Designed by 1971
 

VJEROVATI U PETRA PANA

 

 

  

18.05.2006., četvrtak

OZBILJNOST SAM OSTAVILA ISPRED VRATA TVOG KABINETA.

Zvoni telefon i osim divne informacije gospon mi „poklanja“ i izjavu: Ma, tamo na tvom blogu… ne znam kaj bi napisao. Svi ste tako nekako ozbiljni i nikako se u to ne uklapa moj komentar. Preozbiljno, zaista!

Kaj sam fakat tak jako ozbiljna? Neeeee. Jesam? Ne. Ili ipak… Kaj, stvarno jesam? Ma, nisam. Ili? Ipak jesam???

Možda je njemu čudna ova moja blogovska sfera jer me on zna u totalno drugačijem svijetlu. Ili smo se uvijek glupirali. Ili je fućkao za mnom po hodnicima, a ja sam se na to, kao, ljutila. Na taj zvuk sam se jedino njemu okretala jer sam znala tko mi to pokušava improvizirati šansonu usred hodnika. Nikada nije imao gitaru ili trubu sa sobom, šteta. Naravno, bilo je tu trenutaka kada smo zajedno ozbiljno radili i posao napravili poštujući rok. Najljepši su mi bili trenuci kad smo se cerekali do ludila i samo smo mi znali čemu se smijemo. Iako, ponekad se pitam jesmo li svaki puta znali pravi razlog ili je taj smijeh već bio dio naše ceremonije. Nije me htio zaposliti (pravno gledajući nije ni mogao) jer se bojao da ćemo oboje dobiti otkaz zbog neozbiljnosti. Danas je, kada sam otišla, čini mi se, postao nešto ozbiljan i užurban. Vrijeme nas mijenja, samo ja to ne znam prihvatiti…

Nego ti, prigovaralo jedno, ozbiljna sam ti? Kako da te uvjerim u suprotno? Moj život je totalka neozbiljan i fakat stojim iza te izjave.

Zamisli me kako nervozno ujutro gasim alarm na mobitelu i derem se na dragog: Možeš li jače udariti tim yebenim vratimaaaa?!?!?! Onda se razvlačim po krevetu i napokon ustajem. Dok otvorim oči prvo ugledam sebe (ne, nemam ogledalo na stropu iznad kreveta, perverznjak stari!!!). Izgledam grozno! Ono crveno čudo stoji u zraku. Ko' da sam se z nosom uštekala u utičnicu na zidu preko noći. Onda se lagano ustanem i udarim s oba dlana po krevetu. Ljuta sam i ne mogu se pomiriti sa činjenicom da stopala moram spustiti na pod, da nema više spavanja. Onda malo tulim jer me (još uvijek) boli noga. Odvučem se do kupaone (usput sa sebe zgulim spavačicu) i blesavo gledam u onu četkicu za zube. Drljam nešto, kao perem zube, ali ono… mogla bi i bolje. Ruka mi još spava, a i ne da mi se držati usta otvorena. Vraćam se natrag u sobu i već ludujem jer znam da mi ništa kaj imam u ormaru ovo jutro neće biti po volji. Za svaki odjevni predmet imam razlog zašto baš to neću danas obući! Navlačim sve to na sebe i dalje se razočarana gledam u ogledalo. Gdje su moje kvačice koje spašavaju posljedice uragana u kosi? Već ih s puno iskustva ugrađujem. Podižem glavu…Ok, šminka. Olovka, sjenilo, sjajilo, maskara… Može! Već pomalo ličim na ženu! Odlazim u kuhinju i šizim! „Netko“ je opet, O P E T, ostavio nered iza sebe. Pokušavam napraviti red, ali odustajem od svega. Kuham čaj, sama od sebe žicam kekse ili tak nekaj i odlazim u radnu sobu. Palim komp. Tri gladne godine prolaze dok on podigne sva čudesa koje je moj dragi ugradio u njega. Dobro je to kaj ja znam prikriti tragove poslije sebe! Hihihi….Zaštita ova, ona, neka lijeva i desna… Opa! Evo! Username! Password! Enter… Malo mail…He,he vidi moj kolega se javio! Jadničak već na poslu! Malo blog…Ajme, a kaj ti ljudi ne spavaju u to doba noći? Vidi vrijeme upisa komentara?! Onda skrenem pogled u desni donji kut i užasnem se: Tupačo tupa!!!! A tramvaj? A kašnjenje? A upis dolaska? A ugovor?

Ulijevam u sebe ostatak od pola litre čaja i uskačem u šuze. Zaključavam stan i znam da ću se vratiti još barem jednom provjeriti jesam li zaključala. Mislim da je to neka vrsta poremećaja. Zapravo ne mislim, znam da je!

Trčim. Ode tramvaj. Kaj me briga, došel bu drugi! Ja uvijek nađem neku pozitivu u sveopćem užasu.

Dođe drugi! Jeeee! Fuck! Gužva! Kak pošizim kad netko niži od mene (a od mene je skoro cijeli svijet niži) pokušava uhvatiti onu prečku ušarafljenu na strop tramvaja i tik meni iznad glave. Onda se nađem u takvom položaju da mogu poljubiti tjeme onog nekog koji sjedi na stolici pored mojih nogu! Posebni užitak počinje u ovim toplim i divnim danima bez imalo zraka…

Trg! Ljudi koji ti guraju sve mile i nemile besplatne novine pune laži i gluposti! Samo sranja, nikaj pozitivno! Pozitiva mi treba, ljudi moji!

Kupujem klopu i trčim na posao! Dolazim! Prolazim tisuću stepenica i otključavam nekoliko vrata! Otvaram prozore. Palim komp! Gledam. Moj kolega s maila se javio! Istina, javio da OPET nekam ide. Veli poslovno, a ja znam da ide na kavu! Otvaram blog! Opet nisi ostavio komentar! Opet ti je bilo preozbiljno! Pa zašto, čovječe????

Ovo je blesav post! Ali…želio si nešto neozbiljno! E sad vidiš…kad tražiš od mene nešto što mi ne ide, onda dobiješ ovakvu zbrčku kao što je ova! Sad lijepo sjedni i razmisli… Ja znam hoćeš li idući puta pomisliti da sam preozbiljna. Znam i to kaj si ovog trena misliš…

I kaj ćeš misliti sutra oko pet…

- 15:31 - Komentari (32) - Isprintaj - #

Kolovoz 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (3)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (7)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (5)
Lipanj 2006 (8)
Svibanj 2006 (11)
Travanj 2006 (12)
Ožujak 2006 (15)
Veljača 2006 (11)
Siječanj 2006 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari Da/Ne

Opis bloga

zar ga mora biti?

dakle...

Danas je Mali princ dobio novog vlasnika, samo za privremeno. Ja sam dobio više, okusio sam nešto već odavno zaboravljeno. Ovo je definitivno moj dan, no ne bih mogao bez tebe, zato hvala ti. A sutra je tvoj dan i to je već definitivno.

"Naravno, ponekad je promjena i više no korisna. Nadasve osvježava i čini te poželjnijim/om. Ako je to tvoja promjena. Ukoliko je to promjena tvoga materijalnog, onda pak poželjnost je suvišna. Ukoliko je to promjena okoliša, opet si umješan/a u mix raspoloženja. Možda je samo drugačiji kut gledanja ili motiv koji te tjera da gledaš ovako ili onako. Ali ja to stvarno ne mogu znati."
pgreen


Dobro što nisam zapisala njegov broj telefona, što ne znam gdje stanuje, što ga mogu izgubiti, ne optužujući se da sam propustila priliku.
A ako se tako i dogodi, ako ga izgubim, bar sam dobila jedan sretan dan u životu. S obzirom na to kakav je svijet, jedan sretan dan gotovo je nalik čudu.

"Dva svijeta su se napokon našla. Na trenutak zaustavila svoju vrtnju i stvorila novi svemir!"



moja sjena
VAKUUM "I čudan je to virtualni svijet. Toliko čudan, da ne znam kako bi ga opisala jednom dragom biću, da se nekim čudom, nakon 15 godina kome, probudi. Možda je bolje nikada se ne probuditi iz svog sna. S naglaskom na možda."

Ljudi koji život znače

@
"Dobro je pomislih, jer se nisam želio prisjećati najmračnijeg djela moga života, djela života kada sam trebao živjeti punim plućima, kada sam trebao izlaziti, veseliti se, plesati, pjevati, ljubiti......"

aquaria
"Možda napišem priču o životu kojeg razumijem, ali ga ne želim živjeti."

Archie
"Onako ga ispijaš polako i groziš se okusu kave koju ostavljam na usnama, odveć gorka aroma jutra."

bobica
"zima stiže. pitam se što se dešava kad se magla u očima prepozna s maglom oko mene..."

candy
"jednom se živi, a ovako dobro samo ako imaš novaca."

carica vrta
"ako oklijeva, misli da nije vrijedno.
sve ostale činjenice nisu bitne.
(ali, i onako se ne bi složila sa mnom.)"

DragonFly
"Kolodvor snova… Da, vjerujem da smo svi na kolodvoru snova. Toliko mogućnosti, toliko novih prilika…. I makar ne vidim kamo vlak vozi i ne znamo kamo će nas uvijek odvesti. I da, možda završimo u nekom nepoznatom kraju… No zar je bitno? Možda nađemo prečicu ili novi skriveni kutak svijeta..."

feniks
"Jutro je svanulo..ptice drugačije pjevaju...sunce nekako drugačije grije/prži..
Jutros mi je netko stavio ljubičaste očale na oči!!! I za divno čudo još su tu!"

Forza Fiume
"Toliko puta sam
otišao slušajući
svoje strahove.
Ostavljajući dio
sebe i skrivajući
suze. Čekajući
ljubav, da odnese
hladnoću koja me
je izluđivala kao
ćup pun zlata na
kraju duge."

frifolčina
"Bježim od analiziranja svačega i svakoga,
nečega i nekoga, jer to je gladan bezdan koji nema kraja..."

gospon gajo
"Mislim dakle postojim! Jednom je to netko dobro rekel, makar je bil totalno konfuzan. Zgleda da je sve prešlo kvragu jer eto vidi se kak Vlada vlada…."

innah
"....dobrodošli na odmor u zemlju gdje altruisti postaju egzorcisti, a čudesa nisu rijetkost."

Lego kockica
"zagasil je čika te se ispruženim i od duvana žutim kažiprstom desne ruke lagano naklonio prema meni i hrapavim glasom zaustioo: znaš li ti dijete...?
mislio sam u sebi : e lega najeba si....."

miško
"Gledam u njene noge i uživam u njihovoj ljepoti, ne dozvoljavajući njihovoj glatkoći, koja toplo sijeva i blješti, da me još jednom prevari i povede na put sjećanja. Slatkog. I bolnog."

oldsoul
"Još ga zamišljam u polutami njegova ateljea ....
Budući da ga poznajem , potpuno sam mirna : znam da ne žali , znam da već misli na nešto drugo i da već novi likovi dobivaju svoje obrise .... I s nježnim i bolnim osjećajem ... znam da ni on nije zaboravio ............"

pjesma o jednoj mladosti
"Što reći djetetu? Zagrliti je, bez riječi, obrisati suzu ako kane... Pričale jesmo, neću poticati ponovo dok sama ne izrazi želju za razgovorom jer kod nas to bude naširoko i naveliko – da ne kopkam po svježoj rani. Baš me zanima što će ta mala reći..."

rilady
"Nismo mulci, nismo bez iskustva, nismo bez stavova, nismo bez znanja što želimo. Ne treba proći par godina da bih znala jel' to TO."

serafina
"Na meni je da povjerujem još jednom mome ocu i svemu u što je vjerovao i učio me.
Da se pomolim i ponovim «Hodaj, nebo strpljive voli, hodaj možda se ipak sve u dobro pretvori…»"

sklblz
"Pogrešno sinkronizirani glasovi ispred Kavkaza mi odvukoše misli.
Plavi dim cigareta i čaše na krovovima automobila

„Nisi na rođendanu?”
„Nisam. Otići ću kasnije. Nekoliko godina kasnije.”"


svjetioničarka
" Nekada mi se čini da pišući te poruke i odašiljući uokolo podsvjesno puštam svoju životnu poruku u boci. Često se osjećam kako se na taj način odričem svojih najljepših snova, odustajem od onog o čemu sam maštala, ispuštam iz ruku nešto što nikada nisam niti imala.
A opet, tko zna? Možda jednoga dana... Možda."

starcatcher
"U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?bIli se on bas u trazenju skriva?"

stereokemija
"Nema te nervoze koju djeca ne mogu da smire, nema te tuge koju djeca ne mogu da oraspolože, nema te boli koju djeca ne mogu da izliječe..."

Trill
"A ne. Ja imam neke druge brige. Planetarne, svemirske važnosti. Brine me raspored i status planeta. Želim red u svemiru.
I da nam vrate Pluton. On je naš. Kao nekad Trst."

zvončica
"Vjerujes li da svatko posjeduje barem jednu, malu zvijezdu?
Putujes li ikad na svoju?"



FROM HOLI...(16.01.2006.)

OBJAŠNJENJE

Sad shvatam:nismo došli zadovoljni ko trave,
Što niču da ih gaze nečije trapave zore.
Mi smo zvezde,što ludo u mrak se strmoglave
I zbog jednoga bleska ne žele da izgore.
Imamo ruke,dobre kao aprilske laste,
Da se grlimo plavo i gasimo u letu.
I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
U pupoljcima vida ponekome u svetu.
Prejeli smo se svega.I zubatog.I nežnog.
Sad svako pruža ruke i nova čuda traži.
A sve je smešno i tužno.I sve je neizbežno:
I ove istine dobre,i ove dobre laži.
Prejeli smo se kažem,i svako ume da sanja.
I svako ume da vrišti i ruši daljine glavom.
I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni smo da smo lepi,isto koliko i ružni,
Stigli smo gde se gnjura i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali.I znamo šta smo dužni.
I šta smo juče hteli.I sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo,al nismo postali pepeo sivi
Od koga bujaju žita i obale u cvetu.
Uvek smo bili živi,pa ipak:drukčije živi.
Od svih ostalih živih,na ovom zbunjenom svetu.
I najzad:tako je dobro što nismo samo trave,
Što talasanja svoja nijednom vetru ne damo.
Već smo zvezde što sjajem svo nebo okrvave
Željne da budu sunce,makar trenutak samo...


Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje, ako
More odnese Grudu zemlje, Europe je manje,
kao da je odnijelo nekakav Rt, Posjed tvoga
prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka
smanjuje mene jer sam obuhvaćen u
Čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono
Zvoni; Tebi zvoni.


92
LJUBAVI moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema zivota do ovoga koji zivimo.

Prah u zitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao plovece sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.

Ovu livadu na kojoj se nadjosmo,
o maleni beskraju, vracamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.

I kao što mje imala rodjenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje ili usne.

P.N.


od 1.6.2006.
Counters

Free Counter


Moram navesti da je 5.9.2006.moja mila zračna bila 4000 posjetitelj ovoga bloga! :)


DJECA PONOĆI

Tko-što sam? Moj je odgovor: ja sam ukupni zbroj svega onoga što je bilo prije mene, svega onoga što sam bio-vidio-učinio, svega što su meni učinili. Ja sam svatko čije je postojanje na svijetu utjecalo na mene i sve na što sam ja utjecao. Ja sam sve ono što će biti kad mene više ne bude, ono čega ne bi bilo da mene nije bilo. Ponavljam posljednji put: da biste razumijeli mene, morat ćete progutat cijeli svijet.



-Tko je?
-Nitko, prijatelju. Samo koraci u noći.

Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dođe d-moll.

Spusti se k'o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i teško prođe sve to.

Jedan d-moll me dobije kako odeš ti. U sobi je.
Glupi d-moll uvek sazna kad je to.

Uhvati me čvrsto i ne popušta.
Lud je za tišinom, to ne propušta.
Vodi me u svoj plavičasti dom.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ponekad te nema i sasvim sam
izmišljam način da malo smuvam dan,
ali je lukav d-moll.

Pusti da se svetla svud priguše,
sačeka poslednje zvezde namiguše
- vuče mi rukav: "Idemo!"

Plaši me on, gde si ti? Hiljadu se stvari moglo desiti...
Glupi d-moll, za kim tuguje svu noć.

Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
i neke stvarčice od herendi porcelana.
I jedan pulover u kom si bila...

I ostala je ploča "Best of Ru Cooder"
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao željan,
dok me bude
moja mila...
























































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































eXTReMe Tracker