekim drugim? Zašto ne dati šansu? Svi smo mi savršeni. Svi smo različiti. Svi smo mi MI i JA, ali samo su neki „zlatni“. Nije čak važno jesu li zlatni, srebrni ili neke druge boje. Ti ćeš najbolje razaznati onu koja je ugodna tebi i tvom oku. Tvome srcu.

I kada te slušam uviđam da se ne radi o tome hoćeš li njima dati šansu, nego o tome hoćeš li je dati sebi. Rekla si mi jučer…nekako je rečenica završavala ovako: što ja radim u cijeloj toj priči? A zašto ti ne bi nešto tu radila? On te želi bez obzira ne sve. Vrijeme je da daš priliku sebi. I nećeš požaliti, vjeruj mi. Početak je težak, vjerujem, ali ima svoju draž. Tisuću zaboravljenih osjećaja koje si ostavila u nekim teenagerskim godinama. Leptirići i sva lepršava stvorenja ovoga svijeta.

Možda i ne uspije. Možda propadne jer i zlato ponekada izgubi sjaj… Da! I što onda? To je život. Treba ga takvog prihvatiti. Stati jednom zauvijek na kraj onome što se vuče iza nas godinama.

Malena moja, život je jedan. Možda o tome sada ne razmišljaš, ali je tako. To je nepromjenjivo. To je nešto što nećeš moći mijenjati. Zapamti to.

I neću te pitati jesi li napravila išta kako bi ti u životu bilo bolje. Neću te pitati jer znam odgovor. Znam da se osmijehuješ i da odlučuješ krenuti dalje. Da si odlučila da želiš bolje.

Jer ti u cijeloj ovoj šarenoj paleti ljudi zasigurno zaslužuješ bolje…kiss




- 10:21 - Komentari (25) - Isprintaj - #

14.06.2006., srijeda

KAKO BITI JAJNIJARKA I NE POSTATI JAJAR!

-E do kad ti delaš? Mislim, kolko ti treba da se spustiš s posla do streljane?
-2,5 minute
-A koliko meni treba od od pa do do?
-Kolike noge imaš?
-Hm… preko metra.
-A koliko puta se misliš popiknuti?
-Uh! Pregrizla jezik, ali poznajući sebe- na svakom trećem koraku!
-A da kreneš jučer?
- Idem zgasiti komp. Ajd…
-Vidimo se.
-Mhm.


Mala plava demonstrira F1 po dragom nam gradu, a ja sam hrabra i ja se ne bojim!


KAKO ŽIVJETI I OSTATI ŽIV!

Sugerirala si temu (misliš- pomoći će, a varaš se) i eto! Gutam Valvoline, provjeravam svjećice i paljenje (još tak dobro palim, ali moj muž za tu mašinu ne mari baš često- bez obzira kaj imam puno V i kaj sam fakat startna. Dobro ima tko hoće! Ima, ima!), TDI mi zakeljeno na guzici, ključ u bravi…brmmmm, brrrmm, brmmmmmmm.

Kako živjeti i ostati živ???? Teško!

1. sve stvari rješavati u hodu. Zar je toliki problem svoje obveze zgotoviti i onda mirne duše staviti smrdljive noge na stakleni stolić u dnevnom boravku koji je žena upravo polizala? Naravno, meni se čini da baš svi obožavamo sve obavljati zadnji tren. Vrijeme nas stisne, kasnimo gadno, ubrzani smo 100/h i obvezatno zaboravimo obaviti pola stvari. Kad to shvatimo, jednostavno napravimo brzinski-audio zaključak: Idi u tri pm! ili Ajd u k! ili Jebem ti: mater, život, susjede, kretena, sebe, tebe, nju… Kolektivna raspaljotka!

2. pokušati prihvatiti da je posao posao i da iako radimo najbolji na svijetu zgadit će nam se kad-tad!

3. kolege na poslu ne možeš birati (a većinu ni mijenjati). Ista stvar kao s familijom!

4. djeca su naša/vaša, ponekad njihova (samo to ne znaš) i molim ponašati se u skladu s tim posvojnim zamjenicama!

5. žene (u daljnjem tekstu: jajnijarke), nađite vrijeme za izolaciju u ekipu koja posjeduje samo i isključivo jajnike. Vibra koju stvara nekoliko jajnika u ekipi daje nadnaravnu snagu, smirenost i staloženost! Nešto poput Viagre- stalno si u formi, uzdignute glave, ali bez nekih medvjeđe-sexualnih nagona i uleta! Samo si high i fly (viagra za žene- plava trava zaborava)!

6. muški (u daljnjem tekstu: jajari)- nađite vrijeme i pobjegnite od kuće k jajnijarskom (ali to ne govorite) ili k jajarskom društvu! Tražimo samo malo prostora za udisaj! Liv as aloun!

7. ne tražite nas lovu jer zarađujemo manje od vas. Ne tražite da dižemo teške predmete jer smo stvorene od samo jedne vaše koščice. Ne pravite se mudri pred prijateljima i to na taj način da se derete: Ženoooooooo (jajnijarkooooooooo), daj ovooooo! Ženoooooooo, donesi onooooooo! Ooooooj! I onda: pljes, pljes po guzici! Kao, dobra si ti mala, poslušna, kuja! Ma, marš! Seks nije kazna i napaljivanje jajnijarke ne dolazi samo od sebe. Ili nam kupite baterije ili se potrudite! Ne ciljajte u prazno. Ako treba nacrtat ćemo! Ne razlikuje se puno od pikada! Osim što ne ispuštamo blesave zvukove kada fulate „ploču“ (samo okrećemo očima i mislimo svašta) ili kad pogodite sridu (a ne pogodite gotovo nikad) ne ludujemo kao da su nam javili o ovotrenutnom osvojenom Jack Potu.

8. dobro, dosta sam vas pljuvala! Jajnijarke- prihvatite da ne možemo bez njih!

9. ako ne ide sa jednim primjerkom te vrste, čak ni nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, nastavite dalje. Glavu gore i bez suza. Ipak su nam ti „luđaci“ podarili nešto najvrednije u životu. Neke jajnijarke će znati o čemu govorim.

10. mi, jajnijarke, mogle bi se i sabrati! Ne prigovarati za svaku sitnicu. Prihvatiti da je jajara mama fakat krivo odgojila i da popravnog nema. Bonton je nešto što se ne primjenjuje na jajarovu vrstu. Pomirite se s tim da kupaonicu NE ZNA, NEĆE i NE ŽELI oprati! Za peglu ne zna ni kak izgleda. Ako se njega pita košulje izlaze opeglane iz perilice. Pustimo oh neka gledaju te usrane utakmice i obećajemo da nećemo kokodakati kad Sušec komentira suca! Slavna rečenica: psssssssssssssttttt! Ma, joj, jebo te glupu, sad nisam čuo jel sudac kihnuo ili nije! Daj začepi!!!!! Koji k melješ?! Nemreš u vlastitoj kući pogledat na miru utakmicu i to na tv-u koji si zaradio krvavom mukom (a tv 45x30)! Marš vaaaaaan!

11. ako nas život odvede nekim čudnim smjerovima i zalutamo na putove koji nisu isključivo žute boje i ne vode svi do čarobnjaka, dajte si šansu. Ne kažem da ne treba promisliti- treba, ali dajte si šansu. Inače ćete se uvijek pitati ŠBBKBB. Možda nikada ne sretnemo pravoga, možda ga sretnemo iz prve, a možda tek nakon niza promašaja. Dajte si šansu! Ponavljam, mila, daj si šansu!

12. ako ste u toj mjeri hrabri, odvažni, nepomirljivi i bedasti, nađite si ljubavnika/cu. Ako ste u braku, budite s istima poput vas (pučki rečeno- s onima koji su u istim govnima ko i vi). Pardon maj frenč! Nikada s nekim tko se u životu nije „usosio“ iliti „usrećio“. U suprotnom- ne bu dobro! Netko bude usosio vas.

13. volite život i uživajte u njemu. Istina je da je težak, mukotrpan, zeznut, ali je jedan. Nitko nam neće pokloniti drugu šansu. Neće nas ni pitati jesmo li učinili išta da bi nam bilo bolje…

14. ne trošite lovu koju zapravo nemate. Minusi na plastičnjacima su ko i državna vlast. Lijepo zvuči, a zakopaju te tak da si još samoinicijativno kopaš rupu iznutra…da padneš što dublje. Da ter nema. Da te poštar ne nađe. Plaćajte račune. Bez njih možete jedino živjeti poput onih luđaka pored pruge na koje gledam svakoga dana kada na balkonu zapalim cigaretu. Iako…sve mi se više čini da njima i nije tak loše… Ja sam u zatvorenom i toplom, imam kaj za obući i kaj za pojesti, a opet- ne sjećam se kad sam zadnji put pjevala iz petnih žila po ulici od sreće.

- 10:34 - Komentari (18) - Isprintaj - #

13.06.2006., utorak

Jednom ću sanjati snove...

trazio si neke rijeci...osjecaje... ne znam. je li pametno uvijek otkriti bas sve iako znas sve?

pokusala sam zbrojiti sve sekunde koliko traje ova "seansa", ali matematika mi ne ide (kao ni instaliranje blesavih programa).

a ne znam sto da ti kazem. onako, svojski sam prihvatila sudbinu i cim se zamislim doslovno okrenem glavu u drugu stranu i uvjeravam sama sebe da se smijem samo nasmijati, da je osmijeh jedino sredstvo koje je dozvoljeno, a opet... ponekad sam tuzna pa se naljutim pa vec gledam u putnu torbu ne bih li je trebala mozda spakirati i otici negdje i vise se nikad ne javiti. ni tebi, a ni njemu.

sanjala sam nas prije nekoliko noci. bilo je lijepo. a onda je san poprimio oblik realnosti i probudila sam se svjesnija vise nego ikad prije. bili smo zajedno. nije to bila neka scena prekopirana kao iz filmova, ali je bila nasa i bila je savrsena. bas kao sto smo ti i ja savrseni u nasem nepostojanju. i onda... slike jutra i brojki na digitalnom satu i moja gola leda okrenuta od tebe... plahta koja se vukla po podu dok sam hodala prema kutu sobe gdje su lezale razbacane nase stvari. cula sam te da si se nasmijao. onako potiho. i znala sam da neces nista reci, da si zadnju rijec pustio iz sebe prije nego li sam ustala iz kreveta. skupila sam svoje stvari u ruke i razmisljala kako bi bilo da covjek moze bas poput zmije skinuti svoju kozu i nastaviti dalje potpuno nov i savrsen. poljubila sam te jos jednom. u vrat. to kao da je znacilo da se ne rastajemo poput ljubavnika nego kao neka visa bica kojima nije mjesto zivjeti na ovome svijetu jer tu ne bi opstali... i nisam se ni okrenula, a vec sam gledala na Cvjetni.

jutro je pokazalo samo ono sto sam ionako i prije znala. san je dogodiv i u stvarnosti, ali zamuceni pogled ne prestaje samo zato sto si se probudio i sto je san ispricao svoju pricu kojoj je on odredio rok trajanja. san je postao realnost, samo ga ovoga puta mozes udahnuti i osjetiti da boli.

a ne znam. i vidjet ces sto sam uradila s ovim rijecima. ne znam hoces li mi zamjeriti, hocu li nam zamjeriti.

gledam se u ovom braku i bojim se da sam se pomirila sa svime. bojim se da ja nisam jedina koja se pomirila sa svime. moram dalje, je li tako? ti bi na mome mjestu nastavio? ne brini, necu se nikad pojaviti na vratima... tu sam, ali necu kucati... mozda tek osluhnem, udahnem i odem.

uvijek sam znala najbolje otici...

a ti sve znas i bez da ti pisem i objasnjavam...

nama rijeci nisu bile vazne...

- 12:55 - Komentari (11) - Isprintaj - #

09.06.2006., petak

nema me!

ja se ispričavam svojim dragim blogerima, ali vakuumica me otela i ne da mi na blog...

no, mislim na vas...

eto, pusa od nje i mene party

- 12:25 - Komentari (29) - Isprintaj - #

05.06.2006., ponedjeljak

Kako ostati normalan i dobiti posao!

S obzirom da sam se na blogu susretala s pričama o nezaposlenosti mladih,a znam i sama kako je teško doći do posla, htjela sam otkriti male čari, danas tako popularnih testiranja, i predočiti kako će izgledati fore s kojima vas provjeravaju. Možda nekome i pomogne.

Dakle, ja sam tražila posao za današnje vrijeme jako kratko. 6 mjeseci. I u tih 6 mjeseci sam prošla preko dvadesetak testiranja. I malih i velikih. I nepotrebnih i suludih. Naravno, kako to inače biva, posao sam napokon i dobila, ali u državnoj instituciji koja tada nije zahtijevala testiranje bilo koje vrste. No, privatnici su druga priča! Oni žele znati koga dobivaju u svoj team! U boljim firmama probila sam se uvijek među prve tri od njih stotinjak (vjerovali vi ili ne, užasan broj ljudi se prijavljuje), ali sam uvijek i ispala iz igre jer sam bila prekvalificirana za te poslove. Naime, tražila sam posao srednje stručne spreme i oni nikako nisu htjeli nekoga tko im nije djelovao kao siguran radnik. Naravno, razumjela sam i te postupke jer ja zaista u njihovim očima nisam bila siguran radnik. Mislili su da ću otići prvom prilikom kada mi se ukaže posao u struci. Vjerojatno bi tako i bilo…

Nego… dobro mi je poznat strah od i na testiranjima pa za sve one koji to nisu prošli prilažem opis provjere znanja, osobnosti, inteligencije… Naravno, sve ovisi od tvrtke do tvrtke, ali je zapravo sve jako slično.

Ako vam se desi da je MojPosao raspisao natječaj za klijenta, budite sigurni da će te završiti u Savskoj na testiranju. Testiranje se odvija u nekoliko krugova (kao kod Dantea). Prvo će vas uvesti u jedan mali sobičak i tamo ostaviti. Nakon toga će vam doći psihologinja s hrpetinom psiho testova i testova inteligencije. Testove inteligencije rješavate kao znate i umijete. Tu nema neke mudrosti. Nije čak ni stvar u tome jeste li loši ili dobri. Psihotestovi su užasno čudni. Kasnije se zapitate jeste li normalni ili nešto nije u redu s osobom koja je sastavljala ta pitanja. To je grozno. Ako imate sreće uspjet ćete se suzdržati od smijeha. Ja sam doslovno eksplodirala na neka pitanja.
Psihologinja će vam mjeriti vrijeme. Naime, za svaku skupinu imate određeno vrijeme. Nemojte previše razmišljati na zadacima za provjeru IQ-a i misliti da ako nešto ne kužite da ćete otići dalje i riješiti ostale, a na taj se vratiti kasnije. Zadaci su dalje sve teži i teži.
Nakon toga zahvalit će vam i reći da će vas obavijestiti ubrzo. Ako ste zadovoljili pozvat će vas za kojih desetak dana.
Drugi dio je bila provjera poznavanja rada na računalu. Provjeravaju sve! Excel, Word, Power Point. Dobijete jedan poslovni dopis na hrvatskom i traže da ga prevedete na engleski. Vezano uz to morate napraviti i tabelarni prikaz danih podataka u Excelu. Unijeti podatke i sve to izračunati. Zatim tu tabelu prenijeti u Wordov dokument gdje ste preveli dopis. Zakeljiti ispod dopisa, otići u Outlook i tamo staviti u privitak posebno tabelu i posebno dokument u wordu i sve to poslati kao mail! Naravno, nema „spelčekera“ i vrijeme je ograničeno! Nije teško ako imalo poznajete rad na računalu, ali morate biti brzi!

Kad i taj dio zadovoljite dolazite i po treći put i razgovarate s dvije psihologinje. Mene je to iritiralo jer govore jako tiho i stalno kažu:mhm. Nikada nemate pojma jeste li nešto krivo rekli. Pogledom vas skeniraju i mislite da ćete poludjeti ili zaspati. Inače volim psihologe, ali samo kao prijatelje i kao one s kojima se mogu nasmijati do ludila, a ne kao one koji mi otvore glavu i pikaju me po mozgu, uzimaju papire, značajno pogledaju u vas i nešto zapišu! Hej, ja vas se ne bojiiiiim!

Drugi dio priče za klijenta je ispitivanje izvršila selekcijska kuća Selectio! Tamo sam vidjela ono kaj nisam nikad u životu, a ni čula! Testovi su isti. Psihotest, test inteligencije (ovoga puta s nacrtanim dominama tako da je osim IQ-a potrebno i znanje matematike) i test koncentracije. E, taj test koncentracije je ful neobičan. Dobit ćete jedan papir na kojem su u sitnim redovima zbijena slova b, d, p (sve ispremiješano). Vi trebate obratiti pozornost samo na slovo d. Naravno, to je tako nepregledno da se spetljate istog trena. Da stvar bude bolja, morate prekrižiti slovo d koje ima dvije male crtice. Crtice se mogu nalaziti: obje iznad tog slova, obje ispod tog slova, jedna crtica iznad i jedna ispod slova. Znači, samo d s dvije crtice. Naravno, tu ima tri, četiri crtice, jedna crtica i to po svim onim navedenim slovima. Vrijeme je ograničeno. Za svaki red u kojem se nalazi pedesetak slova imate oko dvadesetak sekundi i pred kraj testiranja počnete križati i kaj treba i kaj ne treba. A ne moram vam ni spomenuti da vam od silnih crtica i sličnih slova još satima titra pred očima. Tu je provjera i znanja engleskog. Po meni jako loše napravljen test. Prepun neovjerenih i neispravnih rečenica. Kakvo je ovo pitanje: I _________ (to be) Hamburger. ? Mislim…

Ako ste im se svidjeli i odlučili su vas promotriti još dalje zovu vas na razgovor sa psihologom.
Opet spori razgovori, propitivanje stranog jezika i na kraju nekakav čudni kofer koji ima u sebi svjetleće lampice, puno brojeva i s obzirom na kojoj strani svijetle lampice vi zbrajate i oduzimate i u kratkom vremenu bi trebali napraviti te računske operacije. To je isto jedan od testova koncentracije (nikako provjera znanja matematike jer se računa samo do dvadeset). Iako, iz pouzdanih izvora znam da se takvo testiranje provodi na pilotima! E sad vi recite tko je tu lud! Htjela sam tipkati po kompu, a ne voziti MIG!

Bilo je tu još prilikom nekih testiranja u manjim firmama i provjera opće informiranosti! Morate znati gotovo sve! Od područja kirurgije, avijacije, budizma, glazbe do kozmetičke industrije.

Neki će vas tražiti da sastavite neki dopis ili pismo na hrvatskom (da provjere bogatstvo vašeg rječnika) i onda vas traže da to prevedete na engleski. Pripazite, možete pokazati kako jako dobro poznajete jezik modernog poslovnog čovjeka i onda se zeznete jer ste se tak fino raspisali, a nećete znati to sve prevesti na strani jezik. Naravno, neće vam unaprijed reći da ćete taj tekst prevoditi.

Moj savjet vam je- budite kakvi jeste! Nemojte glumatati jer se to itekako primijeti. Ne pokušavajte biti pametniji od ljudi koji su vam u tom trenu nadređeni. Dođite uredni. Žene moje, vjerovale vi ili ne, trebate obući suknju. Ne prekratku, naravno. Iako smo podosta odmakli od kamenog doba, još uvijek se očekuje da je žena žena i jako se dobro zna tko nosi hlače. Ako ste visoke nemojte još svoju visinu nadoštukavati štiklama. Potencijalni nadređeni ne vole da im djelatnik može jesti s glave. Nemojte biti glasni, prepametni i umišljeni! Mala povučenosti i suzdržanost uopće nisu loše kvalitete! Nasmijte se, čvrsto stisnite ruku, zahvalite i držite fige!

Držim vam i ja!

I da! Nemojte lagati i izmišljati u CV-u! Ljudi koji danas traže zaposlenike i ako drže do svoje firme (a drže) provjerit će svaku stvar koju ste naveli. Bolje da vas prepoznaju kao iskrenu osobu koja je voljna učiti i usavršavati se nego kao nekoga tko je u startu lagao! Zašto je uopće lagao? Možda to neće otkriti na testiranju, ali ako dobijete poslao istina će isplivati vrlo brzo. Mislim da vam taj osjećaj poniženja nije potreban.

p.s. Znam da kažu da ne prihvaćate poslove koji nisu u rangu vaših kvalifikacija ili koji vas ne zadovoljavaju, ali ja nisam tako razmišljala. Svijet je takav da moraš raditi ako želiš preživjeti. I svagdje ima problema. Čak i u onim poslovima koje ste oduvijek željeli obavljati. Na kraju krajeva, svi mi radimo zbog novaca!

- 10:19 - Komentari (55) - Isprintaj - #

02.06.2006., petak

-Sve je stvar dogovora! Vjerujem ti!- (a tek si se onda zapravo našao u banani!)

Definicija prijateljstva. Nema je! Nema. Dobro, možda ima, ali nisam imala potrebu tražiti je tamo po knjižurinama. Nisam jer znam da je to samo definicija. Pravo značenje mrtvog slova na papiru.

S druge strane dalo bi se debatirati kaj je to prijateljstvo. Jel to uopće postoji ili smo to mi ljudi izmislili da bi nam rječnik bio bogatiji?!

Ja nekako baš i ne vjerujem u prijateljstvo. Ne u ono bezuvjetno. Ne nakon nekih promašaja! Vjerujem da sam sebi možeš biti najbolji prijatelj i najgori neprijatelj. Ovisno o situaciji i psihičkom stanju. Mislim si, kaj to jedno prijateljstvo mora sadržavati i kojih se normi treba držati?! Je li to odanost? Je li to možda da se tajne čuvaju? Da ljudi ne odaju ono kaj si s nekim podijelio? Da se ne prepričavaju neke stvari s X osobama? Da je ono što si obećao svetinja? Da je prijatelj tu kad nam treba? Da nas ne može ostaviti samo zato jer mu/njoj se više ne da? Da plješće našim uspjesima i pruži nam ruku kada smo na dnu? Da me voli i poštuje? Da je uz mene bez obzira na sve? Da je prijatelj? Da i ja izvršavam i držim se svega navedenog? To bi trebalo biti prijateljstvo. Možda.

E sad, tko ispuni sve ove uvjete on je prijatelj? Bojim se da je to teško. Ma, da se ispuni i pola toga je gotovo jednako tome da Hrvatska uđe u EU (i to 2009.)! Čak i meni koja je razočarana i u samu definiciju prijateljstva! Meni koja sam, kada se radi o pravom prijateljstvu, vječno odani prijatelj. Ja se dam maksimalno i zauvijek. I svaki put nayebem (pardonček)!

U prijateljstvu nema sebičnosti, a to je nešto čega se zapravo ne možemo odreći (čak ni da hoćemo- a nećemo)! Uvijek ti je do nekoga malo više stalo nego do onog drugog. Čim nam život sjedne na vrat zabijamo nož u leđa! Netko nama, mi njima! Začarani krug!
Riječ više ništa ne vrijedi!

A opet… tu sam srela toliko predivnih ljudi. Gledam u Holina slova kada se sretnemo u isto vrijeme na netu i smiješno mi je. Onako, sretna sam! Naši razgovori i tipkanje se toliko isprepliće da više ne znaš tko je što pitao i tko je na koje pitanje odgovorio. S njom raspravljam o onim stvarima koje ne bih nikoga pitala. Smijem se i plješćem onome što ona predstavlja i ona istu vibru usmjerava prema meni. Kako si se samo slatko nasmijala na onu foru o državi! Neopisivo! Vakuumica me isto tako iznenadila u milion navrata da sam svakoga puta pomislila: čime sam zaslužila takvu pažnju?! Molly je priča za sebe. Ona to dobro zna. Ne moram previše objašnjavati. Ma, svi ste mi tu dragi. I previše! Da nema vas, ne bi bilo ni mene u ovim prostranstvima. Naše riječi nas zadržavaju tu. Tako ja želim vjerovati.

Ovaj post zapravo nije posvećen blogerima. Ovaj post nije posvećen nikome. Ovaj post je usmjeren stvarnom svijetu. Svijetu u koji sam razočarana. Po tisućiti put. I nikako da naučim! A prošla sam već to i tu priču znam napamet. I uvijek se opečem. Uvijek je vrhunac priče isti, a rasplet bolan ili manje bolan. Nevjerica. Ja sam nepopravljivi naivac. Zaljubljenik u, ko fol, iskrenu riječ. Nema toga. Uvijek na kraju ostaneš sam, glave uprte u pod s dlanovima koji prekrivaju lice.

Nas žene spašava jedna sitnica: instinktivno znamo kada će nešto umrijeti i kada će se nešto roditi. Znamo kako otići i… kada otići.

Čovjek ipak živi sam…i ne mogu nam svi biti prijatelji... To je nešto što ću morati naučiti prihvaćati.

I da, zaboravih jednu malu sitnicu, a zapravo veliku stvar. Tu negdje pod ovim nebom živi osoba koja je bezuvjetno moj prijatelj. i ja njezin. Spojila nas je jedna malena stvar nakon toliko godina netrpeljivosti i pubertetskog isfuravanja. Istina, otišle smo iz jednog grada u dvije sasvim različite sredine. Komunikacija se prorijedila iako smo si obećale da se to neće desiti, ali život je takav. No, ona dobro zna da sam tu svaki trenutak koji odabere. Ponekada prođu tjedni da se ne čujemo, ali znamo čini broj okrenuti kada zagusti ili kad imamo blesave nalete sreće. Ja znam njezine najdublje tajne. Ona moje. I čuvamo ih kao da su najdragocijenije na svijetu. Znamo poštovati dogovor i bez imalo ustezanja reći: Daj, prestani! Stvarno nije u redu! Pa di ti je bila pamet?! Sredi se!

Najljepše i najgore trenutke smo progurale zajedno bez fizičkog držanja za ruku, ali smo znale da jedna drugoj nećemo dopustiti pad! Obrisati nečije suze i razvuči najblesaviji osmijeh na svijetu...to je ono u čemu smo najbolje, najiskrenije i vječne... Draga moja, gdje god sad bila, hvala ti!



p.s. ipak sam kasnije provjerila: prijatelj- blizak poznanik s kojim se u druženju njeguju poštovanje, povjerenje i ljubav. POznato?!

- 15:10 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Kolovoz 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (3)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (7)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (5)
Lipanj 2006 (8)
Svibanj 2006 (11)
Travanj 2006 (12)
Ožujak 2006 (15)
Veljača 2006 (11)
Siječanj 2006 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari Da/Ne

Opis bloga

zar ga mora biti?


dakle...

Danas je Mali princ dobio novog vlasnika, samo za privremeno. Ja sam dobio više, okusio sam nešto već odavno zaboravljeno. Ovo je definitivno moj dan, no ne bih mogao bez tebe, zato hvala ti. A sutra je tvoj dan i to je već definitivno.

"Naravno, ponekad je promjena i više no korisna. Nadasve osvježava i čini te poželjnijim/om. Ako je to tvoja promjena. Ukoliko je to promjena tvoga materijalnog, onda pak poželjnost je suvišna. Ukoliko je to promjena okoliša, opet si umješan/a u mix raspoloženja. Možda je samo drugačiji kut gledanja ili motiv koji te tjera da gledaš ovako ili onako. Ali ja to stvarno ne mogu znati."
pgreen


Dobro što nisam zapisala njegov broj telefona, što ne znam gdje stanuje, što ga mogu izgubiti, ne optužujući se da sam propustila priliku.
A ako se tako i dogodi, ako ga izgubim, bar sam dobila jedan sretan dan u životu. S obzirom na to kakav je svijet, jedan sretan dan gotovo je nalik čudu.


"Dva svijeta su se napokon našla. Na trenutak zaustavila svoju vrtnju i stvorila novi svemir!"



moja sjena
VAKUUM "I čudan je to virtualni svijet. Toliko čudan, da ne znam kako bi ga opisala jednom dragom biću, da se nekim čudom, nakon 15 godina kome, probudi. Možda je bolje nikada se ne probuditi iz svog sna. S naglaskom na možda."

Ljudi koji život znače

@
"Dobro je pomislih, jer se nisam želio prisjećati najmračnijeg djela moga života, djela života kada sam trebao živjeti punim plućima, kada sam trebao izlaziti, veseliti se, plesati, pjevati, ljubiti......"

aquaria
"Možda napišem priču o životu kojeg razumijem, ali ga ne želim živjeti."

Archie
"Onako ga ispijaš polako i groziš se okusu kave koju ostavljam na usnama, odveć gorka aroma jutra."

bobica
"zima stiže. pitam se što se dešava kad se magla u očima prepozna s maglom oko mene..."

candy
"jednom se živi, a ovako dobro samo ako imaš novaca."

carica vrta
"ako oklijeva, misli da nije vrijedno.
sve ostale činjenice nisu bitne.
(ali, i onako se ne bi složila sa mnom.)"

DragonFly
"Kolodvor snova… Da, vjerujem da smo svi na kolodvoru snova. Toliko mogućnosti, toliko novih prilika…. I makar ne vidim kamo vlak vozi i ne znamo kamo će nas uvijek odvesti. I da, možda završimo u nekom nepoznatom kraju… No zar je bitno? Možda nađemo prečicu ili novi skriveni kutak svijeta..."

feniks
"Jutro je svanulo..ptice drugačije pjevaju...sunce nekako drugačije grije/prži..
Jutros mi je netko stavio ljubičaste očale na oči!!! I za divno čudo još su tu!"

Forza Fiume
"Toliko puta sam
otišao slušajući
svoje strahove.
Ostavljajući dio
sebe i skrivajući
suze. Čekajući
ljubav, da odnese
hladnoću koja me
je izluđivala kao
ćup pun zlata na
kraju duge."

frifolčina
"Bježim od analiziranja svačega i svakoga,
nečega i nekoga, jer to je gladan bezdan koji nema kraja..."

gospon gajo
"Mislim dakle postojim! Jednom je to netko dobro rekel, makar je bil totalno konfuzan. Zgleda da je sve prešlo kvragu jer eto vidi se kak Vlada vlada…."

innah
"....dobrodošli na odmor u zemlju gdje altruisti postaju egzorcisti, a čudesa nisu rijetkost."

Lego kockica
"zagasil je čika te se ispruženim i od duvana žutim kažiprstom desne ruke lagano naklonio prema meni i hrapavim glasom zaustioo: znaš li ti dijete...?
mislio sam u sebi : e lega najeba si....."

miško
"Gledam u njene noge i uživam u njihovoj ljepoti, ne dozvoljavajući njihovoj glatkoći, koja toplo sijeva i blješti, da me još jednom prevari i povede na put sjećanja. Slatkog. I bolnog."

oldsoul
"Još ga zamišljam u polutami njegova ateljea ....
Budući da ga poznajem , potpuno sam mirna : znam da ne žali , znam da već misli na nešto drugo i da već novi likovi dobivaju svoje obrise .... I s nježnim i bolnim osjećajem ... znam da ni on nije zaboravio ............"

pjesma o jednoj mladosti
"Što reći djetetu? Zagrliti je, bez riječi, obrisati suzu ako kane... Pričale jesmo, neću poticati ponovo dok sama ne izrazi želju za razgovorom jer kod nas to bude naširoko i naveliko – da ne kopkam po svježoj rani. Baš me zanima što će ta mala reći..."

rilady
"Nismo mulci, nismo bez iskustva, nismo bez stavova, nismo bez znanja što želimo. Ne treba proći par godina da bih znala jel' to TO."

serafina
"Na meni je da povjerujem još jednom mome ocu i svemu u što je vjerovao i učio me.
Da se pomolim i ponovim «Hodaj, nebo strpljive voli, hodaj možda se ipak sve u dobro pretvori…»"

sklblz
"Pogrešno sinkronizirani glasovi ispred Kavkaza mi odvukoše misli.
Plavi dim cigareta i čaše na krovovima automobila

„Nisi na rođendanu?”
„Nisam. Otići ću kasnije. Nekoliko godina kasnije.”"


svjetioničarka
" Nekada mi se čini da pišući te poruke i odašiljući uokolo podsvjesno puštam svoju životnu poruku u boci. Često se osjećam kako se na taj način odričem svojih najljepših snova, odustajem od onog o čemu sam maštala, ispuštam iz ruku nešto što nikada nisam niti imala.
A opet, tko zna? Možda jednoga dana... Možda."

starcatcher
"U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?bIli se on bas u trazenju skriva?"

stereokemija
"Nema te nervoze koju djeca ne mogu da smire, nema te tuge koju djeca ne mogu da oraspolože, nema te boli koju djeca ne mogu da izliječe..."

Trill
"A ne. Ja imam neke druge brige. Planetarne, svemirske važnosti. Brine me raspored i status planeta. Želim red u svemiru.
I da nam vrate Pluton. On je naš. Kao nekad Trst."

zvončica
"Vjerujes li da svatko posjeduje barem jednu, malu zvijezdu?
Putujes li ikad na svoju?"



FROM HOLI...(16.01.2006.)

OBJAŠNJENJE

Sad shvatam:nismo došli zadovoljni ko trave,
Što niču da ih gaze nečije trapave zore.
Mi smo zvezde,što ludo u mrak se strmoglave
I zbog jednoga bleska ne žele da izgore.
Imamo ruke,dobre kao aprilske laste,
Da se grlimo plavo i gasimo u letu.
I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
U pupoljcima vida ponekome u svetu.
Prejeli smo se svega.I zubatog.I nežnog.
Sad svako pruža ruke i nova čuda traži.
A sve je smešno i tužno.I sve je neizbežno:
I ove istine dobre,i ove dobre laži.
Prejeli smo se kažem,i svako ume da sanja.
I svako ume da vrišti i ruši daljine glavom.
I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni smo da smo lepi,isto koliko i ružni,
Stigli smo gde se gnjura i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali.I znamo šta smo dužni.
I šta smo juče hteli.I sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo,al nismo postali pepeo sivi
Od koga bujaju žita i obale u cvetu.
Uvek smo bili živi,pa ipak:drukčije živi.
Od svih ostalih živih,na ovom zbunjenom svetu.
I najzad:tako je dobro što nismo samo trave,
Što talasanja svoja nijednom vetru ne damo.
Već smo zvezde što sjajem svo nebo okrvave
Željne da budu sunce,makar trenutak samo...



Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje, ako
More odnese Grudu zemlje, Europe je manje,
kao da je odnijelo nekakav Rt, Posjed tvoga
prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka
smanjuje mene jer sam obuhvaćen u
Čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono
Zvoni; Tebi zvoni.


92
LJUBAVI moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema zivota do ovoga koji zivimo.

Prah u zitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao plovece sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.

Ovu livadu na kojoj se nadjosmo,
o maleni beskraju, vracamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.

I kao što mje imala rodjenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje ili usne.

P.N.


od 1.6.2006.
Counters

Free Counter


Moram navesti da je 5.9.2006.
moja mila zračna bila 4000 posjetitelj ovoga bloga! :)


DJECA PONOĆI

Tko-što sam? Moj je odgovor: ja sam ukupni zbroj svega onoga što je bilo prije mene, svega onoga što sam bio-vidio-učinio, svega što su meni učinili. Ja sam svatko čije je postojanje na svijetu utjecalo na mene i sve na što sam ja utjecao. Ja sam sve ono što će biti kad mene više ne bude, ono čega ne bi bilo da mene nije bilo. Ponavljam posljednji put: da biste razumijeli mene, morat ćete progutat cijeli svijet.




-Tko je?
-Nitko, prijatelju. Samo koraci u noći.


Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dođe d-moll.

Spusti se k'o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i teško prođe sve to.

Jedan d-moll me dobije kako odeš ti. U sobi je.
Glupi d-moll uvek sazna kad je to.

Uhvati me čvrsto i ne popušta.
Lud je za tišinom, to ne propušta.
Vodi me u svoj plavičasti dom.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ponekad te nema i sasvim sam
izmišljam način da malo smuvam dan,
ali je lukav d-moll.

Pusti da se svetla svud priguše,
sačeka poslednje zvezde namiguše
- vuče mi rukav: "Idemo!"

Plaši me on, gde si ti? Hiljadu se stvari moglo desiti...
Glupi d-moll, za kim tuguje svu noć.

Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
i neke stvarčice od herendi porcelana.
I jedan pulover u kom si bila...

I ostala je ploča "Best of Ru Cooder"
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao željan,
dok me bude
moja mila...
























































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se